200 GODINA OD ROĐENJA MEDA PUCIĆA: Jedan od posljedjnih znamenitih Srba katolika!

Dvjestogodišnjica od rođenja jednog od najistaknutijih dubrovačkih Srba katolika, rijetkog erudita, književnikа, pjesnikа, znanstvenikа, političarа i propovjednika slovenske uzajamnosti

Prije dva stoljeća, 12. marta 1821, rodio se u Dubrovniku Medo Pucić, književnik, pjesnik, znanstvenik i političar. Potomak jedne od najstarijih plemićkih dubrovačkih porodica, od roda Pucića, loze koja traje neprekidno još od 13. vijeka, kojoj je stoljećima poslije i Austrija dodijelila titulu grofova („zagorski grof“). Kao i svi plemići, kad se kasnije biografski predstavljao u jednoj od svojih knjiga, njegov je popis titula, kao i stečenih i dobijenih zvanja golem: „vlastelin dubrovački, graf zagorski, vitez joanitski, komornik Nj. K. Veličanstva španskog mladenca Vojvode od Parme, član Rimske Akademije od Kvirita i kraljevskog Bečkog Društva za istraživanje i sačuvanje starina.“ Na drugom mjestu označen je i kao član „vojničko-suverenskog reda bolničara Sv. Jovana jerusalimskog“.

Poput mnogih iz njegove društvene klase, licej je završio u Veneciji („u Mlecima“), nakon toga i filozofiju, a studije prava u Padovi. Za Italiju će ostati vezan i profesionalno, kao komornik dvije od najvećih plemićkih kuća, prvo kod vojvode od Lucce, a onda i na dvoru vojvode od Parme. Još važnije, Italija je nerazdvojiva od Pucića jer će gotovo čitav život i pisati na talijanskom i prevoditi na talijanski – radove će potpisivati kao Orsatto Pozza, starom i uobičajenom talijaniziranom verzijom svoga prezimena i plemenitaške kuće Pucića kroz prethodna stoljeća. Bavio se povijesnom znanošću i ostavio dva historiografska djela od izuzetne važnosti. U tom smislu, kao i mnogobrojni mladi intelektualci epohe iz redova „malih“ slavenskih naroda što se tada bude i traže emancipaciju pod starim carstvima, on je romantik. A kao učenik Jana Kolara, ideologa slovačkog narodnog preporoda, dakako i panslavistički idealist, šafarikovac, i poput velikog, no slabo danas slavljenog Kolara, uvjereni „propovjednik slovenske uzajamnosti“.

Erudit inspiriran narodnim pjesmama o Kosovu

Također, poput mnogih mladića toga naraštaja, u mladosti se okušava u poeziji, u tada popularnom romantičarskom kićenom stilu i stilu visokog emotivnog naboja. To se posebno lako i skladno poklapalo s ličnim i kulturološkim naslijeđem kakvo je mogao nositi autor iz grada apsolutno jedinstvene i ogromne književne tradicije kakva je dubrovačka. Kao što se slagalo s njegovim maternjim jezikom, narječjem što je prije Vukove reforme figuriralo kao ideal i naš „toskanski“. No, pod budućim ključnim utjecajem svoga idejnog i estetičkog formiranja, Pucić će mijenjati svoj stil i približavati ga sve više narodnom i narodskom izrazu.

Poeziju je počeo objavljivati kao klasično školovan, u latinskom i grčkom, u pravnim znanostima, filozofiji i historiji, kojom se i bavio profesionalno, kao čovjek široke kulture i dijete romantizma i romantičarske književnosti. No, glavni književni i kulturni utjecaj na njegovu poeziju došao je iz drugačijeg i neočekivanog izvora i vrela: to su srpske narodne pjesme, iznad svega takozvani „Kosovski ciklus“.

