Srpski narod mora sačuvati ravnotežu duha i onemogućiti da, u strahu od Jasenovca, prvi potegne noževe i na svoj vrat natovari svoj Jasenovac. S tim mračnim bremenom će mu svi putevi u istoriji biti zatvoreni, kao što su zatvoreni onima koji nose stari Jasenovac na svom vratu.
Milorad Ekmečić
Ljubav prema domovini zavisi od pravde u njoj.
Alber Kami
Gotovo da ne postoji politički spor u kojem, ako ništa, ne pokušavam da razumem sve strane. Onaj ko želi da shvati društvena zbivanja mora često i rado da oblači cipele drugog. Dokle god imam razumevanja za neko pitanje, razumem i protivnike i pristalice nekog rešenja. Često ima argumenata sa obe strane i ponekad je pravi pakao pokušati utvrditi koji od suprotstavljenih kriterijuma istine je najispravniji. Ali postoje dva izuzetka. Prvi je moralno izjednačavanje antifašističkih boraca sa fašističkim pokretima i režimima, a drugi poricanje, ignorisanje i relativizacija ratnih zločina, zločina protiv čovečnosti i genocida. Takva stanovišta iz dna duše prezirem i neskriveno ih se gnušam (ne mogu pobeći od sebe), i smatram da bi tu morala da bude crvena linija javne rasprave u svakom društvu koje želi da neguje dostojanstven odnos prema neporecivim činjenicama, istini i pravdi.
“Ima jedno rđavo shvatanje patriotizma…”
Lik i delo oca srpske socijaldemokratije Dimitrija Tucovića suviše su veliki da bi stali u jedan fragment ovog teksta. Šesto po redu seljakanje njegovih posmrtnih ostataka pre oko pet godina pokazalo je da srpske vlasti ne znaju gde i kako da uklope vrsnog novinara i humanistu u ono što su mejnstrim narativi. Tucović je poginuo kao kapetan srpske vojske u Kolubarskoj bici. O velikom borcu za demokratiju i socijalnu pravdu Krleža je rekao: Dimitrija Tucovića sjetio sam se i njegove knjige o Albaniji i njegove tužne smrti, kako je ostao pregažen kao dronjak pod točkom onog istog mehanizma protiv koga se smiono i muževno borio. U njegovoj svijetloj pojavi javlja nam se utjeha da ni na našim horizontima nisu sve zastave beznadno pale i smrt Dimitrija Tucovića, kao i ona modra, tiha, melankolična agonija Svetozara Markovića, događaji su koji stoje kao putokazi na početku našeg puta u civilizaciju. Hrabro i odlučno istupajući protiv zločina Pašićevog režima nad kosovskim Albancima jednako kao i protiv austrougarskog imperijalizma u BiH, Tucović je oštro i principijelno kritikovao obe politike bez obzira na njihovo međusobno neprijateljstvo. Albancima na jugu Srbije nije priznavao ništa što nije tražio i za srpski narod u BiH – pravo na samoopredeljenje putem izbornog suda. Kosta Novaković, blizak Tucovićev saradnik likvidiran 1939. u staljinističkim čistkama, zapisao je o svom drugu i saborcu: Ima jedno rđavo shvatanje patriotizma koje stavlja otadžbinu iznad svega: iznad prava i krivice. Iznad morala, iznad poštenja i koje odobrava i zločine predstavnicima te otadžbine. Takav patriota Tucović nije bio.
Malo je onih koji otadžbinu ljube savešću, pisao je Henri Dejvid Toro. Kao da nije dovoljno to što je divljački revizionizam u srpskom društvu uzeo toliko maha da se besramno rehabilituju kvislinzi koji su svoju zemlju prodali Trećem rajhu, a svoje sunarodnike ostavili na milost ustaškoj genocidnoj mašineriji. Srbi ponovo pokušavaju samoubistvo iz zasede, nesvesni da besne protiv sopstvenog mesa i kosti. Moralno zbunjen, sluđen i isfrustriran, otuđen od sebe, razapet između najluđe megalomanije i najdubljeg samoprezira, zarobljen u tu paklenu dijalektiku kročio je srpski narod na prag drugog milenijuma, opterećen bremenom samodestruktivne politike i užasnih zločina, kastriranog duha iz kojeg je isisana supstanca svega što ga je kroz istoriju činilo velikom nacijom. Umesto mudre i konstruktivne politike prepušten uličarskoj demagogiji i mračnjačkom šovinizmu, a nedovoljno svestan kuda ga sve to u krajnjoj analizi vodi, prosečan zabludama okupirani Srbin propada u paklu poniženja, histerije i nemoći. Naoružan uverenjem da mu se, prevarenom, poniženom i uvređenom, naposletku ipak može pomoći da otvori oči pred Disovim vatrama svetlosti i suda – jer ljudsko dostojanstvo nalaže da je svako predodređen da bude nešto više od teleta iz one Brehtove parodije koje pod lažnim znamenjem hrli u klanicu – ispisujem ove redove.
