ELIS BEKTAŠ: Ozbiljnija verzija salvete iz Karađorđeva

Afera „Mirni razlaz“, kojoj je kao inicijalna kapsla poslužio misteriozni non-paper Janeza Janše, već danima je goruća tema ne samo u Bosni i Hercegovini, već i u susjednim zemljama, a zahvaljujući tom slučaju, Bosna i Hercegovina ponovo se našla u vijestima i analizma evropskih medija, što znači da se njome bave i evropski politički centri. No koliko god stanovniku ove države izgledalo da je taj skandal dio neke opsežne tajne kampanje čiji je konačni cilj rastakanje dejtonskog državno-pravnog okvira, to ustvari ima veoma malo suštinske veze sa Bosnom i Hercegovinom, pa čak i sa balkanskom regijom, koji su se u slovenačkom dokumentu neutvrđenog očinstva našli uglavnom kao teren odabran za utakmicu koju ujedinjena Evropa treba odigrati sama sa sobom.

Beznađe i agresivna frustracija

Mirni razlaz, kojeg autor ove nešto ozbiljnije verzije salvete iz Karađorđeva sugeriše kao optimalno, pa na neki način i nužno rješenje bosanskohercegovačkog i balkanskog čvora, uopšte nije nužan i neizbježan, i on bi zapravo dodatno usložnio situaciju koju je trebalo raspetljati. Na ljestvici problema pod kojima danas stenje Bosna i Hercegovina pitanje državnog ustrojstva nalazi se među onima na samom dnu te ljestvice, zato što nijedna promjena tog ustrojstva, uključujući tu i ishod sa razlazom, ne bi dovela do rješenja suštinskog problema, metastaze društvene svijesti, koju su izjeli tumori korupcije, partokratije, nepotizma, političkog reakcionarstva, vulgarnog populizma koji je u srca ljudi usadio beznađe i u agresivnu frustraciju…

Izliječena društvena svijest, međutim, učinila bi i postojeće i bilo koje drugo državno-pravno ustrojstojstvo Bosne i Hercegovine ne samo podnošljivim, već i funkcionalnim i zato se pitanjem preustroja ili čak podjele ove države mogu baviti samo idioti ili mračnjaci, pri čemu prvi nisu sposobi razumjeti da bi novo ustrojstvo bilo samo novi bolnički krevet za pacijenta koji bi se i dalje raspadao od tumora, a ovi drugi to mogu razumjeti, ali u tome ne vide ništa sporno.

Nažalost, ozbiljno liječenje društvene svijesti koje bi nudilo nadu u uspjeh nikako da započne, jer ga opstruiraju upravo oni kojima je povjerena briga za bolesnika. Političke oligarhije i elite ove zemlje izdigle su etnički princip na nivo plemenskog totema i tabua, pa perfidno straše svoje sljedbenike da će ih odricanje vjernosti tom totemu izložiti stravičnoj sudbini, a možda čak i nestanku.

Ta regresija u vulgarizaciju i okoštavanje identitetskog okvira uvijek je jednostavna za sprovesti u društvima koja se nalaze u stanju krize, jer takav proces ne zahtijeva trud. Dovoljno je samo malo se poigrati sa iracionalnim strahovima i drugim emocijama, te iskoristiti neznanje a znanje koje je prisutno u društvu proglasiti irelevantnim i sumnjivim. Tamo gdje iracionalni koncepti nadvladaju razum, iluzorno je očekivati da najšira javnost shvati kako je put za koji joj je rečeno da vodi u slobodu ustvari ide pravo u propast i u ropstvo.