Obrat nije bio jedino estetički. Njemu je prethodila fundamentalna idejna promjena, sklop političkih i povijesnih uvjerenja koje će se s vremenom pretvoriti i u zapanjujući identitetski obrat. Prije toga pak odlazi u Italiju, u kojoj se bez obzira na duboke lične, kulturalne i historijske veze nikada nije osjećao kod kuće, već ju je trajno smatrao tuđinom (što će opjevati i u vlastitoj poeziji). Kad se vratio u rodni Dubrovnik nakon godina službovanja u Italiji, njegov je put već bio zacrtan. U Dubrovniku je, uz Matiju Bana (istog onog po kome se i danas zove beogradsko naselje Banovo brdo), pokretač i urednik, prvog književnog časopisa na hrvatskom jeziku. Piše historijske studije, radove iz kulturne povijesti, i poeziju, naravno. Ali, čime god se bavio, a bavio se mnogim poslovima, od politike, do znanosti i umjetnosti (jedan je od prvih tako koji je skrenuo pažnju na talent mladoga Vlaha Bukovca), taj put – vodio je samo na jednu stranu i u jednom smjeru.

Dubrovnik / Pixabay

Beogradski period i odgoj budućeg kralja

Fatalne 1868., nakon ubojstva kneza Mihaila Obrenovića u Košutnjaku, Pucić dolazi u Beograd poslom privatnog tutora kneza Milana, tada još djeteta, namjerenoga da bude nasljednik dinastije dok umjesto njega vlada čuveno Blaznavčevo „Namesništvo“. Pucić će ostati u službi do knjaževog punoljetstva i prve zrelosti. Nije bilo zalud: taj isti knjaz postat će prvi kralj nezavisne zemlje Srbije.

Što je taj boravak značio za Pucića, pokazuje rečenica koju je zabilježio pisac i enciklopedist Milan Đ. Milićević: „Ja sam počeo svoju karijeru kod najstarije dinastije u Jevropi, a svršio sam je kod najmlađe, kod Obrenovićeve“.

Ta je sugestivna rečenica kao dio Pucićeve biografije objavljena u vrlo vrijednom „Pomeniku znamenitih ljudi u srpskog naroda novijega doba“ iz 1888. – iako se ističe sama po sebi, valja primijetiti ovu odrednicu o „znamenitim ljudima u srpskog naroda“.

Historičar književnosti Andra Gavrilović uvrstio je Pucića u knjigu „Znameniti Srbi XIX veka“, a nezaobilazni i pedantni Vladimir Ćorović mnogo kasnije spominje ga i u svojoj „Istoriji srpskog naroda“, navodeći, tipično nekovencionalnom rečenicom, da je Medo Pucić bio „čovek čestit i dobronameran ali prilično komotan“.

Otkud jedan dubrovački plemenitaš, s dvostrukim, talijaniziranim imenom, uvjereni katolik i grof – iako i član Srpskog Učenog Društva i, razumije se, Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti – među znamenitim Srbima? Kako to?

Jedinstvena pojava jedinstvenoga Grada – „Srbi rimskog zakona“

U dugoj i dramatskoj historiji ovoga prostora u periodu prelaska s devetnaestog na dvadeseti vijek, ostala je naime jedna slabo tematizirana i trajno prešućivana, od šire javne svijesti i od masa čuvana pojava, historijski fenomen kome se do danas – odnosno, naročito danas – u ovoj zemlji prilazi s krajnjom nelagodom. U Gradu koji je potpuno odvojena činjenica hrvatske, srpske i južnoslavenske povijesti i fenomen sui generis, kao što Dubrovnik po svemu jest, takav, nezaobilazan za konstituiranje identiteta nacije – pojavila se u devetnaestom stoljeću grupacija što će prerasti u čitav pokret. Novačena značajnim dijelom iz najviših društvenih krugova, iz dubrovačkog plemstva i elite, ta neobična, a do danas kompleksna i nezaobilazno važna pojava bili su – dubrovački Srbi katolici, ili sinonimom „Srbi rimskog zakona“.

