Sarajevska politička čaršija osjetljiva je na izraz političko Sarajevo u jednakoj mjeri u kojoj je Milorad Dodik osjetljiv na izraz bosanski Srbin. Ta bi se osjetljivost još i mogla razumjeti kao protest protiv semantičke maglovitosti u kontekstualnim i metatekstualnim slojevima tih izraza, no problem je što obje te osjetljivosti same sebe poništavaju inkonzistencijom i same sebe uspostavljaju kao predmoderne dihotomijske svjetonazore, nesposobne da razumiju prostu činjenicu da podnošljivost i prihvatljivost društvenih relacija počivaju na dosljednosti i jednakopravnosti.
Političko šta?
Istini za volju, treba priznati da bi bilo prilično teško, a možda čak i nemoguće dati valjanu definiciju izraza političko Sarajevo, čiji bi sadržaj morao biti obuhvaćen iscrpnim opisom, koji bi se stalno morao dopunjavati, jer je riječ o jednom fluidnom i zamagljenom fenomenu, unutar kog nije sazrela svijest o samome sebi i koji nije homogen, već unutar njega postoje razne frikcije i antagonizmi, no svi su ujedinjeni nepokolebljivim vjerovanjem u manihejski i dihotomijski mit o apsolutnom dobru s jedne i apsolutnom zlu s druge strane, u najboljem slučaju dopuštajući postojanje joniziranih čestica dobra na zloj strani i joniziranih čestica zla na dobroj strani, kao na yin-yang simbolu.
No ako nije jednostavno definisati političko Sarajevo, veoma je lako prepoznati ga, po narativu prezasićenom jednako neodređenim pojmovima, kojima se svjedoči nepokolebljiva autolatrija i jednako nepokolebljiva nespremnost za dijalog sa stvarnošću iza mitomanskog horizonta.
Nešto lakše je razumjeti osnov Dodikove primjedbe na izraz bosanski Srbin, no i on je samo odraz duha političkog Sarajeva u zrcalu, pa svoju primjedbu sam obesmišljava time što ga ne artikuliše kao upozorenje da nisu razboriti pokušaji redukcije srpskog političkog subjektiviteta u Bosni i Hercegovini njegovim svođenjem na subetničku kategoriju, te time što i sam, u najboljem maniru političkog Sarajeva, poseže za jednako malignim odgovorima u vidu perfidne i tendenciozne nominacije drugih političkih i etničkih subjektiviteta. Ostavimo ovdje po strani činjenicu da banatski ili alzaški Nijemci nisu ništa manje Nijemci, jer teško da Dodik, ali i njegovi oponenti, mogu razumjeti sraz jezika i stvarnosti koju on opisuje i jer za njih i stvarnost i jezik postoje samo kao prostor ideoloških rigidnosti i antagonizama.
Debilna interpretacija
Takvom se stanju ne treba čuditi – oba ta svjetonazora izviru iz arhaičnih i reakcionarnih predodžbi i skončavaju u vlastitom kretenluku i u suprotstavjanju razumu. Da je kretenluk i otpadništvo od razuma nužna i neizbježna sudbina tih svjetonazora, pokazuju dva slučaja kojima je javnost imala priliku svjedočiti zadnjih dana.
Prvo je tokom tradicionalnog okupljanja na Ajvatovici travnički muftija Ahmed Adilović izgovorio tiradu pred kojom se mozak svakog mislećeg čovjeka grči kao da je izložen torturi elektrošokovima. „Povijesno gledano“, veli Adilović, „naš narod je uvijek bio miroljubiv i dobronamjeran. Odan svojoj vjeri, narodu i domovini.“ Da bi odmah nastavio: „Da smo miroljubivi i dobronamjerni dokaza je puno. Između ostalog, da smo mrzili druge i drugačije, kroz nekoliko stoljeća naše dominacije mogli smo u potpunosti očistiti prostore BiH od pripadnika drugih naroda kao što su neki drugi nas za samo nekoliko godina protjerivali sa prostora na kojima su se osjećali jačim. Nismo to činili jer to nije pravdeno i pošteno, jer to nije u našoj krvi i zato što nas naša lijepa vjera uči da to nije ispravno.“
Ovdje uopšte nije stvar u romantičarskoj predodžbi povijesti niti u njenoj infantilnoj i debilnoj interpretaciji, na šta Adilović ima svako moguće pravo kao i njegova duhovna sabraća iz drugih etnikuma i konfesija.
Problem leži u Adilovićevom proglašavanju logike i razuma za bespotrebni višak, a na neki način i za dušmane zdravog narodnog duha, pa on stoga prisutni narod vakciniše od logike i razuma ubjeđujući ga da je on tako miroljubiv pet vijekova dominirao nad okolnim nemiroljubivim narodima.
