TEFTER DRUGI NENADA FILIPOVIĆA: Bošnjaštvo kao (minderski) pokušaj popravka onoga što si urnisao!

Provaljeni Janšin “ne-papir” znakovito je posvuda izazvao veću buru nego u Sarajevu. Suštinu toga “ne-papira” najbolje su izrazile tri pametne žene: Beograđanka sa ljubljanskom adresom Svetlana Slapšak, Splićanka sa beogradskom adresom Branka Prpa, Zagrepčanka sa splitskim pravaško-orjunaškim i partizanskim korijenima Vesna Pusić. Slapšakova kaže: “Papir, koji se zove nepapir zato da ga svi mogu demantovati, negirati i prećutkivati, što je samo još jedan stari diplomatski trik. Tako se to, deco, radilo još u doba kada je glavni jezik diplomatije bio francuski. Očekivano, svi flomasteraši demantuju i užasno su uvređeni.” Branka Prpa pojašnjava da se ne radi ni o kakvom  dovršenju raspada Jugoslavije, nego o još jednom nebuloznom ali malignom pokušaju srpsko-hrvatskog razgraničenja na račun Bosne i na štetu trećega i najslabijega: Bošnjaka. Pusićeva upozorava da je stvar nazvana “ne-papir” sama po sebi opasna i da otvara Pandorinu kutiju novih a istovremeno žešćih kriza i mogućih, vrlo mogućih, oružanih sukoba.

Mutne vode pune ne-papira

Čak i Vladimir Jovanović, dijete velike titovske diplomatije i najsposobniji Miloševićev spoljnopolitički mag, sasvim stručno i sasvim konkretno je objasnio koliko se opasnosti krije iza svakog “ne-papira” u svîđanju (mutnih) svjetskih poslova. Zatim su veliki i beogradski i zagrebački komentatori rasturili i “ne-papir” i Janšu i Vučića i Plenkovića i Dodika i Edija Ramu te njihove odurne igre sa Orbanom i drugim orbanoidima istočno od Beča. Ti komentatori su (hronološki redano): Davor Gjenero, Boris Pavelić, Boško Jakšić. I književnik Andrej Nikolaidis odlično je vivisecirao rasistički cinizam Janšinog „uratka“ (da upotrebim riječ omiljenu među sarajevskim graDŽanistima već nekoliko godina). S druge strane, Sarajevo gotovo ignoriše “ne-papir”. To jako plaši! Razne vrste sarajevskih ivanamarićevih, od eponimne rodinačelnice tog analitičarskog plemena pa nadalje, objašnjavaju nam da je to podvala da bismo zaboravili dolazak respiratorâ i nedolazak vakcina. Spin je to primitivan, ali maligan, i potvrđuje da je sarajevski graDŽanizam, bilo hotimice bilo nehote, u službi Čovića i/ili Dodika. 

Rijetke valjane reakcije potpisuju: Elis Bektaš, Hajrudin Somun (začuđujuće kada se uzme u obzir Somunov bezbjednosno-atašeovski i uvijek-trenutnoj-vlasti-se-ne-zamjerajući generalni manir! moglo bi se reći: penzija ponekad oslobađa!), Nerzuk Ćurak, Asim Mujkić. Historijska zasluga u obznanjivanju mutne rabote svakako pripada i Željku Komšiću i Seadu Numanoviću. U kontekstu tog Komšićevog čina, postaje jasnija orkestrirana kampanja na minimizaciji, banalizaciji, ridikulizaciji, kriminalizaciji itd. itsl. Željka Komšića koja se vodi, još od 2018. g., na osovinskoj liniji Mostar – sarajevski grbavički apartman Ivana Lovrenovića – Banja Luka – Zagreb – Beograd zaključno sa kolumnom Nenada I. Kecmanovića u Politici.

Ponavljam, i začuđuje i upozorava sarajevska višetaborska šutnja i/ili minimizacija (drugo ime za šutnju u ovom kontekstu!). Šuti SDA… Šuti IVZ sve do reis-efendije… Sarajevski graDŽanisti od partija kao SDP i NS preko raznih NGO-a do FB-opservatora o svemu i svačemu i , last but not the least, nemuštih a uščupernih portala kao nomad.ba i prometej.ba. Ilustracije radi, Emir Suljagić na svom twitter-nalogu ovlašno se .posvetio “ne-papiru” mada je znao, naglašavam sasvim opravdano, daleko manje opasne stvari u detalje razglobiti i tačno dijagnosticirati.

Visoko-počitovani Reuf od Anakostije takođe nam nije ponudio bilo kakve opservacije te mišljenja svojih prijatelja Obame i Bajdena o ovom problemu. Koga su zmije jele i gušterâ se boji pa potpisniku ovakva šutnja ledi krv u žilama, i to ističem do dosade. Repetitio est mater studiorum. Podsjetila ga je ta svako-zlo-obećavajuća šutnja i/ili minimizacija na mnoge stvari iz vremenâ srpsko-hrvatske agresije na BiH.

