Politika je društvena funkcija koja se ostvaruje isključivo u jeziku. Čim izađete iz prostora jezika, koji, istina, katkad može biti i šutnja, i uđete u prostor predmetne, materijalne stvarnosti, izašli ste iz politike i zakoračili ste u neke druge društvene funkcije. Iz ovoga slijedi da je za razumijevanje politike bitan isključivo jezik, odnosno narativ kroz koji se ona artikuliše. Problem predstavlja podvojenost, odnosno slojevitost tog narativa, uslijed čega javnost nije u prilici da bude upoznata sa svim aspektima političkog govora, već samo s onim aspektima koji joj se svjesno i tendenciozno serviraju, te sa mrvicama tog govora koje na ovaj ili onaj način uteknu iza zatvorenih vrata i iza kulisa te vječno trajuće predstave.
Raj do ’45
Ponekad je, međutim, moguće steći uvid u stvarne političke i ideološke namjere pažljivo slušajući javni politički i ideološki narativ, pri čemu nije od presudnog značaja to da li su određene poruke svjesno servirane na način koji će stvoriti privid da je riječ o nevažnoj omaški ili je iz nekog političara, odnosno iz nekog novinara koji medijski artikuliše ideološke narative, nehotice progovorila podsvijest, otkrivajući tako težnje njegove najdublje prirode.
Dobar primjer za taj razotkrivajući i demaskirajući narativ jeste govor Bisere Turković sa osnivačke skupštine SDA u Sarajevu 1990. godine, u kom ona, između ostalog, kaže i sljedeće: „Predugo smo čekali na ovaj trenutak, u kojem će se moći reći ono što se 45 godina nije moglo ili smjelo reći, a što najveći broj ljudi koji pripada ovom krugu osjeća.“
Uvažavajući činjenicu da jugoslovenski socijalistički režim nije blagonaklono gledao na ideje pluralizma i da je lutao društvenim i povijesnim lavirintom u potrazi za rješenjem kompleksnog pitanja nacionalnog i etničkog identiteta, za tumačenje poruke koju je javnosti uputila Bisera Turković pozvaću u pomoć najprostiju algebru, tako što ću od 1990. godine oduzeti 45 godina i dobiti 1945. godinu, a zatim postaviti dva pitanja.
Prvo upućujem Biseri Turković i ono glasi – znači, po tvom se ubjeđenju prije 1945. godine, dakle u doba kvislinške i fašističke NDH, moglo i smjelo reći ono što najveći broj ljudi koji pripada tvom krugu osjeća? Drugo pitanje upućujem ne samo članovima i simpatizrima SDA, već i njihovim oponentima koji stoje na stanovištu da Alija Izetbegović sa svojom bulumentom ipak nije bio isto što i njihovi današnji nasljednici, a to pitanje glasi – zar zaista vjerujete da se na temelju prikrivene idealizacije endehazijskog vakta mogla sagraditi građevina u kojoj će se bilo ko osim mladomuslimanskog reakcionarnog hamelja osjećati komotno?
Jedna nacija Bakira Izetbegovića
Da tadašnja mlađahna minderska nada i zvijezda u usponu nije slučajno i paušalno odabrala da uskraćivanje prava na slobodu govora ograniči na period od oslobođenja Jugoslavije do njenog raspada, pokazuje ukupna, a posebno današnja politika njene stranke, koja se lažno predstavlja kao državotvorna i kao nacionalna, a ustvari je bila saučesnik drugim zločinačkim strankama u uništavanju države i uspostavljanju njenog nefunkcionalnog privida, a jugoslovenske i naročito bosanskohercegovačke Muslimane je zaustavila na putu nacionalne emancipacije i regresirala ih u vjersko-kulturološku skupinu ili čak još niže – u vjersko-folklornu skupinu.
Jedan od temelja na kojima počiva ideologija Stranke Demokratske akcije jeste ubjeđenje da mračno doba za muslimane Bosne i Hercegovine počinje sa oslobođenjem zemlje 1945. godine, pa otud i nostalgija minderskog hamelja za vremenom kada im je Pavelić darivao džamiju u Zagrebu i velikodušno im dopustio da upražnjavaju svoju vjeru, ali isključivo kao etnički Hrvati. Poruka Bakira Izetbegovića Draganu Čoviću od prije nekoliko dana, u kojoj on eksplicitno tvrdi da su „Bošnjaci i Hrvati nekada bili jedna nacija“, potvrđuje da je ta nostalgija za NDH među minderlijama jača nego nostalgija obeznađenog i dezorijentisanog ex-proleterijata za Jugoslavijom.