Adilović se tu ne zaustavlja već neprijateljem proglašava i vrijeme kao povijesnu dimenziju, pa uspostavlja apsolutnu identitarnost između naroda u njegovim raznim povijesnim fazama, naglašavajući to upotrebom prvog lica plurala. Premda je taj postupak popularan među mitomanskim nacionalitsičkim retardima širom svijeta, on je i dalje debilan, a u dvadesetprvom vijeku i prilično sraman, nakon stravičnih iskustava ljudske vrste sa ideologijama koje su počivale na takvim vulgarnim simplifikacijama, te nakon demokratizacije znanosti koja je danas dostupna i najširim slojevima, pa se oni, samo ako u sebi imaju mrvu ljudske hrabrosti, i sami mogu upoznati sa razlozima zbog kojih je debilno jedan društveni okvir iz određenog vremenskoprostornog odsječka apsolutno izjednačavati sa društvenim okvirima koji su mu prethodili.
Njegova rudimentarnost, patrijarh
Krajnji domašaj Adilovićevih kretenskih lupetanja sadržan je u činjenici da su već sutradan društvene mreže bile preplavljene grčevitim i ostrašćenim raspravama debila koji su se svađali da li je Adilović u pravu ili ne. A upravo je to na neki način bio i cilj muftijine tirade, jer on iskustveno zna da se među zatucanim narodnim masama vlast najlaške ostvaruje putem njihove kretenizacije i emotivizacije.
Drugi slučaj kretenluka u javnom prostoru po svom sadržaju naizgled je manje dramatičan, ali je na neki način ipak značajniji i opasniji jer u njemu učestvuje spadalo koje sjedi u državnom predsjedništvu, skupa sa svojim savjetnikom. U vašarskom ozračju Andrićgrada otkrivena je skulptura patrijarha Pavla, a tom su činu prisustvovali Milorad Dodik i pronijar andrićgradske latifundije Emir Kusturica.
Nakon što je dobar dio srpske javnosti ostao zgrožen skulpturom, koja zbog svoje neortodoksnosti nije komplementarna sa dominantnim estetičkim zorom u današnjem društvu, jer je on nakon višedecenijskog uranjanja u manihejsku mitomaniju i operetsku romantizaciju vraćen ka rigidnoj rudimentarnosti, najednom se ispostavilo da skulptura uopšte nije dovršena niti je postavljena kao trajni eksponat u Kusturičinom feudu.
Samom Lackovićevom skulpturom ovdje se ne treba baviti, već treba prepustiti sudu vremena da kaže da li je tu riječ o skandaloznom hohštaplerstvu i egzibicionizmu ili pak o avangardnom umjetničkom zasjeku u osjetljivu i dresiranu društvenu svijest. No ono što nesumnjivo jeste skandalozno činjenica je da na čelu države sjedi tutumrak koji nije u stanju razlikovati dovršeno umjetničko djelo od nedovršenog i koji je spreman prisustvom svog autoriteta uvećati čin otkrivanja nečeg što uopšte nije dozrelo za otkrivanje.
To je ta pijačarska i šibicarska etničarska svijest, koju su Dodik i njegov savjetnik i ideolog Kusturica doveli do savršenstva, a koja se svijetu obznanjuje kroz princip – podvali, pa ako prođe, prođe, a ako ne prođe, smislićemo već nešto, narod je svakako glup.
Gajret
Kao i u u slučaju tirade muftije Adilovića na Ajvatovici, i povodom Lackovićeve skulpture u Andrićgradu diskusije i svađe u javnosti i po društvenim mrežama vode se na potpuno pogrešnim i suludim osnovama. Kao što je već rečeno, savršeno je irelevantno da li skulptura provocira nečiji estetski ili ma koji drugi zor, jer zadaća je umjetnosti između ostalog i da provocira, mada, treba i to priznati, svoju provokativnu ulogu ne bi smjela zasnivati na površnom i prežvakanom senzacionalizmu.
Hipnotisana i izdresirana javnost, uz rijetke izuzetke, ne shvata da je skandal sadržan u učešću vodećeg čovjeka države u poslu uništavanja svih vrijednosnih kriterijuma, koji nemaju nikakve veze sa umjetnošću i njenom estetikom, već sa hinjavim pokušajima da se svaka budalaština predstavi kao čin brige za nacionalnu stvar, a stvar je tim poganija ako se ima u vidu da taj isti tutumrak sa državnog čela svoju vlast zasniva na nametanju opskurnih i debilnih vrijednosnih kriterijuma, svedenih na mitomaniju koja računa na opštedruštvenu zatucanost. Kao da je u istu školu išao i u istoj klupi sjedio sa muftijom Adilovićem.
