MILAN RADANOVIĆ: Četiri mita revizionističke istoriografije u Srbiji

U poslednjih petnaestak godina tema zločina oslobodilaca (revolucionarni teror ili primeri političke represije pobedničke strane nakon oslobođenja) i tema istorijata snaga kolaboracije institucionalno su tretirane kao primarne teme istraživanja u okviru savremene srpske istoriografije.

Navedene teme su potpuno legitimne. Prva tema je decenijama neopravdano zanemarivana i prećutkivana, dok je druga tema tendenciozno obrađivana u okviru propartizanske istoriografije. Međutim, i pored institucionalne, medijske i političke podrške revizionistički istoričari nisu pokazali dovoljno strpljenja u istraživanju, neretko manifestujući metodološku aljkavost. Naročito pada u oči nespremnost revizionističkih istoričara da lociraju događaje koje istražuju u ukupan istorijski kontekst (ovo se prvenstveno odnosi na istraživanja zločina oslobodilaca) pri čemu se najčešće prećutkuju važni prethodni ili uporedni događaji, kao što se ignorišu nezaobilazni istorijski izvori – što je metodološki nedopustivo i karakteristično za većinu antikomunistički opredeljenih istoričara Drugog svetskog rata. Osim toga, revizionistička istoriografija ponekad, a revizionistička istorijska publicistika učestalo, unosi konfuziju u interpretaciju događaja iz 1940-ih korišćenjem poluinformacija, dezinformacija, istorijskih stereotipa, a publicistika i istorijskih falsifikata. Umesto da uvek pristupaju kritičkoj analizi svih relevantnih istorijskih izvora, revizionisti neretko koriste neproverene izvore i ignorišu mnoge nezaobilazne izvore. Takva praksa pogoduje stvaranju novih i učvršćivanju prethodnih istorijskih stereotipa. U nastavku teksta osvrnuću se na neke karakterističke revizionističke stereotipe i mitove.

PRVI STEREOTIP: “Sve strane u građanskom ratu činile su zločine”.

Ili kako je to u skorašnjem intervjuu konstatovao istoričar Zlatko Hasanbegović, aktuelni ministar kulture u Vladi Republike Hrvatske: “Uostalom, zločinaca, ali i junaka i idealista, bilo je i među ustašama i partizanima, pa ako hoćete i četnicima”. Neretko se u javnosti može čuti mišljenje kako su sve strane u građanskom ratu činile zločine čime se izjednačava istorijska uloga kolaboracionista i dosledno antiokupatorske Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ), odnosno čime se relativizuje praksa domaćih antikomunističkih i kolaboracionističkih formacija koja je podrazumevala usvajanje fašističke kulture nasilja (pri čemu je praksa pojedinih formacija uključivala i genocidne radnje) i izjednačava sa praksom NOVJ koja je nesumnjivo činila ratne zločine, ali ti zločini, po pravilu, nisu bili etnički motivisani i nisu podrazumevali istrebljenja čitavih porodica i desetkovanja brojnih naselja.

U tome je bitna razlika između partizana i npr. njihovih najbrojnijih domaćih protivnika u Srbiji – četnika Draže Mihailovića (JVuO). Partizani u užoj Srbiji nisu vršili etnički motivisane zločine, pogotovo ne etnički motivisane zločine koji su imali karakter istrebljenja. Takođe, znatno se razlikuje rodna i starosna struktura onih koje su van borbe smrtno stradali od četnika i partizana budući da su partizani ubili daleko manje žena i dece u užoj Srbiji nego četnici. Isto tako, partizani su tokom rata počinili manje drugih oblika zločina – naročito kada je reč o batinanju, mučenju, pljački i paljevini – u odnosu na pripadnike JVuO, u manjoj meri u odnosu i na snage pod ingerencijom vlade Milana Nedića.

U mnogim selima u Srbiji četnici, u manjoj meri i pripadnici SDS i SDK, odgovorni su za paljevine nekoliko desetina domaćinstava i batinanje nekoliko desetina, u nekim selima preko stotinu, meštana. Takvi primeri izostaju kada je reč o partizanskoj praksi u selima u užoj Srbiji. Neretko je teror koji su sprovodili četnici i nedićevci pogađao seoska naselja koja su u prve dve godine okupacije bila izložena kaznenim ekspedicijama nemačkog i bugarskog okupatora, jer su 1941. podržala ustanak i davala borce partizanskim odredima.

