TEFTER DRUGI NENADA FILIPOVIĆA: Nametci iz šešira Branka i Hamdije

Nekoliko je već mjeseci otkako je sarajevsko Oslobođenje počelo da, kao feljton, objavljuje sarajevske uspomene Jasne Šamić. Njene su feljtonizovane uspomene interesantne iz više razloga. Datum je to u oskudnoj bosanskoj memoarsko-dnevničkoj literaturi. Važnih i dobrih, tj. dobro pisanih, memoara kod nas, u Bosni, ima toliko da ne mogu popuniti ni sve prste jedne šake; a dnevnikâ, sličnih onim Krležinim i/ili Tišminim, u Bosni zapravo i nema. Posebno se to odnosi na naše profesionalne književnike koji su bježali i bježe od te dvije forme. Imali su i razloge za to. Pored putopisa i feljtona, to su najteže književne forme jer iziskuju i fikcionalnost i činjeničnost; interesantan sadržaj i besprekoran stil.

Kazivanja o jednom pokoljenju

U bosanskom kontekstu, pride, to su društveno, a bogme i životno, najopasnije književne vrste i forme. Ljudi se kod nas suđakaju, a političari se ljute i svete, zbog pjesničkih i romanopisačkih aluzija – npr. Adil Zulfikarpašić povodom Mehmedinovićeve pjesme Emigrant; Džemal Bijedić povodom Lubardinog romana Gordo posrtanje; Alija Izetbegović povodom obnove Kulenovićeve komedije Djelidba u briljantnoj režiji Faruka Piragića i u nezaboravnoj izvedbi Miralema Zupčevića, a oboji su debelo naljutili Najvećeg Sina Vjerničkog Naroda jer su, na način kongenijalan Stanislavskijevom, upotrebili jedan karakterističan gest šakama uvaženog Najvećeg Sina. Kada se naši ljudi, i običnjaci i velikani, tako suđakaju, ljute i svete zbog od činjeničnosti udaljenih, krajnje fikcionalizovanih, djela, onda je sasvim razumljivo zašto se autori u nas toliko ustručavaju, i slobodno možemo reći, plaše poludokumentarnih i dokumentarnih djela. Memoare i autobiografije u nas su obično pisali neknjiževnici, ali to ne znači da to nisu vrsna djela, kolikogod malo da ih ima. Ovdje bih posebno istakao prvi svezak hronike Kazivanja o jednom pokoljenju Rodoljuba Čolakovića, za mene najbolji u čitavom nizu. Čolaković daje koloritnu, činjeničnu i proosjećanu sliku odrastanja djeteta u bogatoj semberskoj srpskoj kmetoderskoj kući. Lik osionog i dosta bešćutnog djeda, kako ga je Čolaković dao, ne zaboravlja se. Predstava čitalačke kulture u bogatijoj srpskoj kući u Semberiji historijski je izvor, ali i književno upečatljiva, posebno kada slika šta su plave korice Srpke Književne Zadruge (SKZ) značile za tolike domove preko Drine i Save. Nedavno je i Vahidin Preljević, sarajevski germanista, takođe istakao literarnu vrijednost Čolakovićevih Kazivanja

Slično je i Humovo djelo Moja generacija. Opis nene Humuše može se mjeriti sa Krležinim zapisima o njegovoj varaždinskoj baki, starozagorskoj kajkavskoj šljivarki. Selimovićeva Sjećanja, iako fragmentarna, krasno su pisana. Ona su i primjer apsolutne fikcionalizacije memoara u nas – ovo nas treba shvatiti kao Jugoslaviju jer Selimovićev jedinstveni slučaj prevazilazi bosanske granice.

Tako Selimović, primjera radi navodim samo jedan eklatantan slučaj, izmaštava lik svoga oca prema stvarnom modelu veleposjednika i milionera Sead-bega Kulovića. Što se dnevnikâ tiče, teško da se šta može dodati jednom sjajnom ostvarenju, doduše potpuno zaboravljenom, iako se radi o kanonskom autoru i u branko-hamdijinoj i u alijinoj i u iposlijealijealijinoj Bosni: Maku Dizdaru. Početkom šezdesetih godina XX vijeka, Mak Dizdar, iz broja u broj časopisa Život čiji je šef – redaktor bio, objavljuje svoj uredničko-čitalački dnevnik.