Prvi elaborat o podjeli Bosne

Još 1989. godine, vidio je potpisnik elaborat o podjeli Bosne koji nije sastavio ni Radovan Karadžić ni Mate Boban nego uvaženi dr Halid Čaušević, sin reis-ul-uleme Čauševića, i to za Aliju Izetbegovića. Dr Čaušević u tom elaboratu nije priznavao posebnost ni Muslimana odnosno Bošnjaka niti zavnobihovsku državnost BiH. On je u tom elaboratu stalno pisao o “građanima muslimanske vjeroispovjesti”, a njegova preporuka u slučaju raspada Jugoslavije bila je da se “muslimanskim građanima BiH” treba omogućiti sljedeći izbor: oni koji se osjećaju Srbima i/ili bližim Srbima da se nastane u srpskom ostatku Jugoslavije, a onima koji se osjećaju Hrvatima i/ili bližim hrvatskoj ideji da budu građani Tuđmanove, tada već naziruće, “neodvisne Hrvatske”. Dakle: podjela Bosne i razmjena stanovništva po grčko-turskom i indijsko-pakistanskom modelu!

Iako je dr Čaušević bio poseban slučaj, elokventan i retorički zajapuren čudak opterećen patološkom mržnjom prema komunizmu i vaskolikom Srpstvu te neizlječivom adoracijom svetog hrvatskog državnog prava, opisane preporuke ne treba bagatelisati kao djelo jednog osobenjaka koji je dobro poznavao latinske pravne maksime te Bodlera, ali i o Bosni i o Bošnjacima pojma imao nije.

Pošten u otvorenom iskazivanju svojih najintimnijih političkih ideja i snova, on je napisao i potpisao ono što je veliki dio mindera oko Alije Izetbegovića stvarno mislio i priželjkivao. Dakle osnovno jezgro SDA nije samo snovalo Muslimaniju (“malehna, čusta, ali plaha, nemaš Šokca, nemaš Vlaha” – kako je to jedan nasljednik – u – očekivanju rekao jednom bistričkom grmalju, danas sa ambasadorskom penzijom, u holu jednog ženevskog hotela, 1993. godine, na moje oči i na moje uši); oni su bili i za razlaz odnosno raspad Bosne, njeno brisanje sa političke karte, i priključenje, kao muhamedovska braća, nastajućim antikomunističkim nacionalnim državama: hrvatskoj i srpskoj. Za klerikalni antikomunizam dali bi i državu, a istinskog nacionalnog osjećaja ili nisu imali ili je isti bio onaj nalazećî se u braće Srba odnosno braće Hrvata!

“Zapad nam ne da…”, ili pripreme za osnivanje muslimanije

Zatim se, u vremenima bečkih pregovora između Izetbegovića i Tuđmana a prije Bošnjačkog sabora u Sarajevu, pojavio jedan drugačiji te tada noviji i kvaran i opasan spin: “Ne možemo spasiti Bosnu, Zapad nam to ne da. Moramo spasavati narod. Podjela i muslimanska državica jedini je izlaz.” Ovo sam čuo u Beču, u vrijeme tih pregovora, u vlastitoj kući a iz usta jednog od najvažnijih Izetbegovićevih pregovarača-eksperata, upravnog pravnika vrhunskog ranga sa dugim iskustvom u radu u najvišim upravnim institucijama pre-alijinske Bosne. Čovjek je inače moj veoma blizak rođak, a jedan mislilac bosanske paradigme i potonji, često navođeni,  stopostotni borac protiv podjele Bosne autor je ovoga spina. Radi se i o mom i o rođakovom višedecenijskom prijatelju, čovjeku velikog znanja i sposobnosti ali upropaštenog onim što je Nedim Filipović−povodom Fehima Bajraktarevića−volio opisivati kao monomanija.

Naši stari su to izražavali turskom izrekom: benden baška kimse jok što bi se moglo prevesti kao: na ´vom Sv’jetu kromje mene nikog nejma. Posjeta se izrodila u jako mučnu večeru i ja nisam mogao, čitavu noć, doći sebi kako neki ljudi kao njegov prijatelj-šef tako olako samovlasno ukidaju čitave zemlje, planiraju tuđa preseljenja, i sve to još oblače u tirade o spasavanju naroda.

Spasavam narod tako što ga ostavljam bez zemlje! A historija nas uči da svaki narod bez zemlje uskoro prestaje biti narod. U isto to vrijeme bečkih hrvatsko-bošnjačkih pregovora, tadašnji mladi lav najekstremnijeg dijela SDA, Adnan Jahić, današnji univerzitetski profesor historije sa diplomom arabiste i angliste te samostilizovani kritički intelektualac u stalnoj duhovnoj razmjeni, od otprilike 2000. g.,  sa Hasanbegović dr Zlatkom – ustašoidnim Aurelom Fulirom tim  zbiljskim ustašoidom ali istovremeno i ljubimcem lijevih glasila kao Oslobođenje i Dani, sastavio je, u svom ranijem izdanju politički izuzetno ambicioznog radikala, kao predlog, “Ustav krjeposne islamske države Bosne i Hercegovine” (jedan sarajevski novinar, uvijek obaviješten i uvijek u posjedu mnogih “povjerljivih narativa” ali sklon maštovitom tumačenju istih, tvrdio mi je da su tadašnjem Jahiću svesrdno pomagali Vedad Spahić, rahm. Nisvet Džanko, i, vidi čuda, Emir Imamović-Pirke koji se kasnije razvio u liberala i graDŽanistu jakoga glasa a pri tom se veleštovani Pirke fura i na Dežulovića). Sve su to bile pripreme za proglašenje Muslimanije u kontekstu kvarnog zapadnog predloga koji su na sto stavili Owen i Stoltenberg, a i uz svesrdnu kvislinšku podršku Fikreta Abdića.

