IGOR MANDIĆ: Nemam više vremena!

Novinar i pisac, antologičar i kritičar, esejist i publicist, Igor Mandić (1939.) ultimativni je kulturni enfant terrible, beskompromisni polemičar čiji je intelektualni rad pod egidom “minimum kompromisa, maksimum kontroverzi” u proteklih više od šest desetljeća obilježio jugoslavenski i hrvatski javni prostor, nerijetko izazivajući pravu buru u čaši domaće duhovne močvare. Vrhunski erudit u trajnoj potrazi za kreativnom autonomijom i kritičnom mišlju, taj se “polemičar opće prakse”, kako sam sebe naziva, stavio u funkciju našeg vlastitog intelektualnog sizifa, neprekidno bacajući rukavicu u lice svima i svemu u upornoj potrazi za “snošljivim” pojedincima nezaglušenima halabukom palanke.

Bježeći tako od taštog javnog brbljanja i ispraznog malograđanskog intelektualiziranja, objavio je od 1970. do danas preko 30 knjiga, što književnih i glazbenih kritika, što knjiga feljtona, eseja, polemika i raznih tekstova, pa i tri knjige autobiografskih promišljanja i dnevničkih zapisa. U njima je okupio dio od stotina ili tisuća novinskih tekstova, komentara i kritika koje je objavljivao u raznim medijima, počevši od Vjesnika, gdje je radio od 1966. do 1993. i gdje je 2000. kratko obavljao funkciju glavnog urednika. Pisao je kulturološke komentare za Slobodnu Dalmaciju, surađivao s nekoliko portala, a danas u Jutarnjem listu piše kritičarsku kolumnu. U 82 godine života i preko 60 godina spisateljskoga rada doživio je i proživio nekoliko povijesnih epoha, ostajući kroz sve mijene i “meandriranja kroz kontradiktornosti idejno-političkih prilika, na liniji vlastite savjesti” – vjeran sebi.

Jedan od rijetkih književnih kritičara koji se desetljećima sustavno bavi ocjenom suvremene literarne produkcije, prepoznatljiva polemičkog erosa koji mu je donio titulu majstora svađe, Mandić je već za života postao kulturna legenda i ostaje jedan od zasigurno najvećih živućih intelektualaca na našim prostorima. Ništa manje kritičan i bezobrazno iskren u diskursu, Igor Mandić i u poznim godinama nastavlja svoju borbu s vjetrenjačama i – piše. Stoga za ovaj razgovor i ne treba posebnoga povoda, ali je svakako dobra prilika da se dotaknemo svih onih tema kojima taj izvanredni cinik i provokator uporno nastavlja golicati kulturni ego lokalnoga mainstreama.

  • Ime Igora Mandića gotovo je sinonim za polemiku, da ne kažem provokaciju. Je li deplasirano pitati što nalazite u tolikom polemiziranju, što vas potiče?

Što me potiče?! Ljutnja, srdžba! Trebalo je nekoliko hiljada godina da Sloterdijk otkrije da je prva riječ zapadnoeuropskoga kulturnoga kruga ‘srdžba’ – meinis, kojom u akuzativu počinje Ilijada: Srdžbu mi, boginjo, pjevaj. Srdžba je prva riječ zapadnoeuropske civilizacije, a ne “u početku bijaše slovo” – to dolazi kasnije. Ja sam to rado prihvatio. A i rođen sam ljutit, tako mi je rekla i jedna moja tetka, mamina sestra, da sam rođen prgav. Valjda je to genetski, iako moji otac i majka nisu bili nikakve svadljive osobe, nego potpuno i privatno i društveno neproblematični ljudi. Ali kao što znamo, geni preskaču i, ako postoji gen za srdžbu, ja ga imam. Dakako, trebalo mi je dugo vremena da u svome pisanju nađem smislenost izražavanja toga gnjeva, te srdžbe, jer se time – neću poricati negativnu konotaciju svoje taštine – nekim dijelom hoću praviti pametniji od drugih!

Ali što hoću reći i imam li svaki put nešto reći da to opravdava ljutnju koja se izražava direktno ili indirektno? Pa… imam i boljih i slabijih kavgi, neću poreći da ih ima i kilavih i nespretnih, ali ima ih i žestokih, dobrih i dugotrajnih, koje su čak ispunile stotine i stotine stranica raznih knjiga, i mojih i mojih sugovornika. Da ne kažem suparnika – meni nitko nije suparnik jer sam toliko tolerantan da nikoga ne uvažavam. Ali riječ suparnik je prevelika za naš spisateljski kokošinjac.

  • Zašto ste toliko ljuti?

Takav sam rođen! Dalmatinac, Šibenčanin!

  • Onda ni ne očekujete neki povratni odgovor niti vas on zanima ako ste ionako pametniji od svih ostalih?

Kažem, možda mislim da je to tako, ali nije rečeno da je samo to. Ali nisam ja iznad drugih! Ja samo pokušavam pronaći ono što do tada nije mišljeno o nekom problemu, stvari, činjenici, knjizi, događaju, ljudima, idejama. Treba pronaći neku caku za koju se uhvatite, makar da su prije vas stotine ljudi razglabale o istoj temi a vi ne razumijete o čemu su oni govorili. Sad ću opet reći nešto jako tašto: koliko je vremena trebalo da se ja zaletim pa da kažem da je Hrvatska propali projekt? I to nakon što se od 1990. naovamo na ovaj ili onaj način razmatra moralno-politički i društveni smisao secesije Hrvatske kao republike iz socijalističke zajednica naroda i narodnosti Jugoslavije. Nakon što se 20 ili 30 godina o tome razgovara, vrlo je malo ljudi uspjelo izbaciti nešto kao slogan koji potresa. Kad sam ja to napisao negdje 2013., možda i nešto ranije, to je to, kad pronađeš osovinu svoje srdžbe nakon što si prošao sve bogaze, džungle prethodnih polemika, rasprava i studija pa da to nekako sažmeš u neku jednostavnu aforističnu činjenicu.