Zahvaljujući agresivnom revizionističkom narativu o zločinima oslobodilaca, prvenstveno u medijima, i apsolutizaciji i maksimalizaciji učinka partizana i komunističkih vlasti u obračunu sa domaćim protivnicima i kažnjavanju saradnika okupatora, kao i protoku vremena, zaboravljeni su prethodno pomenuti aspekti zločina kolaboracionista. Pored toga, uporedo sa nestankom svesti u kolektivnom sećanju o masovnom učešću četnika i drugih kolaboracionista u hvatanju partizana i njihovih simpatizera i njihovom isporučivanju Nemcima (nakon čega bi uhapšenici najčešće bili ubijeni), ta pojava (saučesništvo u zločinu okupatora) zanemarena je u domaćoj istoriografiji, iako je reč o učestaloj i masovnoj pojavi vrlo karakterističnoj za fenomen kolaboracije. Uostalom, ako zamislimo da snage kolaboracije nisu činile masovne zločine nad glavnim, često i jedinim protivnicima (partizani i njihovi simpatizeri), praksa vojne, ali i političke kolaboracije predstavlja zločin sam po sebi. Ne mogu se smatrati “junacima” i “idealistima”, ili makar ne prvenstveno junacima i idealistima, kako pokušava da sugeriše Hasanbegović, pripadnici vojnih snaga koje su kolaborirale sa okupatorom i sprovodile istrebljenje čitavih zajednica na osnovu etničkog porekla – što se naročito odnosi na Hasanbegovićeve istorijske favorite.

Pored ratnih zločina kao zločina par eellence, saučešće u nametanju stanja nastalom porobljavanjem zemlje predstavlja takođe nesumnjiv zločin. Politička i vojna kolaboracija podrazumeva doprinos u stvaranju ambijenta koji odgovara okupatoru u cilju što dužeg zadržavanja na okupiranom području. Svaki dan produžetka okupacije na tlu Jugoslavije podrazumevao je smrt više stotina, ponekad i nekoliko hiljada civila i pripadnika pokreta otpora, ubijenih od strane okupatora i kolaboracionista. Okupator i kolaboracionisti nisu samo uništavali živote onih koje bi hvatali i zarobljavali već su uništavali sve što je onima koji im nisu pali šaka omogućavalo da prežive. NJihova praksa je podrazumevala sistematsko uništavanje ljudskog bitisanja na teritoriji na kojoj su izvodili vojne operacije, odnosno paljevinu i prethodnu pljačku naselja, čime je preživelo i izbeglo stanovništvo bilo osuđeno na glad, bolest i smrt. Neretko su zločini okupatora i kolaboracionista, ukoliko su bili etnički motivisani, podrazumevali kulturocid, odnosno brisanje tragova postojanja neke etničke ili verske zajednice na okupiranom području.

Pored svega toga, pljačka koju je sproveo okupator na tlu Jugoslavije (i omogućio kolaboracionistima da je takođe sprovode ili mu pomažu u pljački) jedna je od najvećih i najsistematičnijih u istoriji našeg podneblja. Paradoksalno je da danas domaća javnost ne zna gotovo ništa o najmasovnijim zločinima snaga kolaboracije na području Srbije. Za tako nešto su odgovorni kreatori politike sećanja u socijalističkom i postsocijalističkom razdoblju, pri čemu odgovornost, pored ostalih činilaca, dele i posleratna propartizanska i revizionistička pročetnička istoriografija. Iako u delu javnosti koji je najviše zainteresovan za prošlost naše zemlje tokom 1941-1945. vlada stereotip o tome kako je jedan od glavnih zadataka “istoriografije pod nadzorom” iz doba socijalizma bila difamacija snaga kolaboracije i ukazivanje na zločine četnika i snaga pod kontrolom kvislinške vlade, pri čemu se obično veruje da su u tome neretko žestoko preterivalo – zanimljivo je da propartizanska istoriografija nije obradila neke od najkarakterističnijih zločina JVuO i snaga kvislinške vlade.

Navešću dva primera. Najmasovniji zločin koji je počinila neka domaća formacija na tlu Srbije tokom Drugog svetskog rata predstavlja pokolj nad muslimanskim stanovništvom Pribojskog sreza, 5-11. februara 1943, sprovedenom u okviru vojne operacije koju je naredila Vrhovna komanda JVuO. Te godine dogodile su se tri vojne operacije JVuO koje je naredio Draža Mihailović, a koje su rezultirale masovnim pokoljem Muslimana. Najpre početkom januara u Bjelopoljskom srezu, potom početkom februara u Pljevaljskom, Čajničkom, Fočanskom i Pribojskom srezu i početkom oktobra u Višegradskom srezu. Ishod januarske i februarske operacije poznat je u istoriografiji, a može se reći i u javnosti, zahvaljujući više puta objavljenim izveštajima Pavla Đurišića Draži Mihailoviću. U izveštaju od 13. februara 1943. Đurišić navodi da su četnici u Pljevaljskom, Čajničkom i Fočanskom srezu u nekoliko prethodnih dana ubili oko 8.000 muslimanskih žena i dece i oko 1.200 naoružanih muškaraca. Međutim, u istom navratu počinjen je i masovni pokolj u Pribojskom srezu, masovniji u odnosu na pokolje u tri navedena sreza. Istraživač DŽemail Arnautović je 2005. u privatnom izdanju objavio knjigu u kojoj je priložen poimenični spisak koji sadrži osnovne podatke za 2.379 Muslimana sa područja Pribojskog sreza ubijenih tokom Drugog svetskog rata od strane JVuO. Ogromna većina ubijena je februara 1943. Od tog broja ubijeno je 1.058 dece (do 15 godina starosti), 608 žena i 713 muškaraca. Prošle godine je publicista Milenko Kovačević objavio dopunjeni spisak žrtava februarskog pokolja za dva pribojska sela u kome su priložena 252 dodatna imena, na osnovu podataka istraživača Safeta Hasanagića.

