Nedavno sam dobio od prijateljice link za literarni konkurs. Portal Zamisli.ba odlučio je nagraditi autore dva najbolja teksta o relativizaciji i negiranju ratnih zločina u BiH. Pošao sam da napišem kratak esej. Poslije nedovršene stranice sam odlučio izbrisati sve šta sam dotad istipkao. Prisjetio sam se svog drugog autorskog zapisa na Preokretu i zaželio ga dopuniti uz jasnija objašnjenja pojave o kojoj sam ranije pisao. Prvenstveno jer mi je dosta negativnosti iz prošlosti i sadašnjosti.
Bolesno društvo
Na hiljade sam puta mijenjao mišljenja o raznim pitanjima. To je vjerovatno jer sam još mlad i učim o svijetu, kao i želje da poklopim sve u jedno. Ponajviše su promjene došle s iskustvom. Kada bih se s nečim upoznao opširnije, shvatio bih koliko neki pojmovi nisu samo površni – ima nešto više u njima. Otkrio sam: čovjek uči iz svojih grešaka i pobjeda, raste, razvija se kao zasebna ličnost među stotinama jedinki, postaje uspješan, ostvaruje san.
Negdje drugo, da. Doduše, upravo to nemamo u Bosni i Hercegovini, iako o svemu tome najviše pričamo mi. Da neko pita stranca na šta ga asociramo odmah bi rekao “krv, klanje…”. I kod nas je rat inspiracija za filmove, pjesme i tema političkih govora. Mjerna je jedinica za vrijeme, to jeste, važno šta se desilo prije ili poslije devedesetih. Gledamo imena pojedinaca, stranki i vojski. Prvo smo Bošnjaci, Hrvati, Srbi ili graditelji mira, pa tek onda sposobni političari i aktivisti. Jeste, ostala su društva imala iste probleme, ali uvijek ispadne da smo mi najbolesniji.
Kultura nametnutog sjećanja
Ovdje ne govorim o stopi mentalnih bolesti u veterana, logoraša i izbjeglica. Uzimam u obzir činjenicu da smo opsjednuti smrću i stalno o njoj meljemo, čak i uz kafu. Da je samo do starijih, bilo bi i razumljivo. Ipak su prošli kroz sve strahote koje nam prepričavaju, te ih moramo saslušati. No, javlja se takozvana “kultura sjećanja” kod mladih koja ne samo da nas, u praksi, gura u stada nacionalnosti nego i tjera da mrzimo druge jer su katolici/muslimani/pravoslavci/ateisti i slično. Ispalo je da nam roditelji prenose traume i komplekse.
Upravo je to nešto u čemu se omladinci gube. Imamo slučajeve gdje o pokoljima i linijama brbljaju likovi koji ih nisu u životu vidjeli. Tri, odnosno četiri, nametnute zajedničke historije toliko su nam snažno uprle u kulturu da miješamo prošlost i sadašnjost. Koliko god smiješno, istina je, kao i to da su mnogi od njih povodljivi jer vjeruju svima koji im kažu da su heroji. Ako ne glume borce za naciju onda su “mirotvorci”. Brane kriminalce “jer su se borili za nas”, a nisu sami bili na ratištu. Također napadaju svakog ko se s njima ne slaže.
Možda je najjadnije to što ratne priče služe kao način odvraćanja od stvarnih problema kroz koje svi prolazimo. Siromaštvo, korupcija i uništen okoliš čekaju nas pred vratima. Bosnu i Hercegovinu napušta sve više mladih ljudi godišnje. Nemamo funkcionalno školstvo a ni prilike za zapošljavanje – bez štele, to jeste. Od njih se sjećam prijatelja iz škole koji su išli na kurseve njemačkog. Valjda im se isplatilo, više ih nema. A mi, pa neka smo se ispričali o nečemu šta nikad nismo vidjeli očima, zar ne?
Ponavljanje je majka umora
Dosadno je govoriti isto i očekivati da se nešto desi. Kroz svaki sam tekst iskazivao ljutnju na . Ali, mislim da mi ne treba više nego da pročitam vijesti ili komentare ljudi na društvenim mrežama da vidim koliko smo ludi i zatvoreni u sebe. Ni ovo nije od značaja niti pomoći ikome – samo je u radu i trudu spas. Ponavljanje je majka umora i ludila.
Što je najgore, nešto me je uvjerilo da je sve ovo do ličnih sukoba između starijih političara. Dana kad sam dobio taj link sam bio i na forumu na kojem su učestvovali pripadnici triju različitih partija, omladinci koji su se doista zauzeli za poboljšanje stanja u državi. Nijednom nisu pomenute tenzije između različitih etničkih grupa tamo, a prošlost su ostavili sa strane. Nisu ni u tridesetima. Ispada da veliki korak naprijed o kojem stalno brujimo zapravo dolazi puštanjem svega šta nas muči – ne suočavanjem niti ikakvim povratkom u prošlost.
Piše: Adnan Bratić za Preokret
Foto: Printscreen YouTube / Al Jazeera English