GOJKO PEROVIĆ: Praunuci podjela

Država svih, društvo jednakih – to je ideja oko koje se moramo okupiti. Mir, ljubav i sloga – trebaju nam sad, piše rektor Cetinjske bogoslovije Gojko Perović za Vijesti.

Imao sam veliko zadovoljstvo da prije mjesec dana, na poziv Jevrejske zajednice u Crnoj Gori, učestvujem u virtuelnoj promociji knjige ”Purim”, koju je priredio, na srpski jezik preveo i bilješkama propratio rabin prof. dr Eliezer Papo. Prevod je originalan jer nam biblijsku Knjigu o Jestiri (koju smo do sada mogli čitati u proznom Daničićevom prevodu) donosi u poetskoj formi deseterca, karakterističnoj za naše narodne epske pjesme. U tom on-lajn sabranju učestvovali su ljudi sa raznih prostora (od Jerusalima preko Cetinja do Beograda i Zagreba) i iz različitih duhovnih tradicija. To nije predstavljalo nikakav problem za međusobno razumijevanje, jer smo, svaki iz svog ugla i uvjerenja, govorili o nepobitnosti teksta jedne drevne knjige i tradiciji praznika Purim, koji se temelji na radnji pomenutog štiva (Megalit Ester). Pošto sam cio radni vijek posvetio biblijskim temama, za mene je predstvljalo pravu duhovnu gozbu da sa pripadnicima druge/drugačije religije (u odnosu na moju hrišćansku), ovdje u Crnoj Gori, razgovaram o dogodovštinama persijske carice jevrejskog roda, zapisanim u knjizi starijoj od Hristovog rođenja. Hvala organizatorima – i ovim putem!

Te večeri je, pored drugih zanimljivosti, prevodilac i priređivač knjige iznio jedno tradicionalno rabinsko tumačenje biblijskog teksta po kome jedan grijeh, neki ljudski poremećaj božanskih stvari – Gospod toleriše (čeka ispravku, pokajanje grešnika) tokom četiri generacije. Pa ako se – naglašava rabin – tokom ta četiri pokoljenja ne nađe ni jedan potomak da tu grešku ispravi i tok stvari okrene u nekom pozitivnom smjeru, onda čitav taj rod (ta familija) ostaje beznadežno osuđen, jalov i bez napretka. Ova vrsta krivice, koja se proteže kroz vrijeme i kolektivitet, predstavlja jednu zamršenu teološku temu i dilemu koju bi neki hrišćanski sveštenik teško mogao da propovijeda. Novozavjetna teologija govori da smo svi odgovorni za sopstveno spasenje i da djela predaka ne mogu da me spasu ako su vrlinska, niti da me upropaste ako su grešna – ukoliko ja sam, lično, ne nastavim njihovo sprovođenje. Kolektivnu krivicu ne priznaju ni ljudski pravni kodeksi; hrišćanska teologija stavlja akcenat na ličnu odgovornost; ali – ko može sa sigurnošću da tvrdi gdje je granica između starozavjetne (”Oci jedu kiselo grožđe, a sinovima trnu zubi”) i novozavjetne zakonomjenosti u nijansama naših postojanja? Stara Crna Gora još dobro pamti svaku kletvu Svetog Petra Cetinjskog… Novovjekovna nauka je nepobitno utvrdila prenosivost neke deformacije na genetskom nivou – kod svakog Božijeg stvora, a izgleda da ni modeli mašina i kompjutera nijesu imuni od takvih ”prenosivih” grešaka…

Slušajući rabina, pala mi je na pamet, jedna zastrašujuća ali istovremeno i optimistična misao: da nijesmo mi u Crnoj Gori sa ovim današnjim diobama prosto praunuci (četvrta generacija) jedne greške? Nevoljni potomci jedne bratske diobe? I prije ove stogodišnjice, imali smo raznih muka i nevolja, bilo je i krvne osvete među našim precima, izdaje, laži i prevare… ali da dva brata, dva rođena brata gledaju jedan na drugog kao na okupatora ili otpadnika; i da život u Crnoj Gori gradimo tako što ćemo na početku 21. vijeka prebrojavati ”komite” i ”agresore”… kome to treba?

Znam, razlike su bogatstvo, dijalog je plodonosan, ne možemo svi isto da mislimo… itd. Ali ova nam podvojenost vezuje i ruke i noge i oči… Od ”četnika” i ”partizana” nijesmo u stanju da vidimo ljude, građane i braću. A svima su nam usta puna ”građanske države”. Jedan od ključnih razloga za pokretanje prošlogodišnjih litija upravo je bilo najavljeno rušenje sekularnog koncepta društva od strane tada vladajuće partije koja je na kongresima najavljivala ”obnovu crkve”; i ugrožavanje građanske i njoj imanentne vjerske ravnopravnosti – kroz donošenje zakona koji je predviđao jedan aršin za utvrđivanje vlasnika crkvene imovine, a sasvim drugi za raspravu o imovini drugih fizičkih i pravnih lica u Crnoj Gori. I zbilja – samo to. A veliko bješe to.

