Franjo Šarčević, glavni i odgovorni urednik portala Prometej, napisao je reagovanje na tekst našeg saradnika Nenada Filipovića a koje, u skladu sa profesionalnim standardima, prenosimo u cijelosti.
Duane Gish, američki biokemičar i zastupnik kreacionizma – skupine pseudoznanstvenih besmislica koje imaju zadaću „objasniti“ stvaranje svijeta i čovjeka onako kako je to opisala starozavjetna knjiga Postanka – bio je vrlo vješt i nerijetko uspješan u svojim raspravama sa znanstvenicima koji zastupaju teoriju evolucije. Tajna njegovog djelomičnog uspjeha u debatama sastojala se u sposobnosti da u vrlo kratkom roku izgovori vrlo veliki broj neprovjerenih tvrdnji, zapljusne oponenta i slušatelje gomilom neargumentiranih, a prividno uvjerljivih teza, sastavljenih od laži, poluistina ili krivih interpretacija, sve s ciljem da onemogući razumnu debatu koja bi se držala merituma stvari i da se tako predstavi kao pobjednik koji je savladao protivnika. Po njemu je ta taktika verbalnog nasilja nad zdravim razumom nazvana „Gish gallop“.
Ta sintagma koristi se da opiše svaku situaciju u kojoj neka osoba na društvenim mrežama, u debatama, uopće u javnom prostoru, smara publiku ili oponenta gomilom brzo i najedanput izgovorenih besmislica, koje inače nije teško pobiti ili demantirati, ali je zbog njihove brojnosti praktično nemoguće to izvesti svakoj osobi koja ima iole prečeg posla. Zamislite koliko bi vremena i energije trebalo nekome da opovrgne nečiju neargumentiranu tvrdnju da uzima drogu, a evo meni je trebalo samo nekoliko sekundi da to napišem. „Gish galoper“ tu ima ulogu osobe koja po kući sumanuto pravi nered, prosipa duhanski pepeo po tepihu, polijeva jogurtom televizor, a na oponentu je da to svaki put počisti. Jasno je što je lakše. Zato je s takvim „retoričarima“ najbolje uopće ne zalaziti i prepustiti ih čarima liberalne demokracije, koja im je velikodušno omogućila slobodu govora i pisanja, pa i takvog govora i pisanja.
“Blatnanta relativizacija?”
Tekstovi Nenada Filipovića koje ispisuje na portalu Preokret tipično su sjajna ilustracija „Gish galopa“. Takav je i njegov posljednji tekst Sindrom neodgovornog pridikovanja. Jednim dijelom taj tekst posvećen je i meni i portalu Prometej koji uređujem već više od 10 godina. Povod za Filipovićevu reakciju je moj tekst Tuđa patnja kao materijal za identitetske bitke, koji sam napisao za portal Fokus.ba, a zatim objavio i na portalu Prometej.ba. Filipović mi u svom osvrtu spočitava „blatantnu relativizaciju koja izjednačava počinitelja i žrtvu“. S obzirom da se, iz gore opisanih razloga, nemam namjeru baviti svakom njegovom rečenicom, citirat ću samo neke dijelove i postupno ih razložiti. Krenimo redom.
Filipović piše: „Šarčevićev komentar je višestruki intelektualni promašaj, ali je taj komentar i blatantna relativizacija koja izjednačava počinitelja i žrtvu, pa je samim time i dio onoga što se naziva metodologija ”okrivimo žrtve” (blaming the victims).“
Što sam ja napisao u svom tekstu? Evo cijele rečenice: „Bez obzira na militantnost Hamasa i njegovu ideologiju mržnje (trenutna opaska: Hamas ni u kojem svemiru nije žrtva, žrtva je narod Gaze), koji na izraelske gradove ispaljuje rekordan broj raketa – koje srećom bivaju većim dijelom uništene prije nego padnu zahvaljujući sustavu proturaketne obrane, jasno je tko je u ovoj situaciji u poziciji veće moći. To su izraelska država i vojska. Samim time, one snose najveću odgovornost i krivnju za ovaj rat, proizvode više nepravde, uzrokuju najveći broj žrtava i ne zaslužuju da im se iskazuje podrška. To bi trebalo biti jasno.“
Što sam trebao napisati da bi Nenad Filipović bio zadovoljan? Trebam li biti malo militantniji? Trebam li možda reći da je Izrael izvor svih svjetskih zala i da treba nestati? A to neću reći ne zato da Filipović ne bi bio zadovoljan, već zato što tako ne mislim. Više zbog drugih nego zbog Filipovića imam potrebu ovdje reći: kada se složimo da Rusija nema pravo postojanja zbog otimačine dijelova ukrajinskog teritorija i de facto otimačine dijelova gruzijskog i drugih teritorija, da Turska nema pravo postojanja zbog nekadašnjeg genocida nad Armencima i sadašnje represije nad Kurdima i okupacije dijela Cipra i dijela Sirije te odnosa prema svom kršćanskom naslijeđu, da Kina nema pravo postojanja zbog odnosa prema Tibetu i muslimanskim Ujgurima, i tako dalje (koliko li će čistih ostati u svijetu?), onda ću se složiti isto i za Izrael. Dotada sam samo dosljedan i ne koristim jedne naočale za Izrael, a druge za ostatak svijeta. To, jasno, ne znači da podržavam ovakav Izrael i ovakvu njegovu vlast niti da podržavam diskriminaciju Arapa, o čemu sam dovoljno rekao na drugim mjestima.