Djelo to je i misaono duboko i izvrstan izvor za historiju književnog života i u Sarajevu i u Bosni i u SFRJ. Ipak, za mene su najupečatljiviji, i književno i faktografski, jedni potpuno prenebregnuti, iako pozamašni, memoari. Rodom Tuzlanka, a najvećim dijelom svoga života Beograđanka, dr Vera Mujbegović, ćerka narodnog heroja dra Mustafe Mujbegovića o čijoj smrti te o krivici za čiju smrt nezaboravne stranice je ostavio Pašaga Mandžić i te stranice debelo platio jer su ga Branko i Hamdija urnisali što problematizuje saradnju Rodoljuba Čolakovića sa četnicima tokom II svjetskog rata te generalnu neistraženost četničkih zločina nad Bošnjacima, objavljuje, oko 2008. godine, svoje memoare Tuzla moje mladosti. Knjiga je u nas potpuno ignorisana, čak i među profesionalnim historičarima. Kakav kontrast sa euforijom koju u Sarajevu, već preko dvije decenije, izazivaju opetovana izdanja NDH-nostalgičnog i ljudomrzačkog spisa Sarajevski nekrologij Nametka kazališnog ravnatelja hadži-Alije. Summa summarum: dva najbolja memoarska spisa u bosanskoj kulturi su prenebregnuti memoari Vere Mujbegović i sarajevske uspomene Jasne Šamić koje još nisu ukoričene, ali se nadam da će se to desiti, i pored javnih i tajnih radnji protiv te knjige koju provodi sarajevska čaršija, podjednako njen balijski i njen graDŽanski prvi, drugi i treći poziv.

 Honorarlija

Što se tiče tiče balijskog (ovdje je termin balijski upotrebljen u moralnom a ne u etno-socijalnom smislu te nije uvredljiv nego samo opisan) dijela čaršije i zakulisnih radnji te otvorenih napada u vezi sa serijalizovanim odlomcima uspomena Šamićeve, najblatantniji čaršijski “uradak” svakako je pismo Oslobođenju koje je, dne 17. II o.g., gloduru Oslobođenja, gđi Selimbegović, uputio Nametak višestruki profesor i honorarlija Fehim. Povodom jedne slikovite javno-privatne epizode – kontekst joj je davni honorarlijin pokušaj bliskog susreta osobite vrsti sa Šamićevom, honorarlija se upleo, kao pile u kučinu, u svoje nemušto demantovanje. Na to je pridodao svoje odurno objeđivanje te mržnju koje je pokušao prikriti, no bezuspješno. Takva jedna objeda kakva je honorarlijina ne bi, načelno, zasluživala ikakav komentar. To je nešto što ne zaslužuje popularizaciju čak ni odgovorom i pobijanjem. No, živimo u shizoidnim vremenima i u shizoidnom pobačaju od države. Ta shizoidna situacija ogleda se i u trijumfu neobrazovanih nevaspitanostî, lakiranih vjerskim fanatizmima i šovinizmima te karikaturom patrijarhalizma. Generacije rođene iza Dejtona mogu se opisati kao: 90 % zaglupljenih šovinista i 10 % nadobudnih nezadovoljnika koji ne preziru samo izvitoperavanje Bosne od “demokratskih promjena” do danas, nego i svu bosansku tradiciju, od Badnja i Butmira do engleskih knjiga Hasana Nuhanovića. Upravo zbog toga potrebna su neka razjašnjenja u vezi sa honrarlijinim objedama na račun Jasne Šamić.