Izetbegoviću junioru, kao i njegovom ocu, nacija nije bitna, niti oni uopšte mogu razmujeti naciju kao koncept i njegovu dinamičnost. Zato Izetbegoviću ne pada na pamet da u tu nekadašnju jedinstvenu naciju svrsta i druge etnikume i podsjeti javnost da su svi ovdašnji narodi ne tako davno bili jedna nacija – jugoslovenska. Istina, nevješto artikulisana i previše oslonjena na marksističko-lenjinističku teoriju, te građena uz suviše nedopustivih i nepotrebnih kompromisa sa etničkim konceptima, ali ta je jugoslovenska nacija ipak postojala kao činjenica, makar i sasvim kratko, no u svakom slučaju duže od jedinstvene dvovjerne starčevićevske hrvatske nacije na koju su mladomuslimanski hamelji tako bolećivi.
Mimikrijske vještine proustaškog stava
No političari, uključujući tu čak i intelektualno neizgrađene i izazovima svog posla nedoraslog Izetbegovića i njegovu omiljenu ministricu Turković, ipak su razvili određene mimikrijske vještine i naučili napamet fraze kojima zamazauju oči neukoj i naivnoj javnosti, prepuštajući novinarima i podobnim, pa samim tim i neautentičnim intelektualcima da sondiraju društveno raspoloženje i da pripremaju društvo za svoj izlazak iz plakara.
Kriptostarčevićevski magazin Stav, kao najpouzdaniji izvor informacija o stvarnoj prirodi minderske i mladomuslimanske ideologije koja bubri i tinja u samoj srži SDA, nudi obilje dokaza da nema nikakvog pretjerivanja u tvrdnji da ta stranka, na čelu sa svojim mladomuslimanskim vedetama, od svog osnivanja pa sve do danas uporno istrajava na de-emancipaciji i de-nacionalizaciji južnoslovenskih muslimana, ne samo u Bosni i Hercegovini, već i u okolnim zemljama.
Najkraće rečeno, ta ideologija počiva na nesalomivoj i nepokolebljivoj srbofobiji i na antikomunizmu koji nije demokratski, već je reakcionaran, te na oportunom koketiranju sa starčevićevskim i kvaternikovskim, te pavelićevskim konceptom hrvatstva. Indikativno je da je taj magazin u posljednjih nekoliko godina u više navrata otvarao temu Križnog puta i Blajburga kao opštehrvatske, pa samim tim i muslimanske tragedije, da bi se prošle godine kompromizerski i oportuno priključio osudama sarajevske mise za Blajburg, no nije prošla ni godina dana a Stav je načinio kvaternikanski obrat i ponovo počeo servirati tekstove u kojima se partizanska borba svodi isključivo na zločine počinjene nad protivničkim vojnicima i civilima, a od takvog pristupa nije pošteđena ni sovjetska Crvena armija, stoga što je takva maliciozna simplifikacija nužna da bi se ostalo vjerno ideološkom legatu Mustafe Busuladžića.
Mirvad Kurić kao narodni neprijatelj
Među bezbrojnim primjerima demaskirajućeg kvaternikanskog narativa u magazinu Stav veoma je rječit najnoviji združeni napad Damira Hadžića i anonimnog Mustafe Drnišlića na glumca Mirvada Kurića, zbog toga što je Kurić 1995. godine bio član ansambla Srpske drame u prištinskom pozorištu, umjesto, kao što bi to imponovalo Hadžiću i Drnišliću, da je bio član ansambla Albanske drame tog istog teatra ili da je stao na branik domovine, makar i „iz dijaspore, poput mnogih današnjih uglednih umjetnika“. Red je konstatovati da je Drnišlić, koji prilježno krije svoj identitet, možda i zbog kakve mračne tajne, recimo zbog presude za ratni zločin, za pedofiliju ili za silovanje, funkcionalno pismeniji od svojih kolega iz magazina Stav, ali ta njegova funkcionalna pismenost nema nikakvu vrijednost, jer iza nje ne stoji nikakvo mišljenje i jer je on koristi za plasiranje malicioznih invektiva ili čak rudimentarnih kretenluka, poput stanovišta da je u dijaspori moguće biti na braniku zemlje koja se nalazi u ratu.