Pseudo-lord i norveški šumar isplanirali su da se Bosna transformiše u uniju država, a to bi značilo i faktički i pravni raspad Bosne po ugledu na kratkotrajni i ubrzo zaboravljeni Savez nezavisnih država – podvalu kojom se maskiralo razvaljivanje SSSR-a. Učeni ustavni pravnik i veliki prijatelj Bosne, Nijemac hrvatskog porijekla gosp. Philippi-Nowak došao je nekako do broja mog bečkog telefona i zvao me kasno noću, sav usplahiren, jer je od njemačke administracije, kojoj se to nimalo nije sviđalo, dobio i detaljne i zastrašujuće podatke o toj mirovno-diplomatsko-političkoj popari.

Preko rođaka dra Adnana Filipovića, koji je tada živio u Zagrebu, kao važan faktor firme Glaxo dok nije morao da utekne u Ameriku jer je mnogim Europljanima u Tuđmanlendu smetalo da je nekakav Turčin na tako bitnom položaju, obavijestio sam oca o poruci iz Bonna a on se , takođe, sa čitavom bosanskom ženevskom delegacijom nalazio tada u Zagrebu. Obavijestio sam ga o užasavajućim upozorenjima Nijemaca i drugih bosanskih prijatelja. On je već ranije bio informisan preko svog starog prijatelja, brata bivšeg francuskog premijera Mišela Rokara koga su smatrali izuzetno moralnom osobom ravnom paradigmatskom Mandes-Fransu i koji je bio principijelni protivnik Miterana uopšte i njegove anti-bosanske politike posebno, kako je na trojnom sastanku Kol-Miteran-Mejdžor kamerad Miteran insistirao: „Muslimanima u Bosni treba omogućiti preživljavanje!“−dakle: stvoriti im rezervate, bantustane ili nešto slično!

Unija tri države

Vratimo se zagrebačkom slučaju Izetbegovićevog potpisanog prihvatanja unije tri države, a zatim bržajboljičnog povlačenja tog potpisa−nije to prvi put bilo tako, sjetimo se lisabonskih gibanja ranog proljeća 1992. godine.  Alija Izetbegović imao je jednu osobinu koja je ponekad imala užasne posljedice, a ponekad dobre. On je bio politički kunktator – oklijevalo; razvlačio je stvari kao najširu jufku služeći se svojom omiljenom frazom: “Mislim da bi bilo dobro da ovo prenoći”. I sutradan bi dolazio sa novim mišljenjem i novim stavom o stvarima. Tako je, dobro nareziljen, povukao potpis i razbjesnio Owena. No, Muslimanija nije odbačena kao politička ideja, pa se u vremenima oko Bošnjačkog sabora iznova itekako koketiralo sa njom. Napravljene su granice te zemlje bez rijeka i izlaza na more okružene Miloševićevom krnjom Jugoslavijom te Tuđmanovom Velikom Hrvatskom; zet Hasana Čengića, uvaženi Veladžić, smislio je da Krajišnike preseljava u Srednju Bosnu; a spisak sličnih budalaluka proizišlih iz mozgova osrednjih medreselija poduži je. Zavukli su se Alijini pljeskači u sarajevski hotel Holiday Inn sa zadatkom da aklamacijom proglase Muslimaniju, a cjelovitu Bosnu su spasili jedan Izetbegovićev nesmotren potez i jedan puki slučaj proizišao iz toga. Izetbegović se, u vrijeme priprema Bošnjačkog sabora, nekako nagodio sa Harisom Silajdžićem da iz vrhuške uklone MahmutČehajiČ dr Rusmira.

Silajdžićev ego nije podnosio MahmutČehajiČev, i vice versa. Prije nego što je poslan u političku išćeranciju, MahmutČehajiČ dr Rusmir više je puta i sâm dijelio Bosnu; sjetimo se njegovog splitskog dogovora sa Tuđmanom koji je Ivica Puljić na Dnevniku TVSA opisao riječima: “E sad nam baš ništa nije jasno!”. MahmutČehajiČ dr Rusmir bio je najveći protivnik bošnjačke nacionalne ideje i pisao je, 1991. godine, da „bosanske muslimane“ ništa ne veže za Bosnu, da je njima jedino Islam važan i da im  je bliži musliman sa Filipina nego bosanski Hrvat ili Srbin; srednjovjekovni stećci i utvrđeni gradovi „bosanskim musimanima“ ne znače ništa, tada je smatrao taj produhovljeni indžilir.  