     Nametak višestruki profesor i honorarlija Fehim naziva Jasnu Šamić “mis fakulteta”. To je i neduhovito i ženomrzački – a karakteristično je da se dežurne sarajevske feministkinje nikad ne sekiraju kada Šamićeva trpi ženomrzačke ispade – ali je i frojdovska omaška. Uvaženi honorarlija dao se uhvatiti na djelu, i to sâmim sobom. On, bjelodano neuspješno, ismijava svoj potajni predmet želja. Željna frustracija proizvodi nedonošče od ironično-sarkastičnog diskursa. Jasna Šamić nikada nije bila nekakva “mis fakulteta”, ali jeste bila i ostala rijetko lijepa žena, čak i u ovim svojim godinama koje ona , uzgred budi rečeno, nikada niti je krila niti krije. Prije svega, ponovio bih ono što sam napisao još 2006. godine. Jasna Šamić je i lijepa i pametna žena, a kombinaciju ljepote i pameti čaršije nikada ne praštaju. U njihovim presovanim mozgićima, pamet je u ženskom rodu rezervisana za karakondžule, usidjeličke plave čarape. “Ljepota moja je koban dar, prokleta bila Ljepota ta…” kaže Šilerova i Verdijeva Princeza Eboli!

To je znao i Midhat Šamić, otac Jasne Šamić. Iskusio je to posmatrajući i prateći život svoje sestre prof. Bahrije–Bahre Šamić-Engel. Anglista i romanista, budući vrhunski radio-urednik i salonska dama, Bahra Šamić bila je najljepša djevojka u predratnom beogradskom Gajretu i na tamošnjem Univerzitetu. Zbog toga je podnijela dosta, i od ženske i od muške zlobe, o čemu sam čuo mnogo i od svojih amidža i od svojih tetaka, pa od Vezire Džumhur-Pelivan i Zuka Džumhura. Ne zna se ko ju je više mrzio i ko joj je više podmetao: da li one koje su se osjećale inferiorno u svakom pogledu u odnosu na nju ili oni koji su smatrali da su nepravedno i surovo odbijani.

Moja majka, koja je zahvaljujući rodbinskoj vezi sa Hajrija-hanumom Arifhodžić a koja je bila tetka po majci Šamićevima – dobro se sjećala Bahre Šamić iz tih mladih dana punog sjaja njene jedinstvene ljepote, a uvijek je zadržala poštovanje prema nutarnjoj krasoti te ljepotice. Svaki put kada bi se razgovor o Jasni poveo u našoj kući, moja majka bi isticala da smatra da je Jasna izrazito slična Bahri, i po pojavi i po karakteru i po usudu. Midhat Šamić je svoju djecu, a posebno ćerku, vaspitao spartanski, jer je znao da će izuzetna ljepota proizvesti izuzetne ljudske gadosti posmatračâ. Tako je pokušavao da zaštiti svoju ćerku. Nezamislivo je da se Jasna Šamić ikada pokušala producirati kao “mis fakulteta” jer je odgojena na način suprotan takvom produciranju. Stari Šamić je bio poznat kao čovjek koji je mnogo nevinije izlete sankcionisao, a zbog njegovog autoriteta na fakultetu i njegove stare, gajretovske, bliskosti sa Nedimom Filipovićem nije bilo moguće da se iko na Filozofskom fakultetu, pa ni sam Filipović, upusti da odobri i podrži tako nešto. Dakle, radi se o honorarlijinoj izmaštanoj slici.

 Trijumf u Parizu

U pismu, Nametak višestruki profesor i honorarlija Fehim proglašava magistarsku radnju Jasne Šamić o tendencijama u turskom jeziku XX vijeka naučno bezvrednom. Mentor te teze bio je Nedim Filipović, najveći turkolog bivše zemlje, naučnik svjetskog glasa kome su sva vrata po velikom Svijetu bila otvorena. Koliko znam, u komisiji je sjedio i izvanredni lingvista Midhat Riđanović, čovjek čiji se javni istupi mogu nekome nedopadati, ali čija je kompetencija u lingvistici neporeciva. Teza je rađena problemski, hronološki kontrastirajući jezike i stilove jednog pisca sa početka XX vijeka i jednog pisca oko polovine XX vijeka. Radnja je objavljena i svako može o njoj donijeti svoj sud. Manje je poznato da je tu radnju Sorbona priznala kao ekvivalent druge, tzv. komplementarne, teze za sticanje najviše francuske akademske titule koje se zove državni doktorat.

