VUK BAČANOVIĆ: Non paper za Republiku BiH

Kada se danas izgovori ili napiše “Republika Bosna i Hercegovina”, dobijaju se uglavnom manihejske reakcije: ili erupcija oduševljenja, ili erupcija svekolikog gađenja i gnušanja. Za one koji su oduševljeni, a to su uglavnom Bošnjaci, to je ideja da ljudi koji su vjekovima živjeli jedni s drugima i jedni pored drugih mogu i moraju, uvažavajući svoje razlike, biti najbolji saveznici i braća u unitarnoj i nedjeljivoj bosanskoj državi. Za one koji su zgađeni, a to su, uglavnom, Srbi, to je drugo ime za licemjernu varku koja ih je odvojila od Jugoslavije i drugih Srba redoslijedom “od istorijskog AVNOJ-a do izbjegličkog konvoja, preko Sremske Rače”. Apsurd ovih isključivosti se možda najbolje ogleda u istovjetnosti Platforme Predsjedništva RBiH, za koju su se na referendumu opredijelili Bošnjaci i vrijednosti izraženih u ustavnim odrednicama SR Jugoslavije za koji su se na plebiscitu opredijelili Srbi.

Platforme, ustavi i druga mrtva slova…

Platforma Predsjedništva BiH iz 1992. na kojoj se i danas zasniva idealizam bosanskih građana kaže da “tri konstitutivna naroda, Muslimani, Srbi i Hrvati u BiH imaju svoje nacionalne interese, ali i interese koji proističu iz tradicije viševjekovnog zajedničkog življenja. Politički život u BiH zasniva, se na ravnopravnosti Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda i narodnosti u upravljanju državnim poslovima”, dok Ustav SRJ kaže da su “građani… jednaki bez obzira na nacionalnu pripadnost, rasu, pol, jezik, vjeru, političko ili drugo uvjerenje, obrazovanje, socijalno porijeklo, imovno stanje i drugo lično svojstvo. Svi su pred zakonom jednaki. Svako je dužan da poštuje slobode i prava drugih i odgovoran je za to”.

Ako su se svi načelno opredjeljivali za iste vrijednosti, gdje je onda puklo? Odnosno zašto Jugoslavije danas više nema, a Bosna i Hercegovina je provizorijum koji bi se, bez međunarodnog protektorata, preko noći raspao na etničke državice?

Puklo je, jer je i jedno i drugo bilo mrtvo slovo na papiru i jer su tzv. intelektualne elite i jednog i drugog naroda radili upravo isto ono što su jedni drugima zamjerali. Srbi su kao dominantna etnička grupa, SR Jugoslaviju uređivali kao državu koja počiva prvenstveno na srpskom nacionalnom narativu, prevashodno baziranu na kosovskom mitu, izgovarajući se da su ustavne odrednice lijepa stvari, ali da tobože ostali narodi, sem Srba, ne žele Jugoslaviju. Bošnjaci su, tačnije mladomuslimanski establišment SDA, isto tako lagodno zaobišli Platformu Predsjedništva iz 1992., te za centralni društveni narativ proklamovali mit o sebi kao temeljnom narodu koji se vjekovima žrtvovao za BiH, svodeći multietničnost samo na one koji su prilagodljivi i beskarakterno submisivni takvom redukcionizmu istorijskih činjenica. Simptomatično, iako se i jedna i druga strana grozi komunizma, nastojaće da svoju ideologiju predstavi kao neposrednog nastavljača antifašističke borbe, dok se u isto vrijeme de jure odriču osnivača, a de facto i osnivačkih ideala, bilo Jugoslavije, bilo Bosne i Hercegovine.

(Ne)moguće države

No, vratimo se ideji Republike Bosne i Hercegovine. Ona, baš kao i Jugoslavija, u postojećim uslovima nije nemoguća zbog tvrdnji varvarizovanih umova da je ljudima različitih etničkih pripadnosti i vjeroispovijesti nemoguće živjeti zajedno, ili zbog navodne “vjekovne mržnje”, ili zbog toga što su bratstvo i jedinstvo jugoslovenskih naroda neostvarivi ideali, a mržnja i podozrenje jedina “dokaziva” realnost. S druge strane, ona nije nemoguća ni zbog toga što ova ili ona strana iz rata devedesetih nije u dovoljnoj mjeri istakla osudu ratnih zločina i zločinaca. Jer sve da sutra dođe do savršene situacije, onakve kakva ne postoji ni među najmoćnijim zemljama svijeta i u onome što se samodopadno naziva “slobodnim svijetom”, da svako društvo raskrsti sa sve i jednim zločinom i/ili relativizovanjem zločina iz prošlosti, to opet ne bi bilo dovoljno da BiH kao unitarna republika svih svojih građana bez obzira na etničko izjašnjavanje i religijsku/ideološku pripadnost. Ona je nemoguća jer joj nedostaje istinita, nepatvorena, istorijski utemeljena, svima, ili barem većini prihvatljiva, priča o nama, odnosno naš zajednički identitet.

Jer jedan od osnovnih razloga raspada Jugoslavije nije bio utoliko ni ekonomski kolaps, ni interesi velikih sila, pa ni različitosti i animoziteti i tzv. “vjekovna mržnja” kakve ne nedostaje ni SAD-u, pa se ne raspadaju, već upravo nedostatak rada na čvršćem zajedničkom identitetu koji ne bi bio svodiv isključivo na radničko samoupravljanje i ujedinjenje svih proletera svijeta.

