MUHAREM BAZDULJ: Isključivost merhameta i multietničnosti

Dok rat traje, ide propaganda. Dok rat traje, ljudi su skloni da vjeruju propagandi. Kad rat završi, posljedice propagande, međutim, i dalje traju. Ključna propagandna floskula tokom rata u Bosni i Hercegovini (1992. – 1995.) potencirana iz Sarajeva bila je: naša vojska je multietnička, vojske naših neprijatelja su monoetničke; naša vojska ne ubija civile i ratne zarobljenike, vojske naših neprijatelja to rade; naša vojska ne uništava bogomolje drugih naroda, vojske naših neprijatelja to rade.  

Na jednom nivou, ta propaganda je imala utemeljenje. Bilo je medijski eksponiranih visokih oficira Armije RBiH koji nisu bili Bošnjaci, odnosno pripadnici ubjedljivo najbrojnijeg naroda u tim oružanim snagama, što nije bio slučaj sa Vojskom Republike Srpske i Hrvatskim vijećem odbrane. Takođe, i izvještaj Mazovjeckog i izvještaji stranih medija su ukazivali da su zločini VRS-a i HVO-a nad Bošnjacima mnogo frekventniji nego zločini Armije RBiH nad Srbima i Hrvatima. Naposljetku, i u Sarajevu i u drugim velikim gradovima pod kontrolom Armije RBiH nije bilo programskog i sistematičnog uništavanja crkava, za razliku od džamija na teritorijama pod kontrolom VRS-a i HVO-a.

Čak se i Alija Izetbegović u nekoliko prilika pozivao na partizansku paradigmu. U decembru 1993, u sarajevskom Domu ljiljana, on je ovako govorio: „Vidite kako se na čudan način historija ponavlja. Sad ponovo imamo u Bosni neku sliku iz Drugog svjetskog rata. Taj rat dobro pamtim…I tada su bili četnici i ustaše. I sad ih, evo, ponovo na sceni…Sada se postavlja pitanje: ko je ta treća strana? Onda su treća strana bili partizani. I sad ima treća strana. To je naša narodna bosanska vojska, koja nema onaj ideološki, komunistički predznak, koja je demokratska…I sve što je dobro iz prošlosti trebamo naučiti i pamtiti…Dolazile su razne vojske. Kad dolaze ustaše i četnici, narod bježi. Jer to su bile vojske koje ubijaju građane. A kad dolaze partizani, narod ne bježi…Partizani jesu bili i grubi, i ponekad surovi, prema protivnicima, ali je činjenica da nisu ubijali žene i djecu. I zato su pobijedili. Mi to trebamo da dobro upamtimo i treba da izvučemo pouku: mi ćemo pobijediti ako nas bude pratio glas vojske koja ne ubija žene i djecu. Ako to ne bude slučaj, onda će se sve pretvoriti u jedan krvavi koloplet triju vojski, koje jedna drugu gone, gdje su svi isti. Mi moramo da se izdvojimo i budemo drukčiji. Tako ćemo pobijediti! Uprkos svemu!“

Što je čovjek bio više oslonjen na medije, a manje na vlastite oči, bio je skloniji da tome eventualno vjeruje. Onaj, međutim, koji je išao kroz svijet otvorenih očiju, otvorenog srca, vrlo rano je mogao vidjeti da je Izetbegovićevo pozivanje na partizansku paradigmu – lažno. A tek kad rat završi, kad se komunikacije olakšaju, kad krenu da se otkrivaju skrajnuti detalji i priče, slika se sama od sebe sklapala. Ali očito ne svima. Bilo je uglednih novinara, intelektualaca, koji su pisali i govorili kako su, eto, Bošnjaci drukčiji od Srba i Hrvata, a zarad svog merhameta. Uvijek mi je to bilo iritantno, ali naročito nakon što sam naišao na rečenice koje je Derviš Sušić zapisao u godini mog rođenja: „Slušao sam i ranije, u djetinjstvu, čitao tada, i opet sam prisiljen, eto, da čitam sad, 1977. godine, o merhametu, kao isključivo bosanskohercegovačko-muslimanskoj vrlini, čime su, dakle, pripadnici ostalih vjeroispovijesti, a i ateisti, po čitavom ovom dunjaluku, isključeni iz spiska mogućih posjednika ove vrline, ili im je ona u tako jadnom stanju, da nije dostojna uzimanja u obzir.“

Veliki španski pisac, komunista koji je po toj liniji završio u Buhenvaldu, a zatim se proslavio pišući na francuskom jeziku, Semprun, parafrazirao je u jednoj svojoj knjizi misao Andre Malroa: „Postoje pravedni ratovi, ali ne postoje nevine vojske“. U sarajevskoj javnosti, međutim, još uvijek dominiraju glasovi koji Armiju RBiH predstavljaju kao „nevinu vojsku“. Čak i kada priznaju pojedine zločine – od Grabovice do Kazana – insistiraju da su ti zločini fundamentalno drukčiji od zločina VRS-a i HVO-a. Na tom tragu, svaki pokušaj „suočavanja s prošlošću“ pada u vodu.

Bez ozbiljnije i sistematske analize, sve takve usporedbe spadaju u anegdotsko dokazivanje i impresionizam, ali je ipak jasno da je i u Vojsci Republike Srpske bilo Bošnjaka i Hrvata, odnosno u Hrvatskom vijeću odbrane Bošnjaka i Srba, ne nužno značajno manje nego Srba i Hrvata u Armiji RBiH. Takođe, nije baš da nije bilo spaljenih i rušenih crkava, bilo pravoslavnih, bilo katoličkih, na teritoriji pod kontrolom, kako se to kaže, legalne i legitimne međunarodno priznate vlasti Republike Bosne i Hercegovine.

Po tome koliko se i danas insistira na propagandnim floskulama, reklo bi se da rat i dalje traje. Po tome koliko ljudi vjeruje propagandi, reklo bi se da se rat vodi punim intenzitetom. To čak i nije netačno, koliko god da se rat ne vodi vatrenim oružjem.

Ipak, postoji jedna velika razlika. Nema „medijskog mraka“, nema informativnog monopola. Činjenice su javno dostupne i svako može argumentovano donositi zaključke. U svojoj nobelovskoj besjedi, francuski pisac Le Klezio je ustvrdio da bi Drugi svjetski rat bio nemoguć da je u to vrijeme bilo interneta. Na jednom nivou, to može da djeluje tačno, na drugom nivou, međutim, može se steći i utisak da bi rat zapravo bio još gori.  Kao što su i propagandne predrasude na nekom nivou prisutnije nego ikad ranije.

Piše: Muharem Bazdulj za Preokret
Foto: Wikimedia Creative Commons

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top