Jezivi vaakum
Neko ubije telo, a neko duh (a u duhu je razlika između čoveka i teleta). Da od legende odvojimo i objektivno sagledamo duhovne posledice osmanske vladavine na ovom prostoru i stavimo ih u ravan sa štetom koju nam je naneo austrougarski imperijalizam, a zatim svemu tome dodamo stravičan genocid i kulturocid koji je nad Srbima provela NDH, ne bi se sve golgote iz kojih su Srbi izašli kao veliki moralni pobednici po negativnom učinku za srpsku budućnost mogle porediti sa jezivim vakuumom koji je iza sebe ostavio srpski režim 90-ih. Uništenje nacionalnog ponosa, nacionalno dostojanstvo bačeno u blato, nacionalna čast razdeljena decoubicama – to je kancer koji je na zgarištu Jugoslavije iza sebe ostavila mesijanska politika zločinaca i idiota.
Dučićeva česma u Trebinju srušena jer se Vučurevićevim neimarima lepšeg i starijeg učinila suviše turskom i minirana banjalučka Ferhadija, zadužbina Ferhat-paše bez kojeg ne bi bilo Srba u Bosanskoj Krajini najizrazitiji su simbolički znaci tog idiotskog varvarstva. Logori za silovanje i masovne grobnice u dvorištima, zatiranje čitavih porodica, pretvaranje gradova u apokaliptične ruševine, trgovina teritorijama i svetinjama, pljačka i ubistva neistomišljenika – to su krvavi tragovi sledbenika Plavšićkine rasne teorije, vojno-policijskog aparata koji je progutao trideset hiljada nevinih života, više nego neprijateljskih vojnika tokom ratnih dejstava.
Srbi i Bošnjaci, kao što je predivno zaključio profesor Rodoljub Kubat, slovenskog su roda i biblijske (iako paganskim etnocentrizmom uprljane) vere, te posle svih bratokoljačkih pirova u ime ideologija takozvanog razgraničenja, etničkog čistunstva, krvi i tla od Bihaća do Kosova najizmešaniji narodi na prostoru bivše Jugoslavije.
Devedeset posto
Nema tih Anglosaksonaca, Rusa i Turaka koji su im bliži i srodniji nego oni jedni drugima. Meša i Darka, Hasan i Anica, Skender i Vera, pa i Avdo i Olga (da nastavim tragom Muharema Bazdulja) – najupečatljivije ljubavne priče novije srpske književnosti desile su se između Srpkinje i muslimana (nacionalno opredeljenje tu je sasvim nevažno). Neće Bosnu i Hercegovinu spasiti nikakvo fantomsko bosanstvo ni pseudograđansko uređenje, već pošten i odgovoran srpsko-bošnjački sporazum i dogovor. Hrvatima na čast, ali Srbi i Bošnjaci čine devedeset posto BiH i ništa nije prirodnije nego da dva najbrojnija naroda po svemu upućena jedan na drugi stvaraju zajednički okvir, neposrednom saradnjom i bez stranih šumova, korumpiranih kompradora i političkih štetočina. Srbi su tradicionalno skloni da krivce za bacanje jabuke razdora između prvih komšija traže na turskom i arapskom istoku iako je, od neuspelog pokušaja zajedničkog otpora austrougarskoj okupaciji pa do razbijanja Jugoslavije, bošnjačko-srpski fratricid išao na ruku jedino bečko-nemačkom imperijalizmu i frankovluku, ujedinjenim u zajedničkim ambicijama o prodoru na Balkan i odbrani katoličke Evrope od Orijenta i Bizanta.
Najveća pobeda zla je da te svede na svoju meru. Srpski šovinisti sa svojom patetičnom zaluđenosti mitskim Turčinom kao da zavide pomenutima. Srpski odgovor na hrvatski separatizam koji je razbio Jugoslaviju kao da je prepisan iz Tuđmanovih Bespuća.
Liberalne, sekularne, oslobodilačke i antifašističke državotvorne tradicije Srba izneverene su i svedene na lošu kopiju ustaškog fašizma, u skladu sa frankovačkom aksiologijom rasizma i separatizma. Uhvaćeni u mrežu hrvatske demagogije koja je jednima obećavala podršku nezavisnosti, a drugima podelu i razgraničenje, srpski političari uleteli su u servirane im mantre kao guske u maglu, pri čemu je najgore prošao srpski narod Krajine i doline Neretve. Crnjanski ipak nije pogrešio: drolja frankovluka je u Srbima konačno pronašla partnera za svoje prljave poslove kojeg bi, čim odigra perifernu ulogu u njenim planovima, izigrala i ostavila da crkne raspadajući se od njenog otrova umesto obećanog dela kolača. Mi ne smemo izgrađenu moralnu vertikalu baciti u blato i pustiti da nas sifilis mržnje izjede, niti dozvoliti sebi da učestvujemo u zločinačkom komadanju zemalja za koje je od prvog njihovog pomena u istoriji proliveno more srpske krvi, a sve za ustaški hatar, već se zlikovcima moramo svetiti kao što je metaforom u jednom od svojih govora dočarao dr Jovan Rašković – tako što ćemo uprkos svemu što se dogodilo uzimati Hrvate za zetove i primati za snaje Hrvatice.