Naš Vuk Bačanović objašnjava zašto je postjugoslovensko društvo Crne Gore neobično zanimljiv primjer anticivilizacijske tragedije malih naroda. ❗❗❗

Posted by Preokret on Tuesday, April 20, 2021

Iako je bilo slučajeva da su nam ponegdje pradjedovi pucali jedni na druge kao pristalice dva različita kralja, unuka i djeda – taj se mučni bratski sukob završio. Ostavimo pismenim i kvalifikovanim istoričarima da nas izvijeste o tome kako je to bilo. Feljtonisti sa jednobojnih portala neka malo danu dušom. Ako su nam djedovi bili u mnogo krvavijem sukobu i nišanili jedni na druge kao pripadnici različitih vojnih formacija koje su tokom Drugog svjetskog rata krstarile Crnom Gorom – i ta je municija ispucana! Okolnosti pogibije i način posmrtne anti-propagande od strane likvidatora cuckog junaka Krsta Zrnovog Popovića najbjelodanije govore kako tu ništa nije bilo ni sasvim crno ni sasvim bijelo. Zato su aveti koje među živim unucima prizivamo pod imenom časnih i mučeničkih junaka iz istorije – najobičnija podvala i skrnavljenje njihovog spomena! Ako su nam očevi proživjeli, u identitetskom smislu, jedan ”zimski san” skrivanja (pot)punih istina zarad ideološke stabilnosti komunističkog društva – eto se, u posljednjih 30 godina, dosta toga iznijelo na svjetlost dana.

Sad je, pomislih, prilika da u ovoj četvrtoj generaciji mi ispravimo ono što su naši stari pogriješili – kada je riječ o bratskoj omrazi. Ne bih se upuštao u njihova opredjeljenja ni političke ideje za koje su živjeli i koje su sprovodili. Imam o tome i sud i emociju, ali ću je zadržati za sebe. Država svih, društvo jednakih – to je ideja oko koje se moramo okupiti. Jer, ako je makar jednim dijelom tačna ona stara rabinska priča sa početka – u sljedećem pokoljenju će biti kasno za popravku. Mir, ljubav i sloga – trebaju nam sad. Odmah, ovdje i sad. Drugim riječima: posljednji je, ali možda i najbolji, momenat za promjenu kursa naše društvenosti. Naime, ta je promjena, još danas – moguća.

Bliži se pravoslavni Vaskrs (čiji datum ne zna za razlike između julijanskog i gregorijanskog kalendara – mala napomena novinarima). Jedan isti narod tj. narodna masa, u razmaku od samo 4-5 dana, Isusa Hrista je dočekala oduševljenim usklicima ”Osana” i ”Blagosloven koji dolazi u ime Gospodnje”, a potom i sa onim stravičnim ”Raspni ga”! Ondašnji propagandisti nijesu imali internet ni portale, ali je njihov uticaj na neprosvećeni svijet – Ubio Boga!

Na našu veliku sreću i spasenje, Bog se pokazao jačim od mržnje i laži, većim i od same smrti. Jačim i većim od starih i novih naših grijehova, od naših pojedinačnih i kolektivnih zabluda…

P.S. Da me ne bi razvlačili ni desno ni lijevo oko nekakvog izmišljenog dualnog identiteta koji mi se učitava, iako ga nijesam ni izgovorio ni zapisao, da naglasim kako ovaj poziv na mir i jedinstvo nema veze ni sa izborima, ni sa popisima, ni sa identitetskim prebrojavanjima. Neka se svi izbroje i izbore da budu što različitiji od ovih drugih. Neka se svi popišu kako god ko hoće i osjeća – samo bez ucjena, pritisaka i nedozvoljenih uticaja na slobodnu volju. Ali gospodo, kad sve to obavimo, kad se grupišemo po etničkim, jezičkim i političkim granicama – ne zaboravimo da nijesmo samo praunuci davnih podjela, nego smo i pradjedovi budućih ljudi. Naši praunuci mogu sjutra živjeti kao zemljaci u istoj ulici i kao vjernici pred istim oltarom, a mogu – ako ovako nastavimo – biti jedni drugima: vanzemaljci sa različitih planeta. Tako podijeljenima – neće nam valjati ni država švajcarskog standarda… Ja sam odavno izabrao: Jedan je Bog, a ljudi su braća!

Dio okupljenih je pjevao “Ustala je Sparta srpska,neće ovo biti Turska, Milo lopove, Milo lopove”.

Posted by Preokret on Tuesday, April 20, 2021

Piše: Rektor Cetinjske bogoslovije Gojko Perović za Vijesti
Foto: Printscreen YouTube / Sputnjik Srbija

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top