ADNAN BRATIĆ: Mostarsko ruglo

Prije nekoliko sedmica sam, kao član Mostarskog teatra mladih, zbog glumačkih obaveza išao u Banju Luku. Prvi pogled na to mjesto, kao i sva kroz koja sam prolazio na putu, oduševio me je. Svaki put kad otiđem bilo gdje imam šta za vidjeti. Lijepo uređene parkove i površine, nove zgrade i tržne centre, kružne tokove, kulturnu baštinu i spomenike – neke sačuvane a ostale obnovljene – modru rijeku u čijem se odrazu mogu ogledati. Da ne zaboravim ljude koji se znaju upitati normalno, s osmijehom na licu. Na polasku kući gledaš zelenilo, kanjone, motele, restorane i kafane, kolone kamiona na putu za pečenu jagnjetinu. Kraške planine i doline Savine pritoke, svjež zrak kroz otvoren prozor.

Onda se vratim kući. Sjetim se jada koji me okružuje. Srušeni domovi koji tu stoje dva i po desetljeća sada su kante za smeće. Zidove im ukrašavaju geleri, plakati, uvredljivi grafiti. Pune su ih ulice, glavna najviše. Javne smetljare niko neće čistiti. Uklanjaju se drvoredi, ilegalno grade stambeni objekti. Most, simbol pomirenja, počinje pucati i to doslovno – javljaju se frakture na oronulom kamenu. Kad se uruši past će u kanalizacijski otpad u kojem se ljeti raja kupa. Svi manje-više ignorišemo ono šta se dešava iza, a i ispred, nas, jer nismo svjesni ikoga okolo a kamoli sebe.

Promjene.

Nije da se stanje u BiH puno poboljšalo poslije svega šta se desilo davno prije nego sam se rodio. Ali, od razdoblja “kad je Drina bila marka” mnogi su se bosanskohercegovački gradovi razvili dovoljno da bi za njih mogli reći da su postali prava, urbana, moderna naselja. Svaki od njih ima svoje probleme i krize s kojima se suočava ili barem pokušava, naravno. No, sve su utjecajniji građanski i mladi aktivisti u njima, oni koji svojim prijateljima i građanima žele osigurati bolje živote – ili su pojedinci već uspjeli. Promjene se kod njih, izgleda, mogu desiti.

Sa druge strane, svi izvana a i iznutra posmatraju Mostar kao “slučaj”, i to u najnegativnijem mogućem smislu. Rušenje i uništavanje kulturnog nasljeđa, navijačke tuče i javna korupcija u općini koja vlast nije imala dvanaest godina udomaćili su se kao naša realnost. I najlakši se i najteži zakoni krše svakodnevno. Lokalno stanovništvo nema ni fizičko ni mentalno zdravlje. Ni omladinci nemaju puno prilika osim ako nemaju vezu s javnim ličnostima ili političarima. Djeca su učena da mrze i glume borce u podijeljenim školama. Aktivizam je stranački. Žalimo se na političare koje sami izabiremo.

Šta je problem?

Na ostalim gradovima smo sad primjetili da su krenuli naprijed. Ovdje možemo pitati nekoliko pitanja: Šta je problem? Zašto nismo i mi u mogućnosti da također pođemo tim smjerom? Kakvim se debilnostima bavimo umjesto da radimo za napredak? Kad već ne funkcionišemo kao jedinstvena država, što kasnimo za svima u društvenom razvoju?

I tako dalje. Valjda smo sami po mentalitetu razdvojeni i od stvarnosti, kao što smo od komšija i poznanika. Radije bi sopstvenu ruku odsjekli nego pružili, ali ne prije nego što se preko njih. Ali, šta znamo? Nismo upoznati ni sa čim osim svog. Vjerujemo svakome ko nam nešto šapne i ne puštamo se tih tokova misli dok od njih ne dobijemo ništa. Mi koji želimo ostvariti snove i promijeniti stanje ne možemo, osim ako ne uprljamo dlanove.

Na desetine stvari i afera izbiju godišnje. Zagađeni su nam voda i zrak. Posla nema osim fizičkog, i honorara. Gradski budžet neće biti iskorišten ni za šta osim da vijećnici i stranački vođe izgrade nove kuće. Svi se tu potajno druže i to je javna tajna. No, važnije su nam utakmice i tuče poslije njih, ratne priče i jadna obećanja o radnim mjestima i naciji. Ne glasamo mišljenjem nego osjećanjima. A Mostarci će se zapitkivati zašto su ruglo jednoj zemlji koja propada, da ne shvate razlog svog nemara prema sebi i drugima – a to je naše zajedničko stanje uma.

Piše: Adnan Bratić za Preokret
Foto: Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top