LUK SEVIDŽ: Novi ateizam kao plašt imperijalizma

Preokret donosi prevod teksta Luka Sevidža, kolumniste magazina Jakobin koji je o fenomenu novog ateizma i antitezima napisao 2014. godine, a koji govori o transformaciji ateizma kao kritičkog pogleda na religiju u imperijalističku ideologiju koja po svemu nalikuje na prevaziđene rasističke i suprematističke ideologije starih imperija.

“Novi Ateisti” postali su poznati po tome što daju plašt intelektualnosti zapadnjačkom imperijalizmu.

Pojašnjavajući svoju transformaciju od radikalnog polemičara u neokonzervativnog grabežljivca, Christopher Hitchens je tvrdio da mu se politički stavovi nisu primijenili. Potpuno je bilo skladno jedno s drugim, govorio je, i protiviti se ratu u Vijetnamu kao antiimperijalista i bezuvjetno podržati invaziju Iraka; toliko skladno da odbaci stavove koje je dijelio s Noamom Chomskyjem i Edwardom Saidom radi kušanja šampanjca u Bijeloj kući, gdje ga je ugostio Paul Wolfowitz.

Hitchens je volio tvrditi to da mu je političke pozicije spojila jedna intelektualna misao, što je bila protivljenje “totalitarizmu”: “Totalitarni je vladar meni neprijatelj – onaj koji je apsolutist, koji želi kontrolu nad Vašim umom, a ne samo Vašim djelovanjem niti porezom”.

Unatoč silnoj proimperijalističkoj retorici, Hitchensa je konstantno napadanje religije dovelo do međunarodne slave. I ti su napadi, kako je tvrdio, bili temeljno “antitotalitaristički”, nalik pobuni protiv sjevernokorejanske vlasti ili Josipa Staljina. Kao jedan od vođa pokreta “Novog Ateizma”, taj je bivši socijalista proveo zadnje desetljeće života ratujući protiv religije i pomirujući se s imperijalizmom.

Pohvala agresivnom ratu

Kako Richard Seymour piše u svojoj knjizi Unhitched, Hitchenosova transformacija, koliko god ne bila ortodoksna u estetici, je bila očekivana:

“Funkcija Hitchensovog antiteizma je u svojoj strukturi bila slična onome šta je Irving Howe okarakterisao kao “Staljinofobiju”… Baba-Roga, odnosno žrtveno jagnje imena “Staljinizam”, opravdavao je taj novi savez s Desnicom, sljepoću prema trajnim nepravdama kapitalističkog društva, i tolerisao je činove represije izvršavane u ime “slobodnog dijela svijeta”. Nalik izomorfnom grafu je Hitchensova opsjednutost religijom ne samo okrenula leđa nepravdi od strane kapitalizma i imperijalizma nego je i žestoko propagirala isto”.

Baš su kroz tu polemiku, koja je uključivala i Hitchensovu knjigu Bog nije velik, “Novi Ateisti” poprimili medijsku pažnju. Pored Hitchensa, i ostala su dvojica vođa tog pokreta, Sam Harris (Kraj vjere) i Richard Dawkins (Iluzija o bogu), sudjelovali u bezbrojnim javnim debatama sa vjerskim licima, što ih je popularizovalo kao Internet-celebrityje i propagatore antiteizma.

Površinski – a i po sebi – se Novi Ateizam predstavlja kao inovativna reinkarnacija scijentizma iz doba Prosvjetiteljstva proisteklog iz djela mislioca kao što su Bacon i Descartes: kritički diskurs koji vjerske tekstove i tradicije podlaže racionalnoj kritici putem empirijskog istraživanja, braneći univerzalni razum od sila provincijalizma.

U praksi je gruba, reduktivna i iznimno selektivna kritika vjere koja svoj uspjeh u društvenom i komercijalnom smislu ponajviše duguje “ratu na terorizam” i time što stoji na raspolaganju imperijalističke geopolitike kao “intelektualni instrument”.

