VUK BAČANOVIĆ: Sveta Trojica nad Mostarom

Razdijeliti, podijeliti, dobrovoljno se razdvojiti. To su, otprilike, teze koje ovog ledenog proljeća 2021. čine da Mostar, naizgled, još više gubi svoju karakterističnu vanjsku i unutrašnju svjetlost. Posebno nakon što i lokalni izbori nisu donijeli ništa drugo osim prevara i razočarenja. Neugodne emocije bujaju i zbog neobičnog slučaja policijske brutalnosti, koje se, naravno, automatski pretvaraju u demonstracije najrigidnijeg antibošnjačkog šovinizma, kuća građana srpske nacionalnosti koje iz godine u godinu pale misteriozna lica, a sve je kulminiralo napadom fašističke navijačke grupe Ultrasi na naselje Donja Mahala koja će, bez ikakve sumnje, postati jedan od prelomnih momenata i simbola udruženog zločinačkog poduhvata ubijanja Mostara i njegovih ljudi.

Druga godina korone također čini svoje. Grad koji je živio, uglavnom, od turizma to sada ne može. Nad pustim ulicama i smkrnutim i zabrinutim licima se uzdiže jedino obnovljeni Hram Svete Trojice, koji prkosi svim apsurdima. Najprije apsurdu koji je Srbima naredo da napuste Mostar, onom koji im i dalje brani da se vrate i budu svoji na svome, a onda i onom po kojem se zajedništvo gradi na način neprestane svađe, varanja i kinjenja svoga bližnjeg ma ko on bio.

Jedan drug mi je nedavno rekao rečenicu besmrtne tačnosti: Mostar je i najbolji i najgori grad na svijetu. Najbolji, biće, po tome, što ljudi većinu toga vole okretati na šalu i pošalicu i duh im je mnogo teže ubaciti u standardne kolotečine zluradosti. Negdje sam opet pročitao da je Mostar kao dijete koje drijema, pa kad se probudi sklono je nestašlucima i šejtanlucima, koje mu praštaš jer je dijete. Po, tome jeste najgori. 

Miseći tako, šetam ulicom GojkaVukovića u Donjoj Mahali, onoj koja je napadnuta od strane Ultrasa i prija mi očima ta panorama najboljeg i najgoreg grada a kojom ponovo dominira Hram Svete Trojice u Brankovcu, Mon Parnasu hercegovačkih i bosanskih Srba. Čak na snimcima ultaško-ustaške paljevine, vidi se kako crkva, žrtva ustaškog fašizma ponovo dominira gradom. Kada, jutrom, izlazim iz svog sokaka Kavgina koji je jedna od mnogih mostarskih “slijepih ulica” koje završavaju Neretvom, opet se, lijevo od tubeta Šejha Juje bijeli njegov obnovljeni bijeli toranj.

I koliko god čovjeku nekad dojadi mediteranska uljuljkanost, sinergija bezobrazluka i dokoličarstva, prelaka oduševljenja i još lakša razočarenja, baš kao kod djece koja od jutra do sutra samo trče za loptom, svjestan je da će bjelina hrama i obnovljenog Brankovca biti magnet i to one snage koje ova vječna djeca još uvijek nisu svjesna.

Politika malih koji su pristali da budu mali je prostakluk i jad. Nisam siguran da li su sva mostarska velika djeca tu lekciju naučila, ali ono što znam jeste da Brankovac neće biti ono što je nekada bio ako je ponovo ne nauči i ne uči druge da je moraju učiti. I da njegovo nije samo da se fizički uzdigne, jer onda neće biti više od muzeja ili makete duhovno izumrlih naroda i gradova. Zar da je Brankovac u koaliciji sa ljudima koji su ga spalili na isti način na koji su to sada, izvan rata, htjeli učiniti Donjoj Mahali, bez obzira kakvi se podmukli politički interesi i kaklulacije mogli kriti iza toga? Mostarski Srbi su nekada bili veliki jugoslovenski blistavi umovi. Zar sada da se svedu na bijedni položaj nekoga ko iz sitnih interesa pojedinaca šuti i čeka mrvice sa ultraškog stola? Dogovor HDZ-a i SDA bio u pitanju ili ne, takvo držanje je sramno.

Proveo sam mnogo vremena čitajući knjige i članke o Mostaru i još mnogo više tražeći stare fotografije i videa njegovih kvartova i ulica. Jedan od njih je snimila porodica mađarskih turista osamdesetih godina. Najbolji i najgori bijeli grad pun zelenila i cvijeća kakvog ga često viđam u snoviđenjima. A snovi su tako krhki i tako lako se zaboravljaju. Velika opasnost za Mostar je to što je i dalje satkan od previše krkih snova, pa ih zato valja zapisivati i stalno iščitavati da bi se ostvarivali i ostajali trajni.

Zato volim popiti kafu u muzičkom centru Pavaroti. Nekada davno, prije 110 godina to je bila srpska osnovna škola. Danas je muzička škola za svu djecu Mostara. Koliko god ružnoga da se desilo za svo vrijeme, siguran sam da su oni koji su osnovali, a koji su sada u boljem svijetu, nasmijani jer je to tako. Vedro je to i lijepo mjesto, puno nasmijanih mostarskih faca od kojih se odbija zlo. Želim i trudiću se, onoliko koliko je do mene, da ti osmjesi združeno rastjeruju tamu i da im se snovi ne raspršuju, a srca ne ozlobljuju zbog perfidija zlikovačkih umova koje za ubrizgavanje svog otrova, ne slučajno, uzimaju baš mjesta kao što je Mostar.

Hram Svete Trojice koji je obnovljen u Brankovcu je posvećen Bogu, onom za kojeg hrišćani vjeruju da se još praocu Avraamu, odnosno Ibrahimu objavio u vidu tri anđela, odnosno tri putnika namjernika da ispuni obećanje koje mu je dao, da će se njemu, starcu, roditi sin od kojeg će proizaći potomstvo koliko je zvijezda na nebu. Sveta Trojica su Avraamu upisala u pravednost jer je povjerovao Božjem obećanju. I Mostar je star, ali treba vjerovati u iskrenu vjeru njegove velike djece da žele odrasti i postati istinski dobri ljudi.

Piše: Vuk Bačanović za Preokret
Foto: YouTube, printscreen

"Zašto je #QuoVadisAida Jasmile Žbanić odličan film? Zašto me je toliko oduševio, a da to, moram biti iskren do kraja,…

Posted by Preokret on Wednesday, March 31, 2021

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top