ELIS BEKTAŠ: Virtuozi kretenskog govora

Nedavno mi je prijatelj uputio primjedbu, kazavši da sam preoštar, a katkad i nepravedan u svojoj kritici devijacija i kretenluka u domaćem javnom prostoru. Možda i jesam, odgovorih, ali nije u tome stvar. Problem je što ovdašnja javnost nije u stanju da porodi mišljenje koje bi razložno artikulisalo odgovor na moju kritiku, a ta njena nesposobnost proističe iz užasnutosti pred samopreispitivanjem. Ona se od tog preispitivanja brani alhemičarskim formulama, dječijim brojalicama, bapskim bajalicama i uspavankama, te obrednim himnama, koje se serviraju kao plod mišljenja, premda ni u njima ni iza njih ni ispred njih nikakvog mišljenja nema.

Šićar je šićar

Pa tako nema nikakve suštinske razlike između već notornih Bakira Izetbegovića i Milorada Dodika, ali ni između Bisere Turković i Dušanke Majkić, Dine Mustafića i Rajka Vasića ili između Harisa Pašovića i Emira Kusturice, a evo upravo vidimo da nikakve suštinske razlike nema ni između Benjamine Karić i Draška Stanivukovića. Sve je to jedan skup spodoba sa zastrašujućim i predimenzioniranim nagonom za vlašću ili barem društvenom bitnošću, kraj kog ne ostaje prostora za bilo kakvo mišljenje, a kamoli etiku, koji se spremno žrtvuju zarad šićara. Materijalnog ili simboličkog, svejedno, šićar je šićar.

Džon Ralston Sol u svojoj Civilzaciji nesvjesnog minuciozno primjećuje da je jezik od suštinskog značaja za retoriku, jer retorika putem jezika uspostavlja lažne parametre, dakle lažne vrijednosti. Za propagandu, međutim, jezik je beznačajan. Oruđa propagande su slika i muzika, one se koriste za djelovanje na emotivni, pa čak i podsvjesni dio bića, a jezik je tu samo dekor, pomoćni element, koji ima samo jednu zadaću – da iznevjerava i obeshrabruje mišljenje, odnosno da poziva u vjeru, pri čemu je riječ o zahtjevu da se vjeruje u ono što nužno mora biti predmet preispitivanja i sumnje.

Zbog toga u javnom prostoru imamo dva jezika: lažni, odnosno jezik retorike i kretenski, odnosno jezik propagande. Postoji i treći kog ćemo nazvati poganim, odnosno jezikom subkorporativizma i korupcije, ali javnosti najčešće nije dato da njega čuje, on se šapuće iza kulisa stvarnosti i služi za transformaciju društvog dobra u privid zakonitog privatnog vlasništva. Tek ponekad se javnost, skoro slučajno, osvjedoči u postojanje takvog jezika, kao recimo u slučaju ponude jazavca Ramiza Salkića Fati Orlović da prihvati novac kao nadoknadu za uzurpaciju imovine, pa da onda podijele taj novac.

Dok pogani jezik političko-poslovnih elita nagriza same temelje društva, dotle dva javna jezika, lažni i kretenski, pretvaraju društvo u arenu u kojoj se odvija takmičenje između nakaradnih i nastranih percepcija pravednosti između mediokritetske i zatucane rulje izdijeljene u tabore po etničkim ili pseudoideološkim osnovama. Javnost se ohrabruje da ima svoje čvrste stavove, a ujedno se obeshrabruje da misli i da preispituje, pa su ti stavovi plod vjerovanja i usvajaju se bez ikakve sumnje. Naše nam iskustvo vrste pokazuje kakav razorni naboj leži u stavovima koji počivaju na slijepom vjerovanju.

Kretenluk, mediokritetstvo, neznanje…

Veoma rječiti, ali i opominjući primjeri kretenskog govora koji ima ambiciju da se predstavi kao društveno odgovoran govor dolaze iz usta dvojca na čelu Sarajeva i Banjaluke, Benjamine Karić i Draška Stanivukovića, koji su se pokazali kao dosljedni nasljednici snaga nemišljenja na čije su mjesto došli. Tako Benjamina Karić u intervjuu za N1, na pitanje o tekstu na spomeniku žrtvama sa stratišta Kazani, odgovara: Smatram da mora biti napisana istina. I da naša časna Armija Republike Bosne i Hercegovine zaslužuje da jasno naznačimo ne u moje ime.