Daleko od toga da imam snagu jednoga Nietzschea, kojega obožavam! A to me pak istovremeno povezuje s mojim drugim idolom, prvim idolom naše kulture, Miroslavom Krležom, koji je izrastao na lektiri Nietzschea i Schopenhauera. Na Nietzscheu sam odrastao od najmlađih godina, jer je moj otac u Šibeniku u svojoj knjižari imao već prve prijevode Nietzschea koji su izlazili u Beogradu a kako je on te knjige, umjesto da uzaludno stoje u knjižari, donosio doma, pa su stajale ispod moga uzglavlja na divanu na kojem sam spavao, kao blesavi mali balavac znao sam posezati za najčudnijim i najstrašnijim knjigama, koje vas u stvari u mladoj dobi mogu i upropastiti. Mene su dosta upropastile! Ali i strahovito pomogle da se ta srdžba oblikuje. Dakle, da to postavimo kao neki skelet te moje srdžbe – Nietzsche, jer neću poreći da je ničeanizam dosta ukorijenjen u mojem načinu razmišljanja – i Krleža.

  • Eto, nije prošlo dugo i već ste spomenuli Krležu, što me podsjetilo na vašu priču o tome kako ste odlazili k njemu 1978., čudeći se da je jedna takva veličina spremna odvojiti svoje vrijeme za vas. Tako sam se pomalo i ja osjećala dolazeći danas k vama. Prema Krleži imate ambivalentan odnos – strastveni krležijanac u svojoj knjizi “Zbogom, dragi Krleža”, obračunavate se s Krležom, odnosno, mitom o Krleži. Krleži zamjerate, možda pomalo i ironično, što nije “govorio istinu”, političku istinu.

Ambivalentni odnos – da, ali kao prema nekome tko ti je jako blizak! Vi ste, kao i mnogi drugi, propustili primijetiti da sam nakon te knjige napisao jedan tekst, izgovoren na jednom simpoziju na Brijunima 7. srpnja 2017., na Krležin 114. rođendan, gdje sam objasnio svoj povratak Krleži formulacijom da on pripada među moja tri oca. Imam tri muška roditelja: najprije svojeg biološkog oca Emila, zatim intelektualno-duhovnoga Krležu, pa onda Josipa Broza, kao oca kolektiva u koji sam se ucijepio. Zanimljivo je da su sva trojica rođena jedan za drugim; Broz 1892., Krleža 1893., a moj otac 1894., i da su bili čak povezani nekim koincidencijama koje, naravno, ništa ne dokazuju, ali ih ja uzimam kao jednu vrstu intelektualne razbibrige, zajebancije. Na primjer, sva trojica su bila u Prvom svjetskom ratu kao austrougarski soldati, takozvani jednogodišnji dobrovoljci, i kretali sa svojim pohodnim satnijama iz Zagreba, od Crkve svetog Blaža. I zanimljivo je da su sva trojica bila – gdje? Na Galicijskom frontu! Taj Galicijski front je za Krležu sudbinsko poprište, njegov armagedon iz mladih godina. Broz je tu doživio preobrazbu od običnog socijaldemokrata u boljševika, a kako je bio ranjen i zarobljen i kako se upisao u Komunističku partiju Sovjetskog Saveza, od tada je praktički preokrenuo svoj život kao kabanicu naopako. Krleža se preko svoje majke i njezinih gospodskih veza u visokim krugovima kraljevine uspio izvući s fronte i vratiti u Zagreb.

A moj otac, moj otac je bio simulant! Zarazio se trahomom, što je bolest očiju koja je bila jako popularna među svima koji su htjeli izbjeći daljnje ratovanje na tada najstrašnijoj fronti u Galiciji. Proglasili su ga nesposobnim i tako se izvukao. Cijeli je život patio zbog toga, slabio mu je vid, ali je bar ostao živ; nije poginuo kao milijuni drugih. Dakle, “Zbogom, dragi Krleža” nije bio oproštaj od Krleže. Čini mi se da nitko nije do kraja shvatio podnaslov – ‘polemike o mentalitetu postkrležijanske epohe’, što je epoha jednog socijalizma na umoru. Meni Krleža, kojega sam nazvao Bogom s Gvozda, nije ništa bitno sakrio o zločinima staljinizma zato jer sam ja puno prije bio upućen u tu problematiku, od prvih spisa sovjetskih robijaša, disidenata, emigranata, što je sve kulminiralo u saznanjima takozvane francuske nove ljevice. Prema tome, sve ono što sam rekao da je Krleža sakrio, ja sam već znao. Meni je bilo važno da on kaže ono što sam ja znao!

Naš Muhamed Kovačević za #Preokret piše o tome kako je moguće da je optuženik za ratne zločine i osnivač logora Silos,…

Posted by Preokret on Thursday, March 25, 2021
  • Ali, je li to odgovornost pisca – istina? Što je istina? Osjećate li i vi takvu odgovornost? Na kraju krajeva, i vi sami za sebe kažete da ste se uvijek nekako prepuštali struji vremena.

Istina ne postoji, nije ju znao ni Poncije Pilat, tako je ušao i u povijest! Naročito ne postoji jedna istina. Postoje desetine, stotine istina, koje su kontradiktorne ili ponekad komplementarne, ali još se nije našao netko tko bi iz toga buketa iscijedio neki ukusni napitak; nemoguće je to svesti na jedan sastojak. Ali, je li istina uloga pisca? Kako kojeg! Onog koji je opterećen svojom misijom društvenoga angažmana, kao što ja nisam nikad bio. Ali Krleža jest! Od prvih svojih spisa pa do smrti bio je opterećen time da bude nacionalni bard, a dakako da prije toga prešiša i pobije sve koji su mu prethodili, tako da praktički zatre, u “Hrvatskoj književnoj laži” – naslov prepoznajete, sve što je prethodilo njegovoj pojavi. I jako je dobro u tome uspio. Neki su mu predbacili, kao jedan nečitljiv i nezanimljiv (Radovan) Ivšić, da je time napravio veliku nesreću hrvatskoj kulturi. Na tu temu sam u Novom listu polemizirao s Ivšićem, tvrdio sam da nije istina, da je baš obrnuto, da je time što je potaracao, zgazio sve te malograđanske subjekte koji su bili prije njega, kao žohari u toj hrvatskoj književnoj krčmi, napravio epohalno djelo jedne vrhunske higijenske kvalitete. Kad je raščistio taj teren njegova je pojava, jasna stvar, bila puno uočljivija.

