ADNAN BRATIĆ: Botovi u trougliću omeđenom žicom

Za vrijeme izbora, kao i prije i poslije, na vidjelo izlaze i maske i stvarna lica političara to be i rivala im već u foteljama. Retorika izdaje, obmane, kolapsa države vuče se u govorima kandidata toliko da se ne baziraju na njihovim uspjesima i planovima za vladavinu (koje često i nemaju), nego na manjkavosti i lapsusima drugih. Stado vođeno emocijama često će se približiti što dramatičnijem mrmljatoru monologa-tužaljki, onom ko ih najjače dirne u srce ili sjećanja. Nisu, naravno, primorani ništa od obećanja ispuniti; samo je važno naći dušmanina i biti moralista i apologet sopstvenih grešaka i neuračunljivosti.

Na stotine verzija istine postoji, natovarenih u trouglić omeđen žicom, odskočnim minama i tužaljkama tri desetljeća zaostalim za svijetom. BHS-kontekst ne odmiče od teme rata i zavjera, pogotovo kod etnički-vođenih stranaka, faca trobojne, troglave aždahe. Sa narodom skinutim sa ADHD-tableta mogu raditi šta hoće uz mamac. Bilo to neka taktika zastrašivanja gdje se oni prikazuju kao vampiri, krvoločni likantropi ili šta se sve može reći za opciju ne nalik željenoj, ili pak lista “vrlina” koje određeni posjeduju, uvijek će se naći način da dovoljnu sumu glasača privuku plakatu nasmijanog čovjeka bijelih zuba, koji čitaocu pruža ruku a leđa pokazuje srednjak.

Nekad su stranačka glasila važila za papirnu propagandu. U razdoblju elektronike, kada su se ljudska bića priključila svjetskoj mreži informacija, naslovnice su sve više počele mijenjati linkovi za članke provokativnih i(li) srceparajućih naslova – jedinog dijela kojeg će publika pročitati. U vijestima su (često plaćenički) stavovi i sadržaj koji vrši istu ulogu kao novine prije njih – spinovi, klevete i laži u odbrani nesposobnih finansijera naručenih tekstova.

No, pokoje su organizacije se odlučile za “humaniji” pristup zamazivanju očiju, doslovno koristeći jedinke Homo sapiensa za raspršivanje neutemeljenih tvrdnji ideologa-državoraskolnika. Botovi na društvenim mrežama, pogotovo Facebooku gdje se glasačke baze partija najviše okupljaju u modernizovanom e-svijetu, preuzeli su pozicije anonimnih kolumnista i urednika šovinističkih časopisa kao “informera” i “prosvjetitelja nacije”, sami po sebi ličnosti sa imenom, prezimenom i licem ali opskurnom historijom.

Emocionalno-nabijenim tekstovima i montažama nalik onima Jasmina Mulahusića i njegova četiri profila, te copy-paste tehnikom kojom se koriste mnoge stranice s predznakom “Bošnjaci”, “Hrvati”, “Srbi” i slično, prikupljaju preglede, dijeljenja i komentare neukih koji u njihove bljuvotine vjeruju. Šlagvort od dva ili tri paragrafa koji koriste nizove logičkih grešaka kao što su strawman i whataboutizam strukturalno popunjavaju uvredljivi izrazi za druge narode, te čak i pripadnike političkih pokreta – kao izdajice kojih se treba riješiti da bi oni koje propagiraju uspjeli uspostaviti blagostanje.

Često te analize – nizovi rečenica nalik esejima osnovnoškolske djece na temu “Moja domovina” – prelaze od običnih izvlačenja iz konteksta citata ljevičarskih aktivista i slično do napada na sve koji se ne slažu s njima. Neki, kao što je već pomenuti Mulahusein, otvoreno prihvataju fašizam, historijskim revizionizmom udarajući na ljevičare. Huškaju i na druge narode, a ponekad i umjetnička djela kao što su filmovi “Quo Vadis, Aida?”, “Dara iz Jasenovca” i stvaralaštvo Feđe Isovića koriste u političke svrhe kao retoriku mržnje, nacionalnog ponosa i “osvještavanja” o zavjeri protiv nas. U nekim se slučajevima otkrivaju kao moralni odroni, obrušavajući se na borce za pravdu kao što su Davor Dragičević i Arijana Memić, a forsiraju i ozbiljne reportere da upotrebljavaju njihov polurazvijen vokabular vulgarizama i diktature, ispitivajući domoljublje neistomišljenika. Iako se predstavljaju kao čuvari određenog stava, ponašaju se upravo kao oni koje navodno kritikuju – raduju se tuđim nesrećama.

Ono na šta nijedan neće odgovoriti jeste kolika je odgovornost njihovih donatora za razaranje Bosne i Hercegovine, kada se god pojave na vidjelo afere stranačkih čelnika. Mnogi ili ignorišu pitanja postavljena njima ili izmišljaju kompleksne i apsurdne narative o historiji svoje nacije i navodnim ali nikad dokazanim urotama protiv nje, koristeći se često falsifikovanim dokumentima da potkrijepe priče. Prešutjet će i koalicije svojih sa neželjenima samo da bi one koji ih prozivaju prikazali kao izdajice nacije. A koliko god sa sigurnošću tvrdili da je nešto onako kako jeste, ponavljajući kao navijene igračke beznačajne sintagme izdajništva i dezerterstva, razni, koji su dijasporci i žive van Republike Apsurdistana, pametuju lokalcima još nastanjenim unutra o opcijama na listićima koje trebaju zaokružiti.

Bosanski jad ne završava tu. Pošto prosječni građanin-glasač državi u porezu daje značajan dio novca, koji će biti raspoređen po strankama preko budžeta, svežnjevi će najvjerovatnije ići istima koji ne samo da su iz zemlje pobjegli nego iz inostranstva govore ostalim šta da rade i kako, a ponajviše melju o patriji. Narod, time, plaća da mu izmišljaju epske narative bez ikakve doze realizma, u kojima su samo oni, nabildani, ni krivi ni dužni, heroji – i od kojih ništa ne dobijaju osim srednjeg prsta iz postera.

Specifičnost BHS-a jeste to što anonimnim duševnim bolesnicima koji ne poznaju koncept privatnosti nagrađuju jer im seru o ljepoti mjesta u kojem žive, s tim i očiglednoj kontradikciji uljeza i “kukavičjih jaja” koji ih uništavaju. Same su po sebi te priče verbalne dijareje idiota s gramofonima koji se svisoka deru publici, naručenih intelektualaca iz kojih bezdušnost strši kao iz Bafometa rogovi.  Doduše, zastrašujuće je to što imaju stvaran učinak na stanje u kojem se svi kolektivno nalazimo – iz status quo stalno nagore, neinformisani biraju makadame u trnje i blato, omamljeni alatom ajkule etnosa.

Elektronska oprema postala je način indoktrinacije i divizije po ideološkim crtama, iza kojih se kriju prešućene nesposobnosti lidera koje često bivaju otkrivene samo od suparnika radi njihovog ličnog bogaćenja. Njeni najveći korisnici ili su krojači sudbine ili njihove vodilje do eventualne disolucije BiH. Jedini korak naprijed iz začahurenosti uključivao bi opismenjavanje stanovništva i shvaćanje da je istina kompleksna i nikad crno-bijela, što se u skorijem vremenu, nažalost, neće desiti.

Piše: Adnan Bratić za Preokret
Ilustracija Preokret (Foto: Pixabay) 

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top