TEFTER DRUGI NENADA FILIPOVIĆA: Pandemija istoričara politikanata

Markovina dr Dragan spada u posebnu grupu historičara koji su procvjetali pred raspad SFRJ, a u zemljama nasljednicama sirote Jugoslavije su se i pandemijski proširili. To su historičari-politikanti koji, prije svega, nastoje da postanu javne ličnosti i, naposljetku, političari. To što danas na ruševinama SFRJ svako i svugdje, pa čak i u Sloveniji, želi da postane političarem razumljivo je. Samo se od politike pristojno živi u nas. No, to ni najmanje ne amnestira ljude kao Markovina zbog profanacije vlastite struke. Ne treba se tu zamajavati: ako su mi mnogi pogledi na javni i politički život slični Markovininima to ne znači da treba da zatvorim oči pred njegovim silovanjem zajedničke nam struke. Isto tako, to što je Markovina na jedan krajnje sumnjiv način, suprotan svim postulatima akademskih sloboda, ostao bez univerzitetskog zaposlenja u Splitu nije dovoljno da se odmah kliče iz sveg glasa svemu što Markovina Mlađi govori i piše.

Ista pitanja – isti odgovori

Posebno se to odnosi na njegovu kolumn(ic)u u Oslobođenju i na njegov serijal „U kontru“ koji se emituje preko izvjesnog O-kanala, povezanog sa imovinom oca, sinova i braće Selimović, poznatih dobrotvora radničke klase o čemu mu može posvjedočiti i stariji Markovina, nekad bitna poduminta Durakovićevog SDP-a. Komični su, i to više nego malo, ti Markovinini ukontra–razgovori. Šta je tu kontraško zaista ne shvatam. Markovina poziva samo istomišljenike, pita ih uvijek ista pitanja, dobiva uvijek iste odgovore. Markovinino javno djelovanje još jedan je izraz specifičnog tranzicijskog salonskog pseudoljevičarenja. Saloni tog pseudoljevičarenja protežu se od Beograda preko Zagreba i Splita do Sarajeva. Garnirani su kulturšovinizmom, međureligijskom netrpeljivošću te netrpeljivošću prema religiji kao takvoj, jednom karikaturalnom varijantom neo-orijentalizma, itd.

     Osvrnuo bih se na njegovu najskoriju kolmn(ic)u u Oslobođenju, objavljenu dne 2. IV 2021. pod naslovom Trg/plato i Institut Predraga Matvejevića u Mostaru. U tom napisu Markovina daje ružičastu sliku Predraga Matvejevića kao velikog intelektualca, velikog humaniste, velikog ljubitelja Bosne, velikog Hercegovca, velikog Mostarca. Ništa od toga Matvejević nije bio. To što je bio vrstan mešetar možda bi ga kvalifikovalo za naziv liska,  a u tom slučaju smo, u neku ruku, dovedeni do Mostara, pa je moguće reći da pojedinost podržava djelić Markovininih tvrdnji. O istinskom Matvejeviću, onom prije raspada SFRJ, odlično su pisali Igor Mandić, i to višekratno, i Dragan M. Jeremić u basni o starom ogromnom lavu i ljigavom mišiću sa njegovog dvora koja predstavlja poglavlje u Jeremićevoj sjajnoj, a slabo čitanoj, polemičkoj studiji Narcis bez lica ( stari lav je Krleža, a ljigavi mišić je Matvejević; Jeremić je u basni, indirektno ali beskrajno duhovito, ismijao i Kiša).

Mandić će, još 1969. godine, primijetiti kako Matvejevića ima svuda: na Korčulanskoj ljetnoj školi, doručcima i domjencima Fondacije Ćini na jednom od otočića u Mletačkoj laguni, PEN-izletima po Bad-Išlu i Bad-Godesbergu, itd. Matvejevića svuda ima, ali on na svim tim silnim mjestima isključivo šuti i ne znači ništa sâm po sebi, objašnjava Mandić. Kako je zapravo tekla Matvejevićeva karijera? Započeo je studije romanistike na sarajevskom Univerzitetu. Bio je student-desetkaš, bubalica bez ičega stvaralačkog i individualnog. U okviru državnog programa razmjene, sarajevski Univerzitet ga šalje na doškolovavanje u Zagreb. To je bio poseban program koji su stvorili Edhem Čamo i Salko Nazečić sa ciljem da sarajevskom Univerzitetu obezbijede vlastite nastavničke kadrove, osobe koje neće napuštati Sarajevo poslije nekoliko godina i vraćati se u Beograd odnosno Zagreb što je bio slučaj prvih godina postojanja Univerziteta u Sarajevu.