Jeste li njega pitali – dakako, vi niste mogli – ali nije ni netko drugi, čak ni njegovi pripuzi, eklektici, koji su mu krali rečenice, sintagmu, sintaksu, melodiju pisanja, nikad ga se nitko nije usudio pitati, a zašto vi polemizirate?!? Tko je pitao Krležu zašto je napisao “Hrvatsku književnu laž”, “Dijalektički antibarbarus”, kapitalne knjige hrvatskog polemičkog nasljeđa na južnoslavenskim prostorima, potpuno jedinstvene knjige koje ističu Krležinu srdžbu, bijes ili gnjev?! On je imao ambiciju da bude politički važan faktor, a da istovremeno ne iznevjeri bit svoje umjetnosti. E sad, da li je to moguće, to su se mnogi pitali. To pitanje postavlja i Damir Pilić, inače sjajan enciklopedijski arhivist i izvrstan psiholog, u svojoj knjizi “Tito očima Krleže” koja je vrhunac danas toliko razbuktane krležologije: može li pisac biti revolucionar i istovremeno i pisac?

  • Opet se vraćamo na vašu polemičku prgavost; postoji li danas netko u hrvatskom javnom prostoru s kime uopće vrijedi polemizirati – neka kritična masa kritičke javnosti? Što zapravo očekujete, ako išta?

Ne očekujem ništa, osim da me se plati! Nažalost, nikada nisam imao jako ozbiljne sugovornike, ili protivnike, što se lako može ustanoviti listajući moje knjige polemika ili kritika. Uglavnom sam se, svojom krivnjom, bavio s mediokritetskim pretendentima na važnost u književnosti koju nisu imali. Taj moj bijes na takvu pretencioznost bio mi je dovoljan razlog da ih čerečim, ili pijeglam, kako bi rekao Matoš u nekim svojim polemikama.

  • Tako se i možda Krleža osjećao…

Samo bez usporedbi!

  • Ali nemoguće je ne praviti usporedbe ako ona Krležina hrvatska književna krčma postoji i danas…

Sad postoje hrvatski književni kafići!

  • Danas se mnogi žale da smo kulturno oglupjeli, da više nitko ne čita… Istina je da je u bivšoj Jugoslaviji kultura bila “ozbiljnija” nego danas, pisali su o njoj obrazovani ljudi, postojao je nekakav kulturni meritum. No, danas vlada zakon tržišta – a on pokazuje da ljudi ne žele ništa ozbiljno i duboko nego žele površno i zabavno. Kako se kao autor i intelektualac osjećate u takvom kulturnom prostoru? Je li nekad bilo bolje?

Bolja je samo mladost, drugo ništa, bez obzira što je dala – ali je barem bila. Drugo je neusporedivo. Sva vremena na svoj način protječu i oblikuju nas i ja ih ne bih uspoređivao. Ja u sebi ne mogu potražiti onoga mlađega koji sam bio tada; mogu ga eventualno kroz fotografije i autobiografske zapise nekako izvući iz sebe – jer imam sigurno desetak slojeva, kao luk. Zato mnogi plaču kad se uhvate polemizirati sa mnom. Te slojeve nisam ni ja sam do kraja oljuštio. Ali neće nitko naći moju želju da budem društveno važan u političkom smislu riječi, to neće nitko pronaći! To sam se zakleo od kad su mi se raspali svi ideali. Jer do devedesetih sam također bio neka vrsta unutrašnjeg emigranta, 12 godina na crnoj listi u Hrvatskoj, zahvaljujući našem centralnom komitetu komunista Hrvatske, i očekivao sam neki sudbinski prevrat, a posebno nakon rušenja Berlinskoga zida. Tada su svi s radoznalošću očekivali kako ću se uklopiti u taj prevrat, hoću li napokon biti blaži.

Rekao sam da neću, bit ću još gori, jer sam znao što slijedi, da slijedi podlost i bijeda višepartijskog sistema, koji nije tako idealan kao demokracija, ma što o tome mislio Churchill, nego je u stvari isto degeneracija ljudskih pravica kao što je bio i bilo koji drugi prije njega jednopartijski sistem, bilo socijalistički, bilo fašistički. Tako da sam još tada napisao da jedva čekam da bude devedeset partija pa da se ne učlanim ni u jednu. I kao što tada nisam bio član Saveza komunista, tako sam odbijao svaku ideju mogućnosti svrstavanja u neke frontove novih političkih grupacija, ili starih obnovljenih u težnji prema nekom parlamentarizmu, da im se pridružim i budem neki društveni faktor. Nisam to želio, to jednostavno nije u strukturi moje ličnosti. Nije mi padalo na pamet, niti me je itko tražio, iako je bilo tu i tamo nekih sugestija, povlačenja za rukav.

Kako sam raskrstio s vjerom još u ranom pubertetu – a na vjeru sam bio prisiljen, jer svi smo mi unovačeni činom krštenja kao djeca Kristove vojske, pa se onda ti unovačeni besvjesni zamotuljci mesa koje samo sisa i kenja smatraju članom katoličke zajednice – dakle, kad sam se tako unovačen u ranom pubertetu uspio odvojiti od vjere, tako sam se nakon iznuđenoga sloma postojanja Hrvatske kao republike u socijalističkoj zajednici također oslobodio svojih iluzija o višepartijskom sistemu. Ostajući uvijek pri tome na toj istoj liniji mogućnosti traženja onih punktova na kojima moja srdžba može doći do izražaja a da ja baš i ne moram završiti u zatvoru!

  • Zanimljivo je da ste uza svu svoju polemičnu oštricu ipak prošli relativno neokrznuto.

Objavio sam kojekakvih provokativnih formulacija još u doba socijalizma – pogledajte moje polemike s Matvejevićem, pa “Zbogom, dragi Krleža” o postkrležijanskoj epohi, pa moju “Bijelu vranu” i “Hitnu službu”; sve te knjige sabranih feljtona u kojima sam u bilo koje doba političkoga dana ili političke noći piskutavo govorio iz svoga kutka ono što je po meni bila moja istina, a što je izloženo tako da isprovocira. Srećom nisam uspio toliko provocirati da me zakači koji članak kaznenoga zakonika! Nisam nikad bio ni privođen, ni suđen, ni hapšen, ni osumnjičen, niti sam dobio kakvu kaznu, osim one najstrašnije, prešutne – kazne prešućivanja, takozvane damnatio memoriae, na koju su stari Rimljani osuđivali nepoćudne članove svoje zajednice. Dakle, to je presuda na brisanje iz pamćenja. Tako da su sve moje knjige pisane prije 1990. a bilo ih je dvadesetak, potpuno zanemarene, iako su svojevremeno bile hvaljene i postojale kao aktivna činjenica. Jer ja sam čak i kad sam u Hrvatskoj bio na crnoj listi, od 1977. do 1990., puno pisao u Srbiji i napisao nekoliko knjiga i uspio ih čak i objaviti. Ali one su pale samo u baruštinu zaborava.

Eto to je odgovor na to zašto me nikad nije privlačila mogućnost angažiranja na bilo koji aktivan način u društvenim kretanjima, osim angažiranja na planu misli – mišljenjem, ali u kojem uvijek treba biti strašno oprezan i diskretan prema samome sebi, da s neopreznim izjavama, ako ti ih uopće objave, ne zakačiš kakav članak kakvog kaznenoga zakona.

Pučisti su bili i slavljeni i osporavani. Uočljivi su tragovi britanskog tajnoslužbaškog huškanja. Poneko bi ipak da priupita – nije li nejakoj Jugoslaviji bilo pametnije da ne ljuti ludog Hitlera?

Posted by Preokret on Saturday, March 27, 2021
  • Rođeni ste 1939., tako da ste zapravo odrasli i sazreli – i u osobnom i u profesionalnom smislu – u vremenu i okolnostima kada je ideološka pripadnost bila bitna. U komunističku partiju vas nisu htjeli primiti – a učlaniti ste se htjeli iz, kako sami priznajete, oportunističkih razloga; pa ste bili proglašeni antikomunistom, a od Tuđmana naovamo izraziti ste antinacionalist. Kako općenito gledate na ideologije?

Ideologije su sve mrtve, upokojene. Ali neki crv uvijek rovari, s bilo koje strane i u bilo kojem sistemu. Osim anarhije, destrukcije i revolucije s jedne strane, totalitarizma i čvrste ruke, logora s druge, ne vidi se ništa.

  • Mislim da se možda ipak možemo složiti da su se neke stvari u međuvremenu promijenile na bolje, ako ništa, barem u načinu na koji se određene teme – kao primjer navest ću seksualne manjine – tretiraju u javnom diskursu. Je li hrvatsko društvo doista usvojilo neke temeljne promjene u inače konzervativno okoštalom načinu razmišljanja ili je tek riječ o formalnoj političkoj korektnosti?

Nekad smo imali prešućivanje iz osvete, danas imamo prešućivanje iz ravnodušnosti. Anything goes! Sve može proći. To je još gore od cenzorskih škara i disidentskoga mača nad glavom. Prema tome, u svakom ste slučaju zajebani, u svakom slučaju smo nastradali. Otvaraju se sve više i više prostori za bolje, življe, aktivnije, opsežnije govorenje, razgovaranje, prigovaranje, ali što više ljudi sudjeluje u tome, opet su rezultati ništavni zato jer nikoga nije briga što se govori. Šačica svjetskih intelektualaca bačena je u zapećak. Od Amerike, do Francuske i Njemačke, najistaknutiji umovi nemaju pristup masovnim medijima. Evo imate primjer Noama Chomskoga, za kojega svi mi mislimo da je bog iz Amerike. Ali u Americi je on nepostojeći, izbježen šutnjom, nema pristupa medijima na dovoljno izražen način da bi uvijek mogao reći sve što želi, zato jer je sistem lukavo otkrio način kako da blokira takve oštre umove, tako da ih zarobi ravnodušnošću. Pričaj ti što hoćeš, jebe se meni! Doduše, prije nam ni to nisu dali, prije je postojala policija misli, koja vam je uskakala ne u krevet, u kuhinju, novčanik, nego u glavu. Ne smiješ misliti to što misliš! Čak ni to se nije smjelo. U svim procesima staljinističke epohe nisi smio niti misliti, a kamoli napisati. A danas smiješ sve misliti i sve napisati, ali nikoga nije briga! To je jezivo. Sve je jezivo na svoj način.

  • Je li riječ o tome da društvene mreže poglupljuju ljude ili naprotiv, možda su one samo dale prostor ljudskoj gluposti da se rasplamsa?

Svatko ima mišljenje, kao što svi imamo guzicu! Svi su odjednom postali pisci jer misle da istim papirom kojim se brišu na wc-u mogu obrisati i svoje lice na Facebooku. Nažalost, morao bih biti sudionik neke od takvih mreža da bih mogao o tome govoriti. Ali loš sam sugovornik na tu temu jer se nisam uključio u virtualni svijet. Od kad su se pojavili kompjutori najprije sam sumnjičavo, pa onda sve opreznije, pa na koncu s gađenjem odbijao da neki stroj misli umjesto mene, ili da mi pomaže u mišljenju, da mi širi mišljenje i da me baca u javnost koja je nevidljiva. Društvene mreže zovem pišanjem u vjetar. Makar jesam u nekoliko navrata bio angažiran kao autor na nekim portalima, ali nisam mogao izdržati do kraja, kao što u pisanju na konkretnom papiru mogu izdržati do smrti, i vjerojatno ću ovu kolumnu koju sad pišem i pisati do smrti, ako me neka bolest ili neki šlag (uh, da mi je šlag!), ne prekine u tome.

Pokušao sam sudjelovati u tom nevidljivom svijetu – nevidljivom za mene, jer ono što sam dao kao tekst i što je poslano u eter, za mene ne postoji – i taj nevidljivi svijet ne uvažavam puno, bez obzira što je on možda strašno važan, jer je paralelan ovom postojećem. Ali kako sam ja još zarobljenik Gutenbergove galaksije, nisam se mogao uključiti u tu Teslinu civilizaciju kako treba, iako Teslu obožavam.

  • Zanimljivo mi je to da ste kao netko tko je nekada pomicao granice rasprave u javnom diskursu, pisao o pop kulturi i novim medijima, odlučili ostati u starim medijima. Ne vidite li da propuštate cijeli jedan svijet koji prolazi mimo vas?

Jurio sam punom brzinom pa sam kao ona ptica trkačica u crtiću došao do ruba provalije i nekako se uspio održati na jednoj grani koja viri, tako da ne padnem. Nisam ja to tako odlučio, radi se o jednom nesvjesnom otporu koji nisam psihoanalizirao, niti neću – vrlo važno. Meni je zvuk pisaće mašine jedina muzika koja me spašava. Pa pisaći stroj je relativno vrlo mlada tehnička naprava za prenošenje i oblikovanje misli; mislim da je tek Mark Twain počeo pisati na mašini, među prvim piscima – pa to je praktički bilo jučer!

  • Iz perspektive današnjih mladih, to je bilo prije milijun godina…

Meni nije. Kako čovjek stari, onda mu se ranije epohe sve zgušnjavaju i meni se čini da je sve što je bilo prije sto godina, bilo jučer. Kao što sam ja skoro star sto godina!

  • Ranije ste spomenuli u posljednje vrijeme prilično nabujalu domaću književnu produkciju. Koliko tu ima prave kvalitete a koliko onih koji malo izvlače korist od targetiranja poglupljene publike i samopromocije na društvenim mrežama?

To je vrlo osjetljiva stvar. Najprije, zavladao je svrab pisanja, jedan opći svrbež. Svakoga svrbi da ispiše svoj život i svoje sitne jade, boli, muke ili sreću, srdžbu vrlo rijetko. Svi se trude biti nesretni. Kod nas je preduvjet za pisca da ima nesretno djetinjstvo, oca alkoholičara, mater eventualno prostitutku, da ga netko tuče, prebija, da živi u šupama, na selu, da spava u štali s kravama i, kad to uspije apsolvirati, pa se onda u školi pokaže da je on neki novi Tin Ujević, legitimacija je tu. U američkom realističkom romanu preduvjet je bio biti radnik, od Sinclaira Lewisa do Jacka Londona, koji su promijenili desetine i desetine zanimanja. Jack London, jedan od mojih najdražih pisaca u tom pogledu, promijenio je čitav niz zanimanja, od uzgajivača kamenica do kopača zlata na Klondikeu. Danas se isto neki hvale da su sakupljali boce na plaži ili prodavali lutrijske srećke, pa su ipak izrasli u pisce. A ja sam na žalost, ili na sreću, striktno malograđanskoga porijekla i jednoga standarda koji me potpuno drukčije oblikovao i dao mi drukčije parametre za životnu karijeru. Život kao karijera, smiješno zvuči, jer život je sranje pa prema tome ne može biti karijera. A može. Uglavnom, apsolutno sam zaprepašten.

Pratim našu književnu scenu od 1965., kad sam počeo u Vjesniku, tada najvažnijem masovnom mediju, pisati redovnu književnu kritiku. U tih 55 godina, s većim ili manjim pauzama, do danas sam ostao vjeran (kakva glupa riječ!) pozivu književnog kritičara, procjenitelja. To je, ne znam, jedna vrsta matoševske zadrtosti da se plijevi njivu od korova. Radostan sam, i uvijek sam bio, kad sam mogao naići na knjigu ili knjige ove ili one vrste koje su me ushićivale, koje su se činile dobre, pa sam ih znao popratiti euforičnim recenzijama. Nekad su me napadali, i napadaju me i dan danas da sam samo negativist, negirajući kritičar, a nisam. Kad bi se napravio matematički omjer mojih pozitivnih i negativnih kritika – sad govorim vrlo shematski, što je ružno ali potrebno – vidjelo bi se da one pozitivne daleko pretežu nad negativnima. I sve su mi se moje pozitivne kritike razbile o glavu! Niti jedno dobro djelo ne može proći nekažnjeno.

Međureligijska molitva u organizaciji Đakovačke biskupije – prvi puta održana ispod spomenika Kameni cvijet na mjestu…

Posted by Preokret on Saturday, March 27, 2021
  • Je li vam nekad zbog nečega krivo? Stojite li iza baš svake svoje riječi? Ipak su vaše kritike u svoje vrijeme odlučivale i o nekim sudbinama…

Ima nekih slučajeva kad mi je to dano na znanje pa me uhvatila jeza. Ali što očekuju da kažem, ja, s čijom su sudbinom neki polupismeni seljačine u komunizmu i poslije toga u tuđmanizmu baratali kao da su stare čarape?! Prema tome, svi smo u istoj situaciji. Ja sam bez roptanja prihvatio sudbinu da em dajem, em primam batine. Kako se to nekako izjednači, to te može samo malo ojačati. Ne znam da sam nekome ikad naškodio bitno, egzistencijalno. Prouzročio sam duševne boli ali me srećom nitko ne može tužiti jer kritika je za-šti-će-na!

  • U posljednje vrijeme kritike koje pišete u svojoj kolumni u Jutarnjem listu dižu dosta prašine na društvenim mrežama. Zamjeraju vam zlonamjernost, nedovoljnu argumentiranost, čak i kritičku proizvoljnost, arbitrarnost.

A što će kritičar biti drugo nego arbitraran?

  • Što vi kažete na sve to?

Prvo, nisam to pročitao, nemam pojma. Čuo sam da to postoji – čuo sam da postoji nosorog i čudnovati kljunaš, da postoje vile i vještice, i isto sam tako čuo da postoji ta virtualna stvarnost. Neka im bude. A ja na to ne reagiram jer nisam upoznat.

  • Praktički pozivaju na to da vas se ušutka. Ispada da čovjek koji je svoje ime stvorio govoreći glasno kad se to nitko nije usudio, danas, kad živimo slavnu slobodu govora, mora paziti što će reći. Zanimljiv mi je taj fenomen. Što to znači – ideja slobode je pervertirana?

Ja to nisam osjetio na mojem slučaju, ako o meni govorite. To su staljinističko-fašističke ideje! Ti ljudi koji izražavaju takve ideje pišaju protiv vjetra, sve im se vraća u lice. Na koncu će ostati samo ono što je pismeno napisano. Zašto 99 posto svih koji su godinama radili na raznim mrežama žele da im se njihovi feljtoni, kolumne i polemike objave u knjizi? Zašto? Jedva čekaju priliku da svoje cijenjeno mišljenje koje su odaslali u vjetar vide na papiru i ukoričene u knjizi. Zašto? Jer sudbina nas vraća knjizi kao stuboku, kao kamenu temeljcu zapadnoeuropske kulture.

  • Koristite li javni prostor i zaštitu svojih godina da biste, kako kažu, radili što hoćete?

A gdje su moji vršnjaci koji bi isto mogli koristiti taj prostor, zašto ih nema??? Sad su svi zaspali, svi su u akademiji, svi su profesori na fakultetima, pa onda u (ne)masnoj penziji. Svi su se povukli, a meni je preostalo vrlo malo vremena, prema tome neka bude naslov cijelog ovog razgovora: Nemam više vremena! Pa onda žurim izreći ono što nisam stigao do sada, a to je da je hrvatska književnost bila i ostala beznadno provincijska, provincijalna, jadna. Ja sam onaj koji u njoj traži novoga Ujevića, Marinkovića, Krležu, Desnicu. I ne mogu ga naći! Ne mogu ih više naći. Doći će možda jedanput.

Možda sam i ja u nekim stvarima pogriješio, možda oni već postoje oko nas, samo nisu izraženi. Znam čitav niz pisaca mlađih ili srednjih godina koji su europskoga i svjetskoga ranga. Taj svrabež pisanja je nažalost jedna ironična osveta kolektiva, odnosno, mase koja je desetljećima slušala da smo svi polupismeni i nepismeni, da nitko ništa ne piše. Sad se odjednom probudila neka savjest te mase i onda su počeli svi pisati, opisivati svoje živote, a kad počnu izmišljati, onda se vidi da nemaju štofa za to. Toga ima na gomile, teško se u tome orijentirati i snaći. Ja se ravnam prema nekim osnovnim barjacima, jarbolima, putokazima vrijednosti. Književnu teoriju dosta dobro poznajem, to mi je struka, samo neću gnjaviti nikoga s cijelomudrenim objašnjenjima zašto kažem nešto iza čega bi mogla stajati fusnota od 50 redaka koja bi navela citate ovih ili onih autoriteta. E, to je ta takozvana akademska kritika loše primijenjena na masovne medije! U masovnim medijima moraš biti prvenstveno pisac, a još ako imaš dobro, originalno, jezgrovito, sočno mišljenje – puna šaka brade. Ako to imaš, onda možeš nekako opstati.

Što se tiče arbitrarnosti, ona je u samome sadržaju tog pojma, jer riječ kritika dolazi od grčke riječi krino – što je nepravilni glagol pojma krinein, a to znači ocjenjivati, razlučivati. A njegova je osnova u pravljenju brazde – ta riječ se povezuje s oračem koji prvi put plugom zaore neku suhu ledinu, a koja je možda i plodna; ne zna se dok ne zaore. Taj rez je krino, krinein. Odatle potiče kritika: ona razdvaja tlo plugom, razlučuje, i prema tome je arbitrarna.

  • Za sebe volite reći da ste bili “meštar književne kritike u Hrvatskoj” i Jugoslaviji; bili ste kriterij – i znali ste to iskoristiti. Sudeći po vašem aktualnom pisanju, držite se svojeg kritičarskog integriteta. Ima li kritika neku misiju?

Nikakve misije, molim vas! Prvo, to su kršćansko-teološki pojmovi i ja ih ne bih primjenjivao niti o njima razmišljao u kontekstu književne kritike uopće, a pogotovo ne svoje. Imaš svoj posao, ako ga znaš raditi – dobro, ako ne znaš – odi vrit, odi spat, crkni! Evo, nudim mogućnosti virtualnim potpisivačima anonimnih komentara neka izaberu koji će mi savjet dati – stani, crkni, odustani? E neću!! Kritika ne postoji ako nema stalno mjesto pojavljivanja. Jedinstvo mjesta i učestaloga ritma pojavljivanja je ono što od jedne kritike može napraviti putokaz, odnosno, dati njezinu autoru mogućnost da pravi taj rez u nezaoranoj livadi. Ne kažem na lijevo i desno, nego na plodno i neplodno, na vrijedno i bezvrijedno, ili samo slučajno vijugajući kroz tu ledinu da je čini malo plodnijom.

Tu dolazimo do one Matoševe metafore kako on plijevi livadu od korova ali kolikogod radio, što god odbaci ponovo naraste. I tako u beskraj. To je možda dobro. Nemam ništa protiv toga da se mnogo piše. Ali treba netko na kraju reći vrijedi li to ili ne vrijedi. Inače književnost ne bi postojala, kad je ne bi imao tko ocjenjivati. Neki misle da je kritika parazitska djelatnost koja ovisi o onome što je pisano. Obrnuto je! Devedesetdevet posto pisaca ne bi postojalo da ne dožive kritiku.

"Nikada Bosanci i Hercegovci, nikada Srbi, Hrvati i Muslimani nijesu se sreli čistijeg srca i plemenitijih težnji kao danas na ovome velikom narodnom poslu."

Posted by Preokret on Saturday, March 27, 2021
  • Čujmo onda što autentični književni kritičar bez dlake na jeziku misli općenito o književnosti u Hrvata danas? Kako ocjenjujete aktualnu književnu scenu? Postoji li netko koga osobito cijenite, netko tko će po vama svakako jednog dana ući u kanon, ili je to već možda i zaslužio?

Neki sam dan pohvalio Jergovića, Ivančića, Ivaniševića… ali ja ne uvažavam puno kanone. Mislim da je ideja mainstreama i kanona samo nategnuta, ali u stvari plagijatorska inačica onoga što je u svijetu opet marketinški proizvedeno. Pa imate kanon! Imate ljude u lektiri, eto vam kanona! Jesam li ja pametniji od svih specijalista za školsku literaturu koja odgaja mlade ljude, od vrtića, osnovne škole, gimnazije?! Eto vam kanona, pa ćete krepat od smijeha! Krepat ćete od smijeha kako je to idiotski i slabo i jadno. Ako je to kanon, onda sam ja kanoniziran!

  • Osim što desetljećima pratite domaću produkciju, podjednako ste se bavili i stranom. Koga trenutno čitate od stranih autora?

Prestao sam se baviti s time. Uvijek sam bio up to date ili ažuran u procjeni svjetske literature, puno prije nego itko u mojoj okolini jer sam od ranih dana baratao s tri strana jezika, pa sam se onda na jedvite jade dovijao kako da dođem do časopisa, novina i knjiga iz tih jezičnih područja, tako da sam znao sve prije drugih u našoj javnosti. Osim toga, kad sam u Vjesniku radio kao kritičar, istovremeno sam pratio i komentirao produkciju stranih literatura. Sve to imam selekcionirano i arhivirano u čitavom nizu bilježnica i teka, što nikad neću objaviti jer nije važno.

Strana književnost za nas nije u tom smislu presudna da bi označavala našu svakodnevnu sudbinu. Samo kao veliki povijesni primjeri, oni su važni. Ali kada ih uzmemo, posramimo se. Nekidan sam o tome pisao, Preradović je suvremenik Baudelairea! I šta sad da radimo? Da se postidimo? Da se zavučemo u mišju rupu od srama i kažemo, u ovoj jebivjetarskoj zemlji, u kojoj još i politika nanosi strahovitu štetu, ne isplati se jednostavno biti niti pismen ni kulturan niti pisati knjige, a pogotovo ne pisati kritike.

  • Kao pisac koji je ujedno i kritičar, kakav ste kritičar samome sebi? Jeste li svjesni svih svojih dobrih i loših strana?

Svih baš i ne ali nekih i da, jasna stvar. Dosta sam naučio iz polemika. Ono što sam od njih prešutio u odgovorima, to je bilo ono što sam prihvatio kao prigovor. Dok sam cjepidlačio i zajebavao se na sitnicama koje nisu bile važne, ono ozbiljno što mi je netko predbacio to sam progutao i nastojao provoditi i preraditi, poboljšati se, apsolutno. Samo, teško je naići na ljude koji bi bili u stanju tako obavljati neki dugotrajan razgovor, a samo dobacivanje je isto kao obično izbjegavanje magarca ili razbojnika na cesti. Pravi razgovor nije nažalost moguć jer nije zanimljiv za sredstva masovnog komuniciranja.

  • Čitam u jednom vašem ranijem intervjuu da sebe smatrate tradicionalno odgojenim kritičarom, koji traži čvrstu narativnu strukturu, kojemu se ne sviđa eksperiment… Jeste li pogrešno citirani?

Nemam ja ništa protiv eksperimenta! Ima li jedan Joyce dosta eksperimenta? Jesu li bitnici dosta eksperimenta? Dada? Dadaizam i nadrealizam su zadnje faze eksperimenta koje pisana riječ može podnijeti. Pa ja sam oduševljen eksperimentom! Na nekim školskim družinama o književnosti čak sam pisao razne tekstiće, pseudoprozu, u kojima sam pokušavao nadmašiti Joycea. Jer on nije razdvojio sva ćutila, sve osjete, u toj simultanosti svojih unutrašnjih monologa, koji su ponekad beskrajni. Pa sam htio napraviti jednu grafičku podjelu – audio, video i tako dalje. Mirišem, dodirujem, čujem. To se pretvara u jednu stohastičku vježbu. Kao što je stohastička muzika otišla kvragu, tako je taj moj pokušaj zastao samo na pet-šest stranica jednog malog eksperimenta. Lud sam za eksperimentima! Ja bih uvijek htio nešto dobroga i novoga, ali toga nema, postoje samo reciklaže. Sve je novo već izmišljeno. Jedino podsvijest treba još ispitati, koja je još neistražena.

  • Ipak, nedavno ste iskritizirali Kristiana Novaka jer da je uvođenjem dijalektalnog izričaja, citiram, “ubio književni standard”. Hoćete li se sada začuditi ako kažem da zvučite kao jezični purist?

Ja?! Ne postoji standard koji ja poštujem! Kao što ste mogli primijetiti, u svim mojim kritikama postoji masa germanizama, turcizama… tamo gdje mi to situacija dozvoli, gdje je stilski moguće, i nužno. Ako obožavam Krležin jezik iz “Balada Petrice Kerempuha” ne znam kako bih mogao odbiti Novaka iz tih razloga! Mene je zasmetala halabuka kao da se rodio novi Isus s time što se jedna obična, najobičnija prizemna priča, praktički ljubavna sapunica, uzdiže u nebesa samo zato jer je izražena na jednom, neki kažu govoru a neki dijalektu, koji se trudi dobiti status jezika, a ne može. Važno je uvažavati jezični standard koji je u Hrvatskoj u posljednjih 20-30 godina dosta dobro kodificiran. U strahovito užarenim polemikama ipak se došlo do nekog srednjeg rješenja, na koje su svi pristali.

Riječ ‘purizam’ opasno vodi na čistunca koji cijepa dlaku na četiri dijela, pa zamjera svakoj sitnici koja iskače iz pravila. Ne, nego je stvar u složnosti oko toga da postoji nešto kao što je policentrični standardni hrvatsko-srpski i srpsko-hrvatski jezik kojim govore svi pripadnici zemalja u ex-regiji. Uvažavajući taj standard može se u pisanju praviti kojekakve eskapade u bilo koji dijalekt, govor i tako dalje. Taj čistunski jezični standard koji spominjete meni je prirođen, ali nemam ništa protiv toga da dijalekt ili govor služi kao karakterizacija pojedinih likova. Ali kada imate vezni tekst koji je pisan dijalektom, onda se vidi ta tendencioznost da se na silu da važnost jednom seljačkom izričaju, važnost koja bi ga učinila dostojnim književnosti. Ako netko svoje likove okarakterizira kajkavskim a netko čakavskim izričajem, jednim govornim dijalektom ili jezikom, on čini dobro ako je tekst, priča, dijalog, drama, zaplet, kontekst – dobar. Likovi se moraju razlikovati.

Inače je kod nas desetljećima postojalo to zaziranje od dijalektalnih inačica u jeziku, u pisanju, pa smo imali sumorne intelektualne romanopisce koji su pisali jezikom strogo očišćenim od svakog prizvuka ljudskosti, tako da niste mogli prema dijalogu znati iz kojeg kraja potječe neki seljak, neki intelektualac, šofer, inženjer; jednostavno vam jezik nije davao ta osnovna pomoćna sredstva kao što su govorna, da prepoznamo o kome se radi. Ta bezličnost naše proze je bilo ono što me u socijalizmu užasno nerviralo pa sam pokušavao i tu dati ruku da se malo to sruši. Sad kad sam dao ruku, ova nova građa mi se baš puno ne dopada.

  • Naš javni prostor prilično je mali i uzak, a posljedica toga je jedna kultura nemišljenja i nekritike u anglosaksonskom smislu imanja kritičkog mišljenja i kulture javnog iznošenja toga mišljenja, u stilu onoga što možemo vidjeti primjerice na CNN-u, u Guardianu i u sličnim medijima. Mislite li da bi ta slavna globalizacija koja nas je zahvatila mogla iole pridonijeti promjeni te naše kulture autocenzure?

Autocenzuru ne može promijeniti nitko nego čovjek sam. Ne mogu mu drugi promijeniti autocenzuru. A opet, ne možemo nešto što je došlo kao izuzetak pretvarati u pravilo, pa ćemo dobiti dosadu nove vrste, ponovljenu grešku. To nije lako, to je mrtva uzica, petlja koja se ne da rasplesti.

  • U vašim autobiografskim knjigama otkriva se da ste od mladosti bili prilično samopouzdani i usmjereni na cilj. Za sebe kažete da ste malograđanski sin… Kako danas gledate na nekadašnjeg sebe?

Bio sam protiv svega, ali jasna stvar da je to bilo psihoanalitički rečeno – ubijanje oca. Ne fizički nego prevladavanje očinske figure. Da se toga spasim, izmislio sam dodatna dva oca, koja sam oba najprije morao ubiti, i Krležu i Tita, uz Emila, da bih se oslobodio i da bih postao čist, da bih ostao samo ja, bez njihovih natruha. To je golema tema cijelog frojdizma koju ne mogu sada razvijati jer bi nas to ubilo. O tome se masu pisalo da se traženje identiteta, odnosno, oblikovanje jastva ili sebstva postiže i prevladavanjem očinskoga autoriteta. Sad dolazimo do Edipovog kompleksa; ali meni moji nisu ostavili ništa, u Zagreb sam došao kao sirotinja. Nisu mi ostavili ništa, pa ni Edipov kompleks. Tolika sam sirotinja.

  • Cijeli vaš život jedna je potraga za odgovorom na pitanje tko je Igor Mandić, jeste li ga pronašli?

Ne, još ne. Još sam mlad.

  • Prije nekoliko godina objavili ste “Predsmrtni dnevnik”, ironičan obračun sa smrću u kojemu se gotovo izrugujete mogućnosti, kako vi to kažete, “daljnjeg trajanja”. Kako sada, nakon iskustva pandemije, gledate na život i smrt? Imate li sada neki novi odnos prema smrti, neke nove uvide? Je li došlo vrijeme za cinizam?

Ne, prema smrti se ne može biti ciničan. Jedino je ne treba preuveličavati, samo biti svjestan da je ona tu s nama, u svakom dimu cigare koji povučemo, u svakom gutljaju kave, u svakoj čaši vode. To je Tin Ujević genijalno napisao – to je ona pjesma koju svi recitiraju samo zbog onoga pokliča ‘gazi stazom varke, mrtvi Ujeviću’, a zaboravljaju da ona sadrži najstrašniju svijest o smrti koja se ikad oblikovala u hrvatskoj književnosti, ni Krleža joj nije ravan: smrt je u tvom jelu, u tvom piću, u tvom boku. Dakle, smrt je svugdje oko tebe, u svakom koraku, svake sekunde. Prema tome ne, jedino što mi je ova epidemija stavila pred oči strahote umiranja – umiranje kao predvorje smrti sad je postalo veća tema nego smrt. Smrt se ionako ne može izbjeći, nitko je izbjeći neće, ali umiranje možda da. Zato su potrebne ove maskice koje nosimo. A zašto deminutiv, molit ću lijepo? Zato što se ljudi srame riječi maska, jer ionako stalno na sebi imaju maske.

  • Nedavno ste izjavili da radite na novom rukopisu radnog naslova “Patnje starog PerWerthera”, koji bi trebao biti pretočen u “tešku, opsežnu kronologiju života”. Je li to samo igra riječi vječnog šaljivdžije ili se ipak možemo nadati takvoj jednoj knjizi?

To je šala! Pišem ja, pišem po cijele dane, ali za sada nemam u planu nikakvu knjigu. Sad sam toliko zaokupljen kritikama da ne mogu rasporediti dovoljno slobodnog vremena za bavljenje nečim što je potpuno drugačije od toga.

  • Ispravite me molim vas i dopunite: objavili ste dosad po šest knjiga književnih i glazbenih kritika te polemika, osam knjiga feljtona, pet knjiga eseja, jednu antologiju, tri knjige koje se svrstavaju pod ‘razno’ i tri autobiografske knjige. Od 1965. naovamo pišete književne kritike, stvarali ste i vjerojatno uništavali karijere. Svi znaju tko je Igor Mandić, no što se tiče službenih priznanja, mogu se nabrojiti na prste jedne ruke – Nagrada Janko Polić Kamov Hrvatskog društva pisaca, Nagrada A.G. Matoš Matice hrvatske, Kiklop 2006. za knjigu “Sebi pod kožu”, nagrada za životno djelo Slobodne Dalmacije. Nedavno ste dobili počasni doktorat Sveučilišta u Rijeci. Znače li vam što priznanja, biste li voljeli da ih je bilo više?

Počasni doktorat Sveučilišta u Rijeci je moje prvo i jedino i drago službeno priznanje. U socijalizmu nisam dobio niti jednu nagradu – do 1990. niti jednu!, a objavio sam čitav niz knjiga i sve su bile jako pohvaljene i, što je najbolje, rasprodane u ona vremena. U 1990-ima se to počinje malo mijenjati; dobio sam dva puta nagradu za životno djelo, od Slobodne Dalmacije i HDP-a. Svaka od njih nosi neki financijski iznos, što strahovito cijenim jer novac uopće nije važan, kako je rekao Woody Allen, osim iz financijskih razloga. Jedino ove takozvane društvene nagrade će me zaobilaziti do smrti jer ih nikad neću dobiti. Jer o društvenim nagradama odlučuje klika svih zavađenih mojih negativno ocijenjenih pisaca, odnosno, intelektualaca s kojima sam se posvađao. Neka im bude, meni je sve svejedno, nažalost.

  • Imate li ikada osjećaj potrošenog vremena, propuštenih prilika?

Nekih bih se i mogao prisjetiti, ali ne želim. Ne bih bio taj koji jesam da sam i jednu priliku iskoristio. Bio bih potpuno drugi čovjek, drugoga ustroja, drugoga načina mišljenja, drugoga načina izražavanja, jer svaka sitnica te odvede u stranputice, na područja povijesne nezbiljnosti, i gubiš se, gubiš glavu, nestaješ. Ne, nikad nisam zažalio zbog propuštenih prilika. Ali nikad nisam niti zgrabio onog Kairosa za čuperak, ono tajnovito božanstvo vremena, hirovitog dječačića patuljčića koji juri oko nas, vijori mu se konjski rep, a zove se Kairos, bog sretnog trenutka – tko ga zgrabi za rep, taj je zgrabio za rep sreću. Nikada mi nije uspjelo zgrabiti takvoga jednoga Kairosa za rep.

  • S 82 godine, kako gledate na život?

Sad gledam s 12. kata, eto. Tako gledam, drukčije ne mogu.

Nedeljko Čabrinović je svojim kolegama napisao spisak literature „koju moraju pročitati kako bi znali razlučiti istinu…

Posted by Preokret on Thursday, March 25, 2021

Izvor: Moderna Vremena
Foto: Printscreen YouTube / Bojan Mijatovic

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top