Nije to bilo davno, nisu ni četiri mjeseca prošla, a manje-više svi su to već zaboravili. Pet-šest dana s početka februara, međutim, od toga nije moglo da se živi. Sa naslovnih stranica portala i tabloida vrištali su naslovi: „U Beranama hoće Ulicu Ratka Mladića“. U tekstovima se sugerisalo da ovaj grad na sjeveru Crne Gore samo što nije dobio ulicu prozvanu po oficiru Vojske Republike Srpske koji je (prvostepeno, s tim što se drugostepena presuda očekuje za nekoliko dana) osuđen za genocid i najgore moguće ratne zločine. Prvi ešalon regionalnih dušebrižnika spreman da za Mila Đukanovića gura (simboličku) glavu u torbu takmiči se ko će napisati tekst s najsnažnijim intenzitetom zgroženosti.
Miš u flaši piva
I tamburaju tako tamburaju, dan, dva, možda tri, ne znam broj, a kad se stišaju dernjava i galama, ukaže se istina. Takvo ime ulice u Beranama nije, naime, službeno zatražila nijedna tamošnja politička stranka niti relevantna organizacija, nego je prijedlog stigao od nekakvog Savjeta za davanje prijedloga naziva naselja, ulica i trgova, savjetodavnog tijela koje nema nikakvo pravo odlučivanja nego samo forvardira prijedloge nadležnom Sekretarijatu, dok je konačna odluka u rukama nadležnog Ministarstva. Nema, dakle, govora o tome da će Berane dobiti takvu ulicu, nego se od bizarnosti tipa „u flaši piva pronašao miša“ pokušava napraviti vijest koja će se politički zloupotrijebiti da bi se na još jedan način podrivala nova crnogorska Vlada.
Jedva je, dakle, prošlo stotinjak dana, a svjedočimo novoj pokaznoj vježbi istog tipa. Iz opskurnog udruženja „Istočna alternativa“ stigla je inicijativa da se Ulica Maršala Tita u Srebrenici preimenuje u Ulicu Petera Handkea. Iako je teško i zamisliti neku smislenu paralelu između Mladića i Handkea, identični dušebrižnici su ponovo u ekstazi.
Ponovo je otvoreno takmičenje u pisanju tekstova što je moguće većeg intenziteta zgroženosti. Uz sladostrasno zanemarivanje činjenica, od kojih je ključna da su se lokalne srebreničke stranke, i one koje okupljaju Srbe i one koje okupljaju Bošnjake, nakon višemjesečnih napetosti, koje su kulminirale poništavanjem rezultata lokalnih izbora, te ponovljenim izborima koje su bošnjačke stranke bojkotovale, ipak dogovorile da zajedno formiraju vlast i to od, kako se to kaže, legitimnih predstavnika oba naroda, pokušava se sugerisati da Srebrenica samo što nije dobila Ulicu Petera Handkea, što se, naravno, nije desilo, ne treba da se desi i što bi, već i kao ideja, zasigurno bilo odbojno i samom Handkeu.
“Tamna strana istorije”
Udruženje „Istočna alternativa“ je sasvim opskurna i marginalna organizacija koju vodi nekakav lokalni smušenjak i skandalmejker bez ikakve podrške među lokalnim stanovništvom koji je dosad privlačio pažnju uglavnom ljepljenjem plakata. U međuvremenu se valjda informatički opismenio, otvorio i-mejl adresu na nekom besplatnom serveru (nešto tipa istocnaalternativa123@yandex.com) i počeo zasipati medije raznim smatranjima.
Medijske eksploatatore ovih „lažnih vijesti“ nije briga ni za Berane ni za Srebrenicu ni za ljude koji tamo žive. Interesuje ih samo njihova vlastita agenda koja se lako može sažeti u frazi „što gore, to bolje“. Hoću reći, što gore svima, to bolje njima. Parazitirajući već decenijama na stvaranju slike o divljim plemenima odrođenim od civilizacije unutar kojih se oni, eto, nude da predvode civilizatorsku misiju, no ne ide im jer je narod previše primitivan, pa je potrebno istrajavati na doniranju njihovih programa i projekata da bi se nastavila akcija „promjene svijesti“. Otud i sve te sulude paralele prema kojima odlikovanja Handkeu iz Beograda i Banje Luke predstavljaju ne-znam-kakav skandal. Zanemarimo na trenutak Nobelovu nagradu, proglasimo je, hipotetski i argumenti causa, trenutkom ludila i žutom minutom Švedske akademije i pogledajmo koja je sve priznanja Handke dobio nakon 1996, kad se – po tumačenjima ovdašnjih dušebrižnika – samoisključio iz redova ratnika za svijetlu stranu istorije. Najprije, 2002. u SAD dobiva uglednu nagradu „Amerika“ (koju su poslije njega, primjera radi, dobili Adonis i Saramago), u Austriji počasne doktorate univerziteta u Klagenfurtu (2002.) i Salcburgu (2003.), u Češkoj nagradu „Franc Kafka“ (2009.), u Njemačkoj, među ostalim, nagradu „Tomas Man“ (2008.), u Norveškoj Ibzenovu nagradu (2014.). Znači li to da su i sve ove zemlje prešle na „tamnu stranu istorije“?
“Čuda moguća…”
Spinovi o promjenama imena ulica su zgodni, naročito iz beogradske perspektive, jer se baš u Beogradu, poslije skoro tri decenije pristajanja uz zrelu kulturu sjećanja (uz male izuzetke), krenulo u ubrzanu akciju mijenjanja imena. Tu ima različitih primjera i često se o prilično nespornim promjenama (slučaj Blagoje Jovović) piše opširnije i detaljnije nego o nekim koje su izuzetno sporne (brisanje imena ulica iz jugoslovenskog perioda prozvanih po toponima iz tada zajedničke države, a koji su značajni i za srpsku istoriju). Srećom, većina imena ulica u strogom centru Beograda nose lijepa i stara imena koja nikom ne pada na pamet mijenjati. Paradigmatičan primjer je Zmaja od noćaja, ulica o kojoj je Momčilo Bajagić napisao i pjesmu u kojoj se kaže da su tu „čuda moguća“.
Ovdašnji Zmajevi-Od-Očaja, poput dvojice Ilića, Dejana i Saše iz pjesme „Užas je naša furka“, koji su jedva dočekali lažnu vijest da će Ulica Maršala Tita u Srebrenici postati ulica Petera Handkea žele zapravo da ovdje više nikad ne budu moguća nikakva čuda. Valja raditi na tome da im se želja ne ispuni.
Piše: Muharem Bazdulj za Preokret
Foto: Printscreen YouTube / Al Jazeera Balkans