Dakle, poznata su imena preko 2.600 žrtava februarskog pokolja u Pribojskom srezu. Međutim, taj broj nije konačan budući da Hasanagić najavljuje objavljivanje dopunjenog spiska. Revizionistička istoriografija nije konstatovala da se februarski pokolj izdvaja u odnosu na druge masovne zločine koje su počinile domaće oružane snage u Srbiji – po masovnosti (apsolutne brojke žrtava), razmerama (ubistva, pljačke i paljevine nisu mimoišla nijedno muslimansko selo u srezu) i strukturi žrtava (izuzetno velik udeo maloletnika, žena i staraca među ubijenim licima).

Štaviše, 2006. objavljen je magistarski rad istoričara Srđana Cvetkovića u kome se ističe da u Srbiji “nije bilo [četničkog] terora na nacionalnoj osnovi koji je išao do istrebljenja”. Isti zaključak ponovljen je u drugom izdanju Cvetkovićeve knjige (2015). Umesto da u udžbenicima istorije, pisanim nakon političkih promena 2000, budu navedena imena pribojskih sela u kojima su pripadnici JVuO ubili nekoliko stotina civila (Zabrnjica, Kasidoli, Zagradina, Potoci, itd.) u njima je objavljena dezinformacija da je sredinom maja 1945. na Zelengori i Sutjesci “pobijeno preko 9.000 četnika” od strane partizana. Zaboravljene žrtve: porodica Mitrović iz Beograda. Od sedam kćeri i sinova Ive i Ivanice Mitrović, poreklom iz Paštrovića, petoro je poginulo tokom rata. Gornji red, sleva na desno: braća i sestre: Nikola (ubijen u Beogradu kao komunista), Vukica (narodni heroj, ubijena u Beogradu kao komunistkinja), Stefan (preživeo rat kao istaknuti partizan, posle robijao na Golom otoku), Lepa (ubijena u Beogradu kao komunistkinja), Ratko (ubijen u Beogradu kao komunista), Mira (preživela rat, bila najmlađa borkinja 2. proleterske brigade), Veljko (ubijen od četnika kao partizanski ranjenik). Vukičin suprug Andrija Habuš (donji red desno) izvršio je samoubistvo kako bi izbegao da ga zarobe četnici. Drugi primer zanemarenih zločina snaga kolaboracije predstavljaju zločini SDS pod komandom majora Aleksandra Stikića i kapetana Mihajla Zotovića nad stanovništvom tridesetak propartizanskih sela u Leskovačkom i Topličkom okrugu 1944.

Ovi zločini su tek sporadično evidentirani u okviru propartizanske istoriografije, ali bez eksplikacije. Revizionistička istoriografija ih ignoriše. Primera radi, Bojan Dimitrijević u monografiji Vojska Nedićeve Srbije (2011, 2014) ne pominje ove zločine iako je reč o najkarakterističnijim zločinima snaga pod ingerencijom kvislinške vlade. Štaviše, Dimitrijević u toj knjizi iznosi jednu vrlo čudnu formulaciju koja sugeriše da “nije identifikovan nijedan veći zločin ovih snaga u borbama u Srbiji”, što bi, valjda, trebalo da sugeriše kako pripadnici kvislinških oružanih snaga nisu streljali zarobljenike, što je netačno.

S druge strane, navedena formulacija ostavlja nas u nedoumici smatra li Dimitrijević da su pripadnici oružanih snaga pod ingerencijom vlade Milana Nedića činile zločine van borbe, budući da ih Dimitrijević ne konstatuje? Koliko je današnja javnost upoznata, na primer, sa činjenicom da su pripadnici SDS pod komandom Mihajla Zotovića u Miroševcu kod Vučja 28. marta 1944. ubili 11 osoba, tukli, uhapsili i zatvorili 42 meštana i opljačkali selo, a 14. juna 1944, prilikom ponovnog upada u selo, izvršili silovanje nekoliko žena i paljevinu 86 domaćinstava?

