MUHAMED KOVAČEVIĆ: Preminula pravda, ili nekrolog osnivaču Silosa

Procesi suđenja ratnih zločina pred sudom BiH, posebna su tužna tema koja umjesto obezbjeđivanja uslova za sticanje „tranzicijske pravde“, kao i omogućavanja procesa društvene katarze, postižu upravo suprotan efekat. Zanimljivo je kako slučajevi, za koje se, po profesionalnim standardima, smatra da su lako dokazivi, u realnosti doživljavaju fijsko, a nerijetko, zbog predugačkog sudskog procesa, bivaju okončani bez prvostepenih  presuda, jer prvooptuženike  od sudske presude oslobađa smrt.

Košmar jednog procesa

Upravo takav jedan slučaj se desio prošle sedmice, kada je prvooptuženi Mustafa Đelilović, preminuo ne dočekavši izricanje prvostepene presude. Mustafa Đelilović, je u svojstvu predsjednika ratnog predsjedništva Opštine Hadžići sa grupom od 7 svojih saradnika, također pripadnika ratnog predsjedništva Sarajevske općine Hadžići, bio optužen pred Sudom BiH, za ratne zločine protiv civilnog stanovništva koji su izvršeni u koncentracionom logoru Silos, u naselju Tarčin, također u Opštini Hadžići. Logor je otvoren 11. maja 1992, a zatvoren 27. januara 1996. godine, odnosno dva mjeseca nakon parafiranja Dejtonskog mirovnog sporazuma, a u njemu je bilo zatočeno oko 600 srpskih civila, od čega su 24 umrla kao posljedica teškog fizičkog zlostavljanja, prebijanja, tortura i mučenja glađu. U Aprilu će biti tačno 10 godina, od kako je prvi put na sudu BiH, pokrenut proces po ovoj optužnici, koja ni nakon 10 godina, nema adekvatan pravni status, niti joj se u javnosti posvećuje dovoljno medijske pažnje.

Jedan od osnovnih razloga zbog čega je to tako, leži u činjenici da je dotični predmet ispred državnog  tužilaštva, vodila tužiteljica Zorica Đurđević. Indikativna je stvar, da je dotična imenovana na tu funkciju na datum 21. 12. 2012 godine (službeni list BiH, broj 1/13  od 07.01. 2013 godine), što znači svega par mjeseci pred početak ovog procesa. Imajući tu činjenicu na umu, kao i očiglednu nepripremljenost za taj proces, ne treba se čuditi, što je došlo do odstupanja po orginalnoj optužnici, koju su do tada pripremali strani tužioci, a u kojoj je stajala kvalifikacija  Udruženog  zločinačkog poduhavata.  Ovaj detalj je bitan zbog činjenice, što je ista tužiteljica vodila proces, o stradanju logoraša iz tarčinskog Silosa, na poljuprivrednom dobru Butmir u Aprilu 1993 godine. Predmet pod nazivom Mustafa Divijan i drugi, umjesto fokusa na komandnu odgovornost, dobio je status personalnog zločina i kao takav premješten je sa državnog na kantonalni sud.

Ne treba napominjati, kolika je šteta napravljena, što tužiteljica Đurđević, nije pronašla direktnu vezu između stradanja ovih ljudi i njihovog primarnog mjesta zatočenja. No ipak tu nije kraj lakrdiji u ovom procesu. Zahvaljujući kontroveznom advokatu Dušku Tomiću, a po iskazu svjedoka  Gorana Goluba, došlo je do otvaranja procesa poritv čuvene estradne radnice i pjevačice – Hanke Paldum.