A onda je napravio političko-ideološki volte-face, ne iz ubjeđenja nego iz jarosti i jâla što je izbačen iz vladajućeg trijumvirata. Biću protiv njih, eto iz inata, kako su se samo usudili da me škartuju! Bilo kako mu drago, to je spasilo Bosnu od disolucije i sprečilo pojavu nakazne Muslimanije. Naime, moj otac je krenuo u Holiday Inn ne zato što je bio pozvan na tu odsudnu sjednicu, iako je još uvijek bio skupštinski poslanik i jedan od lidera opozicije, nego zato što je dobio vijest da se u Holiday-u nalazi njegov prijatelj i stranački kolega prof. dr Salih Burek. U hotelu je najedanput pred njega izbio produhovljeni indžilir i zavapio: “Profesore, hočete li i Vi dopustiti da ovi herostrati unište Bosnu?!?”. I tako su ušli u tu salu i održali dva vatrena govora u kojima su upozorili pljeskače da se ne daje čitava, međunarodno priznata, država na tepsiji za neku provizoriju; odnosno da ne daju gotovinu zarad veresije. (Iste te godine na Palama, Dobrica Ćosić je rekao da je država BiH “Alijina provizorija koja neće dugo trajati”!). Veliki broj pljeskača, kada su shvatili da će ostati i bez države i bez kuće svoje, prevrnuo je ćurak. I Izetbegović i Silajdžić i Hasan Čengić i njegov zet Veladžić i grupa drugih politički ambicioznih hodža koji su godinu ranije okupirali IVZ nelegitimnom i nelegalnom smjenom reisa Selimoskog pobjesnili su, ali su i bili relativno paralisani neočekivanim otporom pljeskača.

Honorisani Bošnjaci preko noći

Moj otac, koji je sjajno mislio politiku ali nije bio dobar praktični političar, učinio je tada svoj najblistaviji praktično-politički potez. Došao je do našeg rođaka Adila Kulenovića koji je vodio Radio 99 i sa radija se javio u etar i objavio narodu da mu SDA u hotelu ukida i dijeli međunarodno priznatu državu da bi stvorila Muslimaniju. Brižljivo pripremana skrivena murafa pretvorila se u Pulčinelinu tajnu – stvar svima poznatu. I tako propala! Ubrzo je SDA objavila da čvrsto stoji na stanovištu jedinstvene, međunarodno priznate, sekularne, građanske Bosne. Kakvi god bili njegovi motivi, MahmutČehajiČ dr Rusmir odigrao je spasilačku ulogu u toj prljavoj igri i današnji Bošnjaci te Bosanci duguju mu zahvalnost. Iza toga je uslijedio Bošnjački sabor i prihvatanje bošnjačkog imena. SDA je na to teška srca i neiskreno pristala jer je imala sasvim druge političke planove. U datoj situaciji, kada je Muslimanija propala, bošnjaštvo je bilo jedina zaštita pred mogućim pogubnim posljedicama prihvatanja plana o uniji tri države. Zato su se, preko noći, najvatreniji ideološki poricatelji bošnjaštva, dobro honorisani za svoje slugeranjstvo i od Nijaza Durakovića i od Alije Izetbegovića (treba podsjetiti da je drug Nijaz Duraković od povratka druga Adila Zulfikarpašića u Bosnu pa do svoga izbornog debakla bio zapravo najeksponiraniji politički protivnik bošnjaštva!), kumordinari  poput Alije Isakovića, Muhsina Rizvića, Mustafe Imamovića, Atifa Purivatre, Zilhada Ključanina, Muniba Maglajlića, Šaćira Filandre, Hilma Neimarlije, Enesa Karića u rasponu od ponoći pa prije prvog jutarnjeg pijetla pretvorili u vatrene objašnjavače kako je bošnjaštvo „jedini izlaz za nas; prava stvar; istinski identitet“ itd. itsl. U toj epizodi lijepo se je samonaslikala sva moralna bijeda našijeh narodnijeh mislilačkijeh nada-uzdanica. S time u vezi potrebno je osvrnuti se na jedan skoriji memoarsko-žurnalistički zapis Jasmina Durakovića. Očito je da je tekst Jasmina Durakovića dio atmosfere nastale oko “ne-papira”. U glavnu tezu napisa neću ulaziti jer je ona bjelodana, ono što se na engleskom kaže truism, i već više puta iskazana u sarajevskom javnom diskursu. Osvrnuću se na neke neodržive kvalifikacije i tumačenja, prvenstveno vezane za javni lik moga oca uopšte, a zatim i za njegovu ulogu u epizodi oko saborske aklamacije bošnjačkog imena.

Neodgovorna je preko svake mjere Durakovićeva sintagma “prepoznatljivo pretjerivanje”, a koja se odnosi na očevu karakterizaciju Alijinih preporodavaca i vijećekongresovaca kao “intelektualnog polusvijeta”. Prije svega o tzv. prepoznatljivom pretjerivanju. Otac moj svakome  mislećem i moralnom čovjeku nije bio prepoznatljiv po pretjerivanju, nego po ciceronovskom cinizmu, sarkazmu, ironiji, koji su bili i filozofski utemeljeni njegovim oslanjanjem na mislioce kao što su Heraklit, Aristotel, Spinoza, Kant, Hegel, Marks, Niče, Hajdeger i njegov omiljeni Vitgenštajn.