Cijena poslušnosti i šutnje

Otišavši, bosanskim i sarajevskim parama, u Zagreb, Matvejević se pridvorio tamošnjim tada vodećim romanistima Deanoviću, Guberini i Vinji te se, onako hinjski, progurao među asistente zagrebačkog Sveučilišta, a Sarajevu je poslao svoje odlučno Ne. Godinama je bio potpuno anoniman u Zagrebu. Niko za njega nije znao osim njegovih tamošnjih profesora koji su cijenili i njegovu poslušnost i njegovu šutnju. Ni doktorat na francuskom jeziku nije tu pomogao. Jedna brošurica o Sartru, banalna da ne može biti banalnija, sve je što je on uspio da proizvede. Ali se svuda gurao i šutio. Kada je Krleža, 1967. godine, potpisao poznatu Deklaraciju o hrvatskom jeziku  stari pisac je dospio na Bakarićevu crnu listu, a poznato je da je dr Bakarić čekao, još od Antinbarbarusa, svaku priliku da potopi Krležu. Krležina djela prestaju se štampati u Zagrebu, o njemu se više niti piše niti govori.

Sve se to zbivalo u vrijeme MASPOK-a. Time se potire neosnovana tvrdnja o Krležinom savezu sa MASPOK-ovcima. I unitaristički i MASPOK-ovski staljinisti te beogradska čaršija dali su se svim snagama, iza 1967. godine, na poklapanje i potapanje Miroslava Krleže. Refleks tog užasa je i tvrdnja o Krležinoj pretpostavljenoj izdaji ljevice svojim potpisom na pomenutoj Deklaraciji.

U toj situaciji neko je Matvejevića doveo Krleži da Matvejević razgovara sa Krležom, da bilježi te razgovore i da ih objavi. Krleža je više puta , povodom Matvejevića kao njegovog navodnog Ekermana, ponovio tu sintagmo neko je poslao, neko je doveo a zabilježena je i u Čengićevoj višesveščanoj seriji S Krležom iz dana u dan. Sintagma Krležina o specifičnoj pošiljci danas bi se prevela kao „duboka država“.

Nikakvog tu disidentstva, demokratije, borbe za slobodu riječi sa Matvejevićeve strane nije bilo. Učinivši uslugu Krleži, s jedne strane, i kasnotitovskom režimu, s druge strane, sveprisutni šuteći Matvejević postaje sveprisutni i svegovoreći Matvejević iza Savkinog i Mikinog pada 1971. godine. Njegova glavna meta bili su hrvatski intelektualci bliski Savki i Miki, a posebno je odurno pisao o Vladu Gotovcu koji je kasnije suđen i robijao u Staroj Gradišci zbog svoga mišljenja i pisanja. Matvejević je postao darling Politike i NIN-a, a to će reći beogradske čaršije. Utrkivali su se on i Stipe Šuvar u seciranju hrvatskih intelektualaca na tim beogradskim stranicama. Samo jedno ime nikada nisu pomenuli: Franjo Tuđman.

Autrikter naše kulture

Kako su svi doživljavali Matvejevića kao portparola ne samo beogradske čaršije, nego i novog hrvatskog staljnističkog rukovodstva niko se nije usuđivao da mu se suprotstavi. Niko, osim Igora Mandića. Mandiću niko nije ništa smio jer je maspokovcima rekao da su maspokovci kada su isti bili na vrhuncu svoje moći i proročanski ih uputio da će njihova šnel-polka sa hrvatskim šovinistima kompromitovati čitavu Hrvatsku uopšte, a hrvatske intelektualce i umjetnike te novinare posebno. I tako je Mandić, za razliku od svoje mete nesamjerljivo duhovit čovjek, Matvejeviću krv pio svojim dosjetkama od koje je možda najduhovitija ona da je Matvejević „autrikter naše kulture“. (Za one mlađe, autrikter je pomoćni, linijski, sudija u fuzbalu, današnjem fudbalu). Iz tih vremena potiču danas potpuno zaboravljene Matvejevićeve knjižice o jugoslovenstvu u kulturi, angažmanu u literaturi itd.