Oni koji Jugoslaviju, pa i Bosnu i Hercegovinu, proglašavaju nemogućom, vještačkom, “tamnicom naroda” zbog toga što su na prvim demokratskim izborima trijumfovale etnonacionalističke stranke svoje prigovore dostavljaju na pogrešnu adresu. Ni jedan ni drugi koncept nisu nemogući i neprovedivi, nego nisu bili adekvatno osmišljeni i dovoljno odlučno nametani, a posebno zbog prihvatanja sitnošiđardžijske logike hrvatskog separatizma i dogovora i raznih oblika kolaboracije s istim.

Bezvezivno tkivo

Prema tome, koliko god se ono što se danas naziva “probosanske stranke” zalagalo za Republiku Bosnu i Hercegovinu, to ne radi kako treba, budući da mladomuslimanska ideologija o vječno tolerantnom temeljnom narodu patniku i zlom i uvezenom srpstvu, kao i njene ratne modifikacije 1992-1995, ne mogu biti vezivno tkivo raznolike države, baš kao što ni vidovdanska mitologija, 90-tih nakaradno protumačena ne samo kao kontinuitet kosovskog žrtvovanja kroz vjekove što jeste bila u smislu borbe sa istorijskim zavojevačima, već kao obračun sa izdajicama “Turcima” nije mogla biti vezivno tkivo nijedne Jugoslavije. A kojoj ne bi bilo spasa čak ni da je čuveni “istorijski sporazum” Muslimana i Srba iz 1991. zaista zaživio, kako zbog toga što neosrpski nacionalizam 80-tih i 90-tih ne bi mogao okupiti nikoga, baš kao što ni mladomuslimanska ideologija ne bi mogla na okupu držati BiH u zamišljenom konfederalnom odnosu prema Srbiji i Crnoj Gori. Rat bi u tom slučaju možda i bio izbjegnut, ali ne i društvena, a potom i politička disolucija kako ostatka Jugoslavije, tako i BiH.

I šta onda raditi? Slegnuti ramenima da je košmarni status quo, to jest beskrajni koloplet ludila, osvete i zluradosti jedino za šta smo sposobni , ili još gore, dovršenje raspada Jugoslavije, kao što je perfidno najavio Janez Janša, a što bi generacije osudilo na život u malim, jadnim, frustriranim i mrzilačkim društvima u kojima bi se i dejtonska BiH pamtila kao Periklovo doba u Atini?

A zašto konačno ne bismo odbacili svaki oblik identiteta baziranog na izmišljenoj prošlosti i pokušali se nositi s pravom? S istinom koju će, iz početka, svima biti teško progutati, poput gorkog lijeka, ali koja znači život. I koja, zapravo, nije ni gorka nego se to samo čini zbog višedecenijske izloženosti pokvarenim i nakaradnim logikama, sitnim narcizmima koji prerastaju u bratokoljačku mržnju.

Istina djece od dva brata

A istina je sljedeća: Istorija Bosne i istorija srpskog naroda su, shodno svim relevantnim istorijskim izvorima, od 7. do 19. vijeka (i kada se otklone uplivi velikog dijela hrvatske, politički instruirane istoriografije), neodvojivi. Srbi nisu pridošlice. Oni su autohtoni narod u BiH. Bošnjani, odnosno Bošnjaci su u odnosu na Srbe identitarno gravitirali na isti način kao odnos etnonima Arbëresh i Shqiptarët u okvirima albanskog naroda. Istorija srpskog naroda i istorija Osmanskog carstva i islamske civilizacije u jugoistočnoj Evropi su također nerazdvojivo isprepleteni, utoliko da animozitet prema islamu i islamskom svijetu Srbe čini društvom odsječenim od cijelog jednog nimalo jednoznačnog istorijskog iskustva, odnosno društvom jadnih orbanovskih ksenofoba, izdajnika svega svijetlog, uzvišenog i otvorenog u svojoj istoriji. Baš kao što i bošnjačka negacija prošlosti bivanja jednog te istog sa Srbima i pravoslavnim svijetom za rezultat ima odraz stanja današnjeg srpskog društva u ogledalu. To je/su duboko frustrirani narodić u vječnom strahu od svoje prošlosti i budućnosti.

Preidealistički bi bilo očekivati da ovakvu dozu korisne istine prihvati i jedna od trenutnih političkih opcija kod Bošnjaka i Srba, jer govoriti o istom narodu s dva imena, predstavlja tešku udarac varvarizmu i nakaradluku i zlokobnim emotivnim ucjenama, na koje je stavljen i na koji se nastavlja stavljati ogroman politički ulog, čak i u slučaju tzv. opozicionih i građanskih stranaka. Ali nema sumnje da je na generaciji rođenoj nakon rata da razbija te jezive i košmarne konstrukcije. Srbi i Bošnjaci se u svakom slučaju ponašaju kao od dva brata djeca. Samo je vrijeme da konačno shvate da to i jesu. I da mogu, kao jedno te isto, spokojno živjeti u istoj kući, da ne kažemo republici.

Piše: Vuk Bačanović za Preokret
Foto: Printscreen Facebook / Деспотовина

1 thought on “VUK BAČANOVIĆ: Non paper za Republiku BiH”

  1. Ja se s Vukom slažem. Mi smo 1 narod, ali smo nažalost postali 2 nacije. Nadam se da je taj proces reverzibilan. U svakom slučaju, eventualna federacija Srbije, BiH, CG i S. Makedonije, morala bi biti upravo TO-FEDERACIJA. Dakle, morala bi se uspostaviti DRŽAVA nedeljivog političkog jugoslovenskog naroda, a ne DRŽAVNA ZAJEDNICA 3 ili 4 političke nacije, koja bi podrazumevala pravo svake nacije na nulifikaciju, otcepljenje i konsenzus u donošenju odluka.

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top