     Ovo nas dovodi do Šamićkine glavne teze koja je branjena na Sorboni početkom osamdesetih godina XX vijeka i objavljena na francuskom jeziku, još 1986. godine, u prestižnoj seriji Francuskog instituta za anadolske studije, u istoj onoj seriji u kojoj je svoje knjige objavljivao jedan od najvećih učenjaka XX vijeka, Žorž Dimezil. Mentor te teze bio je Luj Bazen, nasljednik Žana Denija na turkološkoj profesuri Sorbone. Bazen je bio i svjetski autoritet za stare kalendare. Njegove jezičke kompetencije, pored jezika islamskog Orijenta, obuhvatale su i kineski, japanski, mandžurski, mongolski, korejski jezik. Bio je poznavalac preislamskih kinesko-turskih kulturnih veza, ali i poznavalac kabalističkog shvatanja brojeva i riječi u svim svjetskim jezicima. Erudita ravan Nedimu Filipoviću i izrazito zahtjevan čovjek. Takav stručnjak bio je mentor Šamićkinoj tezi i prihvatio ju je sa najvišom ocjenom. U komisiji je sjedila i gđa Melikof-Sajar, autoritet za osmansku, azersku i perzijsku književnost te islamski misticizam. Još 1987. godine, gđa Melikof-Sajar je, prilikom jednog susretu na kongresu osmanista u Pečuhu, rekla Dušanki Bojanić da je teza Jasne Šamić izuzetna. Teza ta bavila se bosanskim divanskim pjesnikom na osmanskom jeziku i derviškim šejhom Hasan Kaimi-babom, najpopularnijim pjesnikom takve vrste u historiji Bosne. Radnja se sastoji iz opširne i kritičke studije o pjesniku i njegovom djelu te kritičkog izdanja njegovog divana sa prevodom odabranih proba na francuski.

     Poslije takvog univerzitetskog trijumfa u Parizu i poslije izlaska knjige, rađene na osnovu teze, u svjetski renomiranoj seriji, bilo je sasvim podrazumijevajuće da se u Sarajevu pojavi i bosanska verzija toga djela. Iako smo tada svi pravili primjedbe režimu zbog navodno nedovoljnog finansiranja kulture i nauke, ljudi su objavljivali, u ta vremena, svoje teze sarajevske i tezice branjene po Mostaru, Banjoj Luci, Brčkom, Bihaću, Osijeku, Prištini itd.

Međutim, teza toliko slavljena u Parizu, nije mogla biti objavljena u Sarajevu. Jesu li to, možda, sarajevski kriteriji bili viši od onih sorboneskih? Čisto sumnjam! Spoj lično-klikaške pizme i šovinističko-nacionalsamoupravne kvaziideologije zaustavio je objavljivanje Šamićkinog rukopisa. Pored Nametka višestrukog profesora i honorarlije Fehima, u toj raboti paradni konj bio je Alija Isaković, pisac malog dara i bošnjački Ćosić u nastajanju. Isaković je bio jedan od rijetkih profitera i branko-hamdijinske strahovlade i Izetbegovićeve demokratije. To je čovjek o kome je stvoren kult ličnosti i trebaće decenije da se njegov mali opus te njegova velika javna i privatna nepočinstva stave na svoje mjesto.

