KO JE ZAISTA BIO DIMITRIJE LJOTIĆ: (Ne)zaslužena ikona srpske desnice!

Ko je hteo, imao je do sada gde da nauči ko je bio i šta je radio Dimitrije Ljotić. Dakle, opredeljivanje za ili protiv Ljotića nije pitanje obaveštenosti, nego moralnog stava, piše Momčilo Petrović za srpsko izdanje magazina Newsweek.

Zalažući se za rehabilitaciju Milana Nedića, ljubitelji lika i dela – i imanja koje će im, nadaju se, biti vraćeno – predsednika kvislinške vlade Srbije mahali su nedavno ispred beogradskog suda i zastavom s likom Dimitrija Ljotića. Htelo se reći da je, posle Nedića, on na redu za sudsko brisanje greha izdaje. Potomci Marisava Petrovića, dakle, ne treba da brinu, pošto on s Ljotićem ide u paketu. A ko je narečeni Marisav? Doći ćemo i do njega, polako…

Nije ovo prvi put da se okolo-naokolo pa na mala vrata provlači ideja o preispitivanju nekih istorijskih ocena koje su se činile nespornim. Posle 5. oktobra tadašnji predsednik Jugoslavije se u jednom intervjuu javno založio za to da se skine fašistička hipoteka s Ljotićevog imena jer je on navodno „daleko složenija ličnost nego što je do sada predstavljano“. Potpredsednik njegove stranke u Smederevu nekako u to vreme je tražio da se centralni trg nazove po ovom saradniku okupatora tokom Drugog svetskog rata. I neki istoričari u novinskim intervjuima spremni su da predstavu o Ljotiću „oslobode naslaga komunističke propagande“… Zanimljivo je, međutim, „bratstvo po revizionizmu“ ovakvih naučnika iz bivših jugoslovenskih republika: dok hrvatska kulturna scena traži smenu svog ministra kulture jer se ispostavilo da je u duši ustaša, jedan beogradski istoričar koji se zalagao za rehabitilaciju Draže Mihailovića, i sada Nedića i Ljotića, glasno ga brani i tvrdi da je to fin čovek i dobar stručnjak. Jedni drugima trebaju.

Što se nas ostalih tiče, ispostavilo se da su bili u pravu oni zloguki proroci kad su tvrdili da je sudskim oslobađanjem Draže Mihailovića otvorena Pandorina kutija, iz koje nam sad, u koloni, iskaču aveti prošlosti.

O Milanu Nediću poslednjih meseci dosta je kazano, ali u senci je ostao predvodnik fašističkog Zbora, koji je svoje ime pozajmio najborbenijim jedinicama domaćih izdajnika – ljotićevcima.

Od kaluđera do ministra

Dimitrije Ljotić rođen je u Beogradu 1891. u imućnoj i staroj porodici. Njegov je predak Ðorđe zvani Ljota bio Karađorđev saborac. Deda Dimitrije službovao je kao sekretar kod kneza Aleksandra, Voždovog sina, a otac Vladimir emigrirao je pred Obrenovićima, i u inostranstvu se družio s Petrom Karađorđevićem pre nego što je postao kralj. Slučaj je udesio da Vladimir Ljotić, Dimitrijev otac, dakle otac jednog od najzagriženijih antikomunista na ovim prostorima, bude prijatelj Svetozara Markovića i prvi prevodilac „Manifesta Komunističke partije“ na srpski.

Dimitrije Ljotić niže razrede gimnazije završio je u Solunu, gde mu je otac bio konzul. U ranoj mladosti bio je vrlo religiozan – zanosio se mišlju da napusti Pravni fakultet i ode u manastir. Postao je vegetarijanac i apstinent i propagirao miroljubivost. Bio je rešen da na regrutaciji pred Balkanski rat odbije da položi zakletvu i primi oružje, ali njegovo godište nije bilo mobilisano. Učestvovao je, s puškom, u Prvom svetskom ratu, prešao preko Albanije i borio se za oslobođenje zemlje.

Docnije je pisao da je „u ratu otkrio mehanizam kako nastaje autoritet među ljudima“ i da je od „trpca“ postao „borac“. Vojska i rat, pisao je, „naučili su ga istini da ljubav često zahteva od čoveka da bude nepopustljiv, pa čak i nemilosrdan prema drugima“. Vrlo brzo ovo će primeniti u praksi. Kao poručnik, upućen je 1919. na granicu novostvorene Kraljevine SHS da bude šef železničke stanice u Bakru, između Rijeke i Zadra. Komunisti su organizovali štrajk železničara, ali Dimitrije Ljotić ga je na svom delu pruge slomio za jedno prepodne – pohapsio je sve radnike i otpremio ih za Zagreb.