Svjedok Golub je davajući svoj iskaz na sudu BiH, optužio Paldum, da je lično učestovala u njegovom mučenju, kada je posječivala logor Silos u Tarčinu. Paldum je nakon toga, podigla tužbu za klevetu protiv svjedoka Goluba, i u odvojenom sudskom procesu, pobila sve Golubove tvrdnje kao neistinite. Upravo će taj svjedok Golub, zajedno sa svojim adkvokatom Tomićem, nakon što je svjedočio kao svjedok tužiteljstva, svjedočiti i kao svjedok odbrane, što je nečuveno u sudskoj praksi, a što će navesti Apelaciono vijeće suda BiH, da zbog povrede integriteta sudskog procesa, već donesenu osuđujuću presudu za Đelilovića i ostale – poništi i naloži ponovo vođenje tog sudskog procesa. Upravo zbog toga, mi i danas nemamo zvanično nikakvu pravno valjanu presudu za taj slučaj, iako je prošlo preko 10 godina od hapšenja osumnjičenih.

“Ugledni profesor” i građanin

Šesnaestog marta ove godine, trebala je biti izrečena prvostepena presuda na sudu BiH, koja se odnosila na slučaj koncentracionog logora Silos u Tarčinu. Zbog pogoršanja epidemiološke slike u kantonu Sarajevu, ta presuda je odgođena, kao što su odgođena i sva ostala suđenja i procesi ratnih zločina na sudu BiH. Za Mustafu Đelilovića, to više nije ni važno. Porazno je da čovjek koji je bio glavni i odgovorni osnivač koncetracionog logora, i koji je znao i bio upućen u razna zlostavljanja, mučenja silovanja zarobljenih, uglavnom lokalnih Srba, nije dočekao presudu za svoju ulogu u tome.

Ovdje je važno napomenuti da nakon prvobitne funkcije logora u kojem su bili isključivo zatvarani lokalni Srbi sa područja Sarajevske općine Hadžići, logor Silos vremenom postaje sabirni zatvor, u kojem su svoje zatvoreničke dane provodili i Bošnjaci i Hrvati.

Upravo ta činjenica se i koristi kao dokaz, da se obesmisli krivična odgovornost nadležnih, kao i da se umanji značaj stradanja ljudi, koji su bili zatvorenici tog objekta. Posebno je to zanimljivo iz razloga, da su vodeći Sarajevski mediji, smrt Mustafe Đelilovića dočekali na način, da su potpuno izostavili činjenicu da je on bio optuženik za ratne zločine, već je u medijima nazvan “uglednim profesorom”. Štoviše, predstavljen je kao humanista, uvaženi naučnik iz poljoprivrednih oblasti, čiji se naučni rad prezentirao i izvan granica BiH.

Ovakva tendencija predstavlja optuženika, pa čak i presuđenih ratnih zločinaca, nije ništa novo. Zanimljivo je da intenciju ka takvoj vrsti izvještavanja, kao i eskluzivitet su uglavnom imali mediji iz Republike Srpske.

Ta promjena diskursa, u kojoj sada učestvuju i vodeći bošnjačko – probosanski mediji, govori nam o tome, da je se susrećemo sa namjernom političkom revizijom prošlosti, koja suštinski u svakom pogledu omalovažava i diskredituje žrtvu, na način da se zločincima predaju epiteti koje oni ni u kom slučaju ne zaslužuju.

Nažalost, to je samo egzaktan pokazatelj, kako pravosudni sistem ne funkcioniše i koji je direktni saučesnik ovakvog stanja u društvu, budući da je svojim neradom, kao i amaterizmom profesionalaca koji bi trebali donijeti pravdu, uspio da bolne ratne rane, pretvori u instrument institucionalizacije zločina, kao nečeg normalnog i pozitivnog. Kada se tome dodaju efekti pandemije kovida 19, koji je u potunosti zaustavio procese na Sudu BiH, te povećao mogućnost povećavanja broja broja preminulih optuženika, konačnica neće biti ništa drugo, nego preminula pravda.

"Dakle, radi se o klasičnoj izdaji u njihovim redovima", rekao je Hadžibajrić…

Posted by Preokret on Thursday, March 25, 2021

Piše: Muhamed Kovačević za Preokret
Foto: Opština Hadžići

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top