Nesvakidašnja univerzitetska zajednica

Od dolaska Branka Mikulića na čelo CK SK BiH, krajem šezdesetih godina XX vijeka, u Sarajevu se formirala jedna nesvakidašnja interesna zajednica. Sačinjavali su je stariji muslimanski ustašoidi te njihova djeca i partijski apartčici bliski Branku i Hamdiji. Pa se tako svojevremene tvrdnje Vojislava Šešelja i Pera Šimunovića o ustaško-brankohamdijinskoj koaliciji ne mogu opisati kao sasvim neosnovane, iako je njihova “skrivena agenda” , kako bi to Amerikanci rekli, bila negiranje samosvojnosti Bošnjaka i napad na čvrstorukašku politiku brankohamdijinsku, a služeći političkim ciljevima tadašnjeg CK SK Srbije i Francuske 7. Bilo je tu sposobnih ljudi koji su dugo bili u zapećku pa su u službi novom bosanskom režimu vidjeli i svoju šansu za zadocnjelu društvenu afirmaciju. Takvi su bili, na primjer, Muhamed Hadžijahić i Muhsin Rizvić. Bilo je tu i najobičnijih karijerista, bez ikakvog uvjerenja i viših ciljeva. Vodeći među njima bio je, upravo, Alija Isaković. Taj ambiciozni svršenik Srednje geološke škole pokušao je , imitirajući Izeta Sarajlića i Huseina Tahmiščića, da igra na beogradsku odnosno velikosrpsku kartu. Ta karta je u komunizmu , ipak, najbrže donosila najviše.

Objavljivao je Isaković knjige po Novom Sadu, pisane ekavskim narječjem, da bi kasnije optuživao Sarajlića i Tahmiščića da su “muslimanski i bosanski izrodi” jer pišu ekavski. Kada sam ga, još kao srednjoškolac, u sarajevskoj Evropi, gdje bi znao subotom da se prišipetlji štam-tišu moga oca, pitao zašto su oni izrodi jer pišu na ekavskom te da li Isaković smatra svoje ekavske knjige izdajničkim, on me je samo pogledao ljutito i mrsko, dok je moj otac, tada zaluđen i Isakovićevom laskom i Isakovićevim lažima, pokušavao sofizmima, u kojima je bio virtuoz, da spasi situaciju i da to predstavi kao moju pohvalu Isakoviću. Alija Isaković je šutio jer nije želio da riskira konflikt sa mojim ocem koji mu je tada trebao i za njegove karijerne i za njegove privatne , stanoosvajačke, naume. Pjesnik Ivan Kordić, inače jedan od urednika časopisa Život u vrijeme Isakovićevog glodurovanja u tom uticajnom glasilu, opisivao bi Isakovića sljedećim riječima: “Domac pravi, šuti i radi, za sebe naravno! I nikada se ni o čemu ne izjašnjava!”. Bilo je u toj grupi i ambicioznih samoprozvanih univerzalnih Učitelja-Profeta kao indžilir Rusmir MahmutČehajiČ. Indžilira je u navodno ozbiljnu književnost upravo prošvercovao Alija Isaković valjda po nekoj stolačkoj, ali i špici-mici, vezi. Nehote se čovjek sjeti riječi davno u Allahu pomilovane i oproštene Đul-hanume Rizvanbegović rođ. Idrizbegović koja bi govorila da su Stočani najprefriganiji ljudi u Hercegovini skupa sa Bosnom.

U grupi su bili još i Atif Purivatra, Mustafa Imamović, Jasmina i Sadudin Musabegovići, Enes Duraković, Ivan Lovrenović, Anđelko Vuletić, jedno vrijeme Nijaz Alispahić, Fehim Nametak, sasvim mladi Šaćir Filandra, Zilhad Ključanin, Hadžem Hajdarević, itd. Blizak im je bio i Mile Stojić, ali je njegov put nešto drugo, nešto mnogo bolje, i djelatno i etički. Dvojac Branko i Hamdija koristio je grupu oko Isakovića za svoje ideološke i paraideološke ciljeve, a direktnu upravu nad njima prepuštao je bosanskom kulturnom gaulajteru Hasanu Grabčanoviću.

