MUHAREM BAZDULJ: Gens una sumus

U najzloupotrebljivanijem tekstu naše književnosti, Andrićev literarni junak Maks Levenfeld piše o „glasovima sarajevske noći“ i kaže: „Ko u Sarajevu provodi noć budan u krevetu, taj može da čuje glasove sarajevske noći. Teško i sigurno izbija sat na katoličkoj katedrali: dva posle ponoći. Prođe više od jednog minuta (tačno sedamdeset i pet sekundi, brojao sam) i tek tada se javi nešto slabijim ali prodornim zvukom sat sa pravoslavne crkve, i on iskucava svoja dva sat posle ponoći. Malo za njim iskuca promuklim, dalekim glasom sahat – kula kod Begove džamije, i to iskuca jedanaest sati, avetinjskih turskih sati, po čudnom računanju dalekih, tuđih krajeva sveta! Jevreji nemaju svoga sata koji iskucava, ali bog jedini zna koliko je sada sati kod njih, koliko po sefardskom, a koliko po eškenaskom računanju. Tako i noću, dok sve spava, u brojanju pustih sati gluvog doba bdi razlika koja deli ove pospale ljude koji se budni raduju i žaloste, goste i posprema četiri razna, među sobom zavađena kalendara, i sve svoje želje i molitve šalju jednom nebu na četiri razna crkvena jezika. A ta razlika je, nekad vidljivo i otvoreno, nekad nevidljivo i podmuklo, uvek slična mržnji, često potpuno istovetna sa njom. Tu specifičnu bosansku mržnju trebalo bi proučavati i pobijati kao opaku i duboko ukorenjenu bolest.“

I danas zaposleni ljudi u Bosni imaju po dva-tri slobodna plaćena dana, povodom svojih vjerskih praznika, određenih prema „četiri razna, među sobom zavađena kalendara“. Ljude zaista umnogome dijele zavađeni kalendari. Otud valjda nije slučajno da su dva baš naša genija ostala upamćena i po reformi kalendara.

Juraj Dragišić (rođen u Srebrenici cca. 1445.) i Milovan Milanković (rođen u Dalju 1879.) imaju svoje mjesto u svjetskim enciklopedijama u kontekstu reforme julijanskog kalendara. Dragišić, u Italiji poznatiji kao Đorđo Beninjo Salvijati, predložio je 1514, na Petom lateranskom koncilu, reformu Julijanskog kalendara koju će nepunih sedamdeset godina kasnije papa Grgur XIII i sprovesti.

Milanković pak, a u kontekstu pravoslavne crkve koja nije prihvatila raniju gregorijansku reformu, izlaže svoj koncept reforme Julijanskog kalendara 1923. U razmaku od pet stoljeća, dvojica ljudi rođena na cestovnoj udaljenosti od jedva dvije stotine kilometara, smislili su reformu kalendara koji je utemeljio jedan od ključnih ljudi cjelokupne svjetske istorije: Julije Cezar.

Nažalost, i Dalj i Srebrenica su 1991. odnosno 1995. stekli zlosrećnu slavu mjesta zločina.

I mada vjerske praznike mjeri različitim kalendarima, datume zločina naš narod pamti po istom: gregorijanskom. Nikada nisam čuo da je iko pomenuo kog datuma po islamskom kalendaru pada 11. juli. 1995. Provjerio sam. Bio je trinaesti Safer 1416.

Safer je drugi mjesec islamske godine. Safer je i muško ime. Nije to jedini mjesec koji može biti muško ime. Prvi mjesec islamske godine zove se Muharem.

Ime Safer postoji kod bosanskih muslimana, ali je frekventnije u varijanti Sefer. Među srebreničkim žrtvama je i nekoliko Sefera, između ostalih i Avdić (Sulejmana) Sefer rođen 11. juna 1941.