U devetnaestom stoljeću, u vrijeme oslobađanja velikih nacionalnih energija na slavenskom Jugu i u čitavoj Europi punoj podčinjenih naroda i etnija, u razdoblju traženja i stvaranja novih identiteta, političke i kulturne emancipacije, u stremljenjima ka odbacivanju tuđinske vlasti, snovima o nezavisnosti i vlastitim državama – važan dio dubrovačke elite, redom intelektualaca, znanstvenika i umjetnika, gorljivo je i neočekivano zastupao svoju pripadnost ni manje ni više nego srpskom kulturnom, ali i nacionalnom krugu.

Drago Roksandić u knjizi „Srbi u Hrvatskoj“ piše vrlo kratko o tome, no fragmentom koji govori umjesto čitavih tomova, ističući „izuzetan fenomen Srba-katolika, najvećma u Dubrovniku, u razdoblju od osamdesetih godina do prvoga svjetskog rata. Pokretom je obuhvaćen znatan dio dubrovačkog plemstva i inteligencije.“

Roksandić ističe i da je ova grupacija „izrazito liberalne inspiracije i pretežnim dijelom prednjači u sporazumijevanju Srba i Hrvata, iako u bezbrojnim polemikama i odlučno brani svoj srpski nacionalni izbor.“

Pokojni historičar Ivo Banac, i sam Dubrovčanin i pripadnik kasnije, ekonomske pak elite i kapitala, u radu objavljenom i štampanom u Americi posvetio je toj pojavi čitav tom. Iako, naravno, sa svoje ideološke pozicije pokušava de(kon)struirati ovaj pokret i relativizirati ga kao prolazan epifenomen uvjetovan povijesnim silnicama i naročitim trenutkom u vremenu i kulturi, on paradoksalno i nenamjerno ironično daje i najbolju i najprecizniju definiciju pokreta. Budući da su, u radikalnoj premisi i zaokretu, religioznu i konfesionalnu pripadnost smatrali sekundarnom u odnosu na nacionalnu, a u uskoj vezi s jakim i brojnim panslavizmom dijela ne samo dubrovačke nego i uopće hrvatske katoličke elite, Banac, objašnjavajući gotovo samu suštinu, piše da Srbi katolici „narušavaju dotadašnju konfesionalnu ‘vladavinu’“.

Fascinantan i zapanjujući red imena pojavljuje se kad se prouči kakve i koje ličnosti su se tada odlučile na takvu „apostazu“. Dubrovačkim Srbima katolicima pripadale su takve fundamentalne pojave hrvatske kulture kao što su Baltazar Bogišić, Matija Ban, Milan Rešetar, Lujo Vojnović. Izborom, srcem i uvjerenjima u tom prvom redu bio je i Medo Pucić. Možda i najtvrdokornije od svih.

Medo Pucić / Wikimedia Creative Commons

„Lazarevih vrsnika potomak“

I zaista, dovoljno je pročitati nešto od radova Pucićevih da se to uvidi. Poezija najdirektnije govori o njegovim fascinacijama i nacionalnoj strasti, idejnoj i estetskoj, bez ustezanja, sve ispisano romantičarskom širokom gestom i retorikom budnica i davorija:

“Tvrdom stopom Srbin stade
na Kosovo kobno polje
(…)
Oj davori! Kosovo je
naše, naše, navjek naše!
Življim zrakom zar ga grije
devet tića Jugovića…“

On iz Dubrovnika pjeva kako „svako srpsko srce bije“. Njegova inkantacija je – „Slava, slava dični rode”, a rimuje „radosti“ i „svete kosti“ – „Moći srpskih mučenika!“, čak i geografski pobrajajući kultna mjesta dajući im oreol gotovo sakralnog i mitskog:

„S Vučitrna, sa Prištine,
s Nerodilja, s Kačanika“.

