VUK BAČANOVIĆ: ‘Quo vadis Aida’, zašto je odličan film!

Zašto je Quo vadis Aida Jasmile Žbanić odličan film? Zašto me je toliko oduševio, a da to, moram biti iskren do kraja, nisam očekivao, jer me prethodni opus ove režiserke nije toliko oduševljavao?

Zbog njegove beskrajne ljudske topline od početka do kraja. Nije to, prevashodno, hronološko izlaganje fakata o Srebrenici ili, generalno rata u BiH, jer ti su fakti odavno poznati svakome ko želi da ih zna. Dakle, nije to dokumentarac kakvih već ima premnogo, a ni naučna studija na filmskom platnu, kakvu su, očigledno, očekivali kritičari kakvih se, iz raznih pobuda, našlo poprilično. Ne, nije to ni manihejska prispodoba, koja bi nam, banalno kao i svaki maniheizam predstavio kako ljudsko dobro, tako i ljudsko zlo.

Zlo, može biti jeste banalno, ali ga, baš kao i svaku banalnost i manipulaciju, nije jednostavno odmah shvatiti. Aidina priča nam upravo to pomaže. Jer nam nudi da se, upravo i s njim, sa zlom, emotivno povežemo. Ma koliko većina filmske kritike insistirala na tome da je lik Ratka Mladića u izvrsnoj izvedbi Borisa Isakovića, predstavljen možda isuviše dokumentarno, u smislu izgovaranja rečenica pravog Ratka Mladića, smatram da nisu primijetili da se radi o najbitnijem dramaturškom ključu cijelog filma. Kada Mladić, nabacujući svetačku masku, ispraća srebreničke žene i djecu u Tuzlu, on im poručuje da nije želio da dođe do ovoga, da su mnogi među njima zapravo za to krivi, ali da im oprašta i na kraju, očinski, dodaje: “Deco, rastite u miru!”.

To je svijet zla u kojem se obrela Aidina porodica i koji je na taj način ispričan bolje nego u bilo kojem dokumentarcu, ili filmu koji bi sadržavao brojne krvave kadrove. To je ona vrsta, mogli bismo reći i izvornog zla, koja u svom umišljaju, ne radi ništa loše, jer, eto, ne bi ono bilo zlo da nije nekog drugog realnog ili izmišljenog, ali koje će, uprkos stravičnoj krivici onih kojima nanosi zlo, ipak biti dobrostivo, milostivo, puno oprosta. Radi se o suštinskom demoničnom izopačenju. Jer za zlo nema izgovora, ni stvarnog ni izmišljenog, ono je jednostavno suštastveno pogrešno, a jedna od njegovih najdijaboličnih manifestacija je upravo narcisoidna želja za udjeljivanjem oprosta s pozicije odlučivanja o životu i smrti drugih.

U takvoj paklenoj mreži ljudskog zla, koje nam se, također predstavlja na nevjerovatno topao način, jeste Aidina porodica od samog početka filma. Oni su, pored etničkog i vjerskog identiteta zbog kojeg su objekat mržnje milostivog zla, prevashodno samo “obični” ljudi. I da, naravno da su neki od prigovora na film, a koje sam mogao pročitati na društvenim mrežama, išli upravo u tom pravcu da se stiče dojam da su ubijeni prevashodno profesori, srednjoškolci, studenti, a ne Bošnjaci. Radi se o vrlo malicioznoj opasci. Jer mi već jako dobro znamo nacionalni i vjerski identitet tih ljudi, a ne znamo upravo sve to šta su mogli biti da nije bilo rata, ili da nisu ubijeni i čak u smrti obeščašćeni. Ostrovski nije uzalud pisao da “treba živjeti tako, da bi se na samrti moglo reći; sav moj život i svu svoju snagu iskoristio sam za najplemenitiji cilj na svijetu, borbu za oslobođenje čovjeka.” Pa ima li strašnijeg zla od onog koje nekim ljudima svojevoljno uskrati slobodu izbora borbe za taj najplemenitiji cilj, za slobodu bivanja prepoznatim najprije ljudskim bićem, za oslobađanje onoga što ne može a da ne pobuđuje empatiju. Jer naše narodnosti i kulture su glazure, a ispod toga, svi smo primalno isti. Želimo biti prihvaćeni, voljeni i istinski ponosni prema sili koja nas u tome priječi, a ne prema slabima i nemoćnima.

Upravo je zbog toga, barem za mene, najsnažnija i najpotresnija scena cijeloga filma, kada očajna Aida preklinje hladnog, međunarodnog vojnog birokratu Karemansa da joj na spisak za konvoj stavi barem jednog sina, dok je mlađi sin, onaj koji će biti ubijen, sokoli majku da to ne radi, da se ne ponižava i da sačuva dostojanstvo. Njegova sudbina će biti kao i sudbina ostalih. Koliko to dodatne snage i katarze daje sceni kada Aida konačno pronalazi ostatke ostataka svoje djece i jeca: “Sunce mamino, Sunce mamino…” I upravo zato je završna scena u kojoj je Aida učiteljica i djeci dželata vlastite djece toliko bitna. Ne, nije to samo neka “šminka” da bi se oduševili i kupili stranci i osiguralo što više nagrada kako su glasili zlobni komentari i jer takve scene nije bilo “u stvarnosti”, jer su takva “stvarnost” i takve tragične ličnosti, takve Aide i naša prošlost i sadašnjost i budućnost. Jedna od njih je odgojila i autora ovog teksta. Najzad, nije li i sam Ratko Mladić bio dijete čijeg su oca ubili neki drugi zlikovci – ustaše u neko drugo vrijeme, a da je on to, što je odrastao kao siroče, pretvorio u izgovor za postajanje zlim, sadističnim i nemilostivim čovjekom. A možda i ne bi postao takav da ga je životu učila neka “nerealna” Aida iz Srebrenice, kao i sve Aide koje su dobar rat ratovale, trku svršile i vjeru održale, lažnim braniocima vjere na sramotu. Onima koji su postali ubicama svojih roditelja nalik.

Piše: Vuk Bačanović za Preokret
Foto: YouTube, printscreen

Izradu ovog teksta podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj Sjedinjenih Američkih Država USAID. Sadržaj ovog teksta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD-a

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top