VUK BAČANOVIĆ: Hvala dedi na pobjedi

Drugi svjetski rat se okončao. Za delegate ZAVNOBiH-a Trećeg zasjedanja ZAVNOBiH-a, odnosno poslanike Skupštine Bosne i Hercegovine izabrani su još dr. Drago Ljubibratić, advokat iz Trebinja iz čuvene porodice trgovaca i sveštenika čiji pomeni datiraju još u kraj 14. vijeka, Hasan Rebac, publicista iz Mostara, heroj pobjeda nad austrougarskom vojskom u Drugom svjetskom ratu, nekadašnji profesor Velike medrese u Skoplju, humanista i Jugosloven i dr. Cvjetan Spužević, advokat iz Mostara. Cvjetan Spužević, pradjed autora ovih redaka poticao je iz stare rimokatoličke porodice iz Rodoča. Oženio je kćer vojvode Hercegovačkog ustanka iz 1878., ađutanta vojvode Miće Ljubibratića koji je prvi preveo Kur’an na srpski jezik i profesora Velike gimnazije u Beogradu, Petra Baje Božića – Drinu. O njemu nisam znao mnogo osim toga da je od vlasti NDH morao pobjeći iz Mostara, da su mu sinovi, sva trojica, uključujući mog djeda Marjana bili u partizanima, da je svesrdno pomagao NOB i da je, izbjegavši iz Mostara, prisustvovao istorijskom Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu.

Zabilježeno je, također u jednoj prastaroj monografiji o Narodnoj republici Bosni i Hercegovini da je Dr. Cvjetan Spužević, poznati rodoljub i ugledni Hrvat Hercegovine, duboko ganut rijetkim slavljem koje je Mostar doživio, u svojem govoru naročito je podvukao zahvalnost koju narodi Hercegovine duguju oslobodiocima Mostara…” Bar tako stoji da je rekao. Iza njega je govorio drug Avdo Humo: “Nikada srpstvo nije bilo slobodnije kao danas, nikada hrvatstvo nije imalo slobode kao danas, nikada Muslimani nijesu bili slobodni i zadovoljni kao danas. Prvi put otkad postoji Bosna i Hercegovina, našli su se braća po krvi i zajedničkom poslu.” Zabilježeno je i da je Cvjetan Spužević bio vrlo rastužen zbog toga što je u prvim danima oslobađanja Mostara ubijen Fra Leon Petrović, franjevački provincijal, njegov najbolji prijatelj, kao i da se kasnije razočarao u politiku i političke sisteme generalno. Ali to je u njegovom slučaju manje važno. Velike duše se uvijek nečim najprije očaraju da bi se mogle i razočarati.

Najvažnije sam otkrio tek kasnije. Cvjetan Spužević je vodio ratni dnevnik i u njega je zabilježio mnoge detalje ustaške strahovlade u Mostaru. On kao ugledni advokat i građanin nije mogao da skrene pogled i prosto živi svoj život dok se sve ne završi, bilo kojim ishodom. Nije radio izokola, bio je direktan, moglo bi se reći i naivan da se fundamentalno zlikovački sistemi mogu izmijeniti, ali u svojoj naivnosti jedan od najhrabrijih ljudi za koje sam čuo. U Mostaru je 1942. kao gost u franjevačkom samostanu boravio ministar u vladi NDH, Andrija Artuković, potpisnik rasnih zakona, suosnivač sistema koncentracionih logora u kojima su na desetine hiljada ljudi, ponajviše Srba, Jevreja i Roma bili svirepo ponižavani, mučeni i ubijani. Na dan 11.7.1942. Cvjetan Spužević je u svoj dnevnik zapisao sljedeće retke:

“Razgovarao sa Ministrom Dr. Artukovićem u biskupiji. Da dadem moje sugestije. Tražio sam:

1. Da se odmah puste svi Srbi iz internacije.

 2. Da se omogući svima, koji su prognani ili su sami pobjegli, a ukoliko to hoće, da se slobodno povrate svojim kućama.

3. Da se svi otpušteni prime u službu, a ukoliko su sposobni za penziju da im se dade penzija. 4. Da se u cijelosti dadu sve moguće materijalne reparacije Srbima.

5. Da se odmah bez izuzetka odstrane iz Mostara svi koji su u ma kom pogledu sarađivali i sudjelovali pri zločinima nad Srbima u godini 1941.

6. Da se ubuduće osigura nadležnim vlastima da bez ičijeg miješanja vrše samostalno i po svakom zakonu svoju vlast.

II. Da se prestane sa slanjem ljudi iz ovih krajeva u bilo kojoj formi na vojnu vježbu, na rad uopće, a u Njemačku napose, štaviše, da se povrate kućama već prije poslani.

III. Da se osigura pravilna prehrana pučanstva i spriječi nevjerovatni skok cijena.

IV. Jedan dio razgovora bio je čisto političke prirode, gdje sam potpuno i slobodno i otvoreno iznio moje mišljenje o ratu, ishodu rata, o položaju našeg naroda danas, te poslije svršenog rata. Ovom razgovoru sa Dr. A. prethodio je razgovor sa županom Zlatarom 9.7.42.”

Nezahvalno je ulaziti u tuđe glave, ali mogu samo zamisliti šta je jedan od osnivača Jasenovca poželio uraditi Cvjetanu dok je slušao ove riječi. I morao ih slušati, jer je Vermaht u to vrijeme izvršio pritisak na NDH da obuzda svoj krvavi pir, budući da je uzrokovao najmasovniji oružani ustanak u Jugoistočnoj Evropi. A šta je želio učiniti, vidno je iz kasnijeg ubistva Cvjetanovog prijatelja, ugostitelja Blaža Sliškovića u Jasenovcu, a koji se na isti način zauzimao za nevine i progonjene Srbe i Jevreje. Utoliko se Artukovićev odgovor djedu može ubrojati među ponajveće primjere perfidnosti zla.

Najprije je, kako je također zapisao u Dnevniku, u maniru svih zločinaca, za sve što se dogodilo, za sva masovna ubijanja, krivio Eugena Didu Kvaternika, da bi po tom zajamčio “u svoje te u ime vlade da mogu slobodno i po mom nahođenju djelovati, da se ubuduće izbjegnu svaki incidenti i sukobi da će se uvijek rado i spremno prihvatiti i ispuniti sugestije što ih u tom pogledu stavim.” Djed je, očigledno imao više sreće ili mudrosti od Sliškovića da se čuva ovakvih “zajamčenja” te se uspio skloniti na vrijeme i ući u istoriju kao prvi ministar izgradnje NR BiH. Tu funkciju radi raznih političkih smicalica nije dugo obavljao, ali i to nije toliko važno za priču o njemu. Važno je da je u zlu vremenu, kao malo ko gradio dobro, a takva gradnje odolijevaju, makar ni od jedne ljudske građevine ne ostao kamen na kamenu. Vječni ti pomen djede Cvjetane u mjestu cvjetnom iz kojeg je odbjegla svaka nesreća, bol i razočarenje. Sav užas koji je doživjela moja generacija pokazao je da su tvoja borba i zalaganje bili ispravni. Ponosan sam jer sam tvoj unuk.

Piše: Vuk Bačanović za Preokret, Foto: Društvene mreže

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top