Ove godine sam s namjerom iz Bijeljine pošao za Brčko. Proučavao sam, po prvi put u životu, dublje lik i dio Osmana Đikića i želio sam osjetiti bilo mjesta u kojem mu se dogodila jedna od životnih prekretnica. Nisam očekivao utoliko zapušten i pust grad. Pred obnovljenom gradskom Vijećnicom, lijepom i kitnjastom građevinom u pseudo-mavarskom stilu, koja štrči među oronulim fasadama i potpuno napuštenim zgradama i prodavnicama okupilo se, za razliku od potpuno pustih ulica, mnoštvo mladića i djevojaka. Subota je. Dan je vjenčanja, a i mnoštvo maturanata je u gradu. Pred vijećnicom dva spomenika, poginulim borcima Armije BiH i HVO-a.
Onaj palim vojnicima VRS je nekih pet minuta hoda dalje. Mladenci i maturanti različitih političkih ubjeđenja i narodnosti se fotografišu uglavnom pored svojih spomenika. Sretna je okolnost jer me djevojka natjerala da pregazimo pola grada do centralnog partizanskog spomenika. I tu smo isto zatekli jedan par, jedan ali vrijedan koji je odabrao ovo posebno mjesto. Zapravo jedini smislen spomenik u gradu koji je i distrikt Bosne i Hercegovine, a ujedno nekako još uvijek i grad i u kojem se isprepliću nadležnosti dva entiteta i u kojem su svi simultano i agresori i oslobodioci i patrioti i neprijatelji.
Ali u Brčkom nema spomenika Osmanu Đikiću, nema čak ni ulice njemu u spomen, iako je upravo ovdje, u Posavlju, daleko od tople Hercegovine i vrelog Mostara na djelu dokazao ono zbog čega mu se divio i Aleksa Šantić, ovdje je upoznao svoju izabranicu, Zorku Topalović, glumicu putujućeg pozorišta iz Beograda i, za razliku od Alekse, nije posustao zbog zabranjene ljubavi, baš kao ni njegova izabranica, već su se vjenčali, voljeli se tako da su živote završili u razmaku od dvije godine.
Zorka je toliko voljela svog “Turčina” Osmana da se namjerno zarazila tuberkulozom da bi se preselila voljenom u vječnost. Đikić je takvu vjernost zaslužio jer je zakonima vječnosti, a ne brzoplete truležnosti uvijek ostajao dosljedan. I onda kada ga je austrougarska vlast, tako uporna u zavađanju domorodačkog stanovništva svoje nove kolonije, isključila iz gimnazije, onda kada je lutao između Beča i Carigrada, Beograda i Sarajeva, Mostara i Brčkog, zapravo, tokom cijelog svog kratkog života nije odustajao od onoga što je zapisao u svojim stihovima i čime je bio obilježen svaki njegov postupak:
Kad će braća ista
Vjerom razbraćena
U jednom se kolu
Naći zagrljena.
Kada, kada? Osman nije doživio tu radost da doživi trenutak kada se to dogodilo, a ni tu nesreću da vidi trijumf sila tame i demonske mržnje s kojima se hrvao cijeli život, a koje zloguko zijevaju i zlurado se smješkaju i u njegovom Mostaru, kao i u njegovom Brčkom, Beogradu i gdje god je nekada Osmanovo ime značilo mnogo, a danas je prepušteno zaboravu, a ideali za koje se borio prepušteni podsmijehu malodušnih i zlih ljudi. Koji, itekako i ne znajući vole zapjevati:
Đaurko mila, tuga me mori
za oči tvoje što suze rone.
Ustašca tvoja prepuna baja.
Haj, dođi, dođi sred zagrljaja.
Čuj, kako srce umilno tepa:
“Haj, ljubim te, ljubim, đaurko lijepa.”