Umesto odgovora na prethodno postaviću sledeće pitanje: kako je moguće da je Mihajlo Zotović 2009. sudski rehabilitovan od strane Okružnog suda u Prokuplju (na osnovu skandaloznog Zakona o rehabilitaciji) pored činjenice da je lično ubijao i mučio stanovnike leskovačkog i topličkog kraja i naređivao masovne zločine nad istim stanovništvom? Zločini nad stanovništvom Miroševca nikako nisu usamljen primer.

DRUGI STEREOTIP: “Srbija je morala da ’plati svoj dug’, odnosno da plati danak u krvi zbog podrške četnicima”.

U leto i jesen 1944. preko polovine četnika u Srbiji je amnestirano na osnovu dve amnestije koje su obznanili partizani i predstavnici revolucionarne vlasti, krajem avgusta i krajem novembra. Obe amnestije odnosile su se i na pripadnike hrvatskog domobranstva i slovenačke domobrance. Amnestija se nije odnosila na pripadnike navedenih formacija koji su počinili zločine. Fenomen amnestiranja pripadnika JVuO nije nepoznata činjenica u jugoslovenskoj istoriografiji, ali taj fenomen nije bio naučno ekspliciran i istražen, iako su najznačajniji dokumenti koji svedoče o masovnom amnestiranju četnika u Srbiji objavljeni pre nekoliko decenija. Odsustvo eksplikacije omogućilo je pročetničkim, revizionističkim istoričarima, kojima su Drugi svetski rat i prve posleratne godine u istraživačkom fokusu, da olako ignorišu značaj, opseg i posledice amnestija koje su imale karakter zvaničnog poziva pripadnicima JVuO da polože oružje čime im je garantovana bezbednost. Mnogi četnici su dezertirali nakon čega su samoinicijativno ili uz dogovor sa snagama NOVJ prešli na partizansku stranu, a podjednak ili još veći broj ih je pošteđen nakon zarobljavanja. Konstatovanje ovih činjenica od strane pročetničkih istoričara poljuljalo bi konstrukt koji je formulisao istoričar Kosta Nikolić: “Srbija je morala da ’plati svoj dug’, odnosno da plati danak u krvi zbog podrške četnicima”.

Zanimljivo je da Nikolić u njegovoj najreferentnijoj knjizi (trotomna Istorija ravnogorskog pokreta) ignoriše fenomen amnestiranja četnika i značaj tog fenomena kao kolektivnog iskustva, iako je amnestija za mnoge srbijanske četnike predstavljala jedno od najznačajnijih ratnih iskustava. Drugi revizionistički istoričari, poput Srđana Cvetkovića, koji je najviše pisao o represiji pobedničke strane 1944-1945, banalizuju i bagatelizuju amnestiranje četnika, što je metodološki nedopustivo. Apsolutizacija represije koja je usledila nakon pobede partizana nemoguća je bez ignorisanja korektnog odnosa partizana prema većini četnika zarobljenih u borbama za oslobođenje Srbije, u leto i jesen 1944. Prema nemačkim izvorima Draža Mihailović je krajem avgusta 1944. u Srbiji imao pod komandom oko 25.000 boraca. Taj broj je narastao možda i za desetak hiljada u prvoj polovini septembra, ali već nakon četničkog poraza u Bici na Jelovoj gori (9.9.1944) i poziva kralja Petra II Karađorđevića četnicima da pređu pod komandu maršala Tita (12.9.1944) četnički korpusi i brigade počeli su da se osipaju.

U istočnim i južnim delovima Srbije dolazi do prelaska na stranu partizana čitavih bataljona JVuO, a u zapadnoj Srbiji i Šumadiji, gde je organizacija JVuO bila najčvršća, amnestija je najčešće podrazumevala poštedu velikog broja zarobljenika, iako je i u Šumadiji zabeležen znatan broj četničkih dezertera. Krajem oktobra oko 15.000 srbijanskih četnika zaputilo se zajedno sa Nemcima preko Sandžaka za Bosnu. Krajem novembra u Bosnu je prešlo između 12.000 i 13.000 srbijanskih četnika – ostatak od 2.000 do 3.000 je uglavnom dezertirao. Šta se desilo sa ostalih oko 20.000 četnika u Srbiji? Da li su ih pobili partizani, kako se često misli? Nasuprot stereotipiziranom mišljenju da su se partizani nemilosrdno odnosili prema zarobljenim četnicima u borbama 1944. – velika većina četnika zarobljenih u navedenim okolnostima je amnestirana pri čemu su mnogi dobrovoljno pristupili partizanima.

Mnogi od njih bili su iznenađeni korektnim odnosom koji su iskusili kao zarobljenici (zarobljeništvo je za većinu trajalo jedan dan ili nekoliko dana) budući da su četnici imali bitno drugačiji odnos prema zarobljenim partizanima. Nacionalno pomirenje, demagoški imperativ koji su proklamovali desničarski režimi u postsocijalističkim društvima novonastalih nacionalnih država zarad nacionalne homogenizacije i neutralisanja nasleđa jugoslovenske revolucije kao navodno opasnog istorijskog ekscesa i prevazilaženja poraza snaga kolaboracije – umnogome je realizovano upravo pomenutim amnestijama krajem 1944, odnosno omogućavanjem većini četnika, domobrana i domobranaca da pređu u redove partizana.