On pobraja i ponavlja sve glavne točke kosovske i vidovdanske mitologije, Lazarevu večeru, Kosovski zavjet i mitske heroje iz narodnog predanja, u uzornom narodskom osmercu:

„Gle, ustaju drevne s’jenke,
ta gospocka vedra lica!
Car Lazare, vođa Miloš,
s Kosančićem drug Toplica,
stari Bogdan s devet tica,
zemsko carstvo zavolite
na Kosovu g’ utvrdite!
Srpskom kralju, Kosov-polje
Kosov-polje, daj prestolje!“

No, nije to samo puko ponavljanje, kakvih je bilo na desetke u to doba unutar srpskog nacionalnog kulturnog i idejnog kruga, kako u Srbiji tako i u Preku. Pucić čini iskorak, stvara direktnu vezu tako što spaja Vidovdanski mit sa svojim svijetom i sa samim Gradom:

„Ove r’ječi, što od srca lete
sa slavnog njegda Dubrovnika grada,
u v’jenac vi na spomen uplete
Lazarevih vrsnika potomak“.

Pucić – katolik varira čak i naučeni stil pravoslavne molitve:

“Ta otpusti svoga roba, Bože,
post’ uočih Spasitelja, sada
uskliknuti pod sjedinam’ može”

Da bi na kraju, kao stari slikari kad na platno u velikoj kompoziciji udjenu i minijaturni autoportret, apostrofirao i sama sebe i vlastitu biografiju, pa je tako on sam tu kao: „Milanove mladosti nastavnik.“

U iskoraku ka hiperboli Pucić, proširujući metaforu, praveći analogiju s nezavisnošću malih zemalja stiješnjenih između većih carstava, jednači Srbiju i Švicarsku (!):

“Rado bi se s Helveckom takmila
a to jeste Srpska Kneževina.“

Pucić slavi kult Kosova i Vidovdana, moleći im se iz Italije i iz Dubrovnika, iz građanske okoline i kabineta kao svetinjama, bez sumnje iskreno i predano. Piše i čitav ciklus o Prvom srpskom ustanku i o samom voždu Karađorđu – zbirku „Karađurđevka“ iz 1864.

Fanatični polet malog dosega

Još u 19. vijeku, iz razloga reklo bi se manje umjetničkih, ni Srbiji nije bilo svejedno da čovjek takva porijekla progovara i proklamira to što proklamira, što govori i srpsko izdanje sabranih Pucićevih radova, objavljeno malo prije njegove smrti, 1881., naslovljeno – „Pjesme Meda Pucića Dubrovčanina“. Neće biti da je ova pripadnost Gradu slučajno istaknuta, kao što bi bila da je pjesnik bio iz kojeg drugog od ovih krajeva. Iako su mu u već suvremeno doba, u 20. stoljeću dvije pjesme, „More” i „Život”, ušle i u Pavlovićevu „Antologiju srpskog pesništva“, s uvidom koji omogućava uravnoteženiji pogled iz današnjice treba reći: Pucić nije veliki pjesnik. Štoviše, on je u najvećem dijelu svoga rada bio ono što se zvalo „stihoklepac“, na liniji romantičarskog, mickijevičevskog, patriotskog zakašnjelog rimovanja u trenu kad se drugdje u Europi objavljuje čitavo novo doba, kad je Baudelaire već spjevao „Cvjetove zla“, a uzlet simbolista i impresionizma u naletu budućih modernih tendencija već raskida s prošlošću.

No ono što nastavlja fascinirati kod te posebne figure nalazi se drugdje.

Kao i često kod neofita, kod preobraćenika, uopće kod onih van Matice, pogotovo takvih koji prime i obgrle drugačiji identitet, Pucićevo srpstvo je radikalno, tvrdoglavo i neprestano u pokretu, u pisanju u neprestanoj hiperboli. Njegov entuzijazam graniči s fanatizmom.

