ELIS BEKTAŠ: Miljačanski memljivac

Pogledate li sastav državnog predsjedništva Bosne i Hercegovine, svejedno da li ovaj trenutni ili bilo koji prethodni, dobićete barem okvirnu sliku na šta bi ličila Ulica Sezam kada bi njeni stanovnici uživali meskalin ili neku drugu halucinogenu drogu. Naravno, uslov za to je da ste razumno biće koje vlada značenjem pojmova, a ako ste zatucani i neuki etničar, u tim ćete burlesknim karikaturama vidjeti svoje zaštitnike i tribune svojih strahova i svojih kretenluka, te svojih vulgarnih, a potajno i krvoločnih aspiracija.

Kenjkavo i patetično

Skoro da je beskonačna lista kretenluka koje su izgovarali dosadašnji članovi tog tijela, odreda ljudi bez digniteta i časti, spremni da zarad dodvoravanja najzatucanijim slojevima biračkog tijela izgovore rečenice zbog kojih bi u srednjoj školi bili istjerani sa časa logike ili povijesti ili geografije, pa čak i maternjeg jezika. Posljednji u višedecenijskom nizu skandala i kretenskih postupaka državnog vrha došao je iz kabineta notornog i magareći upornog Željka Komšića, koji je slanjem potpisanog anonimnog pisma zvaničnicima EU sebe i instituciju u kojoj sjedi opet izložio podrugljivom podsmijehu briselskih činovnika i drugih aktera na međunarodnoj političkoj sceni.

Sam sadržaj Komšićevog kenjkavog i patetičnog obraćanja birokratama sa međunarodne scene, premda uglavnom kretenski i posvađan sa stvarnošću, ostaje u sjenci činjenice da jedan od trojice bilmeza na čelu države ne vlada čak ni alfabetom diplomatije, administracije i korespondencije i da uopšte ne zna šta znači non-paper, čemu služi taj dokument i kako se on šalje primaocu.

A šta ustvari Komšić potpisuje u anonimnom pismu? Pa ništa drugo, osim što optužuje međunarodnu zajednicu za stvarnost koju smo prinuđeni živjeti. A ta je stvarnost, prema miljačanskom memljivcu, sastavljena od ruskog agresivnog narativa, od kolaboracije srpskih i hrvatskih etničkih politika sa susjednom Srbijom i Hrvatskom, te od nemogućnosti da se uspostavi građanska država koja bi jednom zasvagda stala nacionalizmu nogom za vrat. Naivno da ne može biti naivnije i netačno da ne može biti netačnije i razumnog čovjeka prosto obuzme stid kad shvati da se subjektu u državnom vrhu mora objašnjavati kako stvari odista stoje, kao i nelagoda kad shvati da ne zna odakle bi s tim objašnjavanjem započeo.

Možda je ipak najbolje započeti sa razbijanjem temeljnog mita Komšićevog političkog činodejstvovanja, onog o građanskoj državi. Miljačanski memljivac, naime, predstavlja vox populi jednog prilično brojnog ali i prilično heterogenog odsječka javnosti, koji tupo i sumanuto vjeruje da je bosanskohercegovačko društvo sve do izbijanja rata 1992. godine bilo građansko i sekularno. Takvu tezu često ćemo čuti od naizgled međusobno oponirajućih glasova u glavnoj čaršiji Bosne i Hercegovine, pa je čak i notorni Dino Mustafić u više navrata svojoj neukoj publici servirao tu ne samo lažnu, već i opasnu tezu.

Ono što idioti nazivaju građanskim

Komšićevim mitom o već proživljenom, pa nasilno prekinutom iskustvu življenja u građanskoj državi, kao i neukošću dijela javnosti umješno manipuliše neobegovatski hamelj, svjestan da su izgledi za povratak onog što idioti nazivaju građanskim i sekularnim uređenjem skoro ništavni, pa ih ništa ne košta da svojim zatucanim biračima obećavaju uspostavljanje građanske države, koristeći to obećanje kao paravan za novovremenu re-feudalizaciju društvenog prostora i za dovršavanje mračnog posla uništavanja vrijednosnog sistema okrenutog ka budućnosti i sposobnog da proizvodi nove vrijednosti. Umjesto njega, neobegovatski hamelj iz tame prošlosti vadi jedan nakazni, monohromatski i okoštao sistem vrijednosti, koji je nemoćan da bude išta drugo osim anestetik prije eutanazije društva kao prostora moderniteta i pluraliteta.