TREĆI STEREOTIP: Nakon 12. septembra 1944. ubijeno je do 35.000 stanovnika uže Srbije, od čega u Beogradu do 10.000.

Istoričari Srđan Cvetković i Momčilo Pavlović su 2009-2010. istupali u medijima sa pretpostavkom da je na teritoriji uže Srbije nakon oslobođenja “streljano” odnosno “ubijeno” između 30.000 i 35.000 stanovnika. Ove licitacije izrečene su u vreme intenzivne medijske kampanje koja je trebala da opravda formiranje dve revizionističke komisije pri Ministarstvu pravde u cilju difamacije strane koja je 1945. pobedila u oslobodilačkom i građanskom ratu i viktimizacije pripadnika snaga kolaboracije (Državna komisija za utvrđivanje okolnosti stradanja generala Dragoljuba Mihailovića i Državna komisija za tajne grobnice – DKTG).

Mediji koji su prenosili ovakve tvrdnje aktivno su učestvovali u kampanji koja je nazvana “Otkopavanje istine”, pri čemu su na stranicama nekoliko dnevnih listova, naročito Večernjih novosti, vrlo često iznošene poluistine i dezinformacije dok je istorijska realnost mistifikovana. Rezultati istraživanja DKTG upravo su demantovali navedene numeričke pretpostavke, jer je komisija popisala oko 15.000 imena stradalih stanovnika Srbije bez pokrajina, koji su izgubili život nakon 12. septembra 1944. Međutim, u taj broj uvrštena su imena više hiljada pripadnika JVuO i četničkih odmetnika koji su poginuli u borbi od septembra 1944. do kraja 1945. U manjem broju slučajeva reč je i o poginulim pripadnicima SDS/SUK i nekih drugih formacija, a susrećemo se i sa činjenicom da je u spisak uvršten i određen broj pripadnika JVuO koji su umrli od tifusa ili izvršili samoubistvo.

Dakle, reč je o više hiljada lica koja nisu “streljana” ili ubijena van borbe zbog čega ih je nemoguće proglasiti “žrtvama politički i ideološki motivisanog nasilja”. Odsustvo jasnih metodoloških kriterijuma i parametara u kreiranju registra stradalih DKTG ne dopušta nam da govorimo o tome koliki je približni broj stanovnika uže Srbije ubijenih van borbe nakon oslobođenja i koliko je među njima zaista nevinih ljudi, odnosno onih koji nisu skrivili nečije stradanje i nisu imali krivičnu ili političku odgovornost. U svakom slučaju, nema sumnje da je znatan broj onih koji su stradali nakon oslobođenja preoštro kažnjen, odnosno da je kažnjen najoštrijom kaznom umesto da bude osuđen na vremensku kaznu.

Zaboravljene žrtve: porodica Radovanović iz Vinče kod Topole. Stanica (prva sleva) i Milutin Radovanović (sedi), roditelji su narodnog heroja Milića Radovanovića (na slici je Milićev brat; obojica su poginuli kao partizani). Nemci su oktobra 1941. zapalili kuću Radovanovićevih i u upaljenu kuću ubacili prebijenog Milutina Radovanovića. Pri tom su pucali i ranili njegova dva sina. Četnici Draže Mihailovića su jula 1943. zaklali Stanicu i njenu kćerku Desanku (na slici prva zdesna). Jedan od najkarakterističnijih numeričkih stereotipa kada je reč o broju stradalih nakon oslobođenja predstavlja licitiranje brojem stradalih stanovnika Beograda nakon 20. oktobra 1944. Domaći mediji su od 1990. iznosili fabuloznu pretpostavku o navodno 30.000 stradalih Beograđana. Revizionistička istoriografija je istupala sa nešto umerenijim pretpostavkama koje su podrazumevale brojke od 5.000 do 10.000 stradalih. Međutim, i te pretpostavke su višestruko uveličane u odnosu na realne brojke.