Ni aksiom, ni teorem
Filipović dalje kaže: „Šarčević kao polazni aksiom uzima nešto što bi tek trebalo da se dokaže, naime da svako izražavanje solidarnosti sa Palestincima u BiH predstavlja zapravo izraz nekakvog identitetskog sukoba, drugim riječima izraz je to bošnjačke nelagode zbog postojanja Hrvata i Srba.“ Problem s ovom Filipovićevom rečenicom je da takvo nešto jednostavno ne uzimam kao polazni aksiom (usput, svaki je aksiom polazni). Na samom početku teksta rekao sam da je upotreba termina Srbi/Hrvati/Bošnjaci „jedna neprecizna generalizacija za potrebe ovog članka“ jer se „o narodima, pa i o trima bosanskohercegovačkim, ne može govoriti personificirano, kao da se radi o jednom tijelu čija glava misli i osjeća kolektivno“, a na sredini teksta sam još istakao da „dosljednih jedinki ima i njima ide svako poštovanje“ – misleći tu na ljude koji se vode općečovječanskim obzirima, a ne identitetskim, pri tretiranju izraelsko-palestinskog i drugih sukoba. U (matematičkoj) logici, negacija iskaza „za svako x je P(x)“ glasi „postoji x tako da nije P(x)“. Dakle, ono što Filipović navodi kao moj (polazni) aksiom nije moj (polazni) aksiom, a nije ni teorem koji dokazujem. Pogotovo to ne dovodim u vezu s bošnjačkim oponiranjem Srbima i Hrvatima. Mada to nisam rekao u tekstu – jer njegova namjena nije ni bila analitička niti da bude veći od 900 riječi – to dovodim u vezu s antijevrejskim raspoloženjem. Za detekciju tog i takvog raspoloženja ne treba ići kroz anonimne i neanonimne komentare i postove na društvenim mrežama, premda ih je simptomatično premnogo. Da je stvar dobro ukorijenjena, govori i činjenica da je u najgledanijem terminu građanske televizije N1 akademik Rešid Hafizović dobio prostor da neometano promovira najogavnije antisemitske laži.
Najbolji dio ovog Filipovićevog pasusa je sljedeća rečenica: „Njegov kontra-primjer odnosno jemenski slučaj tj. odsustvo solidarnosti sa patnjama naroda u Jemenu ne dokazuje ništa jer Palestina i Jemen imaju sasvim različita mjesta u duhovnim geografijama muslimana diljem Svijeta, a i solidarnost prema patnjama u Jemenu generalno odustvuje iz niza drugih razloga, a glavni je što se radi o sukobima podjednako jakih protivnika na koje su ljudi odavno oguglali.“
Pa bravo Nenade, tome se nisam nadao, upravo o tome i govorim, hvala Vam što dajete argumente u prilog mojoj tezi, bez da hodam po terenu i pitam ljude anketna pitanja!
Opštečovječanski humanizam ili identitetluk?
