MUHAREM BAZDULJ: Duga, alkar, kukavica!

Sudeći po bibliotečkim katalozima, tu je knjigu sarajevska Svjetlost u periodu od 1967. do 1984. objavila u četiri izdanja u ukupnom tiražu od tridesetak hiljada primjeraka. Knjiga je zbirka od tri novele Dinka Šimunovića, a u naslovu knjige su naslovi sve tri redom po kojem se u knjizi pojavljuju: „Duga, Alkar, Kukavica“. Priredio ju je Muhsin Rizvić, a namijenjena je djeci uzrasta od devet do četrnaest godina.

Taj naslov, to „Duga, Alkar, Kukavica“ je nešto po čemu je moguće prepoznati ljude koji su osnovnu školu završili u Bosni i Hercegovini, a danas su, štono kažu, u najboljim godinama: od kasnih tridesetih do kasnih pedesetih, pošto im je knjiga bila u obaveznoj lektiri. Biće da se Šimunović čitao i u školama u Hrvatskoj i Srbiji, ali to su bila druga izdanja, iz zagrebačkih odnosno beogradskih izdavačkih kuća, primjera radi „Odabrane pripovijetke“ ili „Izbor iz proze“, gdje su se neke od izabranih priča praktično nužno poklapale, ali su izdanja, odnosno naslovi knjiga bili drugi.

Milanovićevi biseri orijentalizma

Prateći koliko-toliko nisku (orijentalističkih) bisera koje Zoran Milanović, predsjednik Republike Hrvatske posljednjih mjeseci i nedjelja, što izgovora što ispisuje po bespućima društvenih mreža, stalno imam istu asocijaciju: Duga, Alkar, Kukavica.

Duga – zato što priča „Duga“ govori o djevojčici koja želi da postane dječak, a Zoran Milanović već godinama želi da se do kraja i krajnosti od nominalnog ljevičara pretvori u radikalnog desničara.

Alkar – zato što je Zoran Milanović porijeklom iz Sinja.

Kukavica – zato što je kukavica.

Prije petnaest-dvadeset godina, neko od sarajevskih novinara je duhovito primijetio da nije toliki problem u tome što su Alija Izetbegović i Mustafa Cerić politički i vjerski lideri Bošnjaka, nego da je problem u tome da su im optimalne uloge zamijenjene, odnosno da bi Izetbegović bio bolji reis nego što je političar, a da bi Cerić bio bolji političar nego što je reis. (Doduše, budućnost je ovo drugo, reklo bi se, demantovala…).

Na sličan način, u dijelu hrvatske javnosti se već neko vrijeme priča kako su dvojica ambicioznih mladih karijernih diplomata iz Ministarstva spoljnih poslova Republike Hrvatske u trenutku kad su odlučili da se angažuju u visokoj politici pogrešno birali stranačku afilijaciju, pa se Milanović koji je mentalitetom i retorikom čisti desničar odlučio za ulazak u SDP, dok je Plenković, po mnogo čemu sklon socijaldemokratskoj tradiciji, ušao u HDZ.

I zaista, koliko god pojedine Plenkovićeve izjave mogle biti problematične, on nikad nije bio ni blizu toliko bahat i drsko pokroviteljski nastrojen kao Milanović. Naročito je u odnosu prema Bošnjacima i Srbima, prema Bosni i Hercegovini te Srbiji, Milanović pravi Tuđmanov nasljednik, mnogo više od Tuđmanovog bliskog saradnika Mesića i formalno mu vjernije Kolinde Grabar-Kitarović.

Mizogini srbofob

Kad je pokušao da uvrijedi Plenkovića pominjući kako mu je majka „vojna lekarka“, Milanović je uspio u jednom kratkom iskazu da bude i antijugosloven i srbofob i mizogin i seljačina i primitivac. A čak i njegovi na prvi pogled drukčiji iskazi pred kojima se poltronski klanja dio hrvatske javnosti, poput onog gdje kaže da bi „cjepivo kupio i od čečenske mafije“, dubinski su orijentalistički. Mafija kao mafija izvorno je italijanski fenomen, a u globalno-popkulturnom smislu – američki. Slavnija od čečenske je zasigurno i japanska mafija. Ali kad Milanović hoće da fantazira o najgoroj mogućoj mafiji, najokrutnijoj i najdaljoj u odnosu na iskustvo civilizacije, kad svjesno ili nesvjesno parafrazira Čerčila koji je antihitlerovsku koaliciju sa Staljinom branio tezom da bi pakt protiv Hitlera potpisao i sa đavolom, njemu na pamet padaju Čečeni – narod istovremeno muslimanski i neodvojivo istorijski i kulturološki isprepleten sa (pravoslavnim) Rusima. Iz hrvatske šovinističke perspektive koju zauzima Milanović, to je pravo i paradigmatično dno dna.

Kao u najgoroj simplifikaciji istorijskog konteksta Sinjske alke, za Milanovića je očigledno aksiom da „ni u moru mire, ni u Turčina vire“. Takođe, za Milanovića je najodiozniji dio srpskog istorijskog i civilizacijskog iskustva višestoljetna povezanost sa islamskim orijentom. Otud su njegovi retorički obračuni sa Bosnom i Srbijom, sa Bošnjacima i Srbima, semantički vrlo slično i skoro identični.

Otud i u dijelu srpske javnosti, makar i vrlo marginalnom, postoji skoro perverzno obožavanje Milanovića. To je onaj isti dio srpske javnosti koji se opsesivno pita „šta ljude u Srbiji nagoni da rade protiv sebe“ i  kojem su sve strane investicije drage, samo ako nisu turske, ruske ili arapske. Takvi Turke, Ruse i Arape mrze iz sve snage i posve spontano. Kineze pak mrze samo ako im na takvu potrebu ukažu njihovi „bogovi“ sa Zapada. Milanović je skoro karikaturalna ilustracija takvog svjetonazora i „vlažni san“ svih srpskih neoljotićevaca.

Najgore u svemu tome, međutim, je to što se Milanović usuđuje vrijeđati samo onaj dio odvratnog mu kulturološkog sklopa od kojeg se osjeća jačim. Neće on o Istanbulu i Moskvi pričati na način na koji priča o Sarajevu i Beogradu.  Dejan Jović je na tviteru neki dan napisao: „Više nema nijednog javnog istupa predsjednika Milanovića bez nekog orijentalističkog iskaza. Čaršija, kabadahija, Stojadinović, sapun pa parfem, šaka jada, shit, prljavi, teferič i sl. Bit će članaka uskoro, ta tema je odlična.“ Ne znam da li je mislio na ovakav članak, ali red je da mu odam priznanje za inspiraciju.   

Piše: Muharem Bazdulj za Preokret
Ilustracija: Preokret (Foto: Pixabay, Printscreen YouTube)

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top