Njegova često slavljena uloga u kontroverzi oko Kiša jednoga će dana biti naučno-kritički prevrednovana pa će se shvatiti da su u toj raspri Kiš i Matvejević daleko manji sveci nego što su tvrdili i nego što se čak i danas misli, a sa vremenske i kritičke distance Dragan M. Jeremić i Branimir Šćepanović će biti, uvjeren sam u to, gotovo posve rehabilitovani. Iza Titove smrti u Matvejevića se primjećuje promjena. Zapadni uspjeh njegovog prijatelja Kiša uvjerio ga je da se pisanjem o staljinizmu još uvijek može planetarno prosperirati. Od CK-mislioca Matvejević postaje kritičar CK-a. Ali ta je kritika bila selektivna. Usmjeravala se isključivo na hrvatsko i bosansko rukovodstvo.

Upravo ona dva rukovodstva koja su bila u sukobu i sa komunističkim i sa nacionalističkim Beogradom. Tih godina Matvejevića ste mogli vidjeti mnogo manje u Zagrebu i Parizu nego u beogradskoj Francuskoj 7. Bio je persona gratissima u listovima Književne novine i Književna reč, dvije glavne tribine predmiloševićevskog srpskog šovinizma. U dugom tekstu „O nekim drugim nacionalizmima“, objavljenom u listu Književna reč, 1977. godine, Matvejević je, bez imalo zadrške, negirao nacionalnu posebnost Bošnjaka, tada nazivanih Muslimanima. Napisao je kakva to može biti nacija ukoliko su se njeni najveći pisci izjasnili kao Srbi (Skender Kulenović, Meša Selimović) odnosno Hrvati (Mak Dizdar). Plitkoumni Matvejevićevi argumenti, vrlo slični onima Esada Ćimića, bili su dio misaonog arsenala gore opisane beogradske čaršije, svih tih Bećkovića i Crnčevića itd.

I tako je Matvejević sticao jeftinu slavu boreći se protiv mrtvog Tita i gotovo mrtvog staljinizma, usput negirajući Bošnjake i ismijavajući bosansko rukovodstvo, ali nikada neismijavajući neka druga rukovodstva. Matvejeviću se mora priznati da je uvijek dobro osjećao povoljne vjetrove pa se, shodno tome, povijao i prepovijavao prema njima.

     Raspad Jugoslavije omogućio je njegov istinski prodor u evropsku javnost. Istinski prodor, ali prodor lišen intelektualnih kvaliteta i morala. Osjetio je Matvejević da je lukrativno napadati Tuđmana, lukrativnije od napada na Miloševića. Bio sam svjedok kada je jedan od najmoćnijih svjetskih izdavača, Lord Vajdenfeld, u Beču, ili 1993. ili 1994, govorio Jasni Šamić: „Pustite vi sada Miloševića! Nije to toliko interesantno! Dajte vi meni nešto o Tuđmanu i Hrvatima!“. Lord se, te prilike, dalje nastavio beskrajno diviti Slavenki Drakulić-Ilić kao piscu većem od Virdžinije Vulf i filozofu većem od Hane Arent jer, eto, Mis Slavenka ne voli Tuđmana i piše o Hrvatima koji su svi, podsjetio nas je Lord Vajdenfeld-taj ekspert za hrvatske stvari sa tompusom među prstima desne šake, bili ustaše u II svjetskom ratu. (Ovakva svjedočanstva prave malo šarenijom uobičajeno manihejsku, crno-bijelu, sliku poznatog slučaja vještice iz Rija onako kako se taj slučaj običavao i običava percipirati u naših ljevičara te liberala).