U ovoj se izjavi stapaju kretenluk, mediokritetstvo, neznanje, te šićardžijski nagon udružen sa nagonom za jebavanje javnosti u, što bi se reklo, zdrav mozak. Jedna pravnica, koja se razmeće čak i doktoratom, kao minimum bi morala znati da se istina o jednom zločinu ne utvrđuje putem teksta na nekom spomeniku, već isključivo putem sudskog postupka. Pri tome, ta ista vajna pravnica egzaltirano komentariše presude Međunarodnog suda pravde u Hagu, ali joj ne pada na pamet da zahtijeva angažovanje domaćih pravosudnih tijela na rasvjetljavanju zločina na Kazanima, već se zadovoljava farsičnim suđenjima organizovanim u ratu, te mitomaniskim narativom da je kazanski kapo Mušan Topalović, jelte, likvidiran u obračunu sa vojno-policijskim snagama u Sarajevu.

Pored toga, jedna naučna radnica, za kakvu se gradonačelnica Sarajeva izdaje, morala bi znati da jedna vojska može biti bolje ili lošije ustrojena i organizovana, više ili manje obučena i opremljena, vješto ili loše vođena… ali atributi časti i nečasnosti, hrabrosti i kukavičluka… jednostavno ne pripadaju vojskama, već isključivo pojedincima. Izuzev, naravno, u lažnom govoru retorike i u kretenskom govoru propagande kakvom je i gradonačelnica Karić očito sklona, ali nije sklona mišljenju i sumnji koji bi je naveli da postavi pitanje časti vrhovnog komandanta jedne vojske koji toleriše zločin i koji se odlučuje na akciju tek kada zločinac postane prijetnja njemu i njegovoj kamarili.

Nikakav tekst ni na kakvom spomeniku ne može se čak ni približiti istini o zločinu na Kazanima, izuzev ako kao spomenik ne bude izložena neka buduća sudska presuda, u kojoj će eksplicitno biti navedeni konkretni podaci o tome ko je sve i kada likvidiran na tom stratištu, ko je ubijao, ko je naređivao, a ko zataškavao ubijanja i koji je bio motiv zločinaca. Sve druge riječi koje će biti uklesane na taj spomenik samo su obična propaganda i dopuna vizuelnom simbolu čija je zadaća da razbuktava emocije i da sprečava mišljenje.

I lažni i kretenski govor

Zato bi gradonačelnici Karić, umjesto infantilne želje da ona lično napiše tekst za taj spomenik, bilo mudrije da iskoristi svoju ulogu u javnosti i da lobira za pokretanje sudskog postupka koji neće biti farsa s namjerom da se prikriju mračne tajne čije se niti spuštaju sa Kazana prema gradu u kojem krvnik Topalović, upravo zahvaljujući kretenskom govoru propagande, ima neugodno velik broj svojih obožavalaca. Takvim lobiranjem ona možda ne bi ostvarila šićar, ali bi barem pokazala da u sebi ima mrvu etičnosti, a ne samo poriv da vlada i da kretenlucima hrani vlastitu taštinu.

Njen banjalučki kolega, Draško Stanivuković, nije gubio vrijeme, već je iskoristio prvu priliku da se i sam predstavi kao virtuoz kretenskog govora, svojom Fejsbuk izjavom: Sve institucije Republike Srpske ćute o rušenju crkve u Konjević Polju. Banja Luka neće! U ovim se riječima banjalučkog gradonačelnika skladno stapaju i lažni i kretenski govor jer, prije svega, nije tačno da institucije RS šute po tom pitanju. Institucije RS su poslale mehanizaciju da tako sprovedu presudu nadležnog međunarodnog suda.

Pored diskretnih i nimalo šarmantnih nagovještaja narcističkog poremećaja ličnosti, kog dijeli sa svojom kolegicom na čelu Sarajeva, Stanivuković očito muku muči i sa grandomanskim deluzijama, pa sebe ne doživljava kao izabranog deputata na čelu činovničkog aparata jednog grada, već pokazuje i mesijanske ambicije, udružene sa nesposobnošću razumijevanja društvenog trenutka i legalističkog okvira unutar kog djeluje.

