Intervju kog je ministrica spoljnih poslova Bosne i Hercegovine Bisera Turković dala sarajevskom magazinu Stav ne nudi apsolutno ništa što već bezbroj puta nije izgovoreno sa mindera. Riječ je o logoreičnoj erupciji ustaljenih sladunjavih i pravdoljubivih fraza koje svoje značenje nisu izgubile uslijed silnog ponavljanja isključivo stoga što to značenje nikada nisu ni imale, demonstraciji nadmene plitkosti i površnosti, te razmahivanju logičkim kontradikcijama i inkonzistencijom u uspostavljanju odnosa prema stvarnosti, što je i razumljivo, jer ministrica Turković nije toliko ograničena pa da i sama ne može shvatitii kako bi uvažavanje razuma i njegovih alatki nanijelo možda i terminalnu ranu ideologiji koju ona zastupa, a koja počiva na manipulaciji činjenicama, retoričkoj travestiji i na mamuzanju emocija.
Plašt ZAVNOBiH-a
Njenim se intervjuom, ustvari, vrijedi baviti samo zato što dolazi od osobe koja je postavljena na jednu od bitnih funkcija izvršne vlasti u Bosni i Hercegovini, te zato što njen narativ neporecivo potvrđuje da ona, bez obzira na dobro uvježbane sladunjave i isprazne fraze, tu funkciju obavlja isključivo u kapacitetu partijske vojničice SDA, koja ne predstavlja državu koja je plaća, već neku mitsku i nepostojeću tvorevinu iz mladomuslimanskih halucinacija, koja bi da se zaogrne plaštom ZAVNOBiH-a, a ispod njega da koketira sa endehazijskim naslijeđem.
U jednom od skorijih tekstova govorio sam, potaknut promišljanjima Džona Ralstona Sola, o tri vrste jezika u javnom prostoru: jeziku retorike, dakle lažnom, jeziku propagande, dakle kretenskom i jeziku subkorporativizma i korupcije, dakle poganom jeziku. Potrebno je samo malo sastrugati površinu narativa Bisere Turković u intervjuu za magazin Stav, pa u njemu pronaći skoro alhemijski izbalansirane sve tri vrste devijantnog javnog jezika.
Fascinantno je kako čak i sterilne politkorektne fraze zvuče sumnjivo i neiskreno kada dolaze iz usta državne ministrice spoljnih poslova. „Bosna i Hercegovina je domovina svih njenih građana i naroda“, kaže Turkovićka već na početku intervjua i u tom djeliću teksta ne bi trebalo biti ništa sporno, kada on ne bi bio u žestokoj opreci sa kasnijim kontekstualnim i metatekstualnim slojevima, u kojima ona, u maniru nacionalističkih adepata iz perioda između dva svjetska rata, građane spominje tek uzgred i sa skoro opipljivom nelagodom, a tri konstitutivna naroda ove zemlje pozicionira kao zakočene i statične skupove sa predeterminisanim i obligatornim horizontom očekivanja i stremljenja.
Saveznički element
Da bude jasnije o čemu je tu riječ, evo još jedne Turkovićkine izjave iz predmetnog intervjua: „Možda oni [Hrvati, odnosno političari iz Hrvatske] samo žele iskoristiti pritisak koji na BiH i Bošnjake pravi Dodik da bi lakše dobili ustupke koje traže u pogledu Izbornog zakona, ali zar je stavljanje na stranu negatora genocida i, na koncu, ako ćemo koristiti taj ratni rječnik, na stranu agresora koji je napao i Hrvatsku način da ostvarite svoje političke ciljeve?“ Ovaj polinom razotkriva vulgarnu matricu na kojoj počiva bošnjačka nacionalna politika još od vremena Alije Izetbegovića i njegovih mladomuslimanskih pajdaša.
Bošnjaci su sukus Bosne i Hercegovine i njena jedina neupitna činjenica, njena nevina supstanca, Hrvati su prevrtljjivi i pragmatični Latini koji su ipak bili saveznički element u više navrata, što se ne zaboravlja bez obzira na ishod tih avantura sa savezništvom, a Srbima, koje u ovoj Turkovićkinoj izjavi reprezentuje Milorad Dodik, nije potrebno čak ni da idu na Hrvatsku s oružjem u ruci da bi u njoj bili agresori. Dovoljno je to što su – Srbi.
Miloradu Dodiku može se uputiti bezbroj kritika i optužbi, među kojima ima i nimalo bezazlenih, u rasponu od korupcije pa do šovinizma i ksenofobije, ali optužiti ga za nekakvu agresiju na Hrvatsku ipak je malo previše, čak i kad dolazi iz usta notorne Bisere Turković, koja tom optužbom pod ozbiljnu sumnju stavlja svoju izjavu da je Bosna i Hercegovina domovina svih njenih građana i naroda.
