VUK BAČANOVIĆ: Sveti Dejton i Matica

Novi visoki predstavnik u BiH je,kako se to već neko vrijeme zna, Kristijan Šmit, osoba, reklo bi se, besprijekorne biografije. Predsjednik omladine CSU-a u živopisnom bavarskom mjestašcu Neustadt an der Aisch, potom predsjednik njemačke parlamentarne komisije za odbranu, pa ministar poljoprivrede, pa potom službenik Komisije za spoljne poslove, koji se, opet, naročito istakao kao nadzornik priprema za proslavu 30 godišnjice njemačkog ujedinjenja. Jednom riječju, čovjek koji se nikada nikome nije zamjerio.

Jer nije imao oko čega. Ističe se, doduše, da je potpisao protestno pismo ruskom ambasadoru zbog prekomjernog kažnjavanja artističke grupe Pusi Rajot, a zbog skrnavljenja jedne od moskovskih pravoslavnih crkava performansom koji uključivao striptiz. Šmit je ruskog ambasadora upozorio da nije lijepo da se umjetnički performansi kažnjavaju tako drakonski, pa makar se radilo o simboličkom obračunu s važnim dijelom ruske tradicije. Iako, izmješten iz konteksta, možemo prihvatiti argument o drakonskoj kazni za dražesne svetioničice zapadne slobode ruskom miru (uz brigadu Azov i druge nosioce evropskih vrijednosti). Na kraju krajeva, svako ima svoju svetinju.

“Insbesondere unsere Freunde…”

 A Šmit je, opraštajući se sa kolegama iz Bundestaga i citirajući aktuelnog američkog predsjednika koji se više ne razaznaje razliku između Sirije, Libije i Iraka, ni kojim redoslijedom ih je njegova zemlja bombardovala napomenuo da će mudro koristiti ovlasti koje mu Dejton garantuje i pri tome izrekao rečenicu koju svako populistički može tumačiti kako ga volja i opet biti u pravu: “Insbesondere unsere Freunde und Partner in Washington auch mit europäischen Staaten und der Weltgemeinschaft deuten die Dayton so in und vor Europa gehandelt wie president Biden das letzte Woche in Brüssel als amerikanischer Richtung für die Sicherheit Europas genannt hat eine heilige Verpflichtung”, to jest u prevodu na srpski jezik: Posebno su naši prijatelji iz Vašingtona zajedno sa evropskim državama i svjetskom zajednicom u Daytonu tako djelovali u i ispred Evrope, kao što je to predsjednik Bajden prošle sedmice u Briselu djelovanje u pravcu sigurnosti Evrope nazvao “svetom dužnošću”.

Brojni portali su požurili da prenesu šturi prevod Šmitove rečenice kako bi zaključili da je za Bajdena, a shodno tome i Šmita, Dejtonski sporazum sveta dužnost. Šmit nije to baš doslovno tako rekao, ali svakako jeste da je Dejton vrlo bitna stavka unutar svete dužnosti zaštite Evrope. Nije to, dakle ni dužnost, ni dosljednost u sprovođenju politike, već je to, baš kao što je i rečeno “sveta dužnost”. Nekako u isto vrijeme izglasana je Rezolucija Evropskog parlamenta BiH u kojoj se, uprkos naporima hrvatske diplomatije, po prvi put ne spominju konstitutivni narodi. Iako se, kao što je poznato svakome ko poznaje funkcionisanje Evropskog parlamenta, jasno da se doslovno radi o pridimahovini bez ikakvih posljedica za Dejtonski ustav, odnosno uništeno društvo koje odražava, hrvatski član predsjedništva izabran ispred SDA, Željko Komšić je požurio da se pohvali kako je trijumfovao nad politikom zvanične Hrvatske. Što je i prirodno i očekivano, s obzirom da je politika umijeće bacanja dimnih bombi, pa ko šta u takvoj magli nabode – nabo je! Slično bi radili HDZ-ovi političari da su riječ “konstitutivnost” ipak uspjeli ugurati u rezoluciju. Međutim, Komšiću se, kao čovjeku koji drži sliku Maršala Tita na zidu, uz standardnu gomilu izrečenih kretenluka koje mu se ne mogu toliko zamjeriti jer predstavljaju njegov dobro izučeni zanat, često omakne i vrlo opasna tvrdnja da je konstitutivnost naroda “sovjetska zaostavština” i da je kao takvu treba zamijeniti modernim evropskim antidiskriminatornim normama:

Što se tiče mirenja koncepta konstitutivnosti i građanskog društva, iskren da budem, tu se u konačnici radi o dva potpuno suprotstavljena koncepta, pri čemu stojim na pozicijama građanskog društva i države, onakvog koncepta kakav vlada u zapadnim demokracijama kojima težimo. Zapravo, tu se radi o konceptualnom sukobu između konstitutivnosti kao komunističke zaostavštine koja je utemeljila etnički ključ i princip u politici, i građanskog društva, koje je obilježje euroatlantskog svijeta. Ako želimo pravednije društvo, društvo jednakih prava za sve građane, mi moramo od prvog ići ka drugom.