Dosada i stereotipi

I Matvejević je naišao na dobar prijem u svijetu svojim zakašnjelim i neoriginalnim kritikama i Tuđmana i tuđmanizma. Paradoksalno je da je većinom parafrazirao, i to nemušto,  u toj kritici Tuđmana Vlada Gotovca, čovjeka koga je, sedamdesetih godina XX vijeka, iz sedmice u sedmicu napadao po beogradskim listovima. Pored Tuđmana, Matvejevićeva zlatna koka postaje Mediteran. Sve što je Matvejević napisao o Mediteranu, sve te silne stranice o mediteranskim mapama, uvalama, hljebu, magarcu, kvasini, bile su kompilatorske, plagijatorske, dosadne, i stereotipne – posebno kada se radi o Islamu i Mediteranu. Čupni malo od Brodela, malo od Darela, malo od tolikih srpskih i hrvatskih historičara, malo od Kazancakisa, malo od italijanskih pisaca poput Princa di Lampeduze ili iz nekada utemeljeno čuvene knjige Hristos se zaustavio u Eboliju koju je napisao Karlo Levi, danas neopravdano zasjenjen imenom i spisima Prima Levija. Sve je to Matvejević prepakovavao u jedan bedekerski te usidjeličko-larmoajantni stil, pun ustaljenih obrata i izanđalih klišea.

Te njegove knjige o Mediteranu je Moli Grin, poznati mediteranista sa Prinstona, opisala kao zamornu kompilatorsku publicistiku. Stara je izreka da sličan sličnoga traži, da se sličan sličnome sviđa, da se sličan sa sličnime udružuje. Tako se i Matvejević udružio sa Klaudiom Magrisom, autorom velike moći a malog dara. O Magrisu je nobelovac Kaneti u svojim predsmrtnim spisima ostavio važne zabilješke povodom toga umjetničkog, intelektualnog i moralnog pobačaja. Preko Magrisa, Matvejević je stigao i do rimskog univerziteta La Sapienza koji je daleko od toga da bude vodeći rimski odnosno italijanski univerzitet. Ali je Matvejević znao u našoj neukoj i svake senzacije željnoj sredini napuhati i značaj te La Sapienze, kao što je i uporno davio o svom navodno globalnom značaju. Iza Dejtonskog  sporazuma, Matvejević je otkrio Bošnjake i Mostar kao nove isplatne teme, isplatne u smislu zvečećeg zlata.

Iz negatora Bošnjaka i njihove kulture preobrazio se u zaštitnika i hvalitelja kako Bošnjaka, tako i islamskom kulturom definisanog Mostara. Objašnjavao je Evropi da su to neki drugi muslimani, dobri i civilizovani. Nisu to Arapi koji jedu prstima, ovo su ljudi koji znaju kako da koriste beštek i ostale parafernalije civilizovanosti.

Pamtim jedan njegov tekst, sa početka ovoga vijeka, preveden u sarajevskim Danima pod naslovom Islam koga treba čuvati. Osnovna teza toga teksta bila je da Evropa treba da učini sve da sačuva Bošnjake jer Matvejević, odrastao u Mostaru, zna da su to dragocjeni muslimani, ljudi koji piju alkohol i ne pridržavaju se striktno „dijetarnih“ propisa svoje vjere. Banalno da ne može biti banalnije! Matvejević je rječita potvrda onih analiza koje smatraju da se na Zapadu , iza 1968. godine, u javnom intelektualnom životu desila jedna kvalitativna promjena. Iza te godine banalnost , a ne izvrsnost, postala je ključ za intelektualni i umjetnički uspjeh na Zapadu. Usljed svega toga smatram da je Markovinin prijedlog neutemeljen, ishitren, i da bi se, ako bi se po njemu postupilo, više ugodilo Markovininom ukusu nego istinskim potrebama Mostara te Mostaraca.