Obožavao je, na primjer, otrovnu a duboku Hegelovu rečenicu: “Predivna Fihteova filozofija u našim danima postala je vlasništvo domaćica sa salonima i neuravnoteženih pjesnika”. Bio je moj otac otrovan u svom iskazu, ali uvijek argumentovano osnovan. Sarajevski javni polusvijet, osrednjaci raznijeh fela, nisu to podnosili i odgajali su te širili mržnju prema njemu. Gotovo nikada u stanju da mu se direktno pismeno suprotstave, ogovarali su ga po raznim svojim polujavnim okupljalištima, izmišljajući i telaleći svakojake laži o njemu. Koktel takvih neistina i stupidarija mogli ste pročitati u pseudo-nekrologu koji mu je napisao izvjesni džezer i upriličavatelj javnih manifestacija, prezimenom Zubčević, na portalu nomad.ba. Jedna od prepoznatljivih neistina bio je i spin o njegovoj “prepoznatljivoj pretjeranosti”. Istina je onima koji se boje da se suoče sa istom uvijek pretjerana. Duraković koristi opisani spin – retorički obrat da bi relativizovao  ono što će napisati u svom tekstu, a sve u svrhu nezamjeranja i danas premoćnim SDA-ovskim preporodovcima i sličnim minderskim bebama iz epruvete. Jasmina Durakovića opis pojava kao Alija Isaković i Enes Duraković kao, pafrafraziram, nekakvih značajnih i ispravnih velikana koji su se krajnje odgovorno bavili sudbinom naroda moguće je opisati samo jednim, u Sarajevu nekada često upotrebljavanim, austro-germanizmom: šlihtanje.

Did

A sada o “velikanu” Aliji Isakoviću koji je svršavao dok su mu se pikzibneri kao Hadžem Hajdarević obraćali sa “Did”. Slučaj je interesantan za analizu pojavnih oblika šovinističke repatrijarhalizacije u nas! Otac moj je, do kraja sedamdesetih godina prošlog vijeka, u potpunosti izgradio negativno mišljenje o Aliji Isakoviću i kao javnom radniku i kao privatnoj osobi, iako mu se Alija Isaković, negdje od 1966. g., uspio uvući pod kožu. Očeve prve sumnje oko Isakovićevog sveopšteg moralnog statusa nastale su već 1971. godine. Pođimo redom. Nakon smrti Maka Dizdara, jula 1971. godine, vodeći književni časopis u BiH, Život, preuzeli su moj otac, Alija Isaković, Veselko Koroman i Stevan Tontić. U međuvremenu je pjesnik, i to vrhunski, Veselko Koroman objavio jedan napis u zagrebačkim novinama. U tom napisu Koroman je, sasvim opravdano, naglasio da Branko Mikulić zapravo ne zastupa interese hrvatskog naroda  BiH nego svoje te da je Hrvatima pod Brankom gore nego pod Đurom Pucarom i Cvijetinom Mijatovićem (npr. danas potpuno skrajnuta “afera Alilović” o kojoj bi Josip Muselimović mogao mnogo reći, kada bi to htio). Iz CK BiH – odnosno od Branka, Hamdije i Hasana – došla je stroga naredba da se Koroman urniše.

Na popodnevnom sastanku redakcije, nakon primitka naredbe, tadašnja redakcija sa mojim ocem kao glavnim i odgovornim urednikom se dogovorila da će podnijeti kolektivnu ostavku u znak solidarnosti sa Koromanom te kao protest protiv totalitarističkog naredbodavstva iz kabineta u zgradi u Ulici Đure Đakovića. Sutradan, u večernjem Dnevniku, Mirjana Jančić pročitala je vijest da je imenovano novo uredništvo Života na čelu sa Alijom Isakovićem kao glavnim urednikom te sa Vojislavom Maksimovićem i Ivanom Kordićem kao članovima.

Jutro nakon sastanka redakcije i zauzimanja zajedničkog stava, “velikan” Alija Isaković otrčao je u CK BiH svome pokrovitelju, drugu Hasanu Grabčanoviću. Lukavi i kvarni udbaš Grabčanović rekao je Isakoviću da on treba tu stvar oko redakcije da raspravi sa drugom Mladenom Oljačom, novodošlim brankovskim pojačanjem iz Beograda i promicateljem partizanske književnosti te kulture. Na sastanku su drugom Oljačom, drug Alija Isaković se pokajao za svoj protestni stav, prihvatio drugarsku kritiku i obećao da će izgrađivati samoupravnu kulturu zajedništva, onako kako to vizionarski zacrtavaju drug Branko, drug Hamdija, drug Hasan, drug Mladen. Jedan od njegovih odabranika za izgradnju kulture zajedništva bio je drug Vojislav Maksimović, a svima je poznato kakav je finale doživjelo zajedništvo u interpretaciji druga Vojislava. Ivan Kordić, pristojan pjesnik te i moralan i duhovit čovjek, ušao je u tu redakciju po nacionalnom ključu, ali on nije bio ona vrsta nacional-partijskog miš(ić)a kakvi su bili drugovi Alija Isaković i Vojislav Maksimović. Maksimović je bio utješno rješenje jer su i Isaković i Oljača pokušavali da skuhaju i Stevana Tontića da revidira, ali taj čovjek, u to vrijeme i mlad i na početku karijere te sa svim problemima koje stanje početka postavlja pred čovjeka, nije poklekao i nije se prepao te se nije dao kupiti. Kako tada pa sve do dana današnjega, Tontiću je uspjelo da bude svoj čovjek, usamljenik protiv struje.