Još je rječitija sljedeća Turkovićkina izjava: „Ne može Hrvatska kao Srbija sjediti na dvije stolice. Ja sam uvjerena da većina Bošnjaka i Hrvata žele da se ova situacija riješi, da se relaksiraju odnosi, da se okrenemo rješavanju životnih pitanja, a imamo ih napretek.“ Iz nje nedvosmisleno proističe da državna ministrica spoljnih poslova Bosnu i Hercegovinu vidi kao nužno savezništvo Bošnjaka i Hrvata protiv Srba i nikakvo naknadno šmirglanje njenih riječi ne može osporiti činjenicu da je ona izgovorila ne samo jednu zloćudnu misao, već i jedan logički nonsens, da ne kažem kretenluk, što je na neki način i nužnost kad imate državnu funkcionerku koja svoje poimanje stvarnosti sažima u izraz – ja sam uvjerena – umjesto da to poimanje zasniva na sticanju racionalnog i analitičkog, te činjenicama potkrijepljenog uvida u stvarnost.
Subjektivitet vazalske poslušnosti
Iz Turkovićkinih riječi proizilazi da Bošnjaci i Hrvati žele razrješavanje nagomilanih problema, dok Srbi, izgleda, žele da nastave živjeti stvarnost sastavljenu isključivo od problema. Stvari tako mogu stajati u glavama zatucanih i reakcionarnih subjekata, koji vlast doživljavaju kao priliku za uhljebljenje i za guranje društva u zaostalost, kako bi se period njihove vladavine produžio. U stvarnosti, međutim, narodi su suviše dinamične i fluidne kategorije, sa kojom je vlast davno izgubila dodir, pa tako ne može ni znati šta narodi odista žele, tim više što želje ni u jednom narodu nisu svedene na samo jednu ili dvije, niti su uvijek konvergentne unutar jednog naroda.
No u svakom slučaju se mora uočiti da većina Hrvata ne želi da im političko Sarajevo, po naputcima sa mindera na kom se gnijezdi i Bisera Turković, biraju Komšića kao reprezenta u državnom predsjedništvu. Nakaznost i hinjavost takvog postupka, naravno, ne čini manje nakaznim i hinjavim tendencije HDZ i HNS, uz podršku hrvatske države, da se izbor za članove predsjedništva pretvori u popis sa pitanjem o etničkoj pripadnosti. Ta dva pola samo svjedoče o nakaznosti vašingtonsko-dejtonskog frankenštajna, a takvih svjedočanstva unaokolo ima još bezbroj, u čitavoj zemlji.
Govoreći o iskušenjima u vidu bujanja klerikalizma i nacionalizma u Evropi i suprostavljanju njima, Turkovićka kaže: „Model postoji, ne treba ga ova generacija izmišljati, Bosna je to pokazala kroz stoljeća. Zato smo nerijetko i plaćali cijenu te želje da živimo zajedno i u miru.“ Ovo je ne samo netačna, već i opasna misao, koja poput otrovnog bršljana puže uz zdanje mladomuslimanske mitomanije i poručuje da se budućnost već desila a na društvu je samo da je slijedi u prošlost. Zemlja, koja se na žalost mladomuslimanskih grandomana, zove Bosna i Hercegovina a ne samo Bosna, što bi jedna državna ministrica morala ne samo znati, nego i uvažavati, nije ništa pokazala kroz stoljeća, iz prostog razloga što tokom tih stoljeća nije imala subjektivitet koji nadilazi vazalsku poslušnost a znao je biti čak i mnogo niži od toga.
Životna snaga koja ističe
Model življenja u Bosni i Hercegovini nisu uspostavljali njeni stanovnici već sile koje su tom zemljom vladale kao osvajači i okupatori, uvijek nalazeći način da u jednom dijelu stanovništva imaju podršku, pa je to razlog što postoje dihotomijske percepcije tih modela življenja iz prošlosti, koje se među jednima doživljavaju kao periklovska zlatna doba, a među drugima kao doba mraka i ništavila, pri čemu su sve te percepcije nakaradne i debilne, no to je već tema za zaseban tekst. Prvi put kada su stanovnici Bosne i Hercegovine pokušali da sami uspostave svoj model društvenog života, bio je ZAVNOBiH, na kog se Turkovićka i njene minderlije tako rado pozivaju, no u stvarnosti čine sve što mogu da potkopaju tekovine tog zasjedanja, uključujući i prekidanje njegovih spona sa AVNOJ-em, ne shvatajući da kroz ožiljke od tih rezova iz ZAVNOBiH-a ističe životna snaga.