Druga Hasana najbolje je opisala književnica i kasnija samoupravna branko-hamdijinska zatvorenica Melika Salihbegović kada je rekla njegovoj sekretarici, pjesnikinji Ajši Rudić-Zahirović: “Vaš šef ima humanističko obrazovanje i fašistoidnu psihologiju!” Taj drug Hasan direktno je odgovoran za dugogodišnje bunkerisanje filmova Bate Čengića, kao i za višegodišnje onemogućavanje daljeg filmskog rada i Bati Čengiću i Bakiru Tanoviću. Taj drug Hasan stvorio je frazu “politički teatar” kada je, telefonskim pozivom,  Ivanu Foglu, tadašnjem direktoru sarajevskog Narodnog pozorišta, zabranio dovođenje odnosno gostovanje nekada čuvene predstave Oslobođenje Skoplja. Sve su to podržavali i odobravali naši mili zlatnodopci Branko i Hamdija.  Inače, Hasan Grabčanović se može opisati kao utemeljitelj ideje o tri konstitutivna naroda. Naime, kada je Midhat Begić predlagao pisanje Historije bosansko-hercegovačke književnosti i uvođenje kolegija bosansko-hercegovačka književnost na Filozofski fakultet u Sarajevu, drug Hasan se pojavio na Fakultetu, držao sjednicu na kojoj su ostali slušali a on govorio, pa je tamo proglasio da nema nikakve bosansko-hercegovačke književnosti jer se on tako dogovorio sa drugovima Brankom (Mikulić), Hamdom (Pozderac), Hrvojem (Ištuk), Ivanom (Brigić), i da može da bude samo književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine jer je svaki narod u BiH kulturno konstitutivan. Ta maligna budaleština uzela je i u demokratskim promjenama i u Dejtonu posljednje preostale funte mesa i pinte krvi svim stanovnicima Bosne. Vrijedi zabilježiti jednu interesantnu stvar o odnosu druga Hasana prema članovima opisane interesne grupe i kao svojim apartčicima i kao svojim društveno-političkim poltronima.

Ustašoidno-brankohamdijinske interesne grupe i koroatizacija Mostara

Zaista je drug Hasan volio da čita. Ali samo ozbiljne i vrijedne knjige! U nekadašnjoj antikvarnici Sadika Bučuka, u Zrinskoga ulici, mogli ste, sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka, pronaći raznolika izdanja čiji su autori bili Rizvić, Isaković, Imamović, Purivatra, Enes Duraković itd. Te su knjige sadržavale podugačke, vlastoručne, udvoričko-bombastične posvete. Drug Hasan bi ih promptno slao Bučuku i đorao bi se sa tim velikim knjižarom za knjige koje su odgovarale više ukusu toga druga. Istu stvar su činili i braća Koljević, Svetozar i Nikola. Samo su posvetopisci, ovaj put ćirilicom, bili neki drugi ljudi: Rajko Nogo, Marko Vešović, Milan Nenadić, Lazar Amidžić, Ljubo Jandrić, Milan Radulović, Radoslav Bratić, Gojko Đogo, Tomislav Šipovac, Neđo Šipovac, Sekula Banović itd. Kako te knjige nisu baš išle, Bučuk bi ih davao , nerijetko za male pare, kao pride. Tako i ja posjedujem jednu knjigu Milana Radulovića sa bombastičnom posvetom Svetozaru Koljeviću, ali i sa olovkom napisanom Bučukovom cijenom od 20 ondašnjih, milkaplanincovskih, dinara. Priča , po nebrojeni put, pokazuje i dokazuje da vođe raznih tabora, najčešće, preziru svoje poltronske pješadije.

     Da li je postojala koherentna ideologija opisane ustašoidno-brankohamdijinske interesne grupe? Odmah da kažem: nije! Ali oni, svojim djelovanjem, potvrđuju tezu Dejana Jovića o unutarpartijskoj šovinizaciji u SFRJ. Jovićeva teza namjerno je pogrešno tumačena u velikosrpskim krugovima,  jer Jović ni najmanje ne amnestira srbijansko partijsko rukovodstvo od njihovog udjela u unutrašnjoj šovinizaciji. On je lijepo pokazao kako se i jugoslovenski unitarizam vrlo lako pretvarao u velikosrpski šovinizam.

