„Kaže: Zdravo, zdravo, mladić,
Ja sam Saša Habić“
Rambo Amadeus
Prije trideset pet godina, u produkciji kuće PGP RTB, s producentskim potpisom Aleksandra Saše Habića, Momčilo Bajagić i njegov bend „Instruktori pozitivne geografije“ objaviće svoj treći po redu album, pod imenom „Jahači magle“. Srpskohrvatska Vikipedija osim što nabraja pjesme sa albuma, opisuje ga sa samo dvije rečenice: „Jahači magle su treći po redu album grupe Bajaga i instruktori. Karakterizira ga eksperimentiranje s raznim muzičkim žanrovima.“ Svih devet pjesama sa albuma danas gotovo da su klasici popularne kulture: „Ja mislim 300 na sat“, „Kao ne zna da je gotivim“, „Gde stiže moje sećanje“, „Red i mir“, „Rimljani“, „Samo nam je ljubav potrebna“, „Strah od vozova“, „Bam bam bam“ te „442 do Beograda“.
Ima barem pet perspektiva iz kojih bi se danas moglo pisati o ovom albumu. Zanimljiva je, recimo, simetrija između prve i posljednje pesme: u prvoj se metaforski brzina misli poredi sa brzinom izuzetno brzog automobila, a u drugoj se potencira kilometarska udaljenost između tačke A i Beograda. Takođe, naknadno, kad se Bajagin opus najčešće posmatra u cjelini, pomalo je iznenađujuće da se većina njegovih prvoloptaško „homo ludens“ pjesama nalazi baš na ovom albumu.
Ipak, ključna pjesma na albumu, najbolja i drukčija od svih drugih, zove se „Rimljani“ i ide ovako:
Staro se carstvo prostire
Od planina sa istoka
Od planina sa istoka
Do oštrih morskih hridina
Gde stiže svetlost nebeska
Gde stiže ljubav božija
Čuvari dalekih granica
Javljaju preko glasnika
Južna plemena ratnička
Su stigla ispod zidina
I sve je vise varvara
A sve je manje Rimljana
Polazim teška koraka
Srcem trgujem ispod oblaka
Oči ti ne pokazujem
Vidim, ne gledam, samo osećam
Odlazim mokrom ulicom
Dane protekle brišem gumicom
Trudim se da se ne sećam
Kad zaboravim, lakše podnosim
Kad je prije nekoliko nedjelja umro Đorđe Balašević, pa se ponovo masovnije obratila pažnja na pjesmu „Ne lomite mi bagrenje“, potencirano je kako se radi o jednoj od cijelog niza kompozicija iz jugoslovenske popularne kulture iz sredine osamdesetih godine prošlog vijeka koje su nadahnute tadašnjom situacijom na Kosovu. Uz Balaševićevo „Bagrenje“, tu su i „Seobe“ grupe Kerber, „Čejeni odlaze“ Zabranjenog pušenja, „Zemlja“ Ekatarine velike te naposljetku i Bajagini „Rimljani“. Iako su sve ove pjesme manje ili više kriptične, Bajagini „Rimljani“ danas zvuče najuniverzalnije. Ima nešto u toj pjesmi što priziva zaplet i atmosferu Bucatijevog romana „Tatarska pustinja“, ne samo stoga jer se idući Bajagin roman zove „Prodavnica tajni“, baš kao jedna Bucatijeva knjiga.
Ako je raspad Jugoslavije započeo sa krizom na Kosovu, o kojoj govori ova pjesma, ona danas skoro da upozorava na mogući raspad Evropske unije. Uostalom, staro carstvo iz prvog stiha, mnogo nedvosmislenije aludira na Evropu („Stari kontinent“) nego na Jugoslaviju.
O geografskim karakteristikama da i ne govorimo; ako Evropu gledamo od istoka ka zapadu, banalna i uobičajena lekcija iz geografije kaže da se ona proteže od planine Ural do Atlantskog okeana. Samo malo poetičnije govoreći, to je identično prvoj strofi Bajagine pjesme:
Staro se carstvo prostire
Od planina sa istoka
Od planina sa istoka
Do oštrih morskih hridina
Gde stiže svetlost nebeska
Gde stiže ljubav božija
Ovo „do oštrih morskih hridina“ sa sve „ljubavlju božijom“ mnogo vuče na zapadnu obalu Irske. Ali dobro, geografija je geografija, geološke promjene nisu toliko frekventne. Davno su se formirali kontinenti i planinski lanci. Stoga je važnija podudarnost iz druge strofe:
Čuvari dalekih granica
Javljaju preko glasnika
Južna plemena ratnička
Su stigla ispod zidina
I sve je vise varvara
A sve je manje Rimljana
Oni koji ovu pjesmu tumače u ključu jugoslovenske krize i situacije na Kosovu, u varvarima vide nacionaliste, ovdje ponajprije albanske, ali i generalno, dok su Rimljani, je li, lojalni podanici carstva, rječnikom Željka Keruma prvenstveno – urbani Jugosloveni.
S jedne strane, ima tu nekih podudarnosti, ali analogija nije najsavršenija. Ključni problem je u tome što „južna plemena ratnička“ nisu bila s druge strane zidova, nego već unutar tvrđave. Matematička poenta strofe je ponešto tačnija, ali ni to još uvijek nije bilo previše očigledno. Da i ne govorimo o tome da južna granica nije bila pretjerano daleko od centra, šta god da tim centrom smatrali.
Ako, međutim, prebacimo pjesmu u savremenu evropsku situaciju gdje južne granice čuvaju Grčka, Italija i Španija, dok su Njemačka, Holandija i skandinavske zemlje uglavnom blaženo nesvjesne onoga što se dešava u podnožju zidina, prikaz odjednom biva skoro dokumentaran.
Individualističko-psihološki nastavak dnevnopolitičkog uvoda svakako funkcioniše praktično nezavisno:
Polazim teška koraka
Srcem trgujem ispod oblaka
Oči ti ne pokazujem
Vidim, ne gledam, samo osećam
Odlazim mokrom ulicom
Dane protekle brišem gumicom
Trudim se da se ne sećam
Kad zaboravim, lakše podnosim
Stjepan Radić je onomad upozorio predstavnike Hrvatske koji su išli za Beograd da su nalik na guske u magli. Ako guske u magli i zalutaju, jahači magle su oni kojima magla donosi prednost. Sedme patrole se svakako boji svako osim osmog putnika:
Jahači magle
dovoljno brzo
sedma patrola pred vratima
srebrni magnum
srebrni metak
srebrni ukus na usnama
Sve vas vidi
sve vas vidi
svemirska policija
svetlost univerzuma
svemirska policija jahači magle
A onda se pojavio virus, udarivši i na varvare i na Rimljane.
Piše: Muharem Bazdulj za Preokret
Foto: Pixabay