VUK BAČANOVIĆ: On

On je onda rekao: “Skini ovu tablu, ulica Selmanagić Reuf- Crni. Skinite to, ajde. Penji se bre čoveče nemoj da ti govorim deset puta i ponesi to.” Ovo je jedna od njegovih izjava koja se vrlo rijetko citira. Vjerovatno zato što danas većina ljudi, baš kao i on tog vrelog srebreničkog julskog dana prije četvrt vijeka, ne znaju ko je bio Reuf Selmanagić. Jer da većina zna, shvatala bi da ova Njegova izjava ima veću težinu čak i od one o tome kako je o velikom srpskom prazniku, srpskom narodu poklonjen još jedan grad i kako je došlo vrijeme da se Turcima osveti na ovim prostorima. Nikada On nije bio naročito upućen u istoriju. Hajde što nije znao mnogo o Turcima i dahijama. Ali očigledno nije znao da je Selmanagić jedan od najhrabrijih partizanskih ilegalaca, u dobroj mjeri zaslužan za nastanak sistema u kojem je On, od strane boljeg društva u koje je Selmanagić vjerovao i izgrađivao, kao ratno siroče,  obrazovan, postao privilegovani oficir, zaklet da brani civilizacijske vrijednosti da su svi narodi i narodnosti Jugoslavije i sva ljudska bića na svijetu sestre i braća i da je svaki oblik etničke mržnje varvarstvo koje se mora iskorijenjivati. A ako je On to ipak znao, počeo je to da mrzi.

Zašto? Pa i drugi su, svi su, takvo je vrijeme došlo za druge, pa i za Njega! A vatabautizam je oduvijek bio omiljeno utočiste hulja. On je, eto, bio za bratstvo i jedinstvo, ali oni nisu. A ako oni nisu, neće ni on. Jer u Njegovom vrijednosnom sistemu, dobro se ne čini jer je dobro i jer je ispravno i jer je uzvišeno! Ono je smisleno samo ukoliko  bodri Njegovu sujetu, a ako li ne, jao li si ga tom dobru. Kuku njemu, sada i do vijeka. Jer će od sada postati izgovorom za Njegovo zlo. Dosta je On bio dobar. Zlo je prirodno stanje stvari. Reuf Selmanagić – Crni. Može li gore za Njega. Turčin, taj vječni drugi. Džaba mu i što je rizikovao život kao i stotine hiljada Srba, da ponovo postoji Jugoslavija, džaba i što se borio protiv ustaša, jer što bi se neko s njima borio? S ustašama se ne bori nego pregovara, s njima se parcelišu sela i gradovi, njima sličan treba biti, jer se to isplati. Eto, kako su oni dobro prošli. Nije loše Reufe, u vezi s tobom samo što si Turčin, nego si bio i budala, a on to više ne želi biti. Zato bezdušnom vezivanju ljudskih bića žicom i strijeljanju, prethodi simboličko uništavanje. Nosite ploču! Nosite je od svog generala, previše ga podsjeća na vrijeme kada je imao nešto nalik na savjest i empatiju. Čak i onda kada je govorio da ne zna kako će se sve ovo objasniti međunarodnoj zajednici. Poslije je ispalo da im uopšte nije bilo teško shvatiti. Pa ipak, takvo sjećanje boli. Tako prokleto boli.

E zato, sve to treba strijeljati i pobiti. A još prije konkretnih Turaka i Gavrila Principa i Muhmeda Mehmedbašića i kralja Aleksandra Karađorđevića i Josipa Broza Tita i vojvodu Stepu Stepanovića i Dimitrija Tucovića i Halida Nazećića i Mića Ljubibratića, onu stoku koja je prevela turski Koran, pa onda tursku kurvu Anicu Savić Rebac, pa Osmana Đikića i Aleksu Šantića i sve druge slične zaluđenike i idiote, jer su se zanosili tom suludom mišlju da na ovim prostorima treba i može postojati bilo šta osim beskrajnog kolopleta zla i osvete. Jer to je princip koji se Njemu omilio. A ako se Njemu omilio, onda je to naređenje!

Naređenje, nego šta! Njegovo naređenje! I kakve veze ima što se to kosi sa Jevanđeljem i tim nekim odredbama Boga Abrahamovog, Isaakovog i Jakovljevog. Ako se kosi napisaćemo svoje Jevanđelje, Jevanđelje po Njemu, pagansku zločinačku noćnu moru, u kojem je maksima: što gore to bolje, što niže, gnusnije i krvoločnije, to će nas jače Sunce obasjati.