U svojoj ostrašćenosti i zaslijepljenosti mržnjom i srbofobijom, Hadžić i Drnišlić odlaze tako daleko da bi Kurića radije vidjeli kao mutavog statistu u albanskom dramskom ansamblu, nego kao aktivnog glumca u srpskom ansamblu u kom Kurić nije bio izložen jezičkoj barijeri, a povrh toga mu na grbaču tovare implicitnu optužbu za učešće u pripremi genocida, jer je Kurić nekoliko mjeseci prije srebreničkog pokolja igrao srpskog vojnika u nekakvoj predstavi po tekstu Siniše Kovačevića.
Zanimljivo je da perjanicama magazina Stav ne pada na pamet da zagaze u prostor konzistencije i da istom tretmanu podvrgnu pokojnog oca glavnog i odgovornog urednika svog magazina, hrvatskog pjesnika Seada Begovića, koji se našao među osnivačima Tuđmanove HDZ i koji je nosio odoru vojske koja je kasnije počinila stravične zločine u Bosni i Hercegovini. Naravno, bilo bi sumanuto optuživati pokojnog Begovića za zločine počinjene u ime ideologije njegove matične stranke, ali jednako je sumanuto optuživati i Kurića za dešavanja u Srebrenici, no jurišnici Stava očito u svojoj srbofobiji nalaze sebi prihvatljivo opravdanje za vlastitu nedosljednost.
Srbi u komadima
Srbofobijom je obuzet i ambiciozni hrvatsko-bošnjački aktivist i glodur magazina Stav, Filip Mursel Begović, koji nadmeno i autoritativno, što znači luckasto i karikaturalno, obznanjuje bosanskohercegovačkoj javnosti, a poglavito njenom muslimanskom segmentu, brižno skrivanu činjenicu da je Aleksa Šantić bio – Srbin! I to ni više ni manje nego „dobar komad Srbina“, a ova sintagma u Begovićevom narativu ima pejorativnu funkciju, da bi se njome implicirao znak jednakosti između bivanja Srbinom i bivanja budalom, jer se za upornog redikula obično veli da je „dobar komad budale.“
Neko će kazati da mišljenje jednog ambicioznog aktiviste izgubljenog u bespućima hrvatsko-bošnjačkog jezičkog lavirinta nema naročitu bitnost i takva bi konstatacija bila posve tačna, kada iza njegovog mišljenja ne bi stajao čitav jedan ideološki okvir koji se troši u bjesomučnom kidisanju na svaki aspekt srpskog nation-building modela i njegovom proglašavanju za ultimativno i neporavljivo zlo, samo da bi se odmah potom pristupilo oponašanju tog istog modela kroz čudni spoj dosljednosti i karikaturalnosti, te uz nekakav strah, kog je nemoguće sakriti, da bi možda mogao i uspjeti u svom nation-buildingu i tako se odmaknuti od starčevićevskog i kvaternikanskog ideala.
Ta paranoidno-shizofrena svijest koja žudi da postane ono što mrzi ne započinje, međutim, sa Bakirom Izetbegovićem i Filipom Murselom Begovićem, već je ona temeljni legat Alije Izetbegovića i njegove dvorske i intelektualne kamarile, s kojom je prije tridesetak godina uspio zaustaviti proces nacionalne emancipacije jednog naroda i gurnuti ga u avanturu, skupa sa svojim saučesnicima iz drugih reakcionarnih etničkih politika.
Alija Izetbegović neće ostati upamćen samo kao prevrtljivac koji, prema vlastitom priznanju, jedno misli do podne, a drugo od podne, već i kao element koji se veći dio svog života, poput kakvog glodara, dakle iz prikrajka i hinjski, borio protiv ideja i duha ZAVNOBiH-a, da bi u odmakloj životnoj dobi i sa dolaskom na poziciju moći oportuno prihvatio taj duh i te ideje, samo da bi ih glodarski opoganio i ogadio što širim društvenim slojevima.