Klovnovi i prevaranti

Stvar dodano otežava to što je javni i ideologijski jezik ovdje pretvoren u kretensko i nesuvislo ćeretanje, što govornik u javnom prostoru ne izgovara ono što korespondira sa stvarnošću, već ono čime će najlakše podilaziti najprimitivnijim društvenim slojevima, a to je omogućeno, između ostalog, i zbog pristajanja društvene pameti da se dobrovoljno ukloni na marginu ili čak da se stavi u službu oligarhija, umjesto da preuzme svoju ulogu onog ko je zadužen za preispitivanje. Bakir Izetbegović, Milorad Dodik ili ma koji od njihovih saučesnika u poslu isisavanja života iz društva, sve lakše i sve učestalije izgovaraju svoje kretenluke, jer ne postoji niko ko bi im pred javnošću rekao – stani, govedo, šta to bulazniš?, a potom ih majeutičkim rafalom prikazao kao klovnove i prevarante koji samouvjereno izgovaraju stvari u koje se razumiju kao Mara u kriv kurac.

Ono što je, dakle, potrebno bosanskohercegovačkom društvu, nisu administrativna rješenja, već mu je potrebna renesansa razuma i svijesti, te restitucija društvenih vrijednosti, na čijem mjestu danas stoje imitacije i mrtvi koncepti prošlih epoha. Razvijena društvena svijest ne garantuje utopiju bez problema i iskušenja, ali će se društvo sa tim problemima i iskušenjima barem suočavati racionalno i biće sposobno da ih sagleda kao činjenice. Takva će svijest razumjeti da etničko može skladno egzistirati sa nacionalnim, ali i sa građanskim.

Postojeća društvena svijest uvjerena je da je to nemoguće, zato što ovo društvo vode idioti, koje bi bilo dovoljno podvrći jednostavnom ispitu, pa da se utvrdi kako niko od tih jazavaca pojma nema šta je etikum, šta nacija, šta država. U uplašenom i nesvjesnom društvu to im znanje, uostalom, i ne treba, već im je potrebno samo da znaju šta znači podanik, šta poslušnik, a šta neprijatelj.

No zapuštenost bosanskohercegovačkog društva i magla koja prekriva puteve i staze koje vode u modernitet i funkcionalnost znatno je manji problem od procesa koji se već uveliko odvijaju u Evropi i koji su započeli kao podzemna gibanja, da bi u posljednje vrijeme sve češće nalazili svoj put ka površini. I upravo su ti procesi dokaz da preustroj državno-pravne arhitekture Bosne i Hercegovine sam po sebi ništa ne garantuje, inače se ne bi moglo desiti da se u modernim i razvijenim demokratijama Evrope pojave i ojačaju reakcionarne politike koje su za svoje ideale izele koncepte krvi i tla.

Liberalna i neonacistička Evropa

Zato je Janšin non-paper značajniji za Evropu nego za Bosnu i Hercegovinu i njegov scnarij veoma lako može biti odigran tamo gdje je i osmišljen. Evropa je danas duboko podijeljena na, krajnje pojednostavljeno i uslovno kazano, građansko-liberalnu i neonacističku. Ideali na kojima je ta zajednica uspostavljena atrofirali su u mreži njene birokratije i već se na prvom ozbiljnijem iskušenju pokazalo da reakcija neće biti oblikovana tim idealima, već idealima sa nacističkih i kvislinških plakata iz Drugog svjetskog rata.

Avet neonacizma koja se nadvila nad Evropom, od Baltika do Adriatika, i koja se udobno smjestila u kabinetima dominantnih politika Poljske, Češke, Mađarske, Austrije, pa čak i Hrvatske, nije nimalo bezopasna niti su njene ambicije ograničene samo na vlastiti teritorij. Među tim ambicijama polako se nazire i oživljavanje starog sna o Drang nach Osten, o valceru i mocart-kugli na Topkapiju iznad Bosfora. U tom svjetlu valja posmatrati i Janšin non-paper, koji nije nikakav ozbiljan i operativan plan, već prilično trivijalan pokušaj da se oponaša bečki dvor u njegovim divide et impera manipulacijama po zemljama koje stoje na putu ka Orijentu.

