DŽEREMI ŠAPIRO: Bajdenova doktrina za sve

“Vladati jeste birati”, rekao je francuski premijer Pierre Mendès-France kada je sunarodnjacima objašnjavao zašto je carstvo, nekad ponosito, čiju je vlast vodio moralo napustiti svoje kolonije u Indokini 1950-ih. Neko bi posmislio da Mendès-France ne bi dogurao daleko u današnjoj američkoj Demokratskoj partiji. A, u sadašnjoj, nepovratnoj fazi američkog imperijalizma administracija predsjednika Joea Bidena misli da će biranjem svega ovladati spoljnom politikom.

Prvi govori Bidena o spoljnoj politici, baš u duhu američke tradicije, sadrže mnoštvo velikih ciljeva. Priotizirat će demokratiju i ljudska prava “suočavanjem sa novim valovima autoritativnosti” porijeklom iz Kine, Rusije i drugih zemalja. Priorizirat će interese saveznika “revitalizacijom mreže američkih saveznika i partnera”, obnavljajući zakletvu da će ih štititi. Također će staviti u prvi plan američku srednju klasu, govoreći da “ćemo, svakim poduhvatom u našim spoljnim poslovima, morati na umu imati američke radnike i njihove porodice”. Sve to zvuči lijepo ali je, ustvari, sumnjivo.

Imperativi promocije demokratije, globalnog vođstva i “spoljne politike za srednju klasu” međusobno se takmiče, obgrljeni oštrim, ako ne općepriznatim, tenzijama. Djelomično napetsti potječu iz ograničenog vremena i pažnje posvećene Predsjedniku i njegovom kabinetu; bilo koje vrijeme potrošeno na Bidenovu odbranu partnera u Južnom kineskom moru neće niko iskoristiti da se zebrine zbog stanja američke srednje klase. Ali, ponajviše dolaze iz ograničenih resursa i političkog kapitala u rezervama SAD-a, potrebnog za pregovore i sa saveznicima i sa neprijateljima.

Budu li se SAD primarno bavile odbranom Istočne Evrope, ne bi mogle dovoljno pogurati evropske saveznike da tržišta prilagode dovoljno da ugode američkoj radničkoj klasi. Ako se budu fokusirale na novi nuklearni sporazum s Iranom, neće moći izvršiti pritisak na Saudijsku Arabiju da spusti cijene nafte, odnosno prestane ubijati novinare. SAD bi mogla uspostaviti sankcije Rusiji i Njemačkog zbog dijeljenog naftovoda, radi osiguravanja nezavisnosti Ukrajine, ali će to naštetiti američkoj ekonomiji, pogotovo ako bi te dvije države sankcionisale SAD kao reakciju na taj čin. Neizbježne su te situacije ali nikad u računicama političara.

Dosad je Bidenova administracija čitavo vrijeme tvrdila da će moći ispuniti sve ciljeve bez ikakve žrtve ili tenzija. Takva spoljna politika mnogobrojnih obaveza nije više izdržljiva. Naravno, njegova nedavna odluka da povuče trupe iz Afganistana implikacija je potrebe za smanjenjem obaveza. Ključno pitanje za novotvorenu bidenovsku doktrinu jeste hoće li uspjeti u smanjenju broja američkih obveznica ili će se zapetljati u jedva-ostvarivim obećanjima.

Svijet je previše.

Uobičajen je odgovor tvoraca američke spoljne politike na bilo koji težak izbor to da SAD mogu sve, te, kako ide stari kliše, “i raditi i primati platu”. Luksuzan je to pristup spoljnoj politici, ali koristan u izražavanju vizije SAD-a po samima sebi kao zemlje s beskonačnim bogatstvom i moći koji će se tek pojaviti samo ako ih budu zaželjeli iskoristiti.