Filipović, dakle, sam kaže da solidarnost s Jemenom izostaje, a sa Palestinom je jaka, iz identitetskih razloga, iz razloga muslimanske duhovne geografije. Tisuće mrtvih jemenskih civila i djece nisu predmet pijeteta i oplakivanja jer su malo južnije na muslimanskoj duhovnoj geografskoj mapi. Vidimo li u tome općečovječanski humanizam ili nešto drugo, recimo identitetluk? Ljudi su odavno oguglali na jemenske sukobe, kaže Filipović, i to je tačno. Ja sam pokušao u svom kratkom komentaru – koji i nije imao pretenziju da objasni svijet nego da postavi neka pitanja za razmišljanje – reći i zašto su oguglali: „Je li sveopća ravnodušnost na činjenicu da se u Jemenu događa najveća humanitarna kriza na svijetu i da tu trenutno stradavaju djeca više nego igdje u svijetu, ne samo od gladi nego i od bombi, posljedica toga što nam ratovi i patnje u kojima nemamo za koga „navijati“, koji nisu u šablonu „mi i oni“, ne potresaju srca i ne mame suze? Da li bi bilo drukčije da su Jemenci npr. kršćani, ili da su Saudijci npr. Židovi?“
Baš je zgodno najveću humanitarnu katastrofu današnjice, uzrokovanu građanskim ratom i agresijom Saudijske Arabije, s učešćem Irana koji voli posredno ratovati po tuđim zemljama, šeretski svesti na sukob „podjednako jakih protivnika na koje su ljudi odavno oguglali“.
Drugi pasus kojem ću se posvetiti je u vezi Azera i Karabaha. U svom tekstu sam, pitajući se da li solidarnost potječe iz simpatija prema slabijima, napisao: „Recimo, kako to da se u ratu koji se jesenas vodio između moćnog Azerbejdžana, kome su pomogli Turska i Izrael – da, Izrael, dobro ste pročitali – i slabašnih Armenaca, zauzimala uglavnom strana moćnijeg, koji je tako nadmoćan brzo izvojevao trijumf i riješio „armenski problem“? Da li se tu možda išlo po liniji religijske pripadnosti?“
Nenad Filipović u svom tekstu kaže: „Dotakao se Franjo Šarčević i navodno moćnog Azerbejdžana i navodno slabašnih “Armenaca” tj. Jermena. Pri tome, Šarčević ne uviđa ili ne želi da uvidi da se Bošnjaci solidarišu sa Azerbejdžanom ne samo zato što su i jedni i drugi muslimani po vjeri (s time da su Bošnjaci hanefijsko-maturidijski suniti, a Azeri,većinom, dvanaestoimamski ši’îti a te su dvije zajednice često bile u sukobima o čemu bi se trebalo posebno govoriti).“
Test dosljednosti podrške slabijima
Nastranu stavljanje Armenaca pod navodnike i objašnjavanje čitateljima da su to Jermeni, jer svaki iole obrazovan čitatelj zna da su to sinonimi, kao što zna da je hrvatski jezik zapravo jedna od normi zajedničkog policentričnog jezika Srba, Hrvata, Bošnjaka i Crnogoraca, pa je svako ismijavanje bilo kojeg od tih izbora – osim u primjerima gdje se radi o doista ridikuloznim novotvorenicama, koje uglavnom ne bivaju usvojene – u najmanju ruku odraz malograđanštine, a vrlo često i šovinizma. Na žalost Filipovićeve rečenice, Azerbejdžan sa svojih više od 10 milijuna stanovnika u odnosu na Armeniju sa njezinih manje od 3 milijuna stanovnika, i s višestruko većim BDP-om u odnosu na Armeniju, jest stvarno, a ne navodno moćan. Pogotovo ako pogledamo iznos novca koji je Azerbejdžan uložio u modernizaciju oružanih snaga i nabavku najsuvremenijeg oružja. G. Karabah je imao autonomni status unutar Azerbejdžana od prvih godina Sovjetskog Saveza i bio je prostor na kojem su apsolutnu većinu činili Armenci.
Armenci jesu pogriješili pokušavši, nakon raspada Sovjetskog Saveza i nastanka nezavisnih država, tu pokrajinu pripojiti Armeniji ili izboriti njezinu nezavisnost, jest Republika Artsakh okupirala okolni azerbejdžanski dio između G. Karabaha i Armenije i bila je protivna međunarodnom pravu, ali u mom osvrtu nije bila riječ o tome. Naveo sam taj primjer kao test dosljednosti u podršci slabijima. Solidarizirati se s Azerbejdžanom u situaciji kad je pokrenuo dugo pripremanu vojnu akciju i odlučio počistiti Armence iz Karabaha (oko 90 od 150 tisuća Armenaca je otišlo u izbjeglištvo s neizvjesnom mogućnošću povratka), za mene ima smisla koliko i solidarizirati se s hrvatskom državom i vojskom u danima Oluje, a savjest koja se raduje kolonama izbjeglica iz Republike Srpske Krajine umirivati šaptajima međunarodnog prava koje kaže da je RSK ilegalna. A Filipovićeva lamentacija o Azerima i drugim muslimanima koji su devedesetih godina protjerani s tog teritorija te uništenim islamskim spomenicima, kao da je prepisana od hrvatskih nacionalista koji svakog tuđmana i merčepa pravdaju ili legitimiraju rušenjem katoličkih spomenika po Krajini.