Moralna metastaza

Međutim, šta će se dogoditi ako se neko dosjeti da su “sovjetska zaostavština” i ZAVNOBiH i avnojevske granice i sve druge tekovine NOB-a? Pa zapravo se neko već i jeste toga dosjetio. Zapravo cijeli rat protiv posljednjih zaostataka jugoslovenske civilizacije devedesetih temelji se na konstruisanom rigidnom optuživanju za krimen komunizma. Tako će srpska opozicija iz koje je na kraju isklijao i Aleksandar Vučić, jahati na valu optuživanja Slobodana Miloševića za komunizam, pa će i Vojislav Šešelj u Hagu avnojevske granice nazivati “komunističkom tvorevinom”. Opozicija u Republici Srpskoj kada želi za nešto optužiti SNSD i dalje nerijetko u propagandne svrhe koristi inkriminisanje “komunizmom”, aludirajući na partizansku bazu SNSD-a. Čak je i dio sadašnje vlasti u Crnoj Gori, ispostaviće se samo na svoju štetu, proklamovao da je srušio s vlasti partiju “posljednjeg komunističkog diktatora” Mila Đukanovića. Sva ova inkriminisanja, dakako, za posljedicu nisu imala razvlašćivanje Miloševića, te prijetnje ličnostima Dodika i Đukanovića, jer oni su bili i jesu sve a ne komunisti, već smišljeno ubacivanje u društvo baga rigidnog antikomunizma koji je od devedesetih, upravo zahvaljujući snishodljivosti tobožnjih “komunista” prema reakcionarnom revizionizmu sponzorisanom u zapadnim zemljama, oduzeo borbeni ponos jugoslovenskoj civilizaciji (a samim tim i društvenom temelju BiH), ruinirao joj etos i doveo do sadašnje moralne metastaze.

Prema tome, kada nemušti savjetnici Komšiću savjetuju da napada konstitutivnost kao “komunističku zaostavštinu”, (jer čovjek kojem su Josip Broz Tito i ustaša Blaž Kraljević jedno te isto, nije u stanju da sam ozbiljno poima bilo kakvu koherentnu političku teoriju) oni ga upućuju da reže granu na kojoj sjedi i to ne čine slučajno. Evo i zašto. U preambuli Ustava unitarne NR BiH iz 1964. konstitutivnost se definiše na sljedeći način:

Povezani u svojoj prošlosti zajedničkim životom, stremljenjima i borbom za slobodu i socijalni progres, Srbi, Muslimani i Hrvati, savlađujući nastojanja tuđinskih sila i domaćih reakcionarnih snaga, našli su se prvi put slobodni, ravnopravni i zbratimljeni u svojoj Republici, koja je postala politički i društveni oblik, kako njihove čvrste povezanosti i međusobne ravnopravnosti, tako i ravnopravnosti s ostalim narodima Jugoslavije s kojima su na osnovu prava na samoopredjeljenje, uključujući i pravo na odcjepljenje, stupili dobrovoljno u zajedničku državu – Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju i time obezbijedili punu ravnopravnost i uslove za svestrani nacionalni razvitak, za materijalni i kulturni napredak, za svestrani socijalistički preobražaj. Tako je narod Bosne i Hercegovine prvi put u svojoj istoriji postao odlučujući činilac i subjekt cjelokupnog razvitka i društvenog progresa i svojim naporima, a u zajednici s ostalim narodima Jugoslavije, postigao velike uspjehe u svom materijalnom i kulturnom razvoju Ostvareni uspon i razvitak Bosne i Hercegovine rezultat je socijalističkog razvitka Jugoslavije uopšte, a posebno bratstva, jedinstva i ravnopravnosti naroda kao jedne od najvećih tekovina socijalističke revolucije, što i dalje ostaje trajna garancija sveukupnog socijalističkog napretka i jedno od osnovnih načela ovog ustava.

Prema tome, problem Bosne i Hercegovine nisu ni zalaganje za konstitutivnost ni za unitarizam “jedan čovjek jedan glas”, nego rigidne ideologije koje su devedesetih, zaklinjući se u obračun sa “komunističkom zaostavštinom” kidnapovale i jedan i drugi koncept, koji, kako vidimo, nisu imali problema da nekoliko decenija funkcionišu prožimajući se. Dakako, na zdravim osnovama. A zdravi odnosi se ne mogu graditi na “građanskom konceptu” mladomuslimanske ustašofilske ideologije i zalaganja za koncepete rigidnih konfesionalnih pravoslavnih i katoličkih etnizama, jer su to ideologije koje antagonizuju, podjarmljuju i ponižavaju, a ne spajaju i povezuju, kao što je to radila “komunstička ostavština”, ma šta mi mislili o njoj. Prema tome, Komšićeva izjava nema veze ni s kakvom modernom i progresivnom tekovinom, već postmodernističkim mračnjačkim ludilom lidera evropskih etnički čistih država Janeza Janše, Viktora Orbana ili Miloša Zemana i posebno, da apsurd bude totalan, Franje Tuđmana i njegovih Bespuća povijesne zbiljnosti, što je izričito potvrdio i Komšićev nemušti savjetnik koji mu došaptava retoriku obračuna sa “komunističkim nasljeđem”, Nihad Hebibović, kada je  prije nekoliko godina Hrvatskoj čestitao godišnjicu Oluje i uspostavljanje “građanske države za koju se i sam zalaže”.