Tako, sada ne mogu priuštiti luksuz koji su dobili u pozlaćenim danima raspada Sovjetskog saveza. Rast ekonomije drugih sila, a naročito Kine, podrazumijeva to da SAD sada ne mogu trošiti svoje resurse na sve trenutne probleme u svijetu. Rastuća domaća politička polarizacija uništila je konsenzus potreban da bi se ostvario konzistentan stav o spoljnoj politici. Također će i američki dug koji iz dana u dan sve više raste, te društvo koje stari sve brže, natjerati vlast da smanji troškove za odbrambene svrhe i nacionalnu sigurnost. Progresivna ljevica i desničarski Trumpovci konstantno govore o potrebi države da priotizira ekonomiju razmatranjem spoljne politike. Glasači neće biti zadovoljni Bidenovom politikom koja bi se miješala u tuđe probleme u ime američkog globalnog vođstva, zapostavljajući domaće probleme.

Ali, ove brige nisu važne u washingtonskom okrugu spoljne politike. Većina medija, ogroman dio stručnjaka u Washingtonu, think tankova i fakcija u Kongresu zahtijevaju da SAD učine nešto kada se god problem ili kriza pojave u svijetu. Samo su u prvom mjesecu Bidenove administracije protesti u Rusiji, državni udar u Mijanmaru i građanski rat u Etiopiji bili pozivi na akciju.

Spoljna politika zasnovana na ogromnom broju obaveza nije izdržljiva.

To je slavljena washingtonska tradicija. Za vrijeme vladavine predsjednika Baracka Obame, naprimjer, establišment spoljne politike je vlast nagonio da interveniše u sirijskom ratu. Obama nije htio da se miješa u sukoba, ali je taj pritisak podrazumijevao to da su američka Vlada i Obama davali više pažnje i političkog kapitala krizi u Siriji nego bilo kojem drugom pitanju spoljne politike, pogotovo između 2011. i 2013.g.. Teško je, iznad svega, američkim političarima a s njima i Predsjedniku, probuditi se svako jutro i čitati članke o tome kako nemar vlasti u udaljenim zemljama uzrokuje masovnu patnju tamo.

Ali, ovakav vrlo-ljudski odgovor na pritisak ne mora oslikavati prave interese američke vanjske politike ili domaću stvarnost. Pitanje o tome šta bi SAD trebale uraditi u Siriji vodilo je do masovnih debata u Washingtonu, ali se tema jedva pojavila kao važna u izborima 2012.g.: stanovništvo jednostavno nije bilo briga. Do izbora za Predsjednika 2016.g., Donald Trump, republikanski kandidat, ponavljao je jednostavnim rečenicama da su se SAD previše uvukle u bliskoistočne sukobe. Specijalisti za spoljnu politiku u Washingtonu uvježbali su retoriku javnosti koja podržava bilo koju vrstu spoljne politike koju Vlast želi ispoljiti: po anketama, neki bi podržali bilo koji američki angažman van svoje zemlje. Jasno je postalo u zadnjim izborima, doduše, da su Amerikancima veći prioritet domaća pitanja nego bilo koje strano koje se pojavljuje u anketama.

Gledajući nazad, Obamina administracija trebala je ići za Predsjednikom i posve ignorisati građanski rat u Siriji. Trumpva administracija, iako griješna, pokazala je da je moguće ignorisati konvencijalnost establišmenta spoljne politike bez ikakvih političkih gubitaka.

Važnost nedjelovanja.

Bidenovoj administraciji potrebna je spoljna politika koja priznaje tu realnost i koja će glasačima pokazati da je fokusirana na dobrobit SAD-a. Ali, ne smije ni upasti u Trumpovsku zamku bespotrebnog udaljavanja SAD-a od sopstvenih saveznika i okrećanja leđa međunarodnih institucija koje su američkim interesima od dugoročne koristi.

Izgleda da administracija razumije potrebu za balansom. Kako državni sekretar Anthony Blinken tvrdi, svaki čin vezan za spoljnu politiku mora eksplicitno i jasno objasniti kako će doprinositi američkom ekonomskom prosperitetu. “Uspostavili smo prioritete spoljne politike SAD-a za Bidenovu administraciju…”, izjavio je Blinken u svom prvom značajnijem govoru u martu “… tako što smo se pitali nekoliko jednostavnih pitanja: šta naša spoljnja politika znači američkim radnicima i njihovim porodicama? Šta trebamo uraditi u svijetu da ojačamo ovdje, kod kuće?  I šta trebamo uraditi kući da ojačamo u svijetu?”