Rođen u trenutku neprozirnog istorijskog mraka, kad se činilo da je svijet zlu pod nogama, Sefer Avdić je tridesetak dana nakon svog pedeset i četvrtog rođendana svirepo i mučki ubijen, sa još nekoliko stotina ljudi, „unutar ispred i u neposrednoj blizini hangara zemljoradničke zadruge u selu Kravica“ kako precizno stoji u optužnici Tužilaštva za ratne zločine Republike Srbije protiv osmorice počinilaca na čelu sa Nedeljkom Milidragovićem.

Dok se politička elita po govornicama, a sirotinja po društvenim mrežama, svađa oko definicije zločina, žrtve bivaju zaboravljene.

Jedni zaboravljaju Sefera Avdića, drugi zaboravljaju žrtve iz te iste Kravice, ubijene 7. januara 1993. po gregorijanskom odnosno 25. decembra 1992. po julijanskom kalendaru. Primjera radi, Stojana (Mitra) Jovanovića rođenog 1948.

Postoji jedna stvar gora od svake relativizacije, gora od tog nadgornjavanja između genocida i zločina protiv čovječnosti kao da je prvo Liga šampiona, a drugo samo Liga UEFA, pa je prvo prestižnije (a oba koncepta su zapravo relativno skorašnji i kreirali su ih dva čovjeka iz istog galicijskog grada), a to je utisak da je onima koji žale Sefera bliži Stojanov ubica nego Stojan, kao što je i onima koji žale Stojana bliži Seferov ubica nego Sefer.

Nema ovo što govorim veze sa sudskim presudama, sa pravnim i političkim kvalifikacijama, sa brojem žrtava, sa istorijskim kontekstom, sve je to dobro poznato i savršeno jasno. Ima veze s tim da li težimo miru ili novom ratu, bilo u formi odmazde, bilo u formi nastavka. Nije slučajno da je baš oklevetani Peter Handke autor rečenice: „Ne čekajte novi rat da biste postali duhom prisutni“. Decenijama kasnije, kad dobije Nobelovu nagradu, u slavljeničkoj besjedi reći će doslovno: „Zar niste ostavili rat iza sebe?“

U posljednjih stotinu godina, u tom krvavom Podrinju, desila su se dva rata, ali i više od devedeset godina mira. Nije taj mir rajska harmonija među anđelima, nego je život među ljudima. Život koji su Sefer i Stojan pedesetih, šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog vijeka vodili jedan nadomak drugog, često i jedan uz drugog, ako ništa drugo, a ono na stadionu, u školi, na pijaci, autobuskoj stanici, gradskoj ulici. U školi su učili istu istoriju, za porodičnim ognjištem vjerovatno drukčiju.

U Andrićevoj književnosti, i narodne pjesme se u Podrinju različito slušaju, u zavisnosti od toga ko ih sluša. U posljednjim stihovima „Početka bune protiv dahija“, Karađorđe najavljuje da će Drinu preći i „čestitu Bosnu pohoditi“. Poslije Mladićevog srebreničkog pozivanja na bunu protiv dahija, Bošnjacima ti stihovi naročito sablasno zvuče.

Ima jedna simbolička rijeka, međutim, bez čijeg prelaska nikom ovdje nema spasa. Bez prelaska empatije, saosjećanja, saučešća preko rijeke sukobljenih vjera i zavađenih kalendara, život će se ovdje svoditi na neizvjesno primirje i iščekivanje novog rata. Bez svijesti da su sve žrtve – naše žrtve, preostaju samo proksi bitke u kojim po društvenim mrežama svi prizivaju i obožavaju svoje zločince nalazeći im sve maštovitija opravdanja.

A kako je jedanput rečeno, i pokazalo se tačno, u parafrazi, gdje god postoje bilo kakve bitke, ni one oružane nisu isključene.

Enciklopedijska stavka o pojmu genocida nužno navodi da je riječ, između ostalog, izvedena iz starogrčke riječi „genos“ koja je evoluirala u latinsko „gens“.

Gens una sumus.

Jedan smo (na)rod.

Piše: Muharem Bazdulj za Preokret, Foto: Društvene mreže

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top