Užas površne kritike
Treba posvetiti par reči i kritici srpskog šovinizma koja dolazi od intelektualaca koji pripadaju tzv. Drugoj Srbiji – histerična, patetična, pogrešno usmerena, licemerna, oportuna, površna. Ne treba da se posipamo pepelom radi tapšanja po ramenu od strane nekog evropskog birokrate iz zemlje i same opterećene zločinačkim nasleđem kolonijalizma i podražavamo antisrpske stereotipe hrvatskih, dukljanskih i albanskih šovinista, jer njima ne trebaju moralno uspravni Srbi, već samo mrtvi i proterani. Potreban nam je autentičan srpski glas katarze radi obnove nacionalnog dostojanstva, onakav kakav je svojevremeno bio Dimitrije Tucović – nezavisan od centara moći, principijelan i odvažan.
Tomas Man je jednom prilikom cinično ustvrdio da je Drugi svetski rat užasan, ali barem sprečava nemačkog Vođu da drži govore o kulturi. Mračna tlapnja karadžićevskih šovinista o Njegošu i vidovdanskoj etici ima veze sa srpskom duhovnom baštinom koliko i Helderlinovi stihovi, Vagnerove opere i Ničeova filozofija sa nacionalsocijalizmom.
Tako su u Bijeljini spomenik srpskom kralju koji je ujedinio južne Slovene podigli oni koji su njegovu tvorevinu srušili, a nisu stvorili ništa sem zle krvi, mržnje i raskola. Krokodilske suze nad Jasenovcem liju licemerni oportunisti (ti da mogu i sunce bi ugasili, govorio je svojevremeno Dositej) koji logiku ustaškog zla (logiku segragacije i etničkog čišćenja) prihvataju i koriste za racionalizaciju sopstvenih nedela, kojima su od partizanskih unuka napravili ustašoidne koljače. Kao da je konačni smisao srpske istorije da neznalice, mitomani i mediokriteti njome ispiraju usta i da smo, budući policentričan narod, izabrali svoje najgore istorijsko mi da se sa njim identifikujemo. Čujte Srbi, čuvajte se sebe da ne biste sebe izgubili, i od naroda Cera i Kajmakčalana, Kozare i Sutjeske spali na učenike Evolinog potrčka Dragoša Kalajića i uzor za neonacističke teroriste širom sveta. Sami sebi navlačimo omču oko vrata.
Kuda posle gaženja čovečnosti?
Nemamo još puno vremena. Ili ćemo pogledati istoriji u oči i pronaći nit dugog sećanja koja će nas izvesti iz ovog mraka toliko radikalnog da je sam sebi nevidljiv, ili ćemo večnost presedeti pred zaključanim vratima velike istorije kako je prorekao Ekmečić. Ili ćemo se okrenuti najsvetlijim tradicijama i kao narod sv. Save, Dositeja, Vase Pelagića i Miće Ljubibratića zakoračiti u budućnost, ili ćemo izbezumljeni biti uvučeni u svinjarije onih koji su nam oduvek želeli samo najgore, na čijem kraju bićemo jedino fusnote i koleteralna šteta. Pregaženi kao dronjci, ali ne smrću idealiste Tucovića, pa ni tog Brehtovog pokornog i fanatizovanog teleta. Naš istorijski simbol postaće profesor Nikola Koljević, dobroćudan i talentovan duh koji se prodao đavolu, ne shvatajući da tone u divljačku degeneraciju sve dok nije bilo prekasno, upropašćen kokošarskim izgovorima i trulim kompromisima kao Pekićev profesor Rutkowski, pretvoren u avet varvarstva sa ljudskim likom, a završio kako je završio. Bolje metafore nema. Kolektivni pokušaj javnog samoubistva. Kuda dalje? Posle nekoliko decenija gaženja čovečnosti, časti i zloupotrebe najuzvišenijih ideala za svaki sramni čin, predugo se nalazimo nad ponorom. Srpsku priču potrebno je humanizovati. Vreme je za otrežnjenje.
PS.
U jednoj nemačkoj crkvi nalazi se čudno raspeće: krst je iskrivljen i asimetričan, a Hristovo telo iskasapljeno, iščupanih grudi i odrubljene glave. Njegov autor pokušao je da dočara grozno falsifikovanje hrišćanske doktrine u režiji nacističkih teologa zaslepljenih rasizmom i antisemitizmom, koji su Vaskrslog Gospoda pretvorili u leš bez srca. Često se setim toga gledajući Njegov lik u novoizgrađenim pravoslavnim crkvama u Bijeljini, Zvorniku, Višegradu…
Piše: Vojislav Durmanović
Foto: Društvene mreže