Dok su neke ranije ateističke tradicije odbijale sudjelovati u nasilju i propagirale ljevičarske povode – za primjer ćemo, naravno, uzeti Bertranda Russella, koji je bio i socijalista i unilateralista – trenutačni pokret, kojeg predstavljaju Hitchens, Dawkins i Harris, izašao je u susret, podržao i pohvalio: agresivni rat, nasilje od strane države, mučenje – te u tom slučaju i genocidaške “preventivne” nuklearne napade na arapske države.

Vođe tog pokreta nose mnoštvo ideoloških odjevnih artikala, ali politika kojom se bave često varira od desničarsko-liberalne do one koju propagiraju protofašistički demagozi na evropske ultradesnici.

Islamski ekcepcionalizam

Naslov Hitchensove najuspješnije knjige govori nam nešto o prioritetima i fokusu kritike pokreta Novih Ateista  (Bog nije velik je očigledno šaljiva inverzija arapske izreke Allahu Ekber, prevedeno kao Bog je velik, nešto za šta je bez sumnje smatrao da je i smiješno i ikonoklastično). Bez ijedne iznimke, prekomjerna opsjednutost Islamom daje energiju čitavom diskursu, čak i kad se prezentuje kao hladna naučna kritika čitavog koncepta religije.

Naravno, jako-diskutovano pojavljivanje Sama Harrisa u oktobru na talk showu Real Time with Bill Maher – bolan spektakl u kojem je većinu muslimana prozvao “džihadistima”, “islamistima” i “konzervativcima” – samo je još jedan dodatak njegovom dosijeu demonizacije Islama, kao i drugih koji predvode pokret Novih Ateista.

U Kraju vjere, naprimjer, tvrdi: “Islam, više nego ijedna druga religija koju je ljudski rod smislio, ima sve osobine koje sačinjavaju jedan kult smrti”. Drugdje piše: “Dok su i druge vodeće svjetske religije plodni izvori netolerancije, jasno je da doktrina Islama predstavlja jedinstvenu skupinu problema koji su prepreka razvoju globalne civilizacije”. I, u odbrani rata u Iraku kao humane misije donošenja civilizacije: “Ne ratujemo s terorizmom. Ratujemo s Islamom”.

Iako su Harrisovi pogledi na Islam najžešći, pomalo se slažu s njim i Hitchens i Dawkins. Hitchens je u intervjuu 2007.g. rekao: “Ako pitate šta nije u redu s Islamom, to je da čini istu grešku kao i (druge) religije, ali uz to još jednu – to da je nepromjenjiv. Primjetit ćete da liberali često govore “Samo da se Islam može izmijeniti” – ne može. Kaže da neće. U tom smislu iznimno je opasan”.

Uz izravan šovinizam koji proizlazi iz tog citata, to nije nimalo historijski tačna tvrdnja, a može se smatrati dvoličnom, čak i sama po sebi. Islamski fundamentalizam – kojeg niko, naime, ne osporava – podmukao nije zbog toga što je odan nekoj okoštenoj srednjovjekovnoj tradiciji, već zato što je voljno i učinkovito prigrlio modernističku dinamiku.

Ne u želji da bude nadmašen u uvredama, Richard Dawkins je nazvao Islam “najvećom silom zla danas” (u istom dahu radosno priznavši da nije nikad pročitao Kur’an). Dawkins je nekoliko puta bio i vulgarniji, objavljujući na Twitteru: “Za mene je hitlerovski horor usklađen sa zbunjenošću nad ovčijim mentalitetom gluposti kod njegovih sljedbenika. Sve se više osjećam tako i s islamizmom”, i tvrdeći da je tadašnji columnist New Statesmana, Mehdi Hassan, nekvalifikovan da bude novinar samo zbog toga što je i musliman. Ili, kao primjer još jedan tweet: “Od svih muslimana na svijetu manje je Nobelovaca nego apsolvenata Trinity College-a u Cambridgeu. Ipak, radili su dobre stvari u srednjem vijeku.”.

Novim Ateistima su, onda, sve religije podjednako loše – ali je Islam “jednakije” loš.

Sluge imperiji

Jednostavno je nemoguće zamisliti komercijalne i intelektualne uspjehe pokreta Novog Ateizma u svijetu prije napada 11.9.2001.g. bez bilo kakvog porasta protivislamske društvene misli u zapadnjačkim društvima, ili bez neokonzervativne geopolitike. Pred kulisom “rata na terorizam”, s njegovim nasilnim i destruktivnim avanturizmom, ideja monolitskog zla imena “Islam” našla je stalno mjesto u uglednim liberalnim krugovima.