Manipulacija emocijama

Svojom izjavom egzaltirani i mlađahni Stanivuković poručuje da teži ka povratku u mračne, predsekularne povijesne epohe, u kojima je sakralizacija ujedno bila i osnov legalističke kodifikacije društvenih odnosa. Ne znam kakve su intimne Stanivukovićeve ambicije i u kakvom bi on društvu volio živjeti, ali očito je da on baš i ne shvata da sekularna društva počivaju na sakrosanktnosti dvije univerzalno obligatorne svetinje: ljudskog života i dostojanstva, te privatnog vlasništva i da samo ona društva u kojima su te svetinje nepovredive mogu graditi civilizacijski prihvatljiv odnos prema drugim svetinjama.

Stanivuković pokušava da odigra ulogu humaniste koji pravednički grmi da se svetinje ne smiju rušiti, ali to je mrtvorođen pokušaj, jer je u koliziji sa njegovom selektivnom blagošću prema onima koji su rušili bogomolje, a pogotovo je u koliziji sa činjenicom da ne može biti svetinja ono što je nastalo na uzurpaciji privatnog posjeda, dakle na potiranju jedne od svetinja sekularizma.

Sakralni objekti rušeni su tokom rata na svim stranama. Premda su najrevnosnije rušene džamije, činjenica je da je srušeno ili oštećeno i preko 120 objekata SPC. Zgražanje nad rušenjem bespravno izgrađenog objekta na tuđem posjedu nije nikakav humanizam niti ikakva pravdoljubivost, već obična manipulacija emocijama i kretenski govor koji dopunjava dramatičnu sliku pada zvonika. Humanizam i pravdoljubivost bi bili sadržani u beskompromisnom ukazivanju na devijantni sistem vrijednosti koji je porodio rušitelje džamija i crkvi u ratu i koji danas među mlađarijom ima neugodno velik broj sljedbenika. A Stanivuković koketira upravo sa takvim devijantnim vrijednostima, kad ocijeni da od toga može imati kakav šićar.

Benjamina Karić i Draško Stanivuković nisu, kao što je već rečeno, ekskluzivni eksponenti lažnog i kretenskog govora. Oni samo oportuno i šićardžijski preuzimaju već ustaljeni modus operandi svojih prethodnika, pokazujući tako da nisu vjerovjesnici nikakvog daška promjene već samo mladi jazavci koji su privremeno odmijenili one starije i iskusnije. Njih dvoje su ujedno i neprijatelji svojih gradova, jer obeshrabruju mišljenje u njima i guraju ih još dublje u društveno i civilizacijsko beznađe i pasivizaciju.

Zato je od životnog značaja da se u javnosti konačno počnu javljati glasovi koji će precizno detektovati i nemilosrdno razobličavati svaki odjek lažnog i kretenskog govora, koji će surovoj poruzi izvrgavati manipulatore koji posežu za lažima i kretenlukom u svojim obraćanjima javnosti, jer je to jedini način da se gusto beznađe društvene svijesti bar malo razrijedi, ne bi li tako iznikla krhka stabljičica nade da će društvo jednog dana moći makar malo amortizovati efekte poganog govora, onog koji se uglavnom odvija daleko od javnosti, ali koji najpresudnije oblikuje život te javnosti.

Na kraju ću dodati i to da postoji i treća, možda i najvažnija svetinja na kojoj počiva sekularno i humanističko društvo, ali ona nije zaštićena nikakvim zakonom i za nju se svako mora sam boriti kao lav, a to je filozofska sumnja, kao jedino istinsko oružje ljudskog uma, jedino oružje koje mu omogućava da ne bude rob. Zato, čovječe, sumnjaj. Sumnjaj i preispituj i nikad se ne zaustavljaj na tom putu, da ne bi postao karikaturalni jazavac i štetočina, poput onih kojima si dopustio da te predvode.

Piše: Elis Bektaš za Preokret
Foto: Printscreen YouTube / K1 Televizija, O KANAL

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top