 Zaslužni za ljubav prema narodu

Otac moj često je, na svoju štetu, ljudima uhvaćenim u nepočinstvima davao nove šanse. Tako je i odlučio da Isakoviću ponudi mogućnost popravka. Isaković je tu ponuđenu mogućnost zloupotrebljavao na najgori način. Dosađivao mu je svojim, početkom sedamdesetih godina, novonastalim stambenim problemima budući se je odlučio razvesti i smatrao je da mu društvo duguje novi stan jer je on značajan samoupravni muslimanski književnik te javni radnik. Inače, karakteristika ljudi poput Alije Isakovića, Muhsina Rizvića, Enesa Durakovića i sve te bratije do negdašnjih junoša Ključanina i Filandre sastojala se i u tome što su se smatrali zaslužnima zbog svoje ljubavi prema vlastitom narodu. Narod im sve duguje jer su se oni zaljubili u njega. Nikada im nije ni padalo na pamet da pomisle je li narod htio da se oni zaljube u njega i šta je narodu predstavljala ta njihova zaljubljenost u istoga.

Iz činjenice što su se zaljubili u narod oni su izvodili zaključke da im i njihov narod i beha te jugoslovensko samoupravno društvo duguju svaku vrstu beneficije: masno plaćene poslove sa oskudnim radnim satima, uredničke sinekure, prostrane društvene stanove, raznorazne vrste honorara i drugih nadarbina, itd. Primjera radi, Muhsin Rizvić je bio pvi profesor sarajevskog Filozofskog fakulteta koji je svoje račune plaćao Diners-karticom još u ona vremena kad se kartica pritiskala u onoj čudnoj mašini sa indigo−papirom što sam se osvjedočio jedne prilike, oko 1975. g. u staroj poslovnici JAT-a u Vakufskom neboderu; turski politički magazin na bosanskom jeziku, da posudim tačan opis jednog intelektualca, po imenu Stav opisivao je, nedavno, Rizvića kao tešku žrtvu titoizma! Vratimo se historiji Isakovićevog stambenog kukumavčenja! Književnik Isaković našu je kuću telefonski nazivao, jedno vrijeme, gotovo svako veče i kamčio očev stambeni zagovor kod svemoćnih i stanovima raspolažućih drugova (trijumvirat Branko, Hamdija i Hasan). Kada se ustanio, prvo u manji stambeni prostor, a zatim u latifundiju na Ciglanama njegovi ranovečernji telefonski pozivi naprasno su prestali.

Isakovićeva moralna insuficijencija trijumfantno se ispoljila i u već više puta opisivanoj aferi recenzentskog pokopavanja studije Jasne Šamić o Hasan Kaimi-babi. Međutim, gotovo je nepoznato da je Isaković direktno svojom recenzijom sprečio da sarajevska Svjetlost objavi rukopis knjige drama Anastazije-Bele Šubić. Bilo je to ranih osamdesetih godina prošlog vijeka.

Zašto je to Isaković učinio? Isaković, pisac malog dara a velike vlasti u književnosti i izdavaštvu uopšte, vidio je svoju šansu u oskudnoj beha dramskoj književnosti. Povlačenjem Miodraga Žalice iz aktivnog dramskog spisateljstva, do početka osamdesetih godina prošloga vijeka, Isaković je, praktično, ostao jedini sarajevski dramski pisac. A kada si jedini nemoguće je da ti drame budu loše, čak iako su nepismene poput Isakovićevih proizvoda Generalijum, To, Papirna, Hasanaginica. Osim anahronog Luke Pavlovića, pozorišne kritike u Sarajevu nije bilo jer je vrhunski talenat Hamdije Demirovića svuda nailazio na zakračunana vrata.

Demirovićevi sarkazam i ironija, matoševski i po duhu i po kvalitetu, a primijenjeni na tadašnju otužnu vašarsku šatru od sarajevskog teatra, strašili su polusvijet koji je naselio sarajevski pozorišni život iza smrti Jurislava Korenića i praktičnog povlačenja Miodraga Žalice. Vlajko Ubavić ostao je slamka među vihorove usred moćnih netalenata kao Josip Lešić te njegova nevjesta Kaća Dorić, Vlado Jablan, Miro Avram, Miroslav Jančić, Luka Pavlović itd, te uz konstantno obećavajuće, ali nikada dovršene, velike talente Sulejmana Kupusovića i Dubravka Bibanovića. Prodor pokojne Bele Šubić u bosansku dramsku književnost, nakon trijumfa koji je na jednom međunarodnom festivalu ostvario njen dramski tekst Džon i Meri koji je tretirao pitanje: rađati djecu ili ne u današnjem Svijetu, mogao je Isakovića poslati u ropotarnicu. On je malicioznom recenzijom sprečio objavljivanje rukopisa Šubićeve, a kao jedan od najmoćnijih ljudi u Svjetlosti – uz Gavrila Grahovca, Marija Vukića, Abdulaha Jesenkovića, Ivana Lovrenovića, Jasminu Musabegović – on je zapravo bio u onome što se danas naziva sukob interesa.