Za vrijeme pojavljivanja na Real Timeu, i Harris i Maher su iznijeli čest argument da je njihov stav odbrana “principa liberalizma” koje ostali, iz straha, stidnosti ili u želji da relativizuju, primjenjuju selektivno. Maher govori:

Liberali moraju odbraniti principe liberalizma… Kao što su sloboda govora, sloboda praktikovanja religije bez straha od nasilja, jednakost za sve manjine uključujući i homoseksualce… Ovo su vrijednosti liberalizma koje bi liberali htjeli ali kad im kažete “u islamskom svijetu ovih stvari nema”, onda se ljute. Islam je jedina religija koja se ponaša kao mafija.

Harris se složio s ovom rečenicom, te dodao:

Liberali su doista oslabili u kritici teokratije. Kritikovat će bjelačku teokratiju, kritikovat će Božić… Još se ljute oko bombaškog napada na kliniku za pobačaje koji se desio 1984.g…. Nama su prodali ovu sliku “islamofobije” u kojoj je bilo koja kritika islamske doctrine povezana s predrasudama o muslimanima kao ljudskim bićima… Mora nam biti dovoljeno da kritikujemo loše ideje… A Islam je u ovom trenutku hrpa loših ideja.

Možemo reći svašta o ovim izjavama, ali da prvo proučimo to kako ova plemenita i hrabra odbrana “principa liberalizma” izgleda u praksi.

Politika vodećih mislioca Novog Ateizma nije uvijek jednolična. Dawkins se protivio invaziji Iraka 2003., dok joj je Hitchens bio jedan od glavnih apologeta. Harris brani mučenje kao etičku potrebu u “ratu na terorizam” dok Hitchens, koji se dobrovoljno javio da ga muče vodom, nije. I Hitchens i Harris su imali ratobornu, eksplozivnu, nasilnu i skoro krvožednu retoriku, nešto s čime ne možemo povezati Dawkinsa.

Unatoč tome, svu trojicu vežu neke zajedničke intelektualne niti. Svaki od njih posjeduje crno-bijelu sliku svijeta koja s jedne strane postavlja civilizirani, kozmopolitski i napredni Zapad, a s druge barbarski, jednolični i reakcionarski Istok. Iako sva trojica variraju kada su u pitanja političke pozicije, Harris, Hitchens i Dawkins su imali javne veze s Desnicom, ili izražavajući simpatiju s, ili entuzijastično dajući podršku – nekim od njenih najodvratnijih i užasnijih elemenata.

Sva su trojica spoljni liberali koji se ponajviše obraćaju liberalnoj publici – “ugledni” demokratskim metropolitancima i njima sličinim na načine na koje Sean Hannity i Rush Limbaugh nikad neće biti – istovremeno podržavajući pozicije i povode koji su otvoreno neliberalni u najšire-shvaćenoj definiciji te riječi.

Ispod mnoštva slojeva i ukrasa intelektualnosti – tipičan tekst Novog Ateiste okićen je površnim referencama na Darwina, Newtona i Galilea – nalazimo svjetovid intimno poznat svima koji su proučavali jezike prijašnjih imperija: kulturne nadmoći, esencijalizacije i udaljavanja od stranog, podjednako i patronizirajuć i paternalistički, koji legitimiše nasilje počinjeno radi nekog cilja.

U Kraju vjere Harris predlaže to da bi “preventivni” nuklearni napadi mogli biti potrebni bude li konflikt između “Islama” i “civilizacije” eskalirao: “Šta ćemo uraditi, ako islamistički režim, kojem pada mrak na oči pred samim pomenom raja, ikad dobije nuklearno oružje koje može odaslati na daljinu?… Jedina stvar koja bi osigurala naš opstanak bio bi naš preventivni nuklearni napad”.

U podršci jednom od argumenata koji su opravdavali rat u Iraku, Harris je taj rat opisao kao “plemeniti i nesebični pohod koji će civilizovan Zapad povesti kako bi pobijedio islamski barbarizam”. Kasne 2004.g. pisao je u Washington Postu kako “civilizovana ljudska bića (Zapadnjaci) sada pokušavaju, uz znatnu cijenu, poboljšati život Iračanima”.

