ADNAN BRATIĆ: Kuda ide Aida?

Prije godinu i po bio sam dio okruglog stola koji se bavio temom pomirenja BHS-naroda. Među govornicima bio je i režiser Dino Mustafić. Tog je dana trebao održati premijeru dokumentarca Neka bude svjetla. Inspirisao me je, doduše, jednom anegdotom o novinarskom projektu iz rata. Rekao je kako je shvatio da do srca publike nije mogao doći običnim reportažama o stanju na ratištu. Pripovijetkama o malim ljudima najbolje se, kako kaže, povezivao s čitaocima – jer i njih vode u diskurs i razmjenu mišljenja, kao i konstruktivan dijalog.

Burne reakcije i priče o malim ljudima.

Film Quo Vadis, Aida? nisam gledao onog trenutka kada je izašao. Odbijao sam i za vrijeme Oskara, zbog burnih reakcija i medijske pažnje koja je uslijedila poslije premijere. Prvenstveno je to jer su mnogi uspjeli ubaciti (dnevnu) politiku i svoje lične stavove o svijetu u bilo koji razgovor o tom umjetničkom djelu. Bilo mi je teško pogledati barem trailer bez gađenja na komentare i statuse “naših” i “njihovih”. Odlučio sam, stoga, ignorisati kompletnu situaciju dok se ne smire strasti oko svega vezanog za to.

Dan prije obilježavanja dvadeset šeste godišnjice genocida u Srebrenici, na kanalu BHT1 je službeno emitovan. Upratio sam negdje oko druge petine, gdje sam ga sagledao do kraja. Pokušavajući svariti šta se sve izdešavalo u tih sat i četrdeset pet minuta, ostao sam pozitivno iznenađen. Razlog nije bio nekakvo podsjećanje na prošlost niti tema. Naprotiv, upravo je kroz ovu prezentaciju muke i emocija Jasmila Žbanić uspjela ispričati priču o “malom” čovjeku, koji svoju istinsku veličinu iskazuje u nevolji i koji je gledaocu putokaz u današnjem nejasnom, iskvarenom svijetu.

Zašto Aida nije tipičan ratni film.

Uz izvrsnu glumu ansambla koji uključuje Jasnu Đuričić i Izudina Bajrovića, ovaj film uspio je u nečemu šta ogroman dio bosanskohercegovačkih poslijeratnih djela nije; vizuelno prikazati želje, emocije i misli ljudi u nevolji i strahu, borbi za život i dobrobit sebe i drugih. Iako se bavi tematikom Srebrenice za vrijeme rata, odnosno neposredno prije masovnih pokolja i progona stanovništva, u stvari opisuje vezu između pojedinaca i porodica, društva, prijatelja te naposlijetku i neprijatelja. Pored toga govori o čežnji za mirnim životom i ljudskom dobrotom.

Za razliku od mnogih prikaza ratnog perioda u polju umjetnosti, ne boji u crno i bijelo zločince i žrtve, dajući im elemente ljudskosti. Pokušavaju očuvati mentalno zdravlje i snove u teškim vremenima, kao Aida, koja se uz poluglasan smijeh zamišlja sretnom na modnom reviju. Mnogi od njih nisu samo Srbi i(li) Bošnjaci: glavni je lik prevoditeljica, učiteljica engleskog jezika, majka i supruga; Muharem je direktor kombinata, intelektualac kojeg predlažu za diskurs s Mladićem. Svi od njih imaju svoj bitak i nešto šta ih odlikuje.

Ovo je, u suštini, pripovijedanje o ljudskom biću željnom mira i nade. Aida se bori za porodicu i sugrađane. Stradanje jednog poznanika iz srebreničkih mahala shvata kao smrt rođenog sina. Žena, kojoj je na leđa leglo breme teško dvadeset hiljada glava, suočava se sa velikim pritiskom od strane ne samo konstantnih vojnih napada, nego i nemara tzv. “zaštitara”. Pokušava dovesti do svijesti i razuma Thoma Karremansa, lidera trupa UN-a u “slobodnoj zoni”, uporno. Njena tragična krivica jeste ipak u njenim mogućnostima – to jeste, da ne može svima osigurati slobodu i dobrobit, i da je nemoguće oportunistima koji “idu po zakonu” ukazati na stvarnu nepravdu.

