VUK BAČANOVIĆ: Antonimije bošnjačkih evropejluka

Kada sam se u prethodnom tekstu osvrnuo na mračnjačku dijalektiku uma Radovana Karadžića, odnosno njegov diskurs o sretnim i nesretnim narodima i prljavim opkopima oko muslimana, odmah sam, a zbog iskustva iščitavanja sličnih moždanih proljeva, znao da ću napisati i nastavak o bošnjačkom evropejluku. No nisam slutio da ću tako brzo naići na izjavu toliko, u istoj mjeri, mračnu, toliko, u istoj mjeri, čudovišnu i besmislenu, a u istoj mjeri od neprocjenjivog istorijskog značaja, od one koju je Hasan Čengić, donedavni predsjednik Sabora Islamske zajednice BiH i siva eminencija SDA, izrekao na jednom od samohvalisajućih skupova Mladih muslimana posvećenih 1. martu, navodnom danu nezavisnosti BiH. Da bismo uvidjeli koliko se radi o logičkom nastavku Karadžićeve izjave, odnosno izlaganju koje je rimejk te izjave za drugu publiku, potrebno je u potpunsti citirati:

Vatikanski muštuluk

“Šta da se radi? Srbi ne popuštaju, a ni Hrvati, ali jedan dio hrvatskih intelektualaca i fratara obilazi teren i agitiraju, nije dovoljno… Na prijedlog Alije Izetbegovića, Haris Silajdžić, dvije sedmice prije referenduma stupa u odnos sa Vatikanom i na vrhu traži podršku, traži da katolici – Hrvati u BiH glasaju za nezavisnost. Šta im nudi Alija, ako glasaju za, bilo je pitanje Vatikana. Isto što traži muslimanima nudi i Hrvatima, glasio je unaprijed pripremljen odgovor. Odgovor Vatikana na taj prijedlog nije došao odmah nego Prvog marta 1992., drugog dana referenduma. Stoga instrukcija Zagreba Hrvatima u BiH: ne izlazite na referendum je važila u tom času. Fra Petar Anđelović, vođa franjevaca je 28. februara 1992. bio u Zagrebu na večeri sa visokim rukovodstvom HDZ-a na kojoj je predsjednik Tuđman odlučno upozorio da Hrvati u Bosni ne smiju izaći na referendum. Prvog marta odziv na referendum je bio odličan, osim na nekoliko punktova, ali izlazak Srba manji od jedan posto, a Hrvata nešto veći od jedan posto. Sve je to bilo dobro, ali je značilo da smo dobili bitku, a izgubili rat. Nezavisna BiH, nikada bliže, a nikada dalje od te noći sa subote na nedelju prestupne godine 1992. U nedjelju ujutro sjedio sam u centrali SDA, sjedištu našeg operativnog štaba za podršku referendumu kada je oko 9 sati iz Stoca nazvao Alija Rizvanbegović, predsjednik tamošnjeg SDA. Saopštenje je glasilo:”Muštuluk, fratri na misi rekli katolicima da izađu na referendum.” Ja ga pitam: “Pa kako su im rekli da glasaju?”, on odgovara: “Eh pa čuj, ako su im rekli da izađu kako će glasat?” Do 15 sati, 90 posto Hrvata je izašlo, jer su te sedmice diljem republike katolički svećenici pozivali narod da izađe na referendum. Vatikan je dao svoj odgovor. Vatikanski tisućljetni interesi su bili važniji od Tuđmanove podjele u Karađorđevu. Sa 64 glasa za, završena je istorija Jugoslavije. Ni oni koji su se borili za nju, a ni oni koji su se borili protiv nje nisu bili zadovoljni. Tako su oni koji nisu učestvovali u njenom VJEŠTAČKOM formiranju donijeli plebiscitarnu, općevećinsku odluku o njenom prestanku. Antička granica na Drini je održana uprkos promjeni igrača. Oni koji su je uspostavili i dalje nad njom motre. ”Drinski kupači na to trebaju računati. Tako je zapadna obala Drine, nekadašnja zapadna polovina Jugoslavije, u istom danu Republika BiH, Republika Hrvatska i Republika Slovenija 22. maja ušla u društvo nezavisnih, suverenih članica UN-a.”