Tako da suštinske razlike između tuđmanizma, izetbegovićizma i ćosić-miloševićizma nije ni bilo. Srednja generacija visokih komunističkih apartčika koja je uzela, čvrstorukaški, vlast u ruke u Bosni iza 1968. godine nije imala ni vizije ni rezultata ljudi kao Đuro Pucar-Stari, Hasan Brkić, Avdo Humo, Pašaga Mandžić, Mladen Čaldarović. No, oni su jako vješto lavirali između čvrstog titoizma i lokalšovinizma. Tako je Branko Mikulić uništio bugojansku grupu, ali je sistematski podržavao kroatizaciju i katolicizaciju Mostara koja zaista nije počela ni sa HVO niti sa Herceg-Bosnom.

Hamdija Pozderac vidio je svoju šansu u prodavanju sebe kao lidera potlačenog muslimanskog naroda. Ali kada je trebalo ukinuti starije drugove znao je govoriti kako , na primjer, drug Pašaga Mandžić ima antisrpske stavove i svima dodijava isticanjem problema neistraženosti četništva. Bili su to, dakle, ljudi bez karaktera, a sa mnogo ambicija. Uz ritualno obožavanje Tita, oni su se prikazivali lokalnim preporoditeljima i zaštitnicima. Stvorili su nekritičku nacional-marksističku interpretaciju bosanske kulture i prošlosti. Za to su im poslužili ljudi iz navedene grupe, a i mnogi drugi karijeristi. Na scenu je nahrupio jedan nekritički i pseudomarksistički nacionalni romantizam. Preko noći nastali su silni najveći muslimanski književnici, naši pjesnici na orijentalnim jezicima od kojih je svaki bio najbolji i najveći na vaskolikom Svijetu. Čak su im mijenjali i imena i pseudonime i prezimena, onako po navodno bosanskomuslimanski, pa je Kaimi postao Kajimija, Šerifija Šerifović itd. Tu borbu za “oslobođenje” grupaši su naplaćivali velikim kadrovskim stanovima, dobro plaćanim poslovima, masnim honorarima, znatnim javnim uticajem. Njihova nekritička pseudonauka i njihova loša književnost samo su nanosili štetu i Bosni i Bošnjacima. Jer razni poricatelji i jednog i drugog nisu se trebali mučiti oko konstruisanja slike bezvrednosti, jer su je nametci i isakovići sami ponudili poricateljima.

     Kaimi-baba

Jasna Šamić je iz Pariza i velikog Svijeta donijela kritičku misao sine ira et studio i željela je da se bosanskoj baštini pristupi odgovorno, kritički, bez ideologije. Interesna grupa shvatila ju je kao ideološku opasnost. I odlučila je da je zaustavi, marginalizuje, onemogući u objavljivanju. Uz to je, ruku pod ruku, išla lična pizma i ljubomora Nametka višestrukog profesora i honorarlije Fehima koji je smatrao svu književnu baštinu na orijentalnim jezicima svojom honorarskom prćijom. Zdogovorio se sa svojim pajtašem Isakovićem da se proizvedu negativne recenzije Šamićkinog rukopisa o Kaimi-babi, a i kasniji navodni nezavisni recenzent, dr Ždralovć iz Zagreba bio je u rukama Isakovića jer je očekivao objavljivanje svoje knjige u biblioteci Kulturno naslijeđe. Tri recenzije (Nametak, Hadžiosmanovićeva, Ždralović) bile su uzori šta recenzija ne smije da bude.

Umjesto da ocijene Šamićkin rad, recenzenti su, služeći se zamjenom teze, pisali o tome kako bi oni sastavili djelo o Kaimi-babi. Recenzent nikada ne smije tražiti od autora da se slaže sa njegovim pogledima i interpretacijama. Recenzent je samo tu da utvrdi da li je djelo metodološki dobro provedeno i da nema plagijata. U Bosni je, upravo zahvaljujući lokalnim bošnjačkim metodolozima od Nametka sve do Esada Durakovića, recenzija pretvorena u instrument iživljavanja i progona, a afera sa Šamićkinim rukopisom otvorila je taj sjajni bošnjačko-pobožnjački visokomoralni i antiorijentalistički trend. Smiješno je kada se Nametak poziva na recenziju Hadžiosmnovićeve, na primjer, jer ta već umrla autorica ne bi mogla biti neki svijetao uzor za Šamićevu.