Upravo su rezultati DKTG u popisivanju stanovnika glavnog grada stradalih nakon oslobođenja demantovali navedene pretpostavke budući da komisija raspolaže sa oko 1.500 validnih upisa u registar za Beograd. Interpretacija događaja nakon oslobođenja Beograda takođe je povezana sa fabrikacijom određenih stereotipa. Možda najkarakterističniji primer predstavljaju tvrdnje da su partizani nakon oslobođenja Beograda streljali oko 30 pripadnika SDS na ulazu u Kalemegdanski park i 72 pilota Vojske Kraljevine Jugoslavije (VKJ) koji su uhapšeni nakon oslobođenja Beograda i ubijeni u okolini Pančeva. Međutim, oba ova događaja su nepotvrđena u relevantnim istorijskim izvorima (npr. oni koji plasiraju ove stereotipe ne navode ime nijednog streljanog pripadnika SDS, a poznata su imena svega dva do tri pilota VKJ koji su stradali u navedenim okolnostima). Za nastanak prvog stereotipa zaslužan je Srđan Cvetković koji je u knjizi objavljenoj 2006. izneo tvrdnju, zasnovanu na iskazu jedne osobe koja nije bila očevidac događaja, o tome da su partizani navodno streljali nedićevce na Kalemegdanu. Reč je o neproverenim podacima koji nisu potvrđeni u drugim izvorima.

Međutim, u izvorima iz 1945. potvrđeno je streljanje veće grupe pripadnika SDS na ulazu u Kalemegdan – ali od strane nemačkih vojnika, a ne partizana, 18. oktobra 1944. Takođe, jedino masovnije zarobljavanje pilota VKJ nakon oslobođenja Beograda desilo se 22. oktobra u Zemunu kada je zarobljeno 17 zrakoplovaca NDH.

Cvetković je oba stereotipa reprodukovao i u drugom izdanju knjige (2015). Zanimljivo je da je jedan od recenzenata, Predrag Marković, na promociji Cvetkovićeve knjige u Beogradu 18. novembra 2015, želeći da ilustruje masovnost revolucionarnog terora nakon oslobođenja, naveo upravo dva navedena primera, odnosno dva navodna događaja čija istoričnost nije potvrđena. Stradanje pripadnika SDS koje su navodno streljali partizani u medijima je iznošeno kao jedan od najkarakterističnijih primera zločina oslobodilaca u Beogradu pri čemu se pokušala sugerisati skandaloznost da “leševi ubijenih bez suđenja” leže neposredno pored “najprometnijeg šetališta u Beogradu”. U međuvremenu se pojavila ideja da potencijalni spomenik “žrtvama komunističkog terora” u Beogradu bude podignut upravo na toj lokaciji. Oni koji plasiraju fabulozne i višestruko uveličane brojke stradalih nakon oslobođenja Srbije i Beograda, apeluju na emotivnu reakciju savremenika u cilju što efikasnije kriminalizacije partizanskog pokreta i ideologije tog pokreta. Upadljiv primer takve manipulacije predstavlja tekst Ratka Dmitrovića, urednika Večernjih novosti, uoči proslave 70-godišnjice oslobođenja Beograda u kome se, pored niza opskurnih stilskih figura i banalnih teza, iznosi tvrdnja o navodnom streljanju 30.000 Beograđana nakon oslobođenja. Prethodno je 2013. poznati pisac Dušan Kovačević izneo tvrdnju kako su partizani u Beogradu nakon oslobođenja pobili “ono što je najbolje”, odnosno “između 9.000 i 13.000 najvrednijih i najobrazovanijih ljudi” pri čemu je struktura stanovništva izmenjena prilivom “poludivljeg plemena”.

Forsiranje narativa o desetak ili nekoliko desetina hiljada ubijenih Beograđana nakon oslobođenja predstavlja pokušaj tumačenja događaja koji su usledili nakon oslobođenja Beograda kao “nove okupacije” i “nacionalne katastrofe” i centriranja Beograda kao središnjeg mesta nacionalnog stradanja u apokaliptičnom vremenu koje je usledilo nakon dolaska komunista na vlast. Narativ o “novoj okupaciji” dobio je nezasluženo mesto i u tumačenjima događaja nakon oslobođenja nekih drugih većih mesta u Srbiji.

Prethodnih četvrt veka naročito su reprodukovane manipulativne teze o navodnom streljanju 2.000 ljudi nakon oslobođenja Šapca, Valjeva ili Novog Pazara – iako je reč o desetostruko uvećanim brojkama u odnosu na realan broj stradalih, bez namere onih koji su plasirali takve brojke da strukturišu stradale i ukažu na delatnost stradalih tokom okupacije. Primera radi, muftija Muamer Zukorlić, govoreći 4. septembra 2010. na verskoj komemoraciji streljanim građanima Novog Pazara i okoline (mahom saradnicima okupatora) koje su predstavnici nove vlasti lišili života 1944-1945. na brdu Hadžet iznad grada, pomenuo je navodni “genocid na Hadžetu” i brojku od 2.000 streljanih. U međuvremenu najavljena je izgradnja spomeničkog kompleksa na brdu Hadžet.

Zanimljivo je da su političke strukture Bošnjaka u Sandžaku više zainteresovane za Hadžet kao centralno mesto sećanja Bošnjaka Sandžaka na Drugi svetski rat nego na neko masovno stratište bošnjačkih civila stradalih u operaciji JVuO februara 1943. Razlog leži u činjenici da se predstavnici bošnjačke političke elite više identifikuju sa novopazarskim kolaboracionistima koje su osudili na smrt i streljali komunisti nego sa anonimnim žrtvama četničkih pokoljâ.