Antička granica

Na stranu sada lansiranje fantastične laži da su Alija Izetbegović ili Haris Silajdžić mogli biti u većoj milosti Rimokatoličke crkve i antisovjetskog pape Vojtile od Franje Tuđmana, ili ta da je Franji Tuđmanu više odgovaralo to da na granicama Hrvatske, a s obzirom na već proglašenu Republiku Srpsku Krajinu, ima JNA ojačanu mobilizovanim bošnjačkim-muslimanskim stanovništvom. Na stranu čak i to da je ustaška država Herceg-Bosna u BiH proglašena još 18. novembra 1991., dakle tri mjeseca do pola godine prije referenduma za otcjepljenje od Jugoslavije i srpskog plebiscita za održavanje postojećeg stanja, odnosno kreiranje Republike Srpske.

Na stranu čak i vrlo znakovito učestvovanje onih lica koje smo navikli doživljavati kao simpatične građanske fratre u razaranju onoga što je u tom trenutku bilo ostalo od Jugoslavije, a u čemu je zdušno učestvovala i grupa intelektualaca i klerika koja je prije godinu dana napustila PEN BiH, a zbog navodnog neprimjerenog odnosa prema Misi za Blajburg. Hajde da stavimo na stranu i to što se radi o otvorenom priznanju da nezavisnost vlastite države duguješ rimskom papi, a ne vlastitom narodu.  Ono što šokira i otkriva suštinu SDA mračnjačke aksiologije je da neko, ko se predstavlja kao musliman, to jest izdanak mladomuslimanske političke opcije, između ostalog i najistaknutiji u rušenju bošnjačko-srpskog istorijskog sporazuma, afirmativno govori o “tisućljetnim vatikanskim interesima” u okviru kojih vidi ostvarenje svojih navodnih nacionalnih interesa, likuje nad nestankom Jugoslavije kao “vještačke” tvorevine, pri čemu se koristi tipično ustaško-frankovačkom sintagmom: “održavanje antičke granice na Drini”.

Za razliku od Karadžića koji lamentira nad tužnom sudbinom “prljavog opkopa” za čuvanje muslimana koju Srbima dodijeljuju “srećni hrišćanski narodi”, Čengić je još perverzniji u svom civilizacijskom samoponiženju, pa ulogu čuvara “antičke granice na Drini”, a protiv šizmatika, vrlo rado slijedi. Kao da svim “sretnim narodima Evrope” poručuje da ne moraju brinuti, jer nemaju posla sa, tamo nekim nazadnim muslimanima sa smrdljivog i nazadnog Istoka, već sa onim muslimanima koji rado prihvataju “europske vrijednosti” slične onima koje je zagovarao i Radovan Karadžić. Ili, uostalom, omiljeni HOS-ovski general SDA i pošteni referendumski partner u razaranju Jugoslavije, Blaž Kraljević, za čijom je tužnom sudbinom posebno znalo naricati “građansko cvijeće”, Željko Komšić i Martina Mlinarević Sopta: “Čovjek može da odobrava ili ne to što se dogodilo u toku Drugog svjetskog rata, ali činjenica je da su nam ustaše dale Nezavisnu Državu Hrvatsku… Istina je da su mnogi Srbi bili ubijeni. Ne toliko koliko su kasnije isticali komunisti, ali bilo ih je na hiljade. Greška ustaša je u tome što su trebali pobiti više. Tako ne bismo imali problema koje sada imamoU siječnju iduće godine Bosna i Hercegovina mora biti čista! Srbi moraju nestati! HOS postaje jači svaki dan. Mi samo čekamo da budemo dovoljno jaki da preuzmemo kontrolu nad Bosnom i Hercegovinom.