U izveštajima pretpostavljenoj komandi „o situaciji“ zabeležiće da su u prvo vreme meštani Hrvati bili više za Jugoslaviju od srpskih vojnika, ali da se stvar brzo okrenula, i za to optužio „Jevreje koji su, iskoristivši glad koja je bila prisutna u prvim danima postojanja nove države, zelenašenjem počeli da se bogate“. Antisemitizam će ostati konstanta u njegovim uverenjima do kraja života…

Tu, u Bakru, oženio se Hrvaticom, i konačno manuo snova o posvećivanju religiji. Po demobilizaciji 1920. vratio se u Smederevo, gde je otvorio advokatsku kancelariju. Pristupio je vladajućoj Narodnoj radikalnoj stranci, ali propao je na izborima.

Dimitrije Ljotić 1931. ulazi u vladu Petra Živkovića kao ministar pravde, ali u njoj ne sastavlja ni pet meseci – kad kralj nije prihvatio njegov predlog korenitog preuređenja države. Osnovna Ljotićeva ideja bila je da narod bira svoje predstavnike među kandidatima koje predlažu komisije sastavljene od članova profesionalnih, staleških, kulturnih i humanitarnih organizacija.

Posle atentata na Aleksandra u Marseju, 1935. godine Dimitrije Ljotić formira Zbor – Združenu borbenu organizaciju rada.

Fašisti iz naših sokaka

Delovanje Zbora temelji se na uverenju da se red u državi može zavesti jakom centralnom vlašću oličenom u dinastiji i snažnim narodnim pokretom kao što je Zbor. Cilj mu je da propagandom nametne svoje učenje, da u okviru organizacije stvori novu političku elitu, a da svojom partijskom vojskom fizički uništi protivnike, pre svega komuniste.

Pitanje da li je na ideologiju Ljotićevog Zbora više uticao Musolini ili Šarl Moras, osnivač fašističkog pokreta u Francuskoj, akademsko je. Zboraši su izgledali kao fašisti, govorili su kao fašisti, i premlaćivali protivnike kao fašisti – dakle, bili su fašisti.

U izveštaju s jednog Ljotićevog skupa u Kraljevu 1936. Politika je izvestila da su govornici neprekidno ometani uzvicima „Dole Ljotić“ i „Dole fašizam“. Zato je zakazan novi Zbor, ali ovog puta je dovedeno oko 200 pristalica koje su bile „snabdevene kratkim drenovim palicama“, a mnogi od njih pozdravljali su Ljotića dizanjem ruke uvis „u znak fašističkog pozdrava“.

Komunisti i Jevreji bili su stalno na nišanu Dimitrija Ljotića. On Jevreje označava kao vođe domaćih komunista, a u svom delu „Drama čovečanstva“ 1940. piše da „reditelj drame čovečanstva… nije jedan čovek, to je jedna kolektivna ličnost, to je jedan narod, Jevreji. I to nije običan narod, jer se duša tog naroda nakupila zlobe i pakosti. Radi se o narodu kojeg je opasno pustiti da se potpuno izmeša sa sredinom jer ga sredina nikada neće asimilirati, a on će u njoj delovati kao opasna, razarajuća kiselina“.

Uoči Drugog svetskog rata Zbor je uspostavio čvrste veze s nekim delovima vojske, pa je 1940. Ljotić čak bio hapšen pod optužbom da je s tadašnjim ministrom odbrane Milanom Nedićem spremao desničarski puč. Do sudskog procesa nije došlo, a Zbor se Nemcima stavio na raspolaganje već u prvim danima okupacije. Iako je, naime, naredbom nemačkog komandanta Srbije od 9. maja 1941. bio zabranjen rad svih udruženja i političkih partija, Zboru je već 25. maja bilo odobreno delovanje. U početku „deluju“ propagandno, a od druge polovine 1941. godine i u okviru naoružanih jedinica Srpske dobrovoljačke komande (SDK).

Vrlo brzo ljotićevci izlaze na dobar glas kod Nemaca kao pouzdani borci koji prema partizanima nemaju milosti. SDK je često pomagao Gestapu u pronalaženju i skupljanju jevrejskih civila koji su uspeli da izbegnu nemačko zarobljavanje i slao Jevreje i pristalice NOB u logor na Banjici. Članovi SDK polagali su zakletvu da će se boriti do smrti i protiv komunista i četnika, da će ostati u redovima SDK najmanje šest meseci i da će „služiti u korist srpskog naroda“. Oni pripadnici SDK koji su imali državni posao dobijali su pravo na neograničeno odsustvovanje s radnog mesta, a njihove porodice su dobijale platu.

Dimitrije Ljotić u kvislinškoj vlasti tokom rata nije imao nikakvu formalnu funkciju, ali nemačke arhive prepune su dokaza da je tesno sarađivao sa okupatorskim vlastima i da je imao veliki uticaj na Nedića.

Iako je tokom rata bilo nekoliko pokušaja da se ljotićevci i četnici izmire, malo je akcija koje su zajedno izveli. I jedni i drugi hteli su da budu jedini koji će „dočekati kralja“… i samo za sebe zadržati ratni plen.