To je, doduše, demonska logika onih koji ga brane. Ako može američki predsjednik biti lažov i masovni ubica, ako može francuski izazvati najužasnija stradanja u arapskom svijetu, ako zapadni lideri mogu zagovarati invaziju na Rusiju i u njoj podmetati građanske ratove i podržavati naciste, zašto sudite samo našem generalu? Šta je pogrešno uradio? Pa on je vama po svemu sličan. Natpisi u zapadnoj štampi koji su na sav glas govorili o superiornosti liberalne demokratije, odnosno evropskih vrijednosti nad prljavim i smrdljivim vjerskim fanaticima, Iračanima, čak od strane ateističkih genijalaca, ni po čemu ne odudaraju od njegove osvete zaostalim džihad ratnicima, Turcima. Zašto je onda samo On kriv? Upravo zbog toga što veći demon kažnjava manjeg da njegov demonizam ne bi na prvu izgledao kao ono što zaista jeste. Ali to nije krivica većeg demona nego onog ko se tih devedesetih u kolo s njim uhvatio i prihvatio anticivilizacijska pravila takmičenja u zlu i licemjerstvima kojima se ono prikriva. Onoga ko je izvršio strijeljanje svih svijetlih tekovina vlastite istorije, ko je pogazio internacionalno bratstvo i jugoslovenstvo koje se zakleo da će životom braniti i prihvatio da dovršava ono što su drugi, da citiramo Radovana Karadžića, “srećni narodi” odavno izvršili. Da postane burleskni prizor, jadna karikatura iz najgnjusnijih šovinističkih predodžbi o vlastitom narodu

On je postao baš takav usrećitelj. Onih ljudi koji su bijednišvo prihvatili za realnost i koji ga propisuju kao jedino sredstvo opstanka. A svima nam se preporučuje da budemo takvi. I zbog toga je potpuno sporedno to kakva će mu kazna biti izrečena.

Sve da Haški sud nikada nije postojao, da ga je proglasio nevinim ili najgorim zlikovcem koji je ikada hodao Balkanom, bez obzira na mišljenje sudije Nijambe ili Ngom i Panton, ništa se neće promijeniti. Jer nije do jednog čovjeka, nego do vrijednosti koje je prihvatio.

Nikakvo čudo da su režimski mediji koji Ga proglašavaju herojem i mučenikom, iako se do zadnjeg dana skrivao kao kukavna baba, ovih dana odnekud iskopale Kurta Valdhajma, nacističkog oficira odgovornog za masakre u Grčkoj kao i za genocid nad srpskim narodom na Kozari, odlikovanog od strane Ante Pavelića, a koji je zbog beskompromisnog antikomunizma dogurao do generalnog sekretara UN i predsjednika Austrije. Poruka je jasna, ako je mogao Valdhajm, zašto je su i manje počasti uskraćene Njemu, našem generalu? Zato što je Valdhajm cijeloga života ostao dosljedan, a On je konvertit, neko ko je pogazio ono što je njegov narod učinilo velikim, a prihvatio ono što je druge činilo i čini malima. A mali gaze još manje od sebe, posebno izdajice vlastitih civilizacijskih stanovišta.

Zato bi opskurne režimske organizacijice koje su ovih dana provocirale sluđeni i poniženi narod inicijativom da jedna ulica u Srebrenici ponese ime Petera Handkea, trebale promisliti o svom prijedlogu. Handke je možda ludak, ljevičar koji vidi u ljudima i konkretnim Srbima ono što su bili i više nisu, ali ko je pročitao Handkeove knjige i upoznao se sa Handkeovm stavovima, shvatiće da se on teško uklapa u ono što je On prihvatio za svoje ubjeđenje. Najboljie bi bilo ulicu Reufa Selmanagića Crnog preimeovati u “Ulicu Kurta Valdhajma”. Jer on je promicao iste evropske vrijednosti kao i On. Slobodni svijet se zasigurno ne bi bunio protiv sjećanja na svoga velikana, a oni koji su sljedbenici Njega konačno bi bili svoji na svome, poniženi, ukradeni od najboljih istorijskih sebe i ozlobljeno nesretni zauvijek.

Piše: Vuk Bačanović za Preokret, Foto: YouTube, printscreen

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top