Zanimljiv je i prikaz koljača, odnosno vojnika. Persona koju je izvrsno utemeljio Emir Hadžihafizbegović govori o “zlu humanog lica”; nasmiješenom pred kamerama, nemilosrdnom iza očiju javnosti. U sceni sa gladnom bebom Joka efektivno glumi dušebrižnika i prikriva stvarnu namjeru, toliko uvjerljivo da zbunjuje i gledaoce. Ne moramo ni pominjati ime svima-poznatog “generala” kojeg je brilijantno utjelovio Boris Isaković. Možemo izvući iz toga da ljudska zloba uvijek nosi masku radosti i ljubavi.

Opet, te pripovijetke o životnim putanjama individualaca se prepliću na kraju. Aida se vraća u Srebrenicu nakon smrti porodice. Nastavlja predavati u školi. Nalazi posmrtne ostatke djece i plače. Kasnije, nasmiješeno promatrajući školsku priredbu sa strane, prati mlade izvođače kojima predaje, kao i neki od bivših neprijateljskih vojnika u publici. Ono šta je važno jeste da ona ne pokazuje znakove mržnje prema ikome – pogotovo zbog etničke pripadnosti – gledajući svu omladinu na scenskim daskama kao svoju, čak i ako su im roditelji koji su joj ubili muža i sinove.

Kao pojedinci biramo mir.

Kroz njen lik vidimo imperfekcije ljudskih bića, ali i njihovu težnju ka savršenosti. Dobrota i skromnost vodilje su joj kroz teške životne uslove i ratne nedaće porušenog grada, kao i iskrena, bezuslovna ljubav prema najbližima. Sama mora otkriti šta joj je važno i snaći se u okrutnom vremenu i prostoru. Ona se od ogromnog dijela ljudi izdvaja po tome što na kraju, unatoč svemu šta joj se desilo, pokazuje da je našla neku vrstu mira u odnosu sa društvom, ali i najvažnije – sa sobom.

Vidljiva je i mogućnost individualaca da nadiđu stereotipe i etikete koje su im nametnute društvenim poretkom. Žbanić naglašava potrebu BHS-naroda da se odmaknu od okova etničkih grupa i “nacije”, te da iskažu šta stvarno žele biti i po čemu žele da ih ostali pamte. Poziva i nas da odbacimo predrasude i mržnju, i prihvatimo da je apsolutna istina prekompleksna za sve nas, a kamoli jednu osobu – ali i da je više od jeftinih, suhoparnih, praznih govora o podsticanju mržnje.

I kao član Mostarskog teatra mladih čuo sam od Seje Đulića mnogo puta izraz “Prvo počisti u svom dvorištu”. Po pitanju ovog filma to je upravo nešto šta su mnogi, koji su o njemu pričali prije nekoliko mjeseci, zaboravljali, ili kriveći potpuno druge ili hvaleći sebe kao pravedne i poštene.  Razne su strane počele gurati svoju politiku u tumačenje umjetnosti, što je u očima pojedinih uništilo i obezvrijedilo koncept kinematografije i književnosti koja traži inspiraciju u malim događajima. Nekima je bio “antisrpska propaganda”, a drugima “svjedočenje historijskom događaju”, unatoč tome što je fiktivno djelo.

Kuda Aida ide?

Naposlijetku,  putanje protagoniste kroz nedaće i surove okolnosti u kojima su se našli često služe da inspirišu nas, one koji pomno prate umjetnička djela i u njima nalaze važne pouke. Na ličnom se nivou susrećemo sa njima i kroz njih posmatramo svijet. Otkrivamo šta smo i šta možemo biti. Kao što sam shvatio Dininu anegdotu – inspirisani smo da se povežemo sa ostalima, kao i da pronađemo sebe.

Aida nije dokumentarac, propagandni plakat niti “ponos nacije”. Ta (skoro) dva sata snažnih emocija i zanimljivih motiva zapis su o običnoj čovječijoj težnji da bira mir i skromnost. Bilježi da volimo i mrzimo, i da smo nesavršeni. Ide stazom sopstvene sreće i tuge, recituje svoje iskustvo, ostaje zapamćena kao jedinstvena, daje nam nadahnuće da se i mi suočimo sa poteškoćama. Ona jeste život.

Piše: Adnan Bratić za Preokret, Foto: BHRT, printscreen

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top