Šubićkin rukopis nikada nije objavljen! Na kakve niske grane je Isaković bio u stanju da dovede dramsku književnost ilustruje i njegov rukopis Hasanaginica. Davan u raznim pozorištima diljem BiH, vrlo brzo snimljen kao TV−drama, on je bio negacija svega univerzalnog u predaji o Hasanaginici. Predaja o Hasanaginici, naime, posjeduje univerzalnu tragičnost koja je iz baladeskne dvodimenzionalnosti uvodi u estetsku trodimenzionalnost, kako je to davno utvrdio suptilni analitičar te balade Henrik Barić, a kasnije potvrdila Hatidža Krnjević (danas Dizdarević). Od univerzalno – tragičnog spalo se na nacionalni dramolet o ugroženosti Bosne i Bošnjaka te o vrhunaravnoj ljepoti patrijarhalnih porodičnih vrednosti koje simbolizuje Isakoviću simpatična svekrva koja shvata ugroženost Bosne od hrišćana sa svih strana za razliku od Isakoviću nesimpatične Hasanaginice čija je begovska priroda utopljena u nezdravi višak tankoćutnosti. Tako su se stvari u Evropi poimale oko 1840, a u Srba i Hrvata oko 1860. „Did“ Alija  nepobitno je kasnio dobrih stotinu i deset godina za braćom Srbima i Hrvatima. Ali, znao je taj isti loši pisac još gorih dramoleta svome petku post! Nakon pojave Isakovićeve drame sa svih repertoara nestala je npr. Ogrizovićeva Hasanaginica, stariji ali bolji tekst, te Simovićeva istoimena drama, nastankom savremena Isakovićevoj, ali više od stotinu godina ispred Isakovića, po dramskoj i estetskoj suštini.

 “Naš neprijatelj”

Gadna strana Isakovićevog djelovanja uočava se i u njegovom odurnom, a brutalnom napadu na književnika Izeta Sarajlića, krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka. Izet Sarajlić svojevremeno je bio važan pojav u beha književnosti. Ne samo poziciono – sinekuristički kao Isaković, nego i umjetničko–suštinski. On je bio jedan od ljudi koji su bosansku poeziju preveli iz socrealizma u jednu lokalnu varijantu raičkovićevskog sentimentalizma. Sve što je imao da kaže u poeziji rekao je za pet godina, u rasponu 1955-1960. g., jer se kasnije samo ponavljao u opadajućoj putanji. Kako je bio izrazito inteligentan čovjek mora da ga je to iznutra grizlo preko svake mjere pa se u njega ispod maske zaljubljenika u Čovječanstvo razvila cinična netrpeljivost prema mnogim pojedincima, uključujući i sirotu djecu iz koševskog komšiluka kojima je nastojao godinama da zabrani popodnevne igre u vremenima kada Pjesnik spava. Nedavno je Jasna Šamić tačno podvukla njegov samorazarajući narcizam.

Sarajlić je volio malo stvari na Svijetu: ženu Idu i ćerku Tamaru, SSSR i rusku književnost, Beograd i beogradske književnike. Takav kakav je bio, ipak nije podmetao ljudima na isakovićevski način jer je bio urbano civilizovan i u osnovi pošten čovjek. Izuzetak je bila njegova netrpeljivost prema Anđelku Vuletiću koga je uvijek definisao kao “ustaša”, a vrijeme mu je, ipak, dalo za pravo. Kompulzivno-opsesivna mržnja prema Sarajliću decenijama je razdirala Isakovića. Sarajlić ga ni na koji način nije izazvao jer Isaković za Sarajlića prosto nije postojao kao književna i svaka druga činjenica. Češće sam sretao Sarajlića, ali ne sjećam se da je ikada i pomenuo Isakovićevo ime, čak i u vremenima pamfleta u Životu. Jedino moguće objašnjenje bi bilo da je Iskaović u Sarajliću mrzio uspjelu varijantu sebe sâmog, ranog a neuspjelog.

Dok je Sarajlić savršeno kotirao u beogradskim najbitnijim književnim krugovima, onim među kojima će se naći dobar broj ideologa agresije na BiH i genocida nad Bošnjacima, Isaković je , ranih šezdesetih godina XX vijeka, kucao na ista beogradsko − novosadska vrata. Kucao, ali bezuspješno. Quod licet Iovi, non licet bovi! Već sam pisao kako je Isaković zamjerao Sarajliću da je velikosrbin jer je ekavac, a pritom je zaboravljao svoje rane, ekavske, radove. Sarajlić, ispjevan kao pjesnik, oprobao se na feljtonu vjerovatno potaknut feljtonima Gustava Krkleca koje je objavio, kao urednik, u kući Veselin Masleša. I tu je, nakon poezije, podbacio. Njegovi feljtoni zapravo nisu feljtoni, nemaju ništa od Matoša i Krkleca ili Vinavera kao norme feljtona u nas. Ali su bitni kao dragocjena, ipak sirova, građa za historiju beha književnog života u titoizmu.

Kada se, 1975. godine, pojavila Sarajlićeva feljtonistička knjiga Koga će sutra voziti taksisti, Isaković je u Životu, časopisu kome je bio glodur, objavio otrovni i neutemeljeni napad na Sarajlića pod naslovom Izet Sarajlić, laudator. Zloupotrebio je najznačajniji književni časopis za lični obračun i javno ubistvo čovjeka koga nije trpio. Iz teksta isijava i, jako dobro upakovan, bošnjački šovinizam odnosno optužba da je Sarajlić izdao narodnu „muslimansku“ stvar. Isakovića je skandalizovala Sarajlićeva književna upotreba beogradskog govornog vulgarizma kujna.