O tome koliko istorijski stereotipi mogu bili prijemčljivi delu javnosti svedoči jedna izmišljotina sa Interneta u koju je poverovao jedan doktor istorijskih nauka (“prvorazredan povjesničar mlađe generacije”, kako veli Ivo Banac). Naime, u intervjuu jednoj sarajevskoj TV kući iz 2013, Zlatko Hasanbegović je ustvrdio: “Nedavno su kolege u Srbiji poimenično ustanovili da je u komunističkim obračunima pri završetku Drugoga svjetskog rata u Kragujevcu u obračunu sa pristašama Draže Mihailovića – onim što se nazivalo ravnogorskim pokretom – poubijano više ljudi nego što je to bilo u njemačkoj poznatoj kaznenoj ekspediciji, masovnom strijeljanju u Kragujevcu”. Nijedan srpski revizionistički istoričar, ma koliko bio sklon ideološkim predrasudama, nije toliko neozbiljan da tvrdi da su komunisti nakon oslobođenja pobili preko 3.000 pripadnika ravnogorskog pokreta u Kragujevcu. Broj na koji aludira Hasanbegović je desetak puta uvećan, a pominjanje “pristaša Draže Mihailovića” zamagljuje činjenicu da je teško dokazati da je neko streljan nakon oslobođenja Kragujevca samo zbog toga što je bio pristalica ili simpatizer JVuO. Istina je, ipak, složenija: u Kragujevcu je nakon oslobođenja streljan trocifren broj pripadnika ravnogorskog pokreta sa područja Šumadije koji su počinili ratni zločin ili na drugi način skrivili tuđe stradanje ili su bili organizatori tog pokreta.

Nakon 12. septembra 1944. nisu zabeležena isključivo stradanja lica za čiju smrt su bili odgovorni organi NOP-a i posleratne vlasti. Zapravo, nakon tog datuma, pa do okončanja rata, zabeležen je veći broj stradalih partizana od ukupnog broja stradalih za čiju smrt su odgovorni partizani i organi nove vlasti. Od sredine septembra 1944. do sredine maja 1945. smrtno je stradalo preko 26.000 partizana sa područja Srbije. Mnogi od njih stradali su u Bosni u borbi protiv Nemaca i srbijanskih četnika, budući da su četnici iz Srbije i Vermaht od evakuacije JVuO u Bosnu do okončanja okupacije bili nesumnjivi saveznici i da u tom razdoblju nisu zabeleženi sukobi između srbijanskih četnika stacioniranih u Bosni i Nemaca. Naprotiv, nemački okupator je nastavio da strateški usmerava JVuO i da četnike snabdeva municijom. Revizionistička istoriografija uporno izbegava da konstatuje ove činjenice. U međuvremenu, poslednjih decenija, iz kolektivnog pamćenja nestala je svest o tome da su žrtve jugoslovenskih partizana bile najveće upravo 1945, iako je ta ratna godina vremenski bila najkraća.

Kada broj od oko 15.000 stradalih sa područja uže Srbije nakon oslobođenja, koliko je evidentirala DKTG (čak ako zanemarimo nekoliko hiljada upisanih četnika koji su poginuli u borbi), uporedimo sa brojem od približno 13.500 stradalih lica u Sloveniji nakon oslobođenja, onda nije teško zaključiti da je u Sloveniji, proporcionalno ukupnom broju stanovnika, obračun sa snagama kolaboracije i njihovim simpatizerima bio intenzivniji. Isto se odnosi i na Hrvatsku, iako nisu poznati približni podaci. Sve ovo je u koliziji sa ustaljenim nacionalističkim i antikomunističkim stereotipom o Srbiji kao navodno “najvećoj žrtvi komunizma” na području Jugoslavije.

ČETVRTI STEREOTIP: Streljanje 9.000 četnika na Zelengori i Sutjesci sredinom maja 1945.

Bosanska golgota označava stilsku figuru koju su plasirali pripadnici četničke emigracije i drugi antikomunistički pisci i podrazumeva stradanje srbijanskih i crnogorskih četnika u Bosni 1945. Reč je o segmentu istorije JVuO koji se pokušava tradicionalizovati kao istinska nacionalna tragedija i trauma – slično tradicionalizovanju Bleiburga i Križnog puta u okviru hrvatske nacionalističke i desničarske mitologije. Bosanska golgota podrazumeva viktimizaciju crnogorskih i hercegovačkih četnika u tzv. Bici na Lijevče polju 4-6. aprila 1945. i srbijanskih četnika u borbama na Zelengori i Sutjesci 12-15. maja 1945. Revizionistička istoriografija je pokušala da istorizuje navedeni segment istorijata JVuO, naročito kada je reč o stradanju četnika na Zelengori i Sutjesci sredinom maja 1945.