Vratimo se sada političkom Sarajevu, u kom kretenski govor ne koriste i obračun sa razumom ne vode samo pojedinci, poput Adilovića i Dodika, već koje kao cjelina učestvuje u toj borbi protiv logike. Iz nekog razloga, u političkom Sarajevu se izrazi Gajret, gajretovac i gajretovština koriste kao pejorativi, u namjeri da se onaj kome su upućene ponizi i uvrijedi. Pri tome ostaje nejasno čime je Gajret, kao jedna od prvih simboličkih žrtava Pavelićevog fašističkog režima, zavrijedio takav odijum, tim više što uopšte nije učestvovao u dramatičnim i krvavim zbivanjima Drugog svjetskog rata.
Činjenica da je jedan manji dio prijeratnih gajretovaca zastranio u kolaboracionizam nije dovoljno čvrsto obrazloženje, tim više što su mnogi značajni članovi i stipendisti Gajreta aktivno učestvovali u kreiranju temelja za AVNOJ pa samim tim i za ZAVNOBiH, na kog se političko Sarajevo iz nekog neobjašnjivog razloga voli pozivati kao na svoj legat, dok ulice i škole naziva po nacističkim i antisemitskim otpatcima, koji su se bilo perom bilo puškom zdušno borili i protiv AVNOJ-a i protiv ZAVNOBiH-a.
Bez namjere da posežem za bilo kakvom idealizacijom Gajreta i ograničavajući se na ukazivanje na potrebu da se taj fenomen mnogo bolje osvijetli pred javnošću, ovdje samo ukazujem na kretensku i antilogičku inkonzistenciju te memljive svijesti političkog Sarajeva, u svakom času spremne da nekog uvrijedi upućujući mu prijekor i optužbu gajretovštine, a pri tom idealizira ili u najboljem slučaju mlitavo kritikuje reakcionarne jazavce koji su se zagriženo borili protiv ZAVNOBiH-a.
Ajvaz dedo za vakcine
Potrebno je mnogo više umnog napora i angažovanja mnogo većeg broja ljudi pa da se osvijetle razlozi odijuma političkog Sarajeva prema Gajretu, ali ja ću sebi dopustiti pretpostavku da taj odijum izvire iz činjenice da je Gajret bio odan svojoj prosvjetnoj ulozi i da je ulagao ogroman trud na školovanju mladih ljudi, dok su Mladi muslimani i njihova duhovna sabraća radili isto što i danas – zatupljivali mase svojim infantilnim i grandomanskim, a prije svega reakcionarnim idiotlucima, te muljali sa humanitarnom pomoći.
Nažalost, decenije vladavine etničarskih debila, čiji je duh oličen u riječima muftije Adilovića i u tupom pogledu Milorada Dodika pred Lackovićevom skulpturom, stvorile su stvarnost u kojoj školstvo posrće pod teretom pseće odanosti vladajućim kretenlucima i iz svoje utrobe izbacuje zabrinjavajuće i neugodno velik broj mladih ljudi nespremnih na kritičko mišljenje i na sumnju, a izdresirane na oponašanje i lojalnost kao vrline, pa danas više ni Gajret ne bi mogao pomoći sa svojim stipendijama.
To mračno i beznadno stanje neće se promijeniti samo od sebe, ali za njegovu promjenu nisu potrebni dramatični i krvavi povijesni lomovi niti dizanje na oružje. Dovoljno je da se u javnosti javi svijest o tome šta je dostojanstvo i šta je građanska hrabrost, te da javnost konačno skupi muda i debilima poput muftije Adilovića i Milorada Dodika uzvikne – hajd bolan svojoj materi te kretenluke i poganluke prosipat i sjaši nam konačno s kurca.
Bez dostojanstva i bez takve građanske hrabrosti, čeka vas budućnost u kojoj ćete kao Ajvaz-dedo morati učiti dove četrdeset dana ne bi li se desilo čudo i u državu u potrebnoj količini stigle vakcine, a sutra čak i hrana i u kojoj će vas nedovršena skulptura patrijarha Pavla podsjećati da ste kao društvo samo skelet sačinjen od industrijskih otpadaka u kog tupo zuri vaš izabrani predvodnik.
Piše: Elis Bektaš za Preokret
Foto: Gajret-ilustracija/društvene mreže
Zoran Panović, bivši glodur Danasa, a sada novinar, jedan od retkih “građanističkih” mislilaca, koji teži objektivnosti (daleko od toga da je srpski rodoljub, ali nije ni autošovinista), je jednom prilikom lepo rekao da nije Dodik bio prikriveni nacionalista, kojeg je razotkrila vlast, već je Dodik bio iskreni “građanista”, kog su BH realnost, Silajdžić, Bakir, oterali na pozicije srpskog nacionalizma.