Kuda granice prolaze…

Što nas dovodi do zaključka koji malo ko vidi: da je Komšićev odnos prema hrvatskom šovinizmu i separatizmu suštinski kroatifilan u istoj mjeri u kojoj je mladomuslimanski bošnjački tzv. nacionalizam narcisoidni odraz hrvatskog pravaštva u magičnom jezeru malignih ideologija. I koliko mu ide u prilog, čak i tobožnjim zalaganjem za građansku BiH, u kojoj bi, jednako kao i u Republici Srpskoj, svi nalikovali na ustaše. Jer je suština istine o raspadu Jugoslavije, a s njom i Bosne i Hercegovine je u tome da su i srpska i bošnjačka politika prihvatile da budu kolaboracionisti hrvatskog desničarskog separatizma i njegove rigidne i anticivilizacijske antikomunističke mantre o povratku “europskim vrijednostima”. Ne za račun srpskog i bošnjačkog naroda, nego najgoreg ološa od političara i intelektualaca koji su i jedan i drugi narod imali u svojoj kompletnoj istoriji.

A kada smo već kod ološa, treba se, u konačnici, prisjetiti i vrlo interesantnog rezonovanja Radovana Karadžića s Treće skupštine srpskog naroda u BiH, održane 11.12.1991. u Sarajevu, kada je rezonovao kako “treba da se razdvoji sve što može da živi odvojeno” i dodao da: “Sarajevo može ne čak da ima eksteritorijalnost, nego prije svega srpsko Sarajevo, srpski dio Sarajeva, ima svoj kontinuitet i ovdje je sjedište Srpske autonomne oblasti Romanija i Birač. Mi možemo i to da uradimo. Srpsko Sarajevo ima svoju teritoriju i svoju autonomnu jedinicu u sklopu Srpske Republike Bosne i Hercegovine, ali možemo da se dogovorimo. Bazelu ništa na smeta što granica prolazi kroz njega na razne načine, tim prije što u Sarajevu ne bi bilo nikakvih granica, osim što bi postojala i u čitavoj BiH i u Sarajevu administrativna pripadnost jednom centru, jednoj upravi, jednoj administraciji.”

Dakle, Karadžić se u svojoj ideologiji etničkog razdvajanja nije pozivao na zadržavanje “komunističke ostavštine” u čijim okvirima ono nije postojalo, već, naprotiv, objašnjavao je kako takve podjele sasvim dobro funkcionišu u Švicarskoj, državi zasnovanoj na nacionalističkim vrijednostima Zapada,  odakle nam je, a ne sa istoka i stigao generator etničkih i konfesionalnih antagonizama, okupacioni “sveti Dejton”. Drugim riječima, Dejtona nije bilo dok nismo započeli dejtonski razmišljati, pa čak i kada se radi o razmišljanju o njegovom nemogućem ukidanju i vući za rukav razne bjelosvjetske birokrate da nam potvrde koji je to put prema konačnici našeg civilizacijskog poniženja najispravniji. I to je suština natezanja između Bisere Turković i Milorada Dodika oko njenog govora u Generalnoj skupštini UN: besmislena rasprava dejtonskih karikatura i klovnova od ljudi i državnika. Na isti način se ovih dana na relaciji Beograd-Banja Luka-Podgorica vodi diskusija gdje je to matica srpskog naroda ne iz obzira prema tom narodu, neko koja od teritorija koju nastanjuje treba dominirati po Komšićevom građanskom modelu. A odgovor je jednostavan. Svugdje gdje je živio u vrijeme dominacije “komunističke zaostavštine”, tamo gdje i svim drugim Južnim Slovenima: u Jugoslaviji, koja ne živi od milosti tuđih “svetih obaveza”, već vrijednosti koje je sama utemeljila.

Piše: Vuk Bačanović za Preokret, Foto: kolaž/društvene mreže

1 thought on “VUK BAČANOVIĆ: Sveti Dejton i Matica”

  1. Hvala ti, Vuče, što ovoga puta nisi nivelisao odgovornosti pojedinih nacionalizama. Uvek se mora imati u vidu da su Srbi pristajali na unitarnu BiH (kao što su pristajali i na građansku CG, što je podrazumevalo večitu marginalizaciju) samo da ona ostane u bilo kakvoj Jugoslaviji. Ispada da je Alija bio strpljiviji, da bi dobio bez rata ono što je dobio i Milo – 100% vlasti na 100% teritorije.

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top