U Kraju vjere također piše:

Ne smijemo dopustiti našim tužaljkama o kolaterarnoj šteti da nas paralizuju jer naši neprijatelji ne poznaju takve tužaljke. Njihov je pristup ratu takav da ubijaju djecu, a mi ignorišemo temeljne razlike između njihovog nasilja i našeg na naš rizik. Zbog razvoja oružja u našem dijelu svijeta, mi nemamo više opciju da u ovaj rat idemo s mačevima. Čini se da će kolateralna šteta u svojim mnogim oblicima biti dio naše budućnosti u idućih nekoliko godina.

Knjiga optužuje arapske zemlje da su nazadne i muslimane u njima da su primitivni i da ih treba roditeljski podučavati. “Vrijeme je da priznamo da nisu sve kulture na istom nivou moralnog razvitka”, naglašava u tonu etnografa iz devetnaestog stoljeća. “U ovom trenutku njihove historije, da date većini muslimana slobodu glasanja, izglasali bi to da iz korijena isjeku sopstvene političke slobode”.

Ono šta je, po njemu, potrebno nije ništa drugo nego uspostavljanje “dobrotvorne” tiranije:

Neka forma dobrotvorne diktature će u većini slučajeva biti potrebna… Ali, dobroćudnost jeste ključ, i, ako se ne može pojaviti unutar neke države, mora biti uvedena izvana. Načini na koje će se uvesti definitivno će biti brutalni: sastojat će se od ekonomske izolacije, vojne intervencije (otvorene ili tajne) ili kombinacije ta dva pojma.

U svojoj volonterskoj ulozi vodećeg propagatora “rata na terorizam”, Hitchens – koji je prije kritikovao Henryja Kissingera zbog njegove izvršne uloge u bombardovanju Kambodžije 1969.g. – je još agresivnije od njega prigrlio retoriku nasilnog militarizma.

Govoreći o napadu na grad Falluju u Iraku 2004.g., kojeg su okupirale antiameričke paravojne formacije, Hitchens je rekao da “broj mrtvih nije dovoljno visok”, pojašnjavajući da je “previše džihadista pobjeglo” (Broj mrtvih u Bici za Falluju je sporan, ali mnoge grupe humanitaraca na tlu su napad prozvale “humanitarnom katastrofom”, i danas njeni stanovnici pate od jako visokih stopa rodnih defekata i raka, navodno zbog korištenja bijelog fosfora i ostalih vrsta hemijskog oružja od strane američkih snaga. Porast slučajeva leukemije nadilazi onaj koji je uslijedio poslije bombardovanja Hiroshime atomskom bombom 1945.g..).

Hitchens je također opravdao korištenje kasetnih bombi u Afganistanu, govoreći da je to “pretežno dobro, jer će šrapnel proći kroz tijelo jedne osobe i izaći van pa onda pogoditi drugu osobu. A ako nose Kur’an oko srca, i kroz to će proći”.

Govoreći o džihadistima, izjavio je: “Užitak je a i dužnost ubijati ovakve ljude”. Drugom je prilikom zapanjio čak i sopstvene simpatizere pred publikom u gradu Madison u Wisconsinu, rekavši o Iranu, državi od skoro osamdeset miliona stanovnika: “Što se tiče te zamračene zemlje, ne bih zaplakao da nju obrišu s lica Zemlje”.

Nastojanje da kritikuju nasilje odabranih neprijatelja ujedno s relativizacijom i legitimizacijom sipstvenog obavezan je dio bilo koje imperijalističke ili kolonijalne ideologije i konstantno se pojavljuje u retorici i Hitchensa i Harrisa.

Islamofobija i rasa

Još jedna od opsesija vođa Novog Ateizma podsjeća na neke teme evropske neofašističke desnice.

Na iznimno zloćudan način, Harris je mozgao o natalitetu evropskih muslimana i riziku porasta njihovog prirodnog priraštaja. Navodna se demografska “prijetnja” prouzrokovana evropskim muslimanima može empirijski dokazati kao netačna.