Nezaslužena smrt od starosti

Istorija beleži brojne žrtve ljotićevaca, a mi ćemo se ovde, ilustracije njihovog karaktera radi, pozabaviti samo jednim…

Kad je 20. oktobra 1941. u Kragujevcu prošao prvi talas hapšenja talaca koji će biti streljani, građane koji su izbegli nemačku raciju po gradu su kupile patrole 5. dobrovoljačkog ljotićevskog odreda, kojim je komandovao Marisav Petrović.

Ljotićevci su preuzeli zadatak da pohapse kragujevačke Rome. Batinajući ih, doveli ih su do topovskih šupa, gde su bili zatočeni ostali Kragujevčani, i tu ih s Nemcima – kojima je samo brojno stanje bilo važno! – razmenjivali za svoje pristalice, ali i za gimnazijalce, na koje su računali kao na moguće buduće pristalice. Na ovome će posle rata, sve do današnjih dana, revizionisti istorije graditi svoju odbranu Marisava i ostalih ljotićevaca: navodno su mnoge izveli iz streljačkog stroja. Jesu, ali zauzvrat su ih namirili drugima!

U monografiji „Poruke streljanog grada“ Branislava Božovića piše da su ljotićevci za razmenu davali „veliki broj Cigana, s kojima su postupali kao s robljem. Naročito su njih velikodušno ustupali Nemcima, dajući ih u znatno većem broju od onih koje su u zamenu dobijali od Nemaca“.

Novinarka Jovana Gligorijević, koja se kragujevačkim streljanjem posebno bavila, piše da su pokušaji da se od Marisava Petrovića napravi tragična istorijska figura „završeni neuspehom jer je još uvek u Kragujevcu bilo mnogo onih koji se sećaju ne samo posebne surovosti nego i lične osvetoljubivosti Marisava Petrovića, zbog koje su mnogi njegovi politički i lični neprijatelji završili u topovskim šupama. Direktor Učiteljske škole Miloje Pavlović, zbog svojih godina (53), bio je na spisku onih koje su Nemci planirali da oslobode. Izveden je iz topovskih šupa, ali onda je naišao upravo Marisav Petrović i zbog davne i duge lične netrpeljivosti vratio ga nazad. Pavlović je streljan u pretposlednjoj grupi izvedenoj pred streljački vod tog dana“.

Kad su Nemci namirili svojih „sto za jednog“ streljanjem 2.300 civila, ostalo im je oko 350 utamničenih Kragujevčana viška. Narednih nekoliko dana oni su sahranjivali mrtve, a ljotićevci su im naređivali da pretresu tela i predaju im dragocenosti i novac.

Marisav Petrović je 1945. uspeo da pobegne na Zapad. Umro je tek 1974. u Minhenu…

Ako nekad Dimitrije Ljotić bude rehabilitovan, blaga ruka srpske pravde i njega će pomilovati po glavi.

Vučić, Dodik i ljotićevske recitacije…

Posted by Preokret on Monday, May 10, 2021

Čekanje u redu

Zajedno s Marisavom, i Dimitrije Ljotić je, kad je video da su Nemci poraženi, krenuo na Zapad.

Planirao je da tamo grupiše sve „nacionalne snage“, uspostavi kontakt sa zapadnim saveznicima, dovede iz Londona kralja Petra II i proglasi Jugoslovensku Federativnu Jedinicu Sloveniju (JFJS). Odatle bi, zatim, oslobađao ostatak Jugoslavije. Draža Mihailović je međutim, odbio ovaj plan, uzdajući se u iskrcavanje saveznika na Jadranu. Ostaci drugih razbijenih formacija skupljali su se u Sloveniji, ali Englezi su ih na kraju izručili partizanima, koji su jedan deo oslobodili, a drugi likvidirali na licu mesta.

Sam Dimitrije Ljotić izbegao je streljanje. Odazivajući se na telegram Momčila Ðujića da patrijarh Gavrilo i episkop Nikolaj žele da se sastanu s njim i dogovore o daljoj borbi, seo je u automobil kojim je upravljao vojnik s dioptrijom od minus 11. Vozač u mraku nije primetio da je drugi deo mosta na koji je naišao srušen. Od petorice u autu, samo je Dimitrije Ljotić smrtno stradao.

Nad njegovim odrom govor je održao vladika Nikolaj Velimirović, nazvavši ga „najodanijim sinom Srpstva“.

Nikolaj je 2003. proglašen za sveca.

Dimitrije Ljotić, za početak, čeka rehabilitaciju. Da mu srpski sud vrati čast.

A tu je i Marisav…

Piše: Momčilo Petrović (Tekst je prvobitno objavljen u srpskom izdanju magazina Newsweek
Foto: Wikimedia Creative Commons

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top