Mit o navodno 9.300 ubijenih pripadnika JVuO na Zelengori i Sutjesci 12-15. maja 1945. jedan je od najkarakterističnijih revizionističkih mitova. Taj mit plasirala je akademska istoriografija krajem 1990-ih i on je 2002. ušao u školske udžbenike. Mit je zasnovan na pogrešnom tumačenju jednog izvora od strane Bojana Dimitrijevića: reč je o izveštaju Štaba 3. korpusa JA Generalštabu JA od 17. maja 1945. u kome su navedeni uveličani podaci o četničkim gubicima koji obuhvataju razdoblje od 29. aprila do 17. maja, dakle i razdoblje kada se snage JVuO nalaze daleko od Zelengore na koju su prispele tek 12. maja. Gubici koji su četnici pretrpeli u centralnoj i južnoj Bosni, u borbama pre 12. maja, revizionisti su uvrstili u ukupne gubitke na Zelengori, iako su i prethodni gubici znatno uveličani u navedenom izveštaju. Drugi revizionistički istoričari su nekritički preuzeli Dimitrijevićeve tvrdnje bez uvida u primarne izvore. Desničarski, antikomunistički mediji i revizionistička istorijska publicistika početkom poslednje decenije prošlog veka insistirali su na brojkama od 20.000 ili čak 40.000 stradalih četnika na Zelengori i Sutjesci pri čemu je ogromna većina navodno streljana nakon zarobljavanja i bačena u jednu jedinu jamu u blizini sela Miljevina kod Foče. U međuvremenu su istorijski publicisti, poput Miloslava Samardžića, napustili pretpostavke o navodno 20.000 streljanih četnika u navedenoj istorijskoj epizodi i prihvatili stereotip o navodno 9.300 stradalih.

Poslednjih mesec dana istorije JVuO, od evakuacije na Motajicu u severnoj Bosni, sredinom aprila 1945, do proboja i uništenja na Zelengori, sredinom maja iste godine, dugo vremena je bilo neispisano i neistraženo poglavlje istorijata ravnogorskog pokreta.

Revizionistički istoričari i drugi pisci koji su se najviše bavili istorijatom JVuO u rekonstrukciji tog razdoblja oslanjali su se uglavnom na dnevnik četničkog oficira Aleksandra Miloševića ne uočivši da je autor dnevnika izostavio mnoge važne događaje, naročito kada je reč o borbama u centralnoj Bosni, kao što je prećutao realne razmere gubitaka JVuO u borbama od kraja aprila do sredine maja – koji su bili katastrofalni. Primera radi, u osam dana proboja Mihailovićevih snaga kroz centralnu Bosnu, od južnih obronaka Vlašića do druma Konjic – Sarajevo (31.4. – 7.5.1945) Mihailović je izgubio svakog petog ili šestog vojnika. Osim toga, Aleksandar Milošević, kao ni revizionistički istoričari, ne pominje jednu zaboravljenu epizodu iz istorije JVuO u poslednjoj godini ratovanja: reč je o paljenju Fojnice (izgoreo je veći deo varoši), pljački više desetina sela i silovanju nekoliko desetina žena na području Fojničkog sreza, koje su 4-5. maja izvršili Mihailovićevi vojnici.

Dokumentacija o borbama Jugoslovenske armije (JA) protiv ostataka Mihailovićevih snaga maja 1945, pohranjena u Vojnom arhivu u Beogradu, dostupna je decenijama unazad.

Revizionisti je nisu koristili. Uvidom u navedenu dokumentaciju i kritičkom analizom izvora dolazi se do zaključka da je Draža Mihailović 7. maja pod komandom imao između 5.000 i 6.000 boraca, među kojima nekoliko stotina bosanskih četnika. Na Zelengoru i Sutjesku 12-13. maja pristiglo je između 3.000 i 4.000 četnika budući da se oko jedne trećine snaga, pod komandom Dragoslava Račića, 10-11. maja odvojilo i zaputilo prema Jahorini i Rogatici. Ostatak Mihailovićevih snaga najvećim delom je poginuo u borbama. Jedan deo boraca je zarobljen, a ostatak, na čelu sa Mihailovićem i pojedinim istaknutim oficirima, uspeo je da izbegne uništenje ili zarobljavanje. Deo zarobljenika je sproveden u privremene zarobljeničke logore gde je dočekao avgustovsku amnestiju, a deo je streljan u okolini Foče. Ostaje nepoznat približan broj streljanih zarobljenika, ali taj broj ni približno ne iznosi nekoliko hiljada ili pak 9.300, kako to smatra deo javnosti, već nekoliko stotina.

Piše: Milan Radanović (Novi magazin)
Foto: Wikimedia Creative Commons

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top