Fokusiranje na srednju klasu najveći je pokazatelj Bidenovog raskola od spoljne politike Obamine administracije kojoj je do sada, bez obzira na to, bio pretežno vjeran. U praksi predstavlja revoluciju, barem u retoričkom smislu, za ekipu savjetnika za spoljnu politiku skoro čitavu sastavljenu od veterana Obaminog kabineta. Ovakav ekonomski okvir trebao bi kontrirati neizbježnoj Trumpovskoj kritici bilo koje Bidenove inicijative u spoljnoj politici kao “loš postupak” za američku ekonomiju.

Blinkenov pristup također obuhvata i razumno-dugotrajan uvid u budućnost koji će priznavati, naprimjer, činjenicu da američko sudjelovanje u multilateralnim organizacijama i međunarodnim poveljama podrazumijeva veće interese za državu. “Kad god budu pisana nova pravila za međunarodnu sigurnost i globalnu ekonomiju…”, obećava, “…Amerika će biti tu, i interes američkog naroda ćemo staviti na prvo mjesto”.

Ali, sve je manje jasno gdje se Sjedinjene Američke Države neće uplesti. Kao što je Mendès-France podrazumijevao, Bidenovoj ekipi važno je i da ništa ne čini. Nijedna revolucija ne dolazi potpuno od sebe. Istinskoj promjeni u izvršavanju spoljne politike potrebno će biti ne samo dodavanje na dugu listu američkih  obaveza ali i odbacivanje onih koje SAD ne mogu više izdržati. Za svemoćne američke zakonike od kojih mnogi imaju lične interese u trenutno-postojećim stranim obveznicama teže je smanjiti broj postojećih obaveza nego preuzimanje novih. Odluka Bidenove administracije da trupe povuče iz Afganistana do septembra dokazuje da razumiju potrebu razrješavanja dužnosti van domaćeg terena. Ali, put naprijed pun je prepreka: sama je obavijest dovela do žestoke reakcije u Washingtonu, a neki sumnjaju u to da će se administracija doista povući, baš na način na koji su i Obama i Trump obećali.

Ako Bidenova ekipa bude htjela promijeniti spoljnu politiku SAD-a trebat će uraditi puno više od povlačenja iz Afganistana. Sistematski mora misliti kako naveliko američke obaveze svesti na samo periferne interese koji vrijeme, energiju i resurse fokusiraju na probleme ne od važnosti američkoj javnosti niti za održavanje bezbjednosti, čak i bude li washingtonski krug preokupiran njima. Naravno, SAD će trebati djelovati u svijetu, čak ponekad i vojnim akcijama, ali će u svakom slučaju Predsjednik trebati objasniti kratko i jasno zašto dati angažmani direktno doprinose američkoj bezbjednosti i blagostanju. U suprotnom bi se SAD trebale potpuno povući iz svijeta.

S ovom vrlo važnom iznimkom – odlukom o Afganistanu – jako je teško, u ovoj ranoj fazi, znati šta Predsjednikova energetična ekipa ne želi raditi povodom spoljnih odnosa. Zadržala je Trumpovsku opsesiju Kinom, ponovno (indirektno) započela pregovore o nuklearnom arsenalu s Iranom, te preko Twittera izglasila interes za skoro sve trenutne građanske sukobe i kršenja ljudskih prava u svijetu, od Etiopije do Mijanmara.

Naučiti kako djelovati manje.

Naučiti kako djelovati manje tražit će puno prilagođavanja. Bidenova bi administracija mogla započeti ublažavanjem pregovora s Iranom o nuklearnom arsenalu, nečeg čime je Washington opsjednut i o čemu rijetko ko van područja Beltwaya zna. Idealno bi to značilo izlazak iz pregovora i davanju regionalnim strankama šanse da nađu rješenje. S druge strane, SAD bi mogle podržati evropske ili druge multilateralne pokušaje u vođenju pregovora a da vođstvo same ne preuzmu. Kao odgovor na ovaj prijedlog, čelnici američke spoljne politike će bez sumnje ponavljati mantra da se, bez aktivnog američkog vođstva, iransko nuklearno pitanje ne može riješiti. Ali, desetljeća američkog djelovanja u regiji i pod administracijama Demokrata i Republikanaca samo su potpomogle u guranju Irana prema nuklearnom program i doprinjele uzastopnom zastrašivanju ratom.