A čak i da to nije slučaj, užasan podtekst ovih izjava potvrđuje Harrisova favoritizacija ultradesničarskih političara, koji otvoreno pričaju o demografskim opasnostima koje im predstavljaju muslimani. U Pismu kršćanskoj naciji Harris javno iskazuje svoje simpatije prema njima, izjavljujući: “Uz nekoliko iznimki, jedine javne ličnosti koje su dovoljno hrabre da otvoreno govore o opasnosti koju Islam predstavlja evropskim društvima su, nazigled, fašisti”.

Harris je tu u sprezi s neokonzervativcima kao što je jedan od njih Mark Steyn, koji piše: “Bilo koji Evropljanin mlađi od 40 godina – ili 60, ako ne 75 – garantujemo, dočekat će kraj života u poislamljenoj Evropi”.

U pozitivnoj recenziji Steynove knjige Amerika sama: kraj svijeta kakvog ga poznajemo, Hitchens izražava neslaganje sa Harrisovom profašističkom retorikom – ali ne i sa navodnom “demografskom prijetnjom”. Čak brani i bliskog prijatelja, romansijera Martina Amisa, koji je za Times izjavio:

Definitivno postoji potreba – zar Vi nju nemate – da kažete “Islamska će zajednica morati patiti dok ne počisti svoju avliju”. Kako će ispaštati? Nećemo im dopustiti da putuju. Deportovat ćemo ih poslije nekog vremena. Ograničit ćemo im slobode. Skinut ćemo do gole kože bilo koga ko liči na nekog s Bliskog Istoka ili iz Pakistana… Diskriminacija dok ne udari na čitavu zajednicu i očvrste u odnosima s djecom.

Način na koji Harris tretira muslimane, kao jedinstven demografski i sigurnosni rizik, natjeralo ga je da postane pobornik rasnog profilisanja i stane na stranu Sarah Palin i Fox Newsa po pitanju džamije na mjestu bivšeg WTC-a.

Dawkins je entuzijastično podržao ultradesničarskog nizozemskog političara Geerta Wildersa, koji poziva na zabranu Kur’ana – knjige koju je uporedio s Mein Kampfom – uporedo s džamijama i imigracije iz većinski-muslimanskih zemalja. 2009.g. je Wilders išao na sud zbog govora mržnje, a u filmu iz 2008.g., Fitni, pokazuje rasističke slike kao one u kojoj je glava Poslanika Muhammeda pripojena na otkucavajuću bombu. Dawkins tvrdi: “Samo zbog Fitne hvalim te (Wilderse) kao hrabrog čovjeka koji ima muda ustati protiv monstroznog neprijatelja”.

Harris, Hitchens i Dawkins su odbacili tvrdnje da je u ovakvim citatima išta rasističko, kao i u dodatku koji ih često slijedi: “Muslimani nisu rasa”, do sad iznosana fraza u retoričkom repertoaru Novih Ateista. Harris i Hitchens su također odbacili termin “islamofobija” kao alat kojim kritičari potkopavaju njihove argumenta. Kako Hitchens kaže: “Jedan glup termin – islamofobija – kruži okolo u pokušaju da kaže da neistinite predrasude vrebaju iza bilo koje kritike bezgriješne “poruke” Islama”.

Ako je “rasa” potpuno socijalan konstrukt, s historijom koja je uključivala sistemsku racijalizaciju raznih nacionalnih, etničkih i vjerskih manjina, onda je ova odbrana znatno labava. Izravan fokus samo na Islam kao nešto monlitno i iznimno loše, čijim se nazadnim sljedbenicima trebaju uskratiti prava u demokratskim državama a zemlje porijekla privesti procesu civilizacije predvođenim Zapadom, ne može se nazvati ničim drugim osim rasizmom.

Parohijalni universalisti

Ako im imperijalizam i rasizam nisu dovoljni, intelektualni temelji Novog Ateizma također su iznimno slabi. Bila ona upućena Katolicizmu, Paganizmu ili Islamu, metodologija korištena u otkrivanju inherentne “iracionalnosti” svih religija izdaje temeljno nerazumijevanje (ili možda pogrešno tumačenje) prirode religijskog diskursa, vjerovanja i praksi.

