VUK BAČANOVIĆ: Srpsko-bošnjačka zla religija

Prvi tekst koji sam ikada objavio u nekom mediju bio onaj u sarajevskom Oslobođenju 2006. Bavio se fenomenom piramidiotizma. U to vrijeme, u Visokom pokraj Sarajeva pojavio se njuejdž mag s kaubojskim šeširom, naturalizovani Amerikanac, Semir Osmanagić i utvrdio da su brdo Visočica i prateći reljef zapravo prailirske piramide Sunca, Mjeseca i zmaja, da bi im se po tom pridružila i piramida ljubavi i još kojekakve navodne građevine, a zapravo proizvod pareidolije, prirodnog poremećaja prepoznavanja različitih građevina skulptura, životinja, lica ili objekata u oblacima, stijenama, šoljicama kafe, srednjobosanskim brdima…

I sve to ne bi bilo toliko čudno s obzirom na to da su dinarske gore oduvijek bile kolijevka svakojakih živopisnih budaletina, bufona, oriđinala i ridikula, da Osmanagićeva tvrdnja nije izazvala sveopštu histeriju odobravanja, kojoj je mogla parirati samo onoj kada je, par godina kasnije u Sarajevo pristigao iscjelitelj Meki Torabi, te izbezumljenim sirotinjskim masama prodao priču da ih iscjeljuje energijom koju je dobio od humanoidnih kornjača s planete udaljene milionima svjetlosnih godina. Elem, Osmanagić je sirotinji prodao sličnu priču koju danas plasira varalica, hrvatski teolog i navodni istoričar Goran Šarić, ili manje-više istu koju je prethodno u tomovima urnebesno beskorisnih knjiga decenijama širio, sada već, pokojni Jovan Deretić.

Zavjerenički centri moći u Beču/Berlinu/Vašingotnu su nepismenoj balkanskoj sirotinji prodali priču da je ona to što, zapravo, jeste, a ona ustvari potiče od pretpotopne civilizacije “pra-Ilira” iz koje su nastale sve druge civilizacije, samo je to, u međuvremenu, u kratkom razdoblju od deset hiljada i više godina, potpuno zaboravljeno. Sve dok Osmanagić došao, štoviše, samo ga je nebo poslalo, da na to podsjeti. Za kratko vrijeme, u tu svrhu dobija državna sredstva da nestručno uništava potencijalno arheološko nalazište nulte kategorije na području koje je bilo politički centar srednjovjekovne bosanske države.

Delirijum piramidiotizma, kao jednog od najtransparentnijih oblika civilizacijskog sunovrata, je doživio vrhunac kada je ondašnji reisul-ulema IZ BiH, Mustafa Cerić obznanio da noćima uči (=uznosi) dove (=molitve) dragom Bogu da se piramida uskoro ukaže, a da bi se u isto vrijeme ispostavilo da Osmanagić baš i nije naročito pobožan musliman, ustvari da to nije nikako. Pored toga što je u svojim brošurama, koje su se mogle kupiti u svakoj sarajevskoj knjižari, objašnjavao da se piramida mora iskopati do 2012. jer će, u suprotnosti, nastupiti apokalipsa, novinske stupce su punile vijesti o različitim neopaganskim i njuejdž sektama koje su svoje obrede, ne bez Osmanagićevog znanja, u vrijeme ljetnjeg solsticija vršili na vrhu “piramide Sunca”, odnosno Visočice.

A onda je nastupio tajac. Koliko god bosanska sirotinja u sveopštem materijalnom i duhovnom čemeru svoje egzistencije čvrsto vjerovala u zapise, amajlije i čudesa, ipak njena pažnja nije mogla, u kontinuitetu, ostati vezana za konglomerate iskopanih stijena za koje je Osmanagić tvrdio da su blokovi piramide. Jednostavno, tvrdnja o piramidama starim 20.000 godina u Visokom je ipak smjelija od Gospe iz Međugorja, jer, za razliku od ove nezvanične vatikanske prikaze koju na hercegovačkom kamenjaru mogu vidjeti samo odabrani, zahtjeva neki opipljiviji dokaz.

A onda je došla korona. I Osmanagić je, kao i svaki vrhunski prevarant, shvatio da su haotična stanja ujedno i odlična prilika. Sirotinja ne treba brinuti zbog korone, jer tu su jonizujuće čestice iz “Tunela Ravne”, onog srednjovjekovnog tunela koji je Osmanagić nestručno uništio rovokopačima i proglasio ga tekovinom nestalih civilizacija, koja nije samo turistička atrakcija, već i lječilište koje liječi manje-više, sve. I opet to ne bi bilo ništa naročito čudno i novo za postjugoslovensko postapokaliptičko društvo u kojem je nadriljekar po časti gotovo izjednačen s ratnohuškačkim klerom.