Kada je Osmanovo tijelo 1934. preneseno iz mostarskog Carinskog harema u harem drevne Karađoz-begove džamije, zadužbine sinovca Rustem-paše Opukovića, velikog vezira Osmanskog carstva koji je, uz Mehmed-pašu Sokolovića najzaslužniji za obnovu autokefalnosti Pećke patrijaršije u 16. vijeku, Smail-aga Ćemalović, veliki poštovalac Osmanov izrekao je sljedeće riječi:
“Ova oaza u kršu, u kome Mostar blista kao vedro oko, rađala je kroz našu istoriju sinove koji su uvijek na pravo vrijeme umjeli da proniknu u svaku potrebu našeg naroda. Ona je davala inicijatore i budila talente i ljude od duha i pod tuđim gazdinstvom. Danas otkrivanjem ovog turbeta mi odajemo poštu jednom od naših velikana koji je među ovim krševitim brdima ugledao svjetlost i gdje se formirao u mladića u pjesnika i vatrenog rodoljuba.”
I zaista je sve što je Osman ikada radio bilo vatreno. Njegovo rodoljublje nije bilo rodoljublje rodoubistva i šovinizma, rodoljublje ušančenih nesretnika kakvim se truju današnje generacije. Ono je najprije bilo ono svečovječansko, abrahamsko, koje prvo spušta čelo na zemlju pred Stvoriteljem svih ljudi i kojeg se ne može istinski ljubiti bez ljubavi prema svakom čovjeku, a tek onda prema narodu kojem je pripadao, ono rodoljublje na kojem su stvarane Jugoslavije:
Pa kada je Allah htio tako,
Ja ću uv’jek poslušan mu biti,
I mirisnim njegovijem darom
Uv’jek ću se gizdat’ i kititi
i
Sedžde čineć Tvojoj Sili,
Molim Ti se, Bože sveti,
Blagoslovi moj zavičaj –
Ovo st’jenje i vrleti!
Osman je svojim kratkim zemaljskim obitavanjem izgarao istom onom nepokolebljivom ljubavlju ka istoku, ishodu Božjih objava, baš kao i njegov najbolji prijatelji i kosmička braća Aleksa Šantić i Silvije Strahimir Kranjčević. I koliko god je naš brat Aleksa volio 114. suru Kur’ana, koju je, prema svjedočanstvu Jovana Dučića često recitovao “Reci: “Tražim zaštitu Gospodara ljudi, Vladara ljudi, Boga ljudi, od zla šejtana napasnika, koji zle misli unosi u srca ljudi – od džina i od ljudi!”, toliko je sve što je naš brat Osman ikada ispjevao i izrekao bilo protkano čvrstim vjerovanjem: “I kad bi ti pružio ruku svoju prema meni da me ubiješ, ja ne bih pružio svoju prema tebi da te ubijem, jer ja se bojim Allaha, Gospodara svjetova. (El Ma’ide, 28).
Nikakvo čudo da su iz Gajretovih đačkih domova koji su u Jugoslaviji nosili Đikićevo ime potekli najplemenitiji borci za slobodu i humanost, koji mogu biti samo privremeno izdani, ali nikada i trajno izgubljeni i to možemo zahvaliti samo i jedino međašima najuzvišenijih vrlina kakav je bio pjesnik i borac za brata čovjeka Osman Đikić. U bajkovito izdašnom arapskom jeziku ime Osman ima toliko značenja: „onaj koji je opasan neprijatelj“; „onaj koji je slavni osvajač“; „onaj koji je rođeni pobjednik“; „onaj koji je rođen da bude slavan“; „onaj koji je amajlija za svoje prijatelje“; „onaj koji poštuje prave vrijednosti“; „onaj koji je lukav kao zmija“. Osman Đikić je bio i ostao opasan neprijatelj svakom zlu i dalje je njegov primjer onaj koji osvaja ljudska srca, onaj koji pobjeđuje i koji će ostati slavan pa taman da sva ljudska srca potamne. Baš zato je sveti simbol, istinska amajlija, mudar kao zmija, a bezazlen kao golub. Vjesnik novog/starog Brčkog, Mostara, Sarajeva i Beograda iz vječnosti i neprolaznosti.
Izradu ovog teksta podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj Sjedinjenih Američkih Država USAID. Sadržaj ovog teksta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD-a
Piše: Vuk Bačanović za Preokret
Foto: Wikimedia Creative Commons