Neću se na ovom mjestu baviti nakaradnostima dejtonske političke i državne arhitekture niti mi pada napamet ustvrditi kako je taj sistem optimalan, ali se neću libiti ni da kažem kako je on daleko od najgoreg mogućeg društvenog i političkog sistema jedne države. Stvarni problem leži u činjenici da ovo društvo ne može otvoriti diskusiju o svom putu u budućnost i politički modernitet sve dok svoju sudbinu na izborima prepušta u ruke spadalima nesposobnim da razumiju i prihvate stvarnost i koji umjesto minimuma razuma i svhovitosti javnosti nude mitomanske i grandomanske kretenluke

. Komšićevo kenjkanje zbog toga što ruska vanjska politika insistira na definiciji Bosne i Hercegovine kao države dva entiteta i tri naroda nije ništa drugo do li glas idiota koji je nekako uspio uskočiti u demos i koji poput kapricioznog i histeričnog djeteta odbija prihvatiti stvarnost u kojoj je BiH zaista država dva eniteta i tri naroda.

Da li je to dobro ili loše, nije tema ovog teksta, niti se o problemu uopšte može diskutovati prije nego što se problem prizna, prihvati i definiše. A Komšić, i nažalost ne samo on, očito skače iz zablude u zabludu i iz kretenluka u kretenluk, pa mu je jednopartijska supranacionalna država etalon građanskog društva, današnju državu, na čijem čelu sjedi, posmatra kao nekakvu utopiju kojoj na putu ostvarenja stoje samo zli nacionalisti iz SNSD i HDZ.

Da je Komšić idiot u ulozi demosa, pokazuje i njegovo iracionalno tužakanje kolega iz SNSD i HDZ što tijela Bosne i Hercegovine nazivaju zajedničkim, umjesto državnim institucijama. Govno možete nazvati karanfilom, ali ono će i dalje smrditi, kao što i ružu možete nazvati balegom, ali ona će i dalje mirisati. Komšiću bi bilo bolje da se zapita zašto on Socijalističku Republiku Bosnu i Hercegovinu servira javnosti kao ostvareni ideal građanskog drutšva, te zašto politički subjekti, među kojima je i njegova partija, zbog svojih sitnošićardžijskih interesa redovno postižu dogovore po kojima se u zajedničke ili državne institucije smještaju podobni a ne sposobni. Uništavanje kredibiliteta institucija ne dolazi od njihovog imenovanja, već od ponašanja onih koji sjede u tim institucijama i ovu jednostavnu rečenicu bi Komšić, da je sreće i pameti, dosad konačno morao naučiti, pa makar je kao Bart Simpson ispisivao na tabli stotinu puta.

Represivno gušenje?

Posebno je znakovito Komšićevo traženje od briselskih birokrata da više „ne podilaze“ onima koji odbijaju članstvo Bosne i Hercegovine u NATO-u. Šta miljačanski memljivac podrazumijeva pod tim nepodilaženjem, ostaje nam da nagađamo i nadamo se da on ne zahtijeva represivno gušenje političke volje jednog dijela stanovnika ove zemlje.

Bilo bi neozbiljno abolirati strani faktor i njegovo učešće u genezi današnje permanentne krize u Bosni i Hercegovini, ali još je neozbiljnije optuživati tijela EU za opstrukciju puta ove zemlje u svijetlu budućnost onako kako to čini Željko Komšić, svjestan da će takvim populizmom iskamčiti aplauze ogorčene i neuke sirotinje, a to što će njime narušiti ugled države koju predstavlja, njemu očito ne znači baš mnogo. Bosna i Hercegovina nije ni gubernija ni protektorat, što znači da briselske birokrate jednostavno ne raspolažu mehanizmom kojim bi volšebno stanje doveli preko noći u red, prema Komšićevim halucinacijama. I sreća što je tako.