Dok se Osmanagiću nije pridružio čuveni srpski teniser Novak Đoković, objasnivši vaskolikim izbezumljenim masama, bez obzira na vjeru i naciju, a koje ga vole, cijene i doslovno obožavaju da u Visokom i sam osjeća prisustvo posebnih magičnih energija, čak u toj mjeri da im može zahvaliti na svojoj uspješnosti. Najbolji teniser svijeta koji je ikada živio potvrđuje Osmanagićeve tvrdnje. Nije šala. Ako je to tako i ako piramide i tuneli pomažu ne samo u izlječenju od korone, već i u postizanju vrhunskih sportskih rezultata, nema sumnje da će svaka brižna mater i svaki ambiciozni otac u regionu, tačnije iz cijele biše Jugoslavije, izdvojiti makar simboličnu sumu da na ovo magično mjesto dovede svoje potomstvo kako bi postalo nešto barem nalik na Novaka. Nema se šta izgubiti. Svaka religioznost je opravdana ukoliko daje rezultate, pa i ona koja će združiti polubožanske ličnosti poslanika Semira i Novaka, svetitelja s reketom.

Za druge slučajeve, međutim, postoje drugačiji aršini. Epilog tragičnog slučaja zvanog “Fatina crkva” to najbolje govori. Slika bagera koji, po sudskoj odredbi, ruši bespravno sagrađene crkve na zemljištu starice kojoj je u ratu ubijeno pola porodice, a ona protjerana iz svoga doma, postala je viralna, te namah razotkrila je najprije, izopačeni, moral onih koji se nazivaju pravoslavnima. Uzalud jevanđeosko naređenje da hrišćani nužno staju na stranu ugroženog i potlačenog ili neka najosnovnija i najprostija etika ispravljanja onog što si pogrešno uradio. Ne, nastupila su proklinjanja, snebivanja, patetična arlaukanja, bijednički izgovori za nepravdu da ima i Srba kojima je oteta zemlja, a vrhunac je nastupio kada je jedan od vladika, inače, kandidat za tron Svetog Petra Cetinjskog zavapio kako je starica Fata trebala da bude sretna jer je Bog podigao svetinju u njenom dvorištu, da to shvati kao njegov znak, a ne da je ruši.

U nekom Svetom pismu, koje je u srpskoj religiji očigledno sporedna knjižica, također stoji da je jedan od najosnovnijih preduslova bilo kakvog vjerovanja, a kamoli vjerskog saborovanja i podizanja Božjeg hrama: “Ne kradi.” Ali kako to objasniti zajednici u kojoj je Pahomije Gačić i dalje episkop, a Vaslije Kačavenda uživa ugled poštenog penzionera.

Situacija je u mnogome podsjećala na vrijeme litija u Crnoj Gori, kada je histerizovana bošnjačka javnost, zanemarujući isti preduslov, a ohrabrivana od političara i vjerskih lidera, doslovno likovala kada je demonski prevrtljivi crnogorski predsjednik Milo Đukanović odlučio oteti 800 godina staroj Mitropoliji crnogorsko-primorskoj manastire i crkve. Iako u nekoj sasvim nebitnoj knjižici zvanoj Kur’an stoji “da Allah ne suzbija neke ljude drugima, do temelja bi bili porušeni manastiri, i crkve, i sinagoge, a i džamije, u kojima se mnogo spominje Allahovo ime (El-Hadždž, 40.)”  Ili još gore, kada je malobrojna pravoslavna zajednica organizovala litiju podrške Crnogocima u Mostaru, društvene mreže se ispunile demonski mrziteljskim komentarima o tome kako, šire četništvo, “uzurpiraju javni prostor” u vlastitom gradu i šta već sve ne. E da bi onda isti oni koji su u crnogorskim litijama hodali protiv nepravde nad sobom, skočili kao opareni da staricu Fatu proglase neprijateljem srpstva broj jedan, kojoj će uz inat izgraditi još jednu crkvu u selu u kojem ne živi ni jedan pravoslavni vjernik, samo da bi joj zagorčavali ono malo preostalog života.

No, kada mržnja za neko vrijeme iščezne u alkoholnim isparenjima ili jutarnjem jenjavanju uticaja jeftinih halucinogenih sredstava, većina ovih religioznih mrzitelja, osvetnika i mizernih kukavičkih karaktera će pohrliti u njuejdž zagrljaj Semira i Novaka na tretman ionizacije svoje amoralnosti u tunelu na čijem kraju, parafrazirajmo Elisa Bektaša, svijetli baklja klerikalno-vulgarno materijalističkog idiotizma. Pop Vlada Zečević je iza sebe ostavio proročanske riječi kada je, u jeku bratokoljaštva Drugog svjetskog rata, zapisao da su veliki broj, bilo muslimanskih bilo hrišćanskih klerika u BiH, a zbog svog huškanja na mržnju i međusobno istrebljivanje, doslovno ubice sa predumišljajem. Nalik onima koji, svojim svođenje religija na institucije za ispiranje najgorih pljački i zločina, svoju pastvu i danas izručuju ravno u ralje bjelosvjetskih neopaganskih prevaranata i zaluđenika.Koji naspram njih često djeluju kao sasvim pristojni ljudi, jer prebrojavaju pare od jona, a ne krvna zrnca koja će se sutra, jonizovana ili ne, opet hektolitrima proljevati.

Piše: Piše: Vuk Bačanović za Preokret, Foto: Printscreen YouTube / Australian Open TV, BosnianPyramidsTV, N1

1 thought on “VUK BAČANOVIĆ: Srpsko-bošnjačka zla religija”

  1. Vuče, na današnji dan je postalo legitimno usloviti funkciju svakog Srbina priznanjem genocida u Srebrenici (makar taj Srbin imao 10 godina jula ’95.). Ja sam’ 87. Moj sin je 2016. Brinem za našu budućnost.

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top