U jednoj svojoj knjizi, pomenuta uvažena autorica piše da je Kaimi-baba umro 1680. godine da bi 1683 podigao ustanak u Sarajevu. Šamićeva se, u svom rukopisu, napravila da ne zna za tu nebulozu. Pored lične pizme, recenzentima je zasmetalo što je Šamićeva utvrdila da Kaimi-baba nije neki pisac u estetskom smislu riječi, ali je značajna kulturno-historijska pojava. Dobro pamtim primjedbu Hadžiosmanovićeve: “Zašto se baviti nekim tolike godine ako taj isti nije velik? ” Ovome zaista ne treba komentara. Sama se je ubila! Recenzentima je jako zasmetalo jedno krucijalno otkriće Šamićeve. Ona je, naime, utvrdila da je najveći broj prepisa Kaimi-babinog divana nastao tek iza austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine, dakle iza 1878. godine. Zašto? Šamićeva objašnjava: Kaimi-baba je postao osmanska književna činjenica samo zato što je pogodio, u svojoj kabalističkoj poeziji, tačan datum osmanskog osvojenja Kandije, 1669. godine. Okupirani Bošnjaci, maštajući o izgonu Austro-Ugarske i iščekujući da im Proviđenje išćera ćafira okrenuli su se Kaimi-babinoj kabalističkoj poeziji, pokušavajući da utvrde budući datum toga izgona po Proviđenju. Šamićeva je u svojoj studiji upotrebila sve izvore dostupne joj, primjenila vrhunsku metodologiju kojoj uvaženi recenzenti nisu bili dorasli, donijela značajne rezultate i za šira pitanja, itd. Zato je platila ceh, proganjana i od lažnih komunista i od munafika – vjerskih licemjera.

     Ali su zato istinski vjernici i istinski učenjaci imali sasvim drugačije mišljenje i o Šamićevoj i o njenoj nauci. U njenoj memoarističkoj seriji posebno mjesto zauzima portret Hamid-efendije Hadžibegića, profesora turskog jezika i osmanske diplomatike na sarajevskom Filozofskom fakultetu. To je krasna slika jedne prekrasne ličnosti.

Kako je Šamićeva uvažavala i voljela profesora Hadžibegića, našeg posljednjeg istinskog istanbulskog čelebiju, isto tako je i taj veleučeni i prefinjeni gospodin, pun takta i blagosti, cijenio i volio Šamićevu i kao ličnost i kao naučnika. Isto se može reći i za poznatog učenjaka i šejha Fejzullah-efendiju Hadžibajrića. Višekratno sam bio svjedok kako bi taj isto tako prefinjeni gospodin uvijek ustajao kada bi mu Šamićeva ulazila u kancelariju u Gazi Husrev-begovoj biblioteci. Time je iskazivao poštovanje prema njoj i kao ženi i kao naučniku i kao šejhovskom koljenu. Šamićeva je, naime, po majci i neni direktni potomak poznatog šejha i krasnopisca Abdullah Ajni – efendije Hasagića čija se brojna kaligrafska djela nalaze u našim zbirkama. Hadžibajrić je smatrao da je Hasagić bio dobri-Božji čovjek. Prema tome, Šamićeva ne bi trebala da se brine šta o njoj misli i piše Nametak višestruki profesor i honorarlija Fehim, kada dobro zna šta su o njoj mislili i misle Svijet i istinski muslimani te učenjaci kao Hadžibegić i Hadžibajrić. Sarajevskoj izdavačkoj kući Zalihica trebalo bi izraziti svako poštovanje zbog hrabrosti da, konačno, objavi prevod Šamićkine studije o Kaimi-babi nakon trideset i pet godina tipično balijskog podmetanja klipova i autoru i njegovoj knjizi.

Piše: Nenad Filipović za Preokret
Foto: Printscreen YouTube, Wikimedia Creative Commons

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top