To svjedoči o Isakovićevoj lingvističkoj nepismenosti i neshvatanju uloge različitih jezičkih funkcionalnih stilova u književnosti. A radilo se o čovjeku koji je imao ambicije da sastavlja rječnike! Moj otac koji je Izeta Sarajlića i volio i cijenio a još više njegovu sestru Raziju, vrsnog prevodioca sa italijanskog jezika i važnu stvaralačku ličnost sarajevske kulture, jako je zamjerio Isakoviću taj pamflet. Isaković bi odgovarao da je Sarajlić “naš neprijatelj”, dok mu je Anđelko Vuletić bio “naš prijatelj”. Interesantno je da je Sarajlić tokom agresije ostao u Sarajevu i sa Bošnjacima, a naš prijatelj Anđelko Vuletić činodejstvovao na proglašenju HZ Herceg-Bosna dok mu se iz publike smješkao , tada još uvijek mladi te na ljuborojsovsku nularicu ošišani i u bile bičve obuveni, niko drugi do Miljenko Jergović.

Pri kraju, iznio bih još samo dva zapažanja iz moje bogate fascikle o Isakoviću. Isaković je, kao urednik Svjetlosti, sredinom osamdesetih godina, progurao popularno izdanje spjeva Ženidba Smailagić Meha bjelopoljskog rapsoda Avda Međedovića. To je najduža zapisana južnoslovenska epska pjesma i ima ključno mjesto i u homerskom pitanju i u sveukupnoj teoriji književnosti. Međutim, Isakoviću se nije svidio Međedovićev jezik, pa je njegov bjelopoljski izričaj pretvorio u svoje viđenje bosanskog jezika. Radi se o kulturnom nasilju prve vrste, a takve stvari su se radile oko 1800-e i odavno su postale anahrone u ozbiljnom bavljenju usmenom predajom. Sjećam se koliko je Đenana Buturović, vodeći autoritet za bošnjačku usmenu predaju, bila skandalizovana tim Isakovićevim ideologizovanim silovanjem Međedovićevog izvornika. Epizoda ilustruje i stepen Isakovićevog šovinizma odnosno njegov paternalizam prema lokalnom izričaju sandžačkih Bošnjaka. Pređimo na drugu dogodovštinu.

Političke životinje

Isaković je bio socijalna i politička životinja prve vrste. Dok se vrlo rano progurao do važnog mjesta na Alijinom minderu, strateški je rasporedio svoju bolju polovinu Eminu Kečo, ženu koja je jednom vidjela Habermasa, u CK umirućeg SDP-a, kod svog zemljaka Nijaza Durakovića. Baš onako po balijski: svaka igra, svaka dobiva (ponavljam da izraz balija ovde ima ulogu klasno-socijalnog opisa, a nije stereotipni etnički pežorativ). SDP je propao, ali Isakovićeva i Vezirina Minka nije propala nego je, naprotiv, procvjetala. Isaković, lukav kakav je bio, svoj odani rad za Izetbegovića nije naplatio sinekurom za sebe, nego za uvaženu Minku. Dotična je imenovana za ambasadora BiH u Austriji, sa sjedištem u Beču, a tokom rata. Te ratne 1993. godine, Radoslav Katičić upriličio je u bečkom Institutu za slavistiku razgovor o bosanskoj književnosti. 

U razgovoru su učestvovali Mile Stojić i Alija Isaković. Bio sam u publici a tu su bili još i Džavid Husić, Bogdan Bogdanović sa ženom, Ivan Ivanji sa gospođom, Drago Roksandić, itd. Zapanjila me i naljutila sljedeća Isakovićeva izjava: “Mi smo odlučili da ne popravlljamo Vijećnicu. Hoćemo da ona, tako spaljena, ostane vječiti spomenik da je tu zgradu uništila vojska jedne zemlje čiji je predsjednik bio jedan književnik: Dobrica Ćosić.”

Upitao sam iz publike: “Ko su to Mi, u kom javnom forumu to Mi odlučuju, kada su se te odluke donijele, imaju li pismeni tragovi za takve odluke itd.” Bogdan Bogdanović je dodao: “Vijećnica je isuviše lepa zgrada da bi se od nje pravio spomenik nekom Dobrici Ćosiću”. Reakcija je bila tipično isakovićevski besramna: muk. Šutnja! Prisjetio sam se u tom trenutku kako je Ivan Kordić opisivao Isakovića: “Domac. Uvijek šuti, nikada se ni o čemu ne izjašnjava, i gura svoje”.

Napisano je dovoljno da pokaže kakav je zaista bio Alija Isaković o kome je moj otac, navodno a prema Jasminu Durakoviću, imao “pretjerano negativno mišljenje”. Sve što je moj otac govorio i mislio o Isakoviću u vremenima Branka, Hamdije i Hasana, došlo je do još jačeg izražaja tokom Alije Isakovića opskurnog isjeđavanja na savjetničkim minderu Alije Izetbegovića, a možda i literatovog čučanja na kilimu dok je njegov mudri imenjak i Vođa sjedio, nogu prekriženih u turski sjêd, jer tako iziskuju naši lijepi običaji eda bi se znalo ono vječno: ko je baša, a ko subaša.

Piše: Nenad Filipović za Preokret
Foto: Printscreen YouTube

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top