Tipičan tekst Novih Ateista napada religijske mitove a da ne obraća pažnju, niti je svjestan, na višestrukost društvenih i teoloških debata koje su ti mitiovi prouzrokovali, mnogobrojnih ideoloških puteva kojima su njihovi tumači pošli, ili sekularnih sistema vjerovanja kojima su bili uzori.

Štoviše, glavna teza koja formira jezgro diskusije u knjigama kao što su Iluzija o bogu, Bog nije velik i Kraj vjere – naime, to da se vjerski tekstovi mogu shvaćati kao doslovni dokumenti koji sadrže statične ideje i da su prakse koje iz tog proizlaze jednolične – ne dolazi iz stvarne, postojeće religije niti njene historijske stvarnosti u kojoj je ona društveno i ideološki heterogen fenomen. Kao što Terry Eagleton tvrdi u jednoj diskusiji u Bog nije velik:

Hitchens žestoko tvrdi da se u Knjizi postanja ne pominju tobolčari; da u Starom Zavjetu Jevreji nisu mogli četrdeset godina lutati pustinjom; ili to da se možda nikad nije desilo prisvajanje okvira kreveta džina Oga, Kralja Bashana – i tako dalje. Ovo je nalik tome da Vas neko uporno pokušava uvjeriti, sa pažnjom na arhitektonske i zoološke detalje, da se King Kong nije mogao popeti na Empire State Building jer bi se zgrada urušila pod njegovom težinom.

Nasuprot krutoj epistemiologiji racionalističkog scijentizma, religije nisu krute “doktrine” koje sljedbenici bezuvjetno i stopostotno slijede, nezavisno od socijalnih ili materijalnih konteksta. Seymour piše:

Religija je rad intepretacije, simboličkog i ideološkog truda iz kojeg agenti izvlače značenje koja prebacuju u razne životne prilike. Izdvojimo li išta, vidjet ćemo da je, zbog neodlučnosti vjerskih tekstova, nemoguće stvoriti ikakvo doslovno, činjenično-konzistentno značenje u tim tekstovima: interpretacija je obavezna.

Ovo je pogotovo važno u odnosu Novoateističkog odbacivanja onoga šta zovu “doktrinom Islama” jer do gole kosti udara u njihovu lažnu ontologiju religije – onu u kojoj se manje-više smatra da je fundamentalizam proizvod loših ideja umjesto određenih društvenih i materijalnih uslova.

Kritika nasilja kojeg izvršavaju fundamentalist nad drugim – časna ubistva, bombaška samoubistva, sistemski progon žena i gay ljudi, i slično – niti je jasna niti učinkovita kada za takve fenomene optužujemo nekakve monolitne ortodoksije.

Mnogo načina postoji na koje Novi Ateizam služi imperijalizmu. Propagira narativ o “sukobu civilizacija” koji opravdava pohode kao što su invazija Iraka i potreba za represivnim mjerama kao što su državni nadzor stanovništva. Štoviše, prezentujući sebe kao nezainteresovan glas razuma, daje takvim argumentima kredibilitet kojeg ne bi dobili od komentatora na političkoj ili kulturnoj desnici. Na kraju fokusnu tačku prebacuje od društvenih nepravdi koje su donijeli nepravedni ekonomski dogovori na eksternu žižu imena “religija”:

Ispod svog površnog racionalizma, onda, Novi Ateizam nije ništa do odbrane imperije od strane “intelektualaca” i zamagljivanja nepravde uzrokovane globalnim kapitalizmom. Parohijalni je univerzalizam čiji efekt leži u njegovom kapacitetu da preuzme karakteristike ikonoklasta, otpadnika i nezainteresovanog, dok s druge strane širi vulgarne predrasude, promoviše imperijalističke projekte i banalne poluistine predstavlja kao duboke uvide u neku nepoznatu srž.

Hitchens, Harris i Dawkins možda nose masku intelektualnih boraca koji vode pohod protiv bezukusne tolerancije liberalne politike. Ali, na kraju su apologeti nekim od njenih najdestruktivnijih težnji.

Piše: Luk Sevidž za Jakobin, sa engleskog jezika preveo Adnan Bratić
Foto: Falter Magazine/Vienna

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top