Znakovite su i jezičke formulacije u tom dokumentu, poput one u kojoj se tvrdi da bi podjela Bosne i Hercegovine riješila i hrvatsko nacionalno pitanje. Dakle, iz današnje moderne, građanske Evrope stiže nam glas koji nacionalni interes svodi na očišćenu plemensku teritoriju i koji odustaje od vladavine zakona, te od prava i sloboda građanina koji je stvarni nosilac političkog subjektiviteta, kao od nacionalnog interesa. Pred takvim idejama se znatno više trebaju zabrinuti stanovnici društava iz kojih one dolaze, nego stanovnici Bosne i Hercegovine i Balkana, jer te ideje indiciraju kakvu je sudbinu građanstvu Slovenije i nekih drugih zemalja namijenila ta povampirena ideologija.

Kada Bakir Izetbegović kaže da bi se sukob u BiH prelio u EU, on samo pokazuje da je idiot i politički amater skučene vizure i sposobnosti sagledavanja stvarnosti. Ne postoji način da se sukob, čak i ako bi u nekom sumanutom razvoju događaja do njega došlo, iz ove zemlje prenese u Evropu. No zato itekako postoji i način i mogućnost da Evropa svojom podijeljenošću sama sebe gurne u sukob ili barem u prijetnju sukobom, pod čijom će tamnom sjenkom ideja o „mirnom razlazu“ biti pomno razmatrana. Koliko god bila civilizacijski moderna i napredna, ideja ujedinjene Evrope dopustila je sebi da je poput otrovnog bršljana obrastu predimenzionirana administracija i birokratija, pa se stanovnik unije danas skoro i ne može sjetiti ideala po kojima bi trebao biti organizovan njegov društveni i politički život, a administracija i birokratija su suviše zabavljene čuvanjem svojih tekovina da bi mogle primijetiti prijetnju koja joj se javlja pred nosom i da bi mogle ponuditi jasno i ostvarljivo rješenje za tu prijetnju.

Rat za Veliku Albaniju

Janšin non-paper, kojeg možda i nije napisao lično Janša, predstavlja glas jednog mnogo šireg političkog i ideološkog svjetonazora, koji je ojačao do mjere u kojoj se usuđuje baciti rukavicu u lice naprednoj Evropi, onoj koja bi da u Bosni i Hercegovini vidi uređeno društvo, s kojim može stupiti u partnerske odnose i Evropi koja je posvećena miru. Premda nam može izgledati da je taj svjetonazor nadmen i neodmjereno ambiciozan u svojoj želji da kreira i sprovodi planove kao nekad kancelar Rajha i njegovi saveznici, njega itekako valja ozbiljno shvatiti i nipošto ga podcijeniti, jer zlo samo jača kada je podcijenjeno.

Premda nas autor non-papera uvjerava da nudi rješenje za prevazilaženje sukoba, on ustvari poziva na rat, koji bi izbio istog časa kada bi došlo do tog predloženog „mirnog razlaza“ Bosne i Hercegovine. No taj rat ne bi izbio u BiH, već bi njena disolucija bila zvuk starnog pištolja koji označava početak utrke za stvaranje Velike Albanije.

A onaj ko vjeruje da bi to bila sporadična i kratkotrajna avantura, ljuto se vara, jer bi to ustvari dovelo do krvavijeg rata od onog za raspad Jugoslavije, sa potencijalno neuporedivo dalekosežnijim posljedicama.

No želje mladih evropskih nacista su jedno, a mogućnosti i stvarnost su nešto sasvim drugo, pa ćemo ostaviti vremenu pred nama da pokaže snagu i slabost tih ideja i onih koje će im se suprotstaviti, pri čemu se, kao što sam već nagovijestio, lako može desiti da se ispostavi kako je non-paper ustvari bumerang i da su u njemu događaji proročki prikazani, ali da je greška načinjena u pogledu geografije.