Kmečanje Željka Komšića da se Srbija i Hrvatska miješaju u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine možda bi i imalo neku težinu da to miješanje nije u potpunosti regulisano potpisom Alije Izetbegovića na Dejtonski sporazum koji entitetima omogućava paralelne odnose sa Srbijom i Hrvatskom, dok Vašingtonski sporazum čak predviđa i konfederaciju Federacije BiH sa Republikom Hrvatskom. Potpuno je burleskno da se Komšić buni protiv politike čiji je sam vazal. A kada bi Komšić i njegovi politički kompanjoni srpsku i hrvatsku politiku u Bosni i Hercegovini počeli uvažavati kao ravnopravnu i punovažnu, a ne kao rezervne igrače na klupi susjednih zemalja, to bi se mješanje vjerovatno umanjilo, ili bi mu se barem bilo lakše suprotstaviti. Ovako, taj argument gubi svaku težinu pod teretom nadmenog stava sarajevske političke čaršije – mi znamo šta je najbolje i za vas i za nas.

Takmičenje u kretenluku

Nakon sramotnog Komšićevog priznanja vlastite nedoraslosti politici kao prostoru mogućeg i stvarnog, ali i odgovornog, te nakon njegovog poltronskog prijekora Evropi koji se može svesti na – mi smo uvijek bili poslušni, a vi ste nas ostavili da se igramo sa zločestim Srbima i Hrvatima, u burlesku se uključio Komšićev kompanjoj iz predsjedništva, Šefik Džaferović, jednom neshvatljivo bezobraznom i kretenskom izjavom: „To ne mogu da podržim, ne mislim da u Delegaciji Evropske komisije službenici, ambasadori mogu da rade bilo šta što je protivno principima koje je utvrdila komisija. Ti principi su sadržani u 14 proriteta iz Mišljenja EK i oni rade na realizaciji tih principa. Ne bih izricao takve ocjene prema ljudima koji rade u Delegaciji Evropske komisije. To je jedina stvar gdje ja mislim drugačije od Komšića.“

Kretenluk je sadržan u činjenici da se Džaferović slaže sa Komšićem u svemu izuzev po pitanju optužbe za nerad evropskih tijela, što je ustvari jedino pitanje Komšićevog potpisanog anonimnog pisma. A bezobrazluk je sadržan u činjenici da se Džaferović ne ustručava izgovoriti takav kretenluk pred javnošću.

Na Komšićevo sramotno i diletantsko obraćanje reagovali su i ambasadori Kvinte, te delegacija EU u Bosni i Hercegovini, a u čitavom saopštenja, napisanog odmjerenim tonom, najvažniji je dio u kojem se domaći političari pozivaju na konstruktivni dijalog i na rad. Drugim riječima, poručeno im je – počnite raditi svoj posao i skinite nam se s kurca, nismo vam mi ni matere ni dadilje. Iluzorno je, nažalost, očekivati da nakon takvog odgovora Komšić kaže – odoh ja pit kafu po kafićima i šegat se s rajom, a ovom poslu očito nisam dorastao.

Dok Komšić i Džaferović žive svoje halucinacije i u njih ubjeđuju svoja biračka stada, dotle ovo društvo sve brže jurca u bezdan korupcije, nesposobnosti i reakcionarstva. Da bi se taj sunovrat zaustavio, potrebno je da neko skupi odvažnosti i pred javnost izađe sa iskrenošću, umjesto sa mitovima i sa ispraznim i neostvarivim obećanjima. A za početak da navije vekericu koja će jedan dio javnosti prenuti iz sna u kojem Bosna i Hercegovina nije dejtonska tvorevina dva entiteta i tri naroda. Željko Komšić bi to morao znati, jer je odlikovan za doprinos u borbi za takvu Bosnu i Hercegovinu.

Trećeg člana državnog predsjedništva, Dodika, iza kojeg stoji impresivan skor u plasiranju kretenluka, ovaj put sam poštedio kritike, kao simboličku nagradu za jedan od rijetkih državničkih poteza kojima smo imali priliku svjedočiti svih ovih godina, kada je prije nekoliko dana oštro poručio eurobirokratama i drugim faktorima sa međunarodne političke scene – ne zajebavajte nas više nego nam dajte vakcine koje smo platili.

Piše: Elis Bektaš za Preokret
Foto: Printscreen YouTube / Federalna novinska agencija – FENA

Bravo za premijera, jer nijedan njegov hrvatski kolega nije smijenio nekog svog ministra zato što je relativizovao ili…

Posted by Preokret on Tuesday, April 6, 2021

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top