Paničan strah neobegovata, kom i Turkovićka pripada, od svakog pomena Jugoslavije, priječi te neobegovatlije da shvate kako uvažavanje simbiotskog odnosa ne znači nužno i povratak njima tako mrske državne tvorevine, već znači korak ka rješavanju odnosa u Bosni i Hercegovini, te odnosa Bosne i Hercegovine sa susjednim zemljama. I upravo stoga današnji stanovnici Bosne i Hercegovine, kao i buduće generacije, moraju tragati za uspostavljanjem novih i funkcionalnih modela u društvenim odnosima, a ne se zamajavati mitomanskim budalaštinama i idealizacijama prošlosti, kako to od njih zahtijevaju reakcionari poput Bisere Turković.
Govoreći o odnosu Srbije prema Bosni i Hercegovini, Turkovićka kaže: „Ali, ako vi slavite osuđene za ratne zločine, odlikujete i štitite ih, odbijate priznati istinu, ignorirate državne institucije BiH i njihove nadležnosti, onda teško možete očekivati da vam se sve vjeruje na riječ.“ Ostaje, međutim, nejasno zašto državna ministrica, ne samo u intervjuu već i inače, pokazuje nepokolebljivu i eksplicitnu spremnost da vjeruje na riječ eksponentima hrvatske državne politike, koji čine potpuno iste stvari. Odgovor na to pitanje vraća nas sumnji u Turkovićkinu iskrenost kada ona govori o Bosni i Hercegovini kao državi svih njenih građana i naroda.
Reciprocitet u poganluku
No možda i najmaligniji dijelovi Turkovićkinog narativa oni su koji se tiču korupcije, pa tako ona, izgovarajući panegirik nekakvom postignutom napretku u državnim poslovima, kaže i sljedeće: „Mi sada u miru možemo debatirati o tome jesmo li mogli uraditi više, je li bilo boljih kadrovskih rješenja, je li bilo korupcije ili ne…“ Na stranu sada to što treba biti posebno bezobrazno i zlo stvorenje pa govoriti o napretku u zemlji koja se nalazi u stanju permanentne krize i koja nije u stanju osigurati čak ni vakcinaciju za svoje građane, izjava da „sada u miru možemo debatirati… je li bilo korupcije ili ne“ savšren je dokaz da Bisera Turković ustvari nema pojma šta je to društvo, šta je nacija, a šta država. A pogotovo nema pojma šta je to društvena svijest i odgovornost. Debatu o postojanju korupcije mogu i moraju voditi isključivo pravosudna tijela, a nikako to neko maglovito „mi“.
Da njena izjava nije nikakva slučajna omaška, već strateško opredjeljenje za korupciju, Turkovićka potvrđuje malo dalje, kazavši: „Nerijetko se u te oblande “borbe protiv korupcije” različitim medijskim spinovima uvijaju pokušaji slabljenja institucija, političkog odstrela pojedinaca, nerijetko na štetu probosanskih političkih snaga, a bez pravog pravnog osnova… Da je, primjerice, Tužilaštvo BiH s istim entuzijazmom pristupilo predmetu “Ikona”, koji je nanio ogromnu međunarodnu štetu BiH, ili procesuiranju neprovođenja presuda Ustavnog suda BiH ili brojnih drugih slučajeva, napada na povratnike, džamije u RS, kao što je, recimo, u slučaju provjere diplome direktora Obavještajno-sigurnosne agencije BiH, možda bi se moglo reći da ima nekih rezultata.“
U svijetu Bisere Turković sve je, dakle, svedeno na balansiranje i reciprocitet u poganluku, pa tako njoj ne pada na pamet da, kao istaknuta državna funkcionerka, osudi svinjariju sa nepostojećom diplomom svog stranačkog kolege i direktora jedne od najvažnijih državnih institucija, već se implicira da je taj muljator ustvari žrtva.
Pošto je mučno vivisecirati svaki poganluk i idiotluk u riječima Bisere Turković, na ovom ću se mjestu zaustaviti, ostavljajući čitaocu da i on malo napregne svoj um i samome sebi osvijetli mrakove koji dolaze sa čela ministarstva spoljnih poslova. To je dobra umna vježba za naredne izbore, a onaj ko bude prilježno vježbao imaće više izgleda da glasa kao razumno ljudsko biće a ne kao čestica stada. A ja ću ovaj tekst zaključiti jednom pomalo pesimističnom mišlju – sa Biserom Turković i drugim reakcionarnim etničarima, te sa baštinicima lažne građanske ideje na vlasti, Bosna i Hercegovina nije zemlja njenih građana i njenih naroda, već je zemlja onih koji je napuštaju i onih koji u njoj leže u svojim grobovima.
Piše: Elis Bektaš za Preokret, Foto: Face TV/YouTube, printscreen