Truhelkini kopači i Čengićevi kupači

Zaljubljenost SDA-ovskh Evropejaca u ustaše i ustašku terminologiju i ciljeve nije slučajna. Plod je to evropejske indoktrinacije dijela muslimanske inteligencije još iz vremena Austro-Ugarske, a koju je, između ostalog vršio i “istoričar od zanata”, frankovački hrvatski ideolog češkog porijekla, Ćiro Truhelka, autor djela Historička podloga agrarnog pitanja u BiH, a koje se, ciljano radi produbljivanja razdora između muslimanskog i pravoslavnog stanovništva Bosne, bavi najprije svim drugim temama, osim agrarnim pitanjem. Tumačeći razliku između feudalnih sistema u Srbiji i Bosni, Trhuleka je, bez ikakve utemeljnosti u izvornoj građi zaključio da je “slovjenski oganak srpskog imena”, zaposljeo zemlje koje je nastanjivala “masa bespravnih urođenika”, koji su bili “ne kmetovi, nego pravi robovi”, čiju “mlitavost prema osvajačima karakteriše najbolje to da su svoj trački prajezik isto tako lahko zamijenili jezikom rimskih osvajača, kao što su poslije zamijenili romanski sa jezikom svojih slovjenskih gospodara”, čija je najniža kasta vodila porijeklo od “rimskih osuđenika ad metalla, deportovanih amo sa svih strana golemog rimskog carstva, da obraduju mezijske rudokope i poljane”, pa je upravo radi njih Konstantin Porfirogenet zaključio da etnonim “Srbi” dolazi od latinske riječi “servi”, odnosno sluge romejskog imperatora. Štoviše za Truhelku je “ova velika različnost u socijalnom polozaju mase naroda, težaka, s ovu i onu strane Drine može se smatrati — uz mnoge ostale — jednim od glavnih dokaza za nejednakost etničke strukture Bošnjaka i Srba, koji su produkti raznolike etničke i historičke evolucije”.

Ništa drugo nego ova rasistička pseudonaučna frankovačka podmetačina, nadahnuta starčevićijanskim duhom  o “Slavoserbskoj pasmini”, “skotu gnusnijem od ikoga drugoga”, koji nije dosegao “ni stupanj životinje”, a ne kuransko i islamsko učenje o jednakosti svih ljudskih bića pred Bogom, jeste ono što je izašlo iz usta istaknutog funkcionera SDA Abdulaha Konjicije o onima koji su “došli sa torbama da bi bili kmetovi ovdje”, eminentnog teologa Rešida Hafizovića o srpskom genu ko je “opterećen neizlječivim kainovskim sedimentom, krvožednim naslijeđem koje ne opstaje niti broji da živi ako ne ubija drugog i drugačijeg kadgod može i u svakoj prilici još od kralja Stefana Prvovjenčanog”, istaknutog profesora Rasima Mumunovića o Srbima koji imaju “tifusarsku svijest kao vrstu retardirane svijesti koja ulazi u pervertiranu svijest, rijetku i zbog toga nedovoljno poznatu i koju je također izumio Sveti Sava, “reformator i prvi diplomata makijavelističkog tipa, protivnik katoličanstva (sic!)”,  osmaniste Ahmeda Aličića koji je u vlastitim naučnim radovima zaključivao da je u srpskim genima “pljačkaštvo i nasilništvo” istoričarke Elme Korić, po kojoj džamiju Ferhadiju nisu srušili ljudi ideologije vrlo bliske njezinoj vlastitoj, rasističkoj, već “potomci onih Vlaha koje je Ferhat paša Sokolović… naselio u bosansko pograničje da vuku topove i rade u rudnicima” i na kraju krajeva Bakira Izetbegovića kada je, ne sam od sebe, već silom ove vrste sistemskog mračiteljstva, zaključio da Srbi nisu dobar narod. Upravo zbog toga SDA u tolikoj mjeri insistira na Huseinu Đozi, Mustafi Busuladžiću i drugim predstavnicima profašističkog i proustaškog kruga bosanskomuslimanskih mislilaca iz Drugog svjetskog rata, jer oni predstavljaju izravnu vezu, ne sa islamom ili bilo čime islamskim što je ikada postojalo u BiH, već su link sa ideologijom rasističkog evropejluka zasađenom još u austrougarskom razdoblju.