Ako je pretjerivanje i prekomjernost geste dozvoljeno u umjetnosti riječi i štoviše dio poetskoga stila, naročito onoga epohe, Pucićev znanstveni rad, što po sebi podrazumijeva pokušaj objektivnosti i akribije, zapanjuje svojim fanatičnim poletom i beskrajnom energijom uloženom u naročitu rekontekstualizaciju i reinterpretaciju nacionalne historije i kulture. Najzačudniji primjer toga njegov je obiman rad iz kulturne historije. U svom djelu koje je, kako jedan stariji kritički izvor navodi, „od svih istoriskih priloga svojih najviše učinio koristi“, u velika dva toma naslovljena „Spomenici srpski od godine 1395. do 1423.“, inače pisana još nevukovskom, starom gramatikom, pismom i ortografijom – Pucić doslovno predaje svu povijest, sve nasljedstvo i baštinu dubrovačku, historijsku, kao na pladnju – u okrilje srpske kulture.

To je impresivan dokument, spomenik i testament jednom uvjerenju, političkom, idejnom, estetskom, metafizičkom čak.

Dubrovnik / Pexels

Vjerski princip kao imperativ nacionalnog određivanja

Medo Pucić umire 1882. godine. Politička i kulturna snaga koju je stvorio pokret Srba katolika i njegovi najistaknutiji pojedinci drži se još nekoliko sljedećih decenija, naročito za strahovito dramatskih godina nakon 1914. Ironijom historijskom par excellence, pokret se gasi upravo u prvoj zajedničkoj državi Južnih Slavena. U hrvatskim nacionalističkim krugovima, gdje se gotovo odmah nakon početka nove države počelo stvarati nezadovoljstvo i u kontinuitetu radikalizacija po etničkoj liniji – u rasponu od Radića do frankovštine – opredjeljenje dubrovačkih Srba katolika i njihova ideologija, mogla je izazivati jedino mržnju i neprijateljstvo – naročito što se radilo o pokretu koji je, između ostalog, sam u svojoj srži bio apsolutni opozit hrvatskom klerikalizmu. Ali to je „slabiji“ dio negativnog utjecaja na ovu malobrojnu, iako elitnu grupaciju, slabiji dio opozicije njenom postojanju.

Argument koji se često čuje u nekim intelektualnim i akademskim krugovima u Srbiji prošlih godina, pak, glasi da je jedna od većih grešaka koju je pravoslavna hijerarhija u Srba u Kraljevini SHS/Jugoslaviji počinila jest upravo otpor ka, kako ih je netko nazvao, „jednogeneracijskim Srbima“ i nepriznanje tog u suštini emancipatorskog, plemenitog, moguće naivnoga, iznad svega kulturnog pokreta. Vjersko pravilo i princip u SPC, ionako bliskoj vlasti i gotovo „državnoj religiji“, preteglo je kod etničko-nacionalnog određivanja i fiksiralo se u formuli: Srbin znači – pravoslavac, i obratno; jednako kao i što je Hrvat po definiciji katolik.

Da je princip koji su inaugurirali pripadnici dubrovačkog srbokatoličkog pokreta uhvatio korijena, ne treba suviše mašte da se lako zamisli da bi etnička mapa ovdašnja vjerojatno izgledala sasvim drugačije danas.

Propovjednik slovenske uzajamnosti

Nakon formalizacije ustrojstva podjele i pripadnosti po konfesionalnoj i etničkoj liniji kakvu su osvojili i SPC i hrvatski krugovi, a u procesu i periodu već ranije započete paralelne dekadence, odumiranja i nestajanja plemićkih obitelji Grada, pripadnici raguzejskih Srba katolika nestaju jedan po jedan, čak i biološki.

Tako, ne doživjevši pad i kraj svojih ideala, ni sam Medo Pucić nije ostavio nasljednika i umro je bez poroda.

Izvor: P-Portal.net
Foto: Pixabay, Pexels, Wikimedia Creative Commons

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top