ELIS BEKTAŠ: Diplomac

Burleska sa grotesknim elementima u kojoj glavnu ulogu igra opskurni Osman Mehmedagić zvani Osmica preko noći je postala pitanje svih pitanja sarajevske političke čaršije, koja pravosudni postupak protiv Mehmedagića skoro neprikriveno proglašava za potencijalni casus belli i koristi ga kao poziv na mobilizaciju onoga što se označava kao „patriotske snage“, ma šta to značilo.

Psi čuvari “patriotskih snaga”

Bolji običaji nalažu da se ne prejudicira ishod pravosudnog postupka protiv prvog čovjeka Obavještajno-bezbjednosne agencije Bosne i Hercegovine, pa to ni ja neću činiti. Ishod tog postupka, uostalom, najmanje je bitan, jer je dosadašnji tok afere „Osmica“ ukazao na postojanje mnogo ozbiljnijih problema nego što je sumnjivi dokaz o Mehmedagićevoj školskoj spremi. Ti problemi, međutim, ne stanuju na adresama koje izvikuju čobani, ovnovi-predvodnici i psi čuvari „patriotskih snaga“, već stanuju upravo u tom stadu.

Da li je Mehmedagić falsifikovao dokumenta, uključujući i ona o stručnoj spremi, i da li je počinio ostala djela koja mu tužilaštvo stavlja na teret, utvrdiće sud. Izjave Mehmedagićeve advokatice Senke Nožice suviše su zbrčkane, suviše kontradiktorne i suviše propagandističke, da bi pažljivog slušaoca uvjerile kako je tu riječ o politički motivisanom procesu bez ikakve valjane osnove. Nakon što je Mehmedagić pušten da se brani sa slobode i nakon što mu je sud izrekao određene mjere zabrane, mediji koji izravno ili prikriveno podržavaju Bakira Izetbegovića i njegov porodični biznis u vidu Stranke demoktratske akcije egzaltirano proglašavaju debakl tužilaštva, a Mehmedagića nazivaju slobodnim čovjekom, čime se, valjda, implicira njegova nevinost koju još samo treba formalno potvrditi pred nadležnim sudom.

Mehmedagić nesumnjivo jeste slobodan čovjek, u širem značenju tog pojma i u smislu da nije, recimo, rob. No striktno posmatrano, teško da se može govorili o slobodi čovjeka koji je obavezan da se redovno javlja nadležnim organima i kojem su zabranjeni kontakti sa određenim kategorijama osoba i kojem je određeno koje kontakte mora prijavljivati nadležnim organima.

A koji su to problemi koji su po značaju nadilaze sam postupak protiv prvog čovjeka OBA-e? Čitalac ih i sam može sasvim lako uočiti ukoliko pažljivo sasluša obraćanja Bakira Izetbegovića i drugih subjekata koji dolaze iz tog fluidnog i pihtijastog kruga „patriotskih snaga“, te ako se sjeti kako je uopšte došlo do afere Osmica i njegove diplome.

Proceduralna valjanost postupka

Kada su se u javnosti pojavile spekulacije da Mehmedagić nema validan dokaz o stručnoj spremi koju zakon propisuje kao nužnu za obavljanje posla direktora OBA-e, ta je javnost u nepristojno dugačkom periodu bila izložena bahatom ignorisanju i preusmjeravanjem fokusa na priču o ugroženosti, o specijalnom ratu, o državnom udaru… Čak se i informacija o banjalučkoj diplomi pojavljuje mnogo, mnogo kasnije, kada je Mehmedagić pritjeran uza zid i kada je morao mahnuti tim listom papira, a upravo to oklijevanje ukazuje na mogućnost da je i on sam bio itekako svjestan da ta diploma iz određenih razloga nije nešto s čime je mudro stati pred javnost.

Presuda banjalučkog opštinskog suda kojom se poništava odluka Inspektorata RS po kojoj je Mehmedagićeva diploma nevažeća nije nikakav dokaz, kako to pokušavaju da javnosti serviraju određeni sarajevski mediji, da je diploma validna. Banjalučki sud je samo osporio proceduralnu valjanost postupka Inspektorata, a validnošću diplome nije se uopšte bavio, pa to pitanje i dalje ostaje otvoreno i pod opravdanom sumnjom.

Ako se ispostavi da Mehmedagić ipak ima validnu diplomu, a potpuno je ista stvar i sa sumnjivim školovanjem direktorice KCUS-a Sebije Izetbegović, čitava stvar će biti još strašnija svinjarija, jer bi se tako ispostavilo da je javnosti poručeno – mi nismo dužni da ikome polažemo račune, mi možemo šta hoćemo i kako hoćemo i koliko hoćemo.

Da Mehmedagić nešto mulja, pokazuje i skandalozna odluka agencije na čijem se čelu nalazi da sve informacije o njegovoj stručnoj spremi proglasi – državnom tajnom! Čak ni u notornim totalitarnim društvima takav idiotluk nikome ne bi pao na pamet. Određenim stepenom tajnosti mogu se zaštiti podaci o eventualnim specijalističkim, vanakademskim obukama pripadnika obavještajno-bezbjednosne zajednice, ali fakultetska diploma kojom se dokazuje osposobljenost za obavljanje menadžerske javne funkcije jednostavno ne može i ne smije biti ikakva tajna.

Prvorazredni skandal i svinjarija

Uostalom, kada određeni podatak proglasite državnom tajnom, onda morate koristiti i resurse koji su vam na raspolaganju da tajnost tog podatka zaštitite. U konkretnom slučaju to znači da su trošeni ljudski, tehnički i finansijski resursi države Bosne i Hercegovine da bi se nepozvanim licima spriječio uvid u fakultetsku diplomu Osmana Mehmedagića, a za ta nepozvana lica proglašena je sveukupna domaća javnost, koja u svojstvu poreskih obveznika plaća tog istog Mehmedagića. Svako ko pokuša ponuditi opravdanje za takvu svinjariju ili čak samo zatražiti razumijevanje za njene razloge, prvo će morati osmisliti potpuno novu logiku i potpuno novu etiku.

Na ovom mjestu opet treba reći ono što je rečeno na početku teksta – ključni problem nije to da li Mehmedagić ima diplomu ili ne. Znatno je veći problem što ovdašnja javnost, a pogotovo njen intelektualni i profesionalni segment, uglavnom odbija da digne glas i da izravno kaže, poput onog Andersenovog dječaka – pa ovo je prvorazredni skandal i svinjarija! Važniji je problem i nastojanje Izetbegovića juniora da preko afere Osmica i njegove diplome intenzivira napor na uspostavljanju novih paradigmi i vrijednosti u društvu i da društvo pretvori prostor trajnog i nužnog konflikta.

Pritisci javnosti na Mehmedagića da se smiluje i pokaže tu svoju diplomu, kao što je obavezan po zakonu, i kasniji sudski postupci protiv njega proglašavaju se zavjerom, političkom spletkom, pa čak i činom neprijateljstva i napada na samu državu. Mediji i razni likovi koji servisiraju Izetbegovićev politički i ideološki okvir u igru uvode Dodika, Čovića, Vučića, Putina, Srbe, Hrvate, Srbiju, Hrvatsku, Rusiju i njene tajne službe… I tako se čitav jedan narod u Bosni i Hercegovini gura u stanje hladnog rata sa susjedima i sa stranim silama samo zato što se Mehmedagić nije udostojio da – pokaže jebenu diplomu.

Izetbegović u maniru iskusnog reakcionara, koji jako dobro zna kojoj se javnosti obraća i koliko je ta javnost zatupljena i hipnotisana trodecenijskim manipulacijama mladomuslimanskog jezgra, ne gubi vrijeme na bavljenje činjenicama, već nastupa poput šamana koji plemenu obznanjuje vijesti iz svijeta duhova. Naravno, čak ni Izetbegović nije toliko glup i bezobrazan pa da potpuno odbaci mogućnost Mehmedagićeve krivice. On u više navrata dopušta da je Mehmedagić možda nešto i muljao s diplomom, ali onda odmahne rukom i kao da poruči javnosti – ali to uopšte nije bitno, bitno je da je Osmica dobar patriot. Takav vrijednosni sistem kog Izetbegović nastoji uspostaviti i u kom lojalnost javnog službenika partijskom šefu nadilazi obavezu poštivanja zakonitosti, e to je stvarni napad na državu, to je stvarni državni udar, to je otvoreni čin neprijateljstva prema državi i njenom društvu.

Sumnjiva diploma kao zadnja linija odbrane

Izetbegović Mehmedagića proglašava obavještajcem koji ima maltene natprirodne sposobnosti i koji je svojim djelovanjem spasio Bosnu i Hercegovinu, koja bi bez Mehmedagićeve zaštite možda mogla i nestati. Pri tome Izetbegović dobro zna da se obraća zatucanom i mitomanskom sloju javnosti koji je već dugo i predugo ovisnik o mitovima i koji će zarad varljivog osjećanja ugode izazvanog mitom, kao i svaki narkoman, žrtvovati budućnost. Svojom retorikom Izetbegović sve manje uvijeno poručuje neke veoma opasne i maligne formule, počev od one da je OBA, kao i Bosna i Hercegovina, ustvari isključivo bošnjački legat, a svi ostali da su tu potencijalni ili čak otvoreni neprijatelji, pa do one da je Mehmedagić nezamjenjljiv kadar od kojeg zavisi opstanak države, pa samim tim i opstanak bošnjačkog naroda.

Čak i ako dopustimo, za potrebe ovog teksta, mogućnost da je Izetbegović djelomično u pravu i da zaista postoji alijