TEFTER DRUGI NENADA FILIPOVIĆA: Pentimento sarajevskog života od sredine šezdesetih do početka devedestih…

  Tuđica pentimento, očito italijanskog porijekla, opisuje jedan fenomen u slikarstvu, čest kod starih majstora. Slikarski materijal bijaše jako skupa stvar, posebno se to odnosilo na pripremljena platna za uljano slikarstvo. Ali i boje, sve prirodne, biljnog i mineralnog porijekla većinom, uz neprocjenjivi purpur dobijan ili od biljne uši koja je parazitirala na određenoj vrsti drveta rasprostranjenog isključivo po velikosirijskom Levantu ili iz jedne sićušne i teško ulovljive školjke, bivale su zvečećim zlatom plaćane. Neke od tih boja pripravljale bi se sitnjenjem poludragog kamenja. Zato su slikari pribjegavali onome što se danas zove reciklaža materijala. Znali su guliti svoja ranija, neprodata, platna i preslikavati ih, i to opetovano, u više slojeva.

Filmski bum

Zahvaljujući tome, ponekad, vrijeme bi se našalilo sa čuvarnim majstorima. Ostaci ranijih kompozicija izbijali bi, s vremena na vrijeme, iz dubine i probijali se do najskorije kompozicije. Ljudi su taj fenomen nazvali pentimento. Pojam je poslužio kao izuzetno primjereno izabrana metonimična slika za naslov jedne od najčudesnijih memoarskih knjiga svjetske književnosti i literature. Naravno, radi se o memoarima američke književnice Lilijen Helmen, objavljenim pod naslovom Pentimento početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka. Knjiga je doživjela i djelimičnu ekranizaciju, 1977. godine, u, mnogim Oskarima pokićenom, filmu Džulija režisera Freda Cinemana u kome Helmenovu igra Džejn Fonda, harizmatičnu junakinju Džuliju Vanesa Redgrejv, Dešijela Hameta—kontroverznog pisca sa „najdužim spisateljskim blokom u historiji Čovječanstva“ (takoga je opisala njegova životna družica L. Helmen), potpisnika knjige Malteški soko, jedan od najvećih glumaca engleskog jezika— danas, barem u nas, rijetko pominjani i još rjeđe gledani Džejson Robards. Briljantne sporedne uloge, ono što engleski jezik naziva kameja – pojava, u tom filmu dali su zvijezda Maksimilijan Šel, ali i potpuno nepoznata, tada sasvim mlada, Meril Strip.

I knjiga i film  izazvali su kontroverze. Cionistima je smetao jasan propalestinski stav Vanese Redgrejv iako to sa filmom blage veze nije imalo, dok su se mnoga važna imena sa američke književne i javne scene, već unezgođena zbog briljantne i briljantno otrovne proze Helmenove, prepala dodatne popularizacije kontroverznog teksta preko filmskog buma.

Pored toga, pojavila se i osoba koja je tvrdila da je model za lik Džulije, ali i da ju je Helmenova netačno predstavila. Iako je Helmenova u svojoj knjizi učinila nešto što je Meša Selimović propustio u svojim Sjećanjima, to nije pilo vode kod njenih ostrašćenih kolega i kod posmatračke malograđanštine. Helmenova je svoju prozu u podnaslovu definisala kao „fikcionalizovane uspomene“. Time je htjela naglasiti visoku literarizovanu nečinjeničnost svoga spisa. Moglo bi se raspravljati o tome da li je to bio njen trik, u svrhu samozaštite, ili iskreni sintagmatski izraz spisateljskog kreda. To opet nije važno jer knjiga ostaje jedno od najljepših proznih ostvarenja na engleskom jeziku u prošlom vijeku, no to je bio i veliki povratak u književnost žene koja potpisuje rano remek-djelo Male lisice. Zašto je to velika knjiga moglo bi biti odgovoreno sa stotine odgovora. Svakako, jedna od stvari koju je čine univerzalnom jeste to da je ona vratila u žižu ljudskog interesovanja određeni jednostavan, ali prenebregnut fenomen. Nerijetko su bitni, a jednostavni, bilo fenomeni bilo razlozi u ljudskom bivanju prenebregnuti, što bi tražilo posebnu, i to filozofsku, analizu. Sjećamo se fragmentarno. Nešto pamtimo dobro, nešto slabo, nešto nikako. I ljudi sa tzv. fotografskom memorijom ne sjećaju se mnogih stvari. Užasan bi bio čovjekov život kada se ne bi umiralo i kada se ne bi zaboravljalo. O užasu nezaboravljanja davno je pisao Borhes. Iste stvari ljudi pamte različito. Zato su sva sjećanja pentimento. Ona izbijaju iz dubine, prekrečena, ostrugana, kao fragmenti kompozicija. Ona su i kao ona stara engleska igra za usidjelice i nenestašnu djecu koja se zove pazl.

  Pentimentični slojevi

Svega toga sam se prisjetio, u pentimentičnim slojevima, radeći na jednom drugom tefteru o vinu i Islamu koji će biti odgođen usljed ovog zapisa, čitajući najskoriji nastavak sarajevskih uspomena Jasne Šamić. U njima se ona sjeća svojih susreta sa nekim osobama koje su označile sarajevski život od sredine šezdesetih do početka devedestih godina prošlog vijeka. To su: ljekar Duško Šćepanović, režiseri Dubravko Bibanović-Biban, Egon Savin, Željko Hajndl-Žole, pravnik i neizmjerno duhoviti čovjek pok. Zdravko Đuričić, tatina visoko talentovana ali nekako nikad ostvarena studentica Dušanka-Duška Perišić, književnici Josip Osti i Muhamed Ćurovac… Čitajući Jasnina sjećanja, i diveći se njenom stendalovski jednostavnom stilu, nahrupila su mi vlastita sjećanja. Pentimento je to nekoga  mlađeg koji je, još i kao dijete, poznavao većinu onih o kojima Jasna ovaj put piše. Moj pentimento, njen pentimento, pentimenta mnogih čitalaca stvaraju sliku koja se iz pazla pretvara u istinski veleljepni mozaik.

  Ponekad ljudi duguju zahvalnost i onima koje preziru, a znaju da ih ti, po njima prezreni, zapravo mrze, da bi ih najradije „popili u čaši vode“. Tako i ja dugujem zahvalnost drugarici Ljiljani Smajlović-Ugrica, i to od 2016. godine. Evo o čemi se radi: jedan veliki beogradski intelektualac i javni radnik napisao je, te godine, u Politici članak o jednoj još značajnijoj, beogradsko-sarajevskoj, ličnosti (imena i detalji trenutno nisu važni jer će biti predmet posebnog teftera). Pisac je tu, beogradsko-sarajevsku, ličnost odlično poznavao i o njoj napisao i autentičan i dirljiv tekst. Na takav, činjeničan i produbljen a proosjećan, napis odgovorila je anonimna sekretarica jedne fondacije u nastajanju (uzgred budi rečeno, fondacija je i danas, poslije pet godina, još uvijek u nastajanju). Sekretarici odnosno njenim patronima zasmetalo je sasvim tačno isticanje mjesta Islama i islamske tradicije te Bosne u djelu te veličine.

Smajlovićeva je u takvom pismu vidjela šansu za dvije stvari. Prva je bila da ga još jednom šukne Sarajevu koje mrzi onako kako samo renegati, i to kvarni, umiju da mrze ono od čega su otpali. Drugo, ona je objavljivanjem pisma anonimne sekretarice podmetnula klip pod noge autoru dirljivog teksta jer je s njim bila i ostala u principijelnom sukobu budući  je taj autor , još 2007. godine raskrinkao, tada koštuničinski a danas vučićevski, salonski šovinizam drugarice Ljiljane.

Sekretaričino pismo bilo je najavljeno na naslovnoj strani Politike bombastično, počinjući sintagmom Zašto je sarajevska čaršija mrzila i proganjala… Ne pamtim da je Politika,  još od 1987. godine, najavljivala pisma čitalaca na naslovnoj strani. Sticajem okolnosti, slavna i izuzetna ličnost o kojoj se govorilo i u briljantnom tekstu i u bljutavo prljavom sekretaričinom pismu bila je moj rođak. Napisao sam reagovanje i zatražio da bude objavljeno. Urednik rubrike, Darko Pejović, obavijestio me je da će pismo biti uskoro objavljeno. No, ono se nikada nije pojavilo, a urednik Pejović nije odgovarao na moje kasnije poruke. Od autora teksta na koji je reagovala polupismena sekretarica, kada sam ga upoznao, saznao sam da je objavjivanje pisma zaustavila drugarica Ljiljana Smajlović-Ugrica.

Kadija te tuži, kadija ti sudi

Ona je, sva je prilika, i odlučila da se to jadno pismo najavi na naslovnoj stranici Politike, onoj naslovnoj stranici sa koje je drugarica Ljilja skinula imena utemeljitelja lista, muškaraca iz porodice Ribnikar. Raspitivao sam se gdje bih mogao da se zvanično žalim zbog očite cenzure. Kroz smijeh mi je rečeno da mogu da se žalim nekakvom savjetu za novinarstvo kome predsjedava ista drugarica Ljiljana Smajlović-Ugrica. Tipično bosanski: kadija te tuži, kadija ti sudi. Ja sam, ipak, zahvalan drugarici Ljiljani na njenoj cenzuri jer sam upoznao autora članka o mom slavnom rođaku, a postali smo i bliski prijatelji. Ne samo da sam upoznao autora nego i neke od njegovih prijatelja. To dovodi u priču i Duška Šćepanovića. Na jednoj od soareja sreo sam i jednog ljekara, vrsnog hirurga, Beograđanina koji već dugo živi u Holandiji. Njegovo drugo pitanje bilo je: „Vi ste iz Sarajeva? Znate li Duška Šćepanovića? Fascinantan lik!“ Tako nas život, na sasvim neočekivane načine, spaja i dovodi u susrete, ponovne sastanke na neviđeno.

Upravo je Jasna Šamić ona koje me je, nekada davno, predstavila svome velikom prijatelju Dušku Šćepanoviću. On je možda posljednji u nizu elokventnih, visprenih, visoko intelektualnih, načitanih sarajevskih ljekara. Svaki od njih zasluživao bi poseban napis, a ja ovdje navodim samo neke koje sam imao i sreće i prilike i časti da bliže poznajem: Zaim Filipović, Dželaludin Teskeredžić, Alija Karahasanović, Izet Čustović, Nađa Hadžidedić, Izet Osmanagić, Emina Cvijetić, Ibrahim Brkić, Hasan-i Senaja Hadžijahić, Naida Brkić, Adila Filipović-Smailbegović, Salih Riđanović, Nedo Zec, Radmilo Jovanović, Ismet Cerić, više Bokonjića, Narcisa Kamberović, Josip i Ivan Gerc, Leo Finci, Asim Musakadija, Ševala Zildžić-Iblizović, Aliosman Mehmedagić, Saša Vasiljević itd.

Ljekari su to od drugoga vremena, oni koji su medicinu shvatali i kao nauku i kao umjetnost i kao vještinu i kao filozofiju, upravo onako kako filozof  Hans-Georg Gadamer tumači ideal istinske medicine kao sokratovske dijaloške vještine u kojoj je ljekar učitelj, a pacijent učenik, svoja posebnost a ne pokusni objekat. Tačna je opservacija Šamićeve o Šćepanovićevom retorskom daru. Vrstan je to retor, a i naznaka da se to može zahvaliti i njegovom crnogorskom porijeklu stoji. Dovoljno je podsjetiti na jedine gledljive scene iz parlamenata u zemljama bivše Jugoslavije, scene iz crnogorske Narodne skupštine. Ostvaljajući na stranu politike, samo u tom parlamentu ljudi znaju da se izraze razumljivim i efektnim rečenicama. Svi odreda. Dakle, u slučaju Duška Šćepanovića na djelu je eliotovski princip spoja tradicije i individulnog talenta. Podsjetio bih da je Duškov zemljak i prezimenjak Branislav Šćepanović jedan od najvećih pisaca našeg zajedničkog jezika. Briga me šta je Kiš mislio o Branislavu Šćepanoviću, a još manje me briga šta krište kišomanične papigice!

  Hadži Bukur

Događaj u kome se pominju Duško Šćepanović, šejh i moje ime traži malo objašnjenja. Šejh je bio poznati šejh Bukurević, u Visokom popularan kao „Hadži-Bukur“, inače brat starog komuniste Zahida Bukurevića koji je visočkoj čaršiji, visočkim muminima i okolnom turkovastom narodu valjao mnogo više nego sve SDA, SBiH, NIP, IVZ đuture. Bila su, osamdesetih godinas prošlog vijeka, zapravo dva šejha nakšibendijske tekije ujedno. Prvi je bio Sulh-efendija Hadžimejllić, a drugi Hadži- Bukur. Sulh-efendija je bio kadija i teolog, ono što se u historiji sufizma naziva „učeni šejh“, a Hadži-Bukur, visočki zanačija bio je ummî-šejh ekstatičnog prosvjetljenja bez nauke. Šejh-efendinica je bila mamina rodica Esma-hanuma, od visočkih Hadžiomerovića koji su imali višestruke rodbinske veze sa Mostarom i Ljubuškim. Ona i šejh Hadžimejlić su bili veoma interesantan par. Esma-hanuma je svoga muža uvijek oslovljavala sa „kadija“ (npr. kadija je rekao; kadija će doći), dok je Sulh-efendija svoju ženu isključivo adresirao sa „Esma-hanuma“, i u uzajamnoj komunikaciji i u saobraćaju sa trećim licima. Držali su se prefinjenog staroistanbulskog osmanskog kućnog reda u takvim stvarima. Sulh-efendija nikada nije komentarisao moje ime. On ga je samo prevrtao u Nedžad i tako me i predstavljao svojim dervišima. Pored rodbinske veze, imali smo i zajedničke bliske prijatelje, visočku porodicu Žilić: Esma-hanumu i njenog muža advokata Sulejmana te njihovu djecu, takođe advokate, Ašidu i Ahmeda. I šejh i šejh-efendinica su jako voljeli i cijenili Žiliće. Sarajevski muzikolog Ankica Petrović i njen američki kolega Ted Levin svojevremeno su željeli da snime visočki ritual – zikr jer je Amerikanac Levin izučavao slične fenomene u Buhari. Zamolio sam Sulh-efendiju da to omogući. A što je bilo i bitnije, on je izdejstvovao Hadži-Bukurovu saglasnost.

Naime, Sulh-efendija je bio predstavnik blagosti u sufizmu, dok je Hadži-Bukur upražnjavao strogoću. Zaista je samo Sulh-efendijina taktična blagost mogla obraditi Hadži-Bukurovu krutost. To podsjećanje me vraća na davne dane fakultetskih predavanja Nedima Filipovića o sufizmu. On je govorio da se suština sufizma sastoji i u konstantnoj naporednosti principâ blagosti i strogosti (hâl-i bast; hâl-i kabz). Oni se ne isključuju uzajamno, nego stalno, hajdegerovski rečeno, su-djeluju.

Čini mi se da je u tim posjetama Jasne Šamić i Duška Šćepanovića srednjebosanskim tekijama učestvovao i sarajevski filmski snimatelj Danijal-Dado Šukalo. On danas, koliko znam, živi u Kanadi. Dado, kako smo ga svi zvali, je bio stari prijatelj mojih amidžića Azre i Mirze Filipovića. Oduvijek je radio na filmu i na TV-u, a razlikovao se od većine sarajevskih filmadžija po tome što nije bio pseudo-boem. Pio je umjereno i sa užitkom, i nikada ga niste mogli vidjeti pijanog. Čist i uredan, pored toga naočit, nikada nije usvojio sarajevski pseudo-šezdesetosmaški filmadžijski i TV način drndavog i neurednog oblačenja. Dado je mnogo čitao, sve ga je interesovalo, a uvijek je ispoljavao i specifične osobine koje su ga krasile: fočansku, po ocu, mudrost i sarajevsku duhovitost.

Flaša štoka na Markalama

U prošlom tefteru spominjali smo svemoćnog druga Hasana Grabčanovića, kulturnog gaulajtera u vrijeme svoje strahovlade te strahovlade Branka i Hamdije. Filmadžije su druga Grabčanovića obično zvale samo „Hasan“; isto tako i književnici kao Alija Isaković i Jasmina Musabegović, te urednici kao Čedo Kisić, Ismet Kreso, i Sadudin Musabegović. Strahobalna opšteprisutnost i svemoćnost toga apartčika udbaškog porijekla bivala je oličena u tome što je sâmo ime „Hasan“ izazivalo asocijacije na njega, i to asocijacije ispunjene strahom, neizvjesnošću, te servilnošću. Posebno je to bilo očito kada je filmu u BiH krenulo nizbrdo, negdje iza 1974. godine, i to velikim dijelom zahvaljujući i drugu Hasanu. Drug Hasan je bunkerisao već snimljene filmove Bate Čengića, a Bakiru Tanoviću je sprečio rad na filmu o Omer-paši Latasu iako je Tanović napisao zaista briljantan scenario; odvratno je bilo i to što se drug Hasan u sprečavanju Bakira Tanovića pozivao na politička sagrešenja prema komunizmu njegovog oca dra Jusufa Tanovića i majčinog daidže dra Mustaj-bega Mutevelića. Ovakve stvari valja ponavljati jer se u ružičastim slikama „zlatnog doba“ a la Ivan Lovrenović i Miljenko Jergović to namjerno ispušta. Vratimo se Dadi Šukalu. Banuo je on jedno jutro u društvo filmskih radnika na Markalama. Bile su to olovne godine iza 1974. I povikao u bifeu društva: „Bio sam jutros kod Hasana! Hasan kaže da ovako više neće ići! Baš je dokundisalo!“. Svi stadoše salijetati Dada, raspitivati ga šta to Hasan misli i namjerava, šta kaže šta će da odluči, da li je pominjao ikoga… Dvije čuvne škrtice među filmadžijama, neću im pominjati imena jer su već u vječnim lovištima, ponudiše se da naruče, popole, flašu tada popularnog Štoka i časte onoga koji zna šta je Hasanu na umu. I tako je Dado jedno dva sata filmadžijama govorio: Hasan ovo Hasan ono.

I nakon silnih sati i još silnijih propitivanja, Dado odgovara: „Ljudi, bio sam ja jutros kod Hasana, al’ kod svog babe Hasana Šukala!“ Uslijedio je tajac, a onda žučno protestovanje. Stari Hasan Šukalo bio je poznati sarajevski muški krojač, šnajder kako se to nekad govorilo. Imao je salon na Markalama, blizu filmadžijskog društva i bifea, u Titovoj. Pored ulaznih vrata stajala je jedna velika oslikana limena tabla, sa predstavom muške osobe u Art Deco – modi.

  Ovo me dovodi i do filma i moga oca. Otac moj odlično je poznavao film, i to dubinski, jer je godinu provedenu u Londonu, 1958, posvetio i pohađanju dva univerzitetska seminara, jedan je bio o historiji filma, drugi o filmskoj tehnici. Donio je iz Engleske preko stotinu knjiga o filmu. Pisao je kritike i oglede o filmu dok to nije prepustio Sadudinu Musabegoviću koga je smtrao i obavještenijim i posvećenijim od sebe u tu umjetnost. Za razliku od većine naših filmskih kritičara koje su u filmu interesovali fabula i likovi jer su i oni mahom bili književnici te novinari pa su tako preferirali igrani film, moj otac je imao slabost za dokumentarni film. Smatrao je da je to daleko estetičnija i daleko sublimnija forma. Kamera u takvom filmu mnogo znači. Govorio bi da Bosna ima mnogo više velikih snimatelja nego velikih režisera. Njegovi favoriti  bili su, pored Dada Šukala, školski mu drug Jan Beran, Aleksandar-Aco Vesligaj, Eduard-Edo Bogdanić, Miroslav-Miro Svara, Mićo Dikosavljević, Mustafa Mustafić koga je obično zvao Pujdo, Lefko Mojsovski, Stipe Svetinović itd. Za njega su naša četiri najveća režisera bili Midhat-Mitke Mutapčić, Bato Čengić, Ivica Matić i Zlatko Lavanić. Pored toga, jako je držao do Žike Ristića, Suada Mrkonjića, Vefika-Veke Hadžismajlovića, Slobodana Jovičića, Tome Janića, Bakira Tanovića, Sejfudina-Babe Tanovića i njegove žene gđe Kristl-vrsne montažerke, itd.

Politički teatar

Kako je Bosna u jugoslovenskim festivalima uvijek izvlačila deblji kraj usljed beogradsko-zagrebačkih dogovora o razmjeni nagrada, i on i Muhamed Karamehmedović su imali, nezavisno i različitih godina, prave muke dok su izborili nagrade za neka vrhunska ostvarenja iz Bosne na festivalima igranog filma u Puli te dokumentarnog u Beogradu. Za njega historija bosanskog filma nije počinjala sa Kusturicom koga je smatrao velikim, ali nedovršenim talentom. Isto tako, nije mu se sviđala većina poslijeratnih bosanskih filmova. Smatrao je da je njihova fama pretežno izvanfilmska, a da su njihove vrijednosti upitne. Šteta što je prestao da piše o filmu još polovinom šezdesetih godina prošlog vijeka. Nije držao do novinskih filmskih kritičara kao Aco Štaka, ali je cijenio, ponavljam, Sadudina Musabegovića, a pored njega još i Vladu Balvanovića te danas popuno zaboravljenog Ibrahima Sakića. Vjerovao je da su Pjer Majhrovski i Nikola Stojanović daleko bolji kritičari nego režiseri.

 Za razliku od filma, u pozorištu je bio samo gledalac. Mada je napisao studiju o odnosu Lenjin-Stanislavski. Ali volio je pozorište. I to pravo, veliko umjetničko, koje je, za njega, stanovalo mnogo više u Beogradu i Zagrebu nego u Sarajevu. Iz svojih studentskih godina pamtio je i često opričavao početke beogradskog JDP-a. Mladog Jovana Milićevića, inače Sarajliju, u Šekspiru, mladog Branka Plešu, povezanog sa Visokim, u Čehovu, i jednu veličanstvenu predstavu Ostrovskijeve Šume u beogradskom Narodnom pozorištu sa tada mladom Ksenijom Jovanović, nesumnjivo najotmenijom glumicom bivše Jugoslavije, u jednoj od glavnih uloga. Moje tetke, mamine sestre, dodavale bi da su gledale roditelje Ksenije Jovanović na sarajevskoj sceni još u vremenima Drinske banovine. Iz zagrebačkih studentskih godina njegova memorija nije davala počasno mjesto ni Branku Gavelli niti Beli Krleži, nego glumici koja se zvala Vika Podgorska. Ono što se pamtilo bile su njezina tumačenja Krležine Laure Lenbachove u komadu U agoniji i Begovićeve Gige Barićeve u komadu Bez trećega. Nije jedini koji je smatrao da je Vika Podgorska bila najveća pozorišna glumica Titove Jugoslavije. Smatrao je da je titovska Bosna i Hercegovina imala samo dva-tri dobra pozorišna režisera: Ahmed Muradbegović, Vaso Kosić, Jurislav Korenić. Isto tako, za njega je sarajevska scena, poslije smrti Jurislava Korenića, početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka, dopala u ruke jednog potpuno nesposobnog Josipa Lešića i malo sposobnog Vlada Jablana.

Dramaturzi su nam uvijek bili očajni, govorio bi, a naš najbolji dramturg Anastazija-Bela Šubić nikada nije mogla da se probije do nekog pozorišnog plakata. Nezavino, a slično mome ocu, mislili su dvoje ljudi kojima vjerujem: književnik Hamdija Demirović-Dando i velika, a nikad u punom kapacitetu iskorištena, glumica Hasija Borić. Zašto je to tako bilo? Gaulajter bosanske kulture drug Hasan Grabčanović bio je staljinista, ali od lukave i promućurne fele.

U vremenima nakon tzv. crnog talasa, film je bilo moguće relativno lako uškopiti, Film je incidentalan a ne repertoarski. Uskratiš sredstva i riješio si sve. Ali pozorišta su opipljivi trodimenzionalni objekti. Nešto na šta nabasavamo svaki dan. Iza sloma tzv. crnog talasa, pozorište, posebno ono beogradsko, postalo je najvokalniji opozicionar. Zato su najbistriji staljinisti bivše zemlje od Hasana Grabčanovića do dra Stipa Šuvara, naručitelja infamne Bijele knjige, floskulom politički teatar pokušavali, a u sarajevskom slučaju u velikoj mjeri i uspjeli, da glajhšaltuju pozorište. Uz to, moj otac je smatrao da je dramska književnost BiH slabašna, uz izuzetak par komada Miodraga Žalice te jedne komedije Skendera Kulenovića. Zato mu je bilo jako žao što se jedan od njegovih i najdražih i najsposobnijih studenata, Dubravko Bibanović-Biban, od filozofije okrenuo teatru. Sine Dubravko, nema ti u Bosni ni hljeba ni fajde od pozorišta! Među desetak svojih najsposobnijih studenata ubrajao je i Bibanovića. Sjećam se nekoliko ostalih imena i ne garantujem da su to sva: Jelena Berberović, Kasim Prohić, Orhan Džipa, Milan Zorić, Ugo Vlaisavljević, rano umrli Đikić iz Konjica kome imena više ne pamtim, Nijaz Ibrulj, itd. Ali, čudan kakav je bio, smatrao je da su sve te najbolje studente nadmašile dvije gospođe koje su u poodmaklim srednjim godinama vanredno studirale: gđa Subhija Šamić (potpisivala se djevojački sa Mujezinović) i gđa Saletović, majka režisera Slavenka Saletovića. Ko hoće uspjeh u teatru treba da seli iz Sarajeva, ponavljao bi. Zato je uvijek hvalio beogradski ostanak Gorčina Stojanovića čijeg je pokojnog oca visoko vrednovao.

Prevelika ličnost za malo Sarajevo

Složio bih se u mnogim stvarima sa mojim ocem. Biban je bio prevelika ličnost za teatarski malo Sarajevo. To ga je odvelo u karikaturu i samokarikaturu, u čemu je svakako kumovao i njegov narcizam, a što je i Šamićeva dobro notirala. Imao je samo štete od svojih obožavalaca koji su prepričavali njegove istinske i njegove izmaštane podvige. Jedan od kafanski najslavnijih Bibanovih podviga, navodni zajeb nadobudnog profesora (znam o kome profesoru se radi) o strašno kratkom roku koji mu je trebalo da savlada najkomplikovanije filozofsko djelo tj. Hegelovu Fenomenologiju duha, zapravo uopšte nije Bibanov.

Zajeb je djelo Milana Zorića zbog čijeg odlaska iz profesionalne filozofije na TV je moj otac čitav svoj život žalio. Ukratko: Biban je svoj maestralni talenat potrošio po kafanskim sijelima i amaterskim scenama jer su mu dobro uvezani mediokriteti poput Josipa Lešića i njegove klike branili ulazak u velika budžetska pozorišta. Krivci su tu ne samo sarajevsko društvo, nego i Biban kome je više imponovalo da bude car neformalnih društava nego da se muči na daskama. Lešić i lešićevci su dobri napipali taj njegov slabi damar, pritisli ga, i onemogućili ga. Onemogućili su ga tako što su mu omogućili da se sam onemogući. Perfidno! Zbilja perfidno!

  I tako, zbilja, čovjek čitajući nečija sjećanja počinje i sâm da se sjeća. Istih ljudi, istih mjesta, istih fenomena. Otvara neka druga sjećanja, često u vezi sa onim pročitanim, često udaljena i na neki čudan način izazvana pročitanim tekstom. I tako nastaju nove i drugačije slike. Zato se može reći da tuđa sjećanja čitamo ne samo radi njih, nego i radi svojih, vlastitih, sjećanja. Takve rekapitulacije i reminiscencije čovjeku su potrebne, a one se mijenjaju sa godinama, ali su i uslovljene događanjima oko nas. U tome je njihova beskrajna životodajnost. Prošlost je tu važna više radi budućnosti, nego radi sadašnjosti. Sadašnjost je, najčešće, samo zloupotrebljava.

Nisu mogli ništa bolje da pošalju…

Posted by Preokret on Tuesday, March 30, 2021

Piše: Nenad Filipović za Preokret
Foto: Slike starog Sarajeva / Pinterest / forum.klix.ba

1 thought on “TEFTER DRUGI NENADA FILIPOVIĆA: Pentimento sarajevskog života od sredine šezdesetih do početka devedestih…”

  1. E Nenade, ako ti je stvarno Koštunica šovinist, a Boško Jakšić intelektualac, onda si me mnogo razočarao 🙂

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top