 Bahrija Nuri-Hadžić

Bilo bi mnogo bolje i u svakom pogledu primjerenije da u Mostaru dobijemo trg i institut koji će nositi ime jedne žene. Ta žena se zvala Bahrija Nuri-Hadžić. To što Markovina o njoj gotovo ništa ne zna razumljivo je i ne treba ga osuđivati zbog toga. Umjesto brojnih izvora o toj ženi koji su pretežno na njemačkom i francuskom jeziku, Markovina može da se obavijesti o Bahriji Nuri-Hadžić iz jednog davnog teksta Tanje Miletić-Oručević u ugašenom mostarskom časopisu Most. Bahrija Nuri-Hadžić bila je višestruko vezana za četiri grada: Mostar, Sarajevo, Beograd i Beč. Za razliku od Matvejevića, Bahrija Nuri-Hadžić redovno je provodila dio godine i u Mostaru, u kući svoje sestre Nadžide Nuri-Hadžić udate Novak, pravnika i jednog od lidera pokreta za emancipaciju žene u Jugoslaviji. (Udajom, Nadžida-hanuma bila je vezana za porodicu slovenačkog pjesnika Borisa A. Novaka, pa i u njegovoj literaturi možete naći stranice o višestruko fascinantnim mostarskim sestrama). Još je utemeljitelj modernog muzičkog školstva u Bosni Franjo Maćejovski, početkom prošlog vijeka, primijetio sjajni dar tada dejvojčice Bahrije.

Preseljenjem čitave porodice u Beograd, gdje je njen otac Osman Nuri-Hadžić, jedan od začetnika modernog književnog života u Mostaru, godinama radio kao činovnik najvišeg ranga, Bahrija se upisuje na beogradsku Muzičku akademiju gdje je njen talenat osvojio profesora i kompozitora Miloja Milojevića. Milojević je, sasvim pošteno, upozorio Bahrijinog oca da ona ima malo šta da nauči u Beogradu i da treba da ide u neki veliki centar da se školuje. Tako Bahrija Nuri-Hadžić odlazi u Beč i studira pjevanje kod dra Tea Lirhamera, velikog muzičkog pedagoga ali i otorinolaringologa, te nekada čuvenog koncertnog pjevača i prijatelja Gustava Malera. Lirhamer je bio oduševljen i Bahrijinim talentom i njenim napredovanjem i zvao ju je „Mici Jerica moje klase“. Jerica je bila najveća primadona Malerovog doba u Beču i žena koja je u tadašnju operu unijela moderni teatarski izraz.

Predugo bi bilo da sada objašnjavam veličinu Bahrije Nuri-Hadžić. Posredstvom Zuka Džumhura, Miodrag Milić i Mirza Idrizović bili su u stanju da sa primadonom naprave njen portret-dokumentarni film, zaista jedan fascinantan dokument koji od rata nikada nije reemitovan ni na jednoj od naših mnogobrojnih televizija. Navedimo samo osnovno. Bahrija Nuri-Hadžić, poznata u Beču kao Nuri, bila je prva Lulu u praizvedbi istoimene opere Albana Berga, rađene prema motivima priče o Džeku Trbosjeku u Vedekindovoj interpretaciji.

Veliki kompozitor Darijus Milo povodom te ciriške praizvedbe iz 1937. godine napisao je u pariskim novinama višestupčanu odu Nuri-Hadžićevoj. Uz proslavu svoje godišnjice, kompozitor Rihard Štraus bira Bahriju Nuri-Hadžić da pjeva ulogu Salome u istoimenoj operi prema Vajldu pod njegovim dirigentskim vodstvom.

Odabrao ju je jer ju je smatrao najboljim tumačem te uloge. Posebno se živo sjećala staroga Štrausa i njegovog čudnog, a tako sugestivnog načina dirigovanja samo rukama, a oskudnim, suspregnutim pokretima iz kojih je izbijalo toliko mnogoga. Potpisnik je imao sreću da lično poznaje Bahriju Nuri-Hadžić i njenu sestru Nadžidu. Sretao ih je u kući svoga rođaka Nadira Kapetanovića, u kući koja je bila miraz Rasema-hanume Uzunije, tetke Nuri-Hadžićevih, prilikom njene udaje za Mahmud-bega Fadilpašića. To je ona prekrasna građevina sa drvenim erkerom u Ćemerlini preko puta Ćurčića-džamije. Uz te dvije dame često bi sjedila njihova rodica Fahrija-hanuma Fadilpašić, ćerka političara dr Halid-bega Hrasnice, fascinantno i profinjeno lijepa žena sve do svoje smrti u poodmaklim godinama. Bahija Nuri-Hadžić nije u svom stavu posjedovala ništa od onoga što se obično veže uz pojam primadone.