Možda je vrijeme da započnemo sa još jednim pristupom koji će priznavati činjenicu da američka srednja klasa ne dobija ništa u borbi za regionalnu prevlast između Irana i Saudijske Arabije; ne benefitira od američke podrške Saudijskoj Arabiji i sankcijama protiv Irana i državama s njim vezanim. Stvarna bi fiksna tačka spoljne politike za srednju klasu bila odbacivanje Washingtonove opsjednutosti Iranom.

SAD bi također trebale smanjiti vojne operacije preko okeana, ne samo u Afganistanu nego u Iraku, Evropi te širem Bliskom Istoku. Trebale bi napokon završiti sa “globalnim ratom protiv terorizma” i prestati sa globalnom potjerom za opskurnim terorističkim grupama s Bliskog Istoka i iz Afrike koje nemaju nikakav kapacitet za napad na SAD. I moraju se pitati da li tu državu stvarno interesuje i da li ima kapacitet za promovisanje demokratije u udaljenim regijama bez mnogo strateške važnosti kao što su Etiopija i Mijanmar.

Saveznici i alijanse bi trebali ostati važne, ali samo do tog stepena u kojem bi Predsjednik jasno objasnio kako svaki odnos sa drugim državama direktno promoviše američke interese i blagostanje. Balansirani paktovi u kojima saveznici doprinose američkoj bezbjednosti te čak smanjuju troškove u odbrambrene svrhe u zamjenu za političku podršku SAD-a ispunili bi ovaj kriterij. Opskrbljavanje zaštitom slabih i strateški-upitnih klijenata-država na granici Kine ili Rusije teže je opravdati.

Ovakva bi disciplina podstaknula američke političare da se bave pitanjima u spoljnoj politici koja su stvarno od važnosti Amerikancima, ponajprije trgovini, imigraciji, međunarodnim tehnološkim standardima i klimatskim promjenama. Po sebi su iznimno teška i sporna pitanja koja uključuju i teške compromise i komplikovanu domaću politiku, Bidenova administracija im već posvećuje ogroman dio energije i resursa, čemu svjedoči i strastven rad UN-ovog specijalnog izaslanika Johna Kerryja u polju klimatskih promjena i suzdržan trud vlasti u rješavanju migrantske krize na južnoj granici. Ali, Predsjednikova prva dva govora o spoljnoj politici jako su se malo fokusirala na ta pitanja u odnosu na uobičajene probleme kao što su Afganistan, Iran i takozvana “Islamska država” (IDIL), od kojih nijedan nije visoko na listi prioriteta javnosti.

Naravno, kako stručnjaci za spoljnu politiku često govore, vođe moraju voditi. Javno nema uvijek (ili inače) jasan pogled na sopstvene dugoročne interese u spoljnoj politici. Ali, sudeći po nekolicini zadnjih desetljeća pomahnitalih i često tragičnih američkih grešaka vani (pogotovo katastrofalnoj invaziji Iraka 2003.g.), isti stručnjaci možda i nisu sada oprezniji. Establišment baziran oko spoljne politike previše bahato ide naprijed, ako to “vođenje” publike podrazumijeva i potrebu za preuveličavanjem prijetnji i kreacijom kompleksnih lanaca uzroka da bi opisali kako bi, naprimjer, ekstremistička grupa iz Nigerije ili Somalije mogla ugroziti američku zemlju.

Bidenova administracija u sebi sadrži snažan impuls da ponovno poveže spoljnu politiku s preciznim potrebama i zahtjevima američke javnosti. Ali, ponekad utjelovljuje još jaču želju za povratkom u tradicionalni američki način globalnog vođstva, koji možda unutar Beltwaya i jeste popularan ali ne odgovara puno na domaća pitanja. U ovom trenutku administracija u luksuzu pokušava slijediti oba puta. Mora birati.

Džeremi Šapiro je direktor istraživanja za Evropsko vijeće stranih odnosa i gostujući viši saradnik u instituciji Brookings. Tekst je izvorno objavljen u časopisu Foreign Affairs. Za Preokret sa engleskog preveo: Adnan Bratić.

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top