Muslimanija po Ljotićevom ukusu
A kakav zaista odnos prema ZAVNOBiH-u imaju mladomuslimanski hamelji, pokazuje činjenica da su u Sarajevu uzeli ulicu Fuadu Midžiću, koji je kao partizan poginuo prilikom oslobađanja glavnog grada BiH i nazvali je po mladomuslimancu Esadu Karađozoviću, dobrovoljcu u Pavelićevoj soldateski. Koliko je, kraj takvog mučkog postupka, uvjerljivo bošnjačko zgražanje nad kretenlukom Vučićevih srbijanskih vlasti sa ljotićevštinom na proslavi dana pobjede nad fašizmom, ostavljam čitaocu da sam prosudi.
Da bi Bosna i Hercegovina preživjela i kao moderno društvo i kao funkcionalna država, od presudnog je značaja raskrinkavanje te antidržavne i antinacionalne mladomuslimanske i kriptokvaternikanske ideologije, te otvaranje ka promišljanju novih i ka budućnosti okrenutih ideja južnoslovenstva, kao i odbacivanje opsesivno-kompluzivne srbofobije koja se sve dublje ukorjenjuje u ono što se naziva sarajevskom političkom čaršijom, koja, pri tom, sve više nalikuje na idealnotipsku zajednicu iz vlažnih snova Dimitrija Ljotića, samo sa ezanima umjesto crkvenih zvona.
U protivnom, Bosna i Hercegovina bi sa preživljavanjem mladomuslimanskog kvaternikanstva lako mogla opet završiti podijeljena na banovine, pri čemu će u dvovjernoj hrvatskoj banovini biste Alije Izetbegovića biti skrajnute u zabačene dijelove parkova, jer će istaknutija mjesta biti rezervisana za biste Vlatka Mačeka, Ante Starčevića, Eugena Kvaternika, Franje Tuđmana, pa i Adem-age Mešića. A u svemu tome opet će najviše najebati muslimanska, odnosno bošnjačka sirotinja, kao što je najebala kad god se prepustila u ruke starčevićevskih i kvaternikanskih ideja.
Ja lično neću gajiti pretjeran optimizam i polagati velika nadanja u budućnost moderne i funkcionalne Bosne i Hercegovine, jer je preduslov za to postojanje kritične misleće mase, koja možda i postoji u ovoj zemlji, ali je prigušena i preplavljena žitkom nemislećom i emotivnom masom, slijepom od straha kao ploda dresure i nesposobnom da uoči prijetnju koja se na nju nadvija iz onih dijelova Evrope u kojima nacistički orao ponovo širi svoja krila. Bakir Izetbegović bi po svoj prilici više volio vidjeti bosanskohercegovačke muslimane kako sa fesom na glavi stoje postrojeni u sjenci tih krila, nego da se bore za društvo bez rasnih zakona, ali to prije svega zavisi od bosanskohercegovačkih muslimana, a ne od Izetbegovićevih želja i nadanja.
Na kraju ću dodati i to da budućnost ovog društva možda i više od svega drugog zavisi od njegove spremnosti da odbaci kretenski jezik, koji je zavladao javnim prostorom i koji više ne služi za komunikaciju i za označavanje stvarnosti, te za promišljanje potencija, već služi isključivo za hipnozu, kuknjavu, histeriju i za opravdavanje raznih poganluka, pa tako upravo zahvaljujući ekvilibriranju kretenskim jezikom već dugo i predugo javnost ne može saznati gdje je jebena Osmicina diploma, gdje je Sebija specijalizirala i ko je, dođavola, kupio respiratore koji su nalik usisivačima čačanske Slobode?
Piše: Elis Bektaš za Preokret, Foto: Printscreen YouTube / Federalna novinska agencija – FENA
”ОΔ□оѣнʌн сʍо сє оΔ Сϸбнѣє, ѣєΔɴоʍ ӡɖ с□ɖгΔɖ.” Нɖѣбоʌѣɖ нӡѣɖ□ɖ ϸɖχʍєmʌн Аʌнѣє Иӡєmбєго□нψɖ. Гʌɖбɖѣ гɖ МɖɴΔнɴгɣ сϸбɖʌнѣо.
Jugoslovenska nacija, nažalost, nije postojala. Između 2 rata je pokušano njeno stvaranje (zbog čega i dan danas optužuju kralja Aleksandra i Srbe za velikosrpski hegemonizam), dok se u poratnoj Jugoslaviji definitivno odustalo od jugoslovenske nacije (Vuk Bačanović na to lepo ukazuje objašnjavajući politiku Hrvata u Jugoslaviji).