Nasljednici čuvara europskih vrijednosti

Jer i Đozo i Busuladžić i slični nisu bili poznati samo po svom notornom nacističkom antisemitizmu i proglašavanju Srba i komunista “nositeljima animalnosti” (Busuladžićev termin), već upravo tvorci i utemeljitelji SDA hibridne ideologije “evropskog Islama”, koja od islama ima malo, pevertirano ili ništa, a od rasističkog evropejluka “srećnih hrišćanskih naroda” iz Karadžićeve misaone septičke jame, gotovo sve. Jer kada Busuladžić piše da “nositelji animalnosti, u konkretnom slučaju naši neprijatelji, koji već tri godine rade na našem uništenju, na koju će se sunovratiti u crnu propast, na što nas upućuje i svemirski moralni zakon, da zlodjela ne mogu ostati neplaćena i da od mača gine onaj koji ga prvi poteže” to čini sasvim u evropejskom dugu borbe protiv “antievropske” ideologije komunizma i u istom onom duhu evropejske propagande o judeokumunizmu koju je propovijedao Husein Đozo u tekstu u ustaškom tjedniku Hrvat 1943., proglašavajući islam, doslovno, prethodnikom nacionalsocijalizma:

 “Pohlepa za imetkom, bogaćenje, pa na bilo kakav način, sebičnost, podlost i neiskrenost, to su eto glavne odlike ovog “odabranog” naroda Jehove. Na ovakvu prirodu židovstva islam je vrlo rano upozorio čovječanstvo. Trebalo je da prođu tisućljeća, pa da se konačno utvrdi da neprijateljski stav islama prema židovstvu leži u želji da se ljudskom društvu osigura bolji život time što će se židovi kao nosioci materijalizma i glavničarstva isključiti iz javnoga života, jer za njih ne postoje nikakvi drugi zakoni, osim zakona pljačke i iskorišćavanja.”

Nikakvo čudo, prema tome, da je za Hasana Čengića Jugoslavija bila vještačka tvorevina, a “antička granica na Drini”, ta vječna fascinacija ustaškog klerofašizma prirodna datost, baš kao što nije nikakvo čudo da njegov intelektualni milje rehabilituje i kao primjere, pa čak i mučenike za vjeru ističe isključivo one bosanske muslimane koji su bili nacionalni Hrvati frankovačko-ustaškog opredjeljenja, ili one koji su na druge načine kolaborirali sa nacistima i sličnim politikama evropejluka, dok sve one skloniji savezu i prijateljstvu sa Srbima, a pogotovo one koji su bili komunisti i učesnici NOB-a marginalizuje, satanizuje ili njihovo intelektualno i umjetničko stvaralaštvo djelo nastoji falsifikovati i zloupotrijebiti.

Ne treba biti previše pametan pa zaključiti koliko je upravo takva politika Bošnjake svela na 4 kantona i u ponižavajući i podređen položaj naspram zapadnog evropejluka i zbog čega je Alija Izetbegović zaista zaslužio Orden kraljice Jelene kojim ga je, nakon rata, odlikovao Franjo Tuđman. Slično Srbima, Bošnjaci su drugi jedini narod pod kapom nebeskom koji je svjesno odbacio sve što ih je u modernoj istoriji afirmisalo, a to su dvije “vještačke” Jugoslavije, a koje su i bile moguće radi progresivnih, građanskih, a onda i ljevičarskih snaga i srpskog i bošnjačkog naroda i prihvatio sve ono što ih je u istoriji činilo jadnima, bijednima, marginalizovanima i poniženima. Umjesto da, po uzoru na pozitivne tekovine Ruskog mira, grade savezništvo i zajedničku politiku, baziranu na vlastitom superiornom civilizacijskom i kulturološkom stanovištu, civilizaciju dostojanstva i istinske lojalnosti antievropejskom, a u isto vrijeme i istinskom abrahamskom antifašističkom naslijeđu, oni se bijednički utrkuju kako će biti što uklopiviji u tuđe rasističko-potcjenjivačke predstave o sebi do zajedničke istrage. Koliko je samo mahniti rasista Radovan Karadžić bio u krivu, kada je tvrdio kako je Evropa Srbe osudila da budu “prljavi opkop” oko muslimana, kako ne bi došlo do stvaranja muslimanske države u Evropi. Istina je daleko tragičnija. I Čengić i Karadžić su zapravo služili, a njihove ideologije još uvijek služe, da muslimane koji nisu muslimani čuvaju od pravoslavnih koji nisu pravoslavni, jer su sve što čini suštinu i hrišćanstva i islama pogazili i odbacili, da bi bili sveukupno blijede udvorničke, kompradorske sjenke bez truna dostojanstva.

Piše: Vuk Bačanović za Preokret
Foto: Pixabay

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top