Od implikacija i posljedica afere sa Janšinim non-paperom, građani Bosne i Hercegovine bi, da je razuma, trebali odbaciti iracionalni strah kod jednih i nerazumno nadanje kod drugih, i zamisliti se nad činjenicom da je ovaj slučaj pokazao mnoge stravične nakaradnosti u funkcionisanju vlasti, ali je pokazao i to da su godine etničkog terora kontinuirano slabile kvalitet ljudskog materijala u političkom prostoru, pa smo na kraju zavšili sa potpunim debilima i diletantima, koji se ponašaju kao da ih je u fotelje dovelo iz kafane ili sa pijace.

Vazalske pseudodržavice

Patetično i skoro panično kmečanje Željka Komšića i Šefika Džaferovića, propraćeno stravično besmislenim frazama sa pozivanjem na istoriju, te shizofreno obraćanje Bakira Izetbegovića koji traži od Evrope da pomogne Bosni i Hercegovini u očuvanju cjelovitosti istovremeno prijeteći toj istoj Evropi, dokazi su da politiku u ovoj državi oblikuju ljudi suženog stanja svijesti i niskih umnih sposobnosti. Države i društva mogu zapadati i zapadaju u krize, ali tamo gdje je vlast svedena na provinicijsku i zatucanu svijest društvo će trpiti posljedice krize i kada krize nema.

Ni glasovi iz srpskog političkog prostora u Bosni i Hercegovini koji u inicijativi iz non-papera vide najavu povoljnog vjetra za jedra svoje plovidbe u nezavisnost nisu ništa manje idiotski i ništa manje opasni po društvo koje zastupaju, kao što su glasovi iz Sarajeva opasni po one koje predstavljaju. Jer scenarij iz Janšinog non-papera ne nudi stvaranje održivih i uređenih državnih okvira, već poziva na stvaranje vazalskih pseudodržavica kojima će biti lako manipulisati i koje će svoj mir morati plaćati ispunjavanjem interesa dominantne nove Evrope, one o kojoj snatri autor non-papera.

Idealist u meni bi volio vidjeti da je u ovoj zemlji preostala mrva političke svijesti i pameti, pa da državni vrh na nacističku manipulativnu svinjariju reaguje pozivom na samit državnih vrhova svih zemalja spomenutih u non-paperu, te da na taj samit budu pozvani i predstavnici političkog vrha Njemačke, Rusije i Turske, no racionalni i iskustveni skeptik u meni na to samo rezignirano odmahuje rukom, svjestan da se malo čemu ima nadati društvo koje se već decenijama na izborima odriče svog ljudskog nadanja za račun svog stočnog nadanja.

Piše: Elis Bektaš za Preokret
Foto: Društvene mreže

1 thought on “ELIS BEKTAŠ: Ozbiljnija verzija salvete iz Karađorđeva”

  1. Nadam se kako imas plaću za ovo sto pises. Predsjednik R. Hrvatske i ministar vanjskih poslova su jasno rekli kako nema prekrajanja granica na Balkanu. Ali vidimo, Ellis je svrstao R. Hrvatsku sa najdesnijim vladama (ne znam sta ce tu Austrija) ali njegove voljene Srbije i manjeg entiteta nema. Vama tamo dolazi najgori evropski desnicari. Malo o tome pisati. Mi smo neprosvjeceni a ”vi” tamo ste intelektualna elita. Imali ste vojnu vjezbu preko Drine neki dan a ovaj vas iz Laktasa vec govori po ko zna koji put o razlazu. Za tvoju informaciju ”vi” samo i cekate da nacisti svih boja dodju na vlast pa da onda to bude kako spada. Najgora stvar kada covjek nema karaktera, kicme. A ako bude referendum, rat je zagarantovan i to samo zato sto ”mi” nismo prosvjeceni a ”vi” jeste. Voljena ti RS i prekodrinska imaju najvise ratnih zlocinaca po glavi stanovnika. Općenito su takvi kao ti luzeri.

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top