Kukavičje jaje

Nije bila kapriciozna i samozajubljena. Nije kukala nad starom slavom i oduzetim bogatstvima. Nije vidjela samo sebe što je bila njena najviše opčaravajuća osobina. Kada biste je pitali o njenoj Salomi ona bi govorila o Štrausovom dirigovanju više nego o sebi, kada biste je pitali o njenoj Pamini u Čarobnoj fruli koja je rasplakala egipatskog  kralja Faruka, tada dječarca, ona bi govorila o Her-Monoklu, nekada slavnom tenoru i filmskoj zvijezdi Rihardu Tauberu koji joj je bio partner, kao princ Tamino, u toj slavnoj predstavi. Nije to proizilazilo iz njene nesigurnosti i nevjerice u sebe, nego iz sasvim obratne situacije. O drugim velikim pjevačicama. čak i iz svoga faha, govorila bi sa poštovanjem i divljenjem koje samo meštar daje drugom meštru. „Zinka Kunc…taj dugi, neprekidni pijanisimo u Ponkijelijevoj Đokondi u Enco adorato to je samo ona mogla…niko prije nje i niko poslije nje…iako je Ponkijeli to tako napisao, tek je ona to iznijela…da je samo tu frazu otpjevala bilo bi dovoljno da uđe u historiju opere i muzike uopšte…a to nije jedino u čemu je bila fenomenalna…“

To me je zaista fasciniralo još prilikom prvog susreta sa ovom ženom.  Nije Bahrija Nuri-Hadžić bila primadona zato što je bila i moderna teatarska ličnost. Ona je nagovijestila u svom načinu muzičke glume ono što će biti minimalizam Vilanda Vagnera, Franka Zefirelija, Đorđa Strelera, našeg Vladimira Habuneka, način koji će nastati tek iza 1950.

U porodicama Kapetanović i Fadilpašić čuvale su se neke fotografije sa proba njenih najavangardnijih predstava. Sa tih fotografija izbija žena strahobalno ogromne individualnosti. Njene oči i ruke osvajaju sa tih fotografija, a morale su to činiti i prilikom njenih predstava. Elvira de Hidalgo, žena koja je stvorila Mariju Kalas, rekla je da je Kalasova, pored glasnica, pjevala i svojim očima i rukama! Usljed toga što je bila osoba neporecive svjetske relevantnosti jer je otvarala nova poglavlja historije zapadne muzike i teatra, Bahrija Nuri-Hadžić daleko je značajnija ličnost od Predraga Matvejevića. Za razliku od Matvejevića, njena veza sa Mostarom bila je neprekidna, a i suštinska. Osim toga, ona je bila i ostala simbol i mogućnosti i emancipacije i Bošnjakinje i Mostarke i žene uopšte. Sa tog aspekta, i njena sestra Nadžida kao i druge dvije sestre Rabija, folklorista, i rano umrla Šemsa, pjesnikinja, zaslužuju dostojno obilježavanje. Ako se već toliko govori o ženama i o potrebi da im se da mjesto koje im društvo sistematski uskraćuje, pređimo, ovim primjerom, sa riječi na djela. Uopšte uzev, obilježavanje i ostale manifestacije kuture sjećanja ne bi trebale biti izrazi ličnih ideoloških simpatija kao što je to slučaj sa gornjim Markovininim kukavičjim jajetom oko Matvejevića.

Opštinsko vijeće Travnik usvojilo je juče odluku o uvećanju, dok ostali ili ne diraju, ili takođe, povećavaju svoja primanja…

Posted by Preokret on Thursday, April 1, 2021

Piše: Nenad Filipović za Preokret
Foto: Printscreen YouTube / N1, Al Jazeera Balkans

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top