Prosječna se osoba iz Bosne i Hercegovine na hiljade puta tokom života susreće s terminom “samosvijest”. U mnogim društvima taj pojam ponajviše odnosi na razumijevanje ličnih karakteristika neke osobe, kao i njene kompletne ličnosti. BHS-kontekst, sa druge strane, implicira ne na to, nego upravo ulogu pojedinca u određenim grupama, kao što su stranačka, etnička, jezička, rodovska ili vjerska pripadnost. Razni bi u današnjici ovu pojavu vezali pretežno za starije, prijeratne generacije. No, pod uticajem roditelja i učitelja koji su preživjeli ratne strahote i mladi počinju koristiti ovakav pristup identifikaciji s nečim.
Apstrakcije nacije.
Kada govorimo o identitetu, važno je razlikovati pripadanje nečemu i sopstvenih odlika koje nas izdvajaju u socijalnim okolnostima. U prvoj kategoriji pune su mi nejasnoća apstrakcije koje su se izrodile prilikom stvaranja naših narodnosti. “Po kojoj sam logici član nekog skupa ako se ne osjećam potpuno, niti razmišljam o nekim stvarima, kao ostali? Koliko su ustvari bitne te male razlike koje bi nas trebale učiniti drugačijim od naših navodnih “(ne)prijatelja”? Zašto se sve svodi na samo jedan šablon i ne postoji tolika društvena demokratija kod nas? Šta je toliko dobro, to jeste, loše u nekom i da li meni znači išta?” To sam se mnoštvo puta pitao o nekim ustanovljenim idealima svog okruženja. Na nijedno nisam dobio istinit niti jasan odgovor od ljudi koji propagiraju službene stavove o svemu.
Ono šta me je uvijek odvajalo od glavnih tokova misli ovdje dolje jeste to što nisam nikad gledao na tipičnu retoriku mi/oni kroz prizmu bošnjaštva, hrvatstva ili pak srpstva. Tražio sam individualnu slobodu da se izrazim kao nešto šta meni prija više od jasnog jezičkog standarda, religijske ispovijesti ili etnike.
Pogotovo kada su u pitanju bile određene ideje koje sam zastupao a kosile su se sa mislima ostatka, te personalne preference kao što su neka taboo mišljenja, omiljeni žanr muzike i nezainteresovanost prema sportu, osjećao sam se usamljenim. U trećoj, alternativnoj grupaciji koja nije ni ispolitizovana niti posmatra trenutačnu vlast kao borce za naciju, odnosno njene neprijatelje, najviše sam se pronašao. Doduše, slaba je naspram vladajućeg trenda spoljne “svijesti”.
Ratoborna politika etnosa.
Bivša jugoslavenska republika puna je dilema o sopstvenosti. Ali, u Mostaru, možda najboljem primjeru haosa nastalog poslije devedesetih, je najvidljiviji učinak ratoborne politike etnosa. Po dva univerziteta, narodna pozorišta/kazališta, velika fudbalska kluba, i brojne srednje škole i gimnazije u smjenama za Bošnjake, odnosno Hrvate predstavljaju samo neke odlike podijeljenog grada. Iz njega niču, nadahnuti liderima iz glavnih desničarskih i šovinističkih stranaka, i radikalni – posve nacistički – pokreti, koji ili vrše teror nad lokalnim stanovništvom za vrijeme čuvenog derbija Velež-Zrinjski ili ratuju drugdje.
Upratio sam mlade koji se i oportunistički i slijepo uključuju u kvazi-aktivizam a uporedo s tim i sam proces bestidnog političkog djelovanja. Ogromna ih većina i nema svoj stav o pojmovima koje ponavljaju – jeziku, vjeri, naciji, temama koje su samo površno shvatili.
Za iste su stvari stvorili na hiljade različitih pravila i definicija koje sami neće praktikovati. Povelik je postotak poslijeratnog potomstva koje je polupismeno, ne poznaje gramatiku i pravopis govora kojeg uči. Mnogi nisu aktivni vjernici niti razumiju određene koncepte u svojim religijama, iako se izjašnjavaju tako. Također su svakodnevne poruke o važnosti čuvanja svog nejasne – često ne kopčaju šta je ustvari njihovo nacionalno blago, za koje bi neki rado dali živote.
Djeca bez identiteta.
Kolektivna samosvijest sama je po sebi promjenjiva. Nastaje, opstaje, nestaje kao živo biće. Forsiranje dužeg opstanka iste ne garantuje da će se to ostvariti, a kamoli da će se razviti zdravo. Pojedinci, sa druge strane, stagniraju sa vizijama lidera, poistovjećujući se sa nečim šta nikad neće potpuno ukapirati. Djeca gube svoj identitet, smisao za jedinstvenošću, postavljajući se u neudobne kalupe stranački-brušenih rubova. Postat će, nažalost, najsnažniji i najspretniji borci trenutačnog neuspješnog sistema – a ironična je situacija, u kojoj onaj ko najviše drži do stasa ga nikad nije ni posjedovao.
Piše: Adnan Bratić za Preokret
Foto: Printscreen YouTube / Hrvatske Obrambene Snage