U momentu, dakle, kada moćna vojska i država „sređuje“ pogubljeni Karabah i njegove Armence, uz granatiranje crkvi – kad smo već pod vjerskih objekata, ona nema moju podršku i ne može imati moju nepodijeljenu radost, kao što se ne bih mogao radovati ni hrvatskoj pobjedi dok promatram kolone civila na traktorima i kao što se ne bih radovao ni zamišljenoj bosansko-bošnjačkoj pobjedi koja bi nastupila nestankom Republike Srpske popraćenoj izbjeglištvom jedno pola milijuna Srba, od koji je značajan procenat, kao i ja, rođen poslije 1990 – ma što god mislio o republičkosrpskoj politici nekada i sada.
“Ono što je Bošnjake privuklo Azerima u tom konfliktu“, piše Filipović, „jeste da su prepoznali u jermenskoj otimačini Karabaha obrazac teritorijalnog osvajanja, etničkog čišćenja i genocida koji su i sami na svojoj koži osjetili.“ Lijepo je što se Bošnjaci i svi drugi solidariziraju sa žrtvama etničkog čišćenja i genocida, no ovo je odličan povod za sljedeće pitanje: zašto ta solidarnost i bratstvo po patnji izostaje kad su u pitanju Armenci i činjenica da su ih Turci pobili u tolikom broju (oko milijun ubijenih) i etnički očistili toliko temeljito da je njihova tragedija motivirala Rafaela Lemkina da uvede sam pojam genocida? Toliko o tome, a drugi neka se raduju čemu hoće i neka samo nastave svojim radostima potvrđivati moju tezu da su primarni razlozi njihovog interesa za te stvari, te njihove žalosti zbog gubitka ili radosti zbog osvajanja, vezani za identitetske razloge i bitke.
Šta je Prometej, a šta nije?
Mnogo je imena Nenad Filipović spomenuo u ovom svom tekstu. Doduše, mnogo manje nego što to radi inače, jer inače su njegovi tekstovi sa svim svojim likovima, grafovima i simplicijalnim kompleksima njihovih porodičnih i drugih relacija, neprohodniji od Márquezovih Sto godina samoće. U ovom tekstu Filipović je spomenuo samo njih 40-50. Ima tu nema koga nema: mene, Biljane Srbljanović, pape Ivana Pavla II, Ivana Lovrenovića, Envera Kazaza, Fate Orlović i tako dalje. Uronjen u svoje meditacije, Filipović razvija fantastični svijet u kome je portal Prometej.ba ne autonomna zajednica, već instrument kojim vladaju sile iz sjene, zapravo – Ivan Lovrenović, čovjek koji, reklo bi se po svim Filipovićevim tekstovima, 24 sata stanuje u Filipovićevoj glavi. Nenad Gish Filipović u svom galopu doslovno kaže: „Može se lako pokazati da su i Franjo Šarčević i njegov portal portparoli Ivana Lovrenovića.“ Pa pokažite Nenade, pogotovo kad je tako lako!
Ovime se, naravno, ne ograđujem od Ivana Lovrenovića, omiljene mete reufljagićiziranog i nenadfilipovićiziranog dijela sarajevske čaršije. Lovrenović ima moje poštovanje, kao i mnogi drugi autentični intelektualci i kulturni radnici, a ideje o Lovrenoviću ili bilo kome drugom kao vladaru iz sjene ostavljam za nenadfilipovićevski fantastični svijet masona, iluminata, jednoroga i cionskih mudraca. U isti svijet stavljam i Filipovićevu rečenicu: „Kazaz je ubrzo našao utočište na portalu prometej.ba koji je u to vrijeme Registrovala prometejsko-meteorska ličnost Franja Šarčevića.“ Njemu za informaciju, portal Prometej.ba registriran je u martu 2011, a prvi tekst za Prometej.ba profesor Enver Kazaz je napisao krajem proljeća 2016.
Pored toga što ću iskoristiti priliku da čitateljima Preokreta dam na znanje tekst prozvanog Ahmeda Isanovića Etnonacionalistička instrumentalizacija žrtve/šehida, kojeg Filipović praktički optužuje za negiranje genocida nad Bošnjacima, tako da taj tekst mogu pročitati u originalu, a ne u Filipovećoj podmetačkoj interpretaciji, osvrnut ću se na samo još jednu Filipovićevu rečenicu. Nastojeći prikazati Ivana Lovrenovića kao hrvatskog nacionalistu, što je Filipovićeva trajna opsesija, on između ostalih gish-galoperskih papazjanija kaže kako je Lovrenović „podmuklo pokušavao da kriminalizuije A BiH (Bugojno, Bihać, Konjic)“. Kad se u istoj rečenici spomenu rat 1992-1995. i Ivan Lovrenović, prvo što meni pada na pamet jest Lovrenovićeva nedvosmislena kritika hrvatske politike, Franje Tuđmana, herceg-bosanskog političkog i vojnog vodstva i tona jedinstvenih i hrabrih tekstova koje je o tome pisao od početka 1990-ih pa sve do danas (što ne znači da Lovrenović nije kritizirao i bošnjačko političko i vojno vodstvo, što ga upravo razlikuje od karijerističkih cirkusanata srpskog i hrvatskog podrijetla koji su omiljeni u Sarajevu), ali kad Filipović već insistira i kad spominje Konjic i Bugojno, evo mu još materijala.
Poremećaji jednog društva
Prije dva dana, 25. maja, pored obilježavanja 26. godišnjice ubojstva tuzlanske mladosti od strane srpske vojske, u Bradini kod Konjica obilježena je 29. godišnjica zločina nad Srbima. U maju 1992. tu je ubijeno 48 srpskih civila. Preostali su odvedeni u logore ili protjerani, njihova imovina opljačkana, a kuće i Crkva Vaznesenja Gospodnjeg zapaljeni i srušeni, kako nas izvještava Radio Slobodna Evropa (valjda još jedan medij kojim iz sjene upravlja Ivan Lovrenović). Vijest dalje kaže: „Prema presudama u Haškom tribunalu, u Hangaru šest nekadašnje kasarne Jugoslovenske narodne armije (JNA) u Čelebićima nalazilo se do 240 zatočenih Srba iz Konjica i okolnih sela koji su mučeni, zlostavljani i ubijani.“ Krajnji rezultat slučaja Bradina je sljedeći: broj Srba je sa njih 603 prema popisu iz 1991. pao na njih 3 prema popisu iz 2013.
Prije nešto više od mjesec dana, na isti dan kad je obilježena 28. godišnjica zločina HVO-a nad Bošnjacima u Ahmićima, obilježena je 28. godišnjica zločina Armije BiH u selu Trusina kraj Konjica. U Konjicu je broj Hrvata sa 11.513 godine 1991. pao na 1.553 godine 2013. Nije u Konjicu Ivan Lovrenović kriminalizirao Armiju BiH, nego ona sama sebe. Ona se kriminalizirala i u spomenutom Bugojnu, s logorima za Hrvate, progonom stanovništva i ubijanjem zarobljenika, čija tijela se tek ovih mjeseci pronalaze. Jedan od glavnih kreatora tog bugojanskog zločina, gospodar života i smrti bugojanskih Hrvata Dževad Mlaćo, danas se kao predsjednik Udruženja matematičara u Srednjobosanskom kantonu bavi radom s djecom i mladima. Osoba koja je to sve znala, Selmo Cikotić, imenovana je od strane SDA za državnog ministra, a u Općinskom vijeću Bugojno se nedavno desetkovanim Hrvatima javno poručilo da idu u Hrvatsku ako hoće da govore hrvatski, što puno govori o poremećajima jednog društva koje često sebi daje za pravo da docira ostatku svijeta.
I tako dalje. Govoriti o tome ne znači relativizirati zločine srpskih i hrvatskih političko-vojnih struktura, koji su bili veći, o čemu svjedoče i presude relevantih sudova, već znači iznijeti istine koje su nacionalnim mitotvorcima neugodne. Da je po Filipoviću, o tome nitko nikada ne bi smio ništa reći, da se on ne bi ljutnuo i da mu se ne bi kvarili mitovi o čistoći.
Veliki prostor mi je, vidite, trebao da reagiram samo na neke teze Nenada Gish Filipovića. Ovo mi je prvi i posljednji put da sebi pričinjavam tu vrstu dangube. Svaki sljedeći put kada mi Filipović posveti jedan ovakav tekst, reagirat ću samo tako što ću čitateljima Prometeja podijeliti po dva primjerka knjige Tarika Haverića Čas lobotomije.
Franjo Šarčević, glavni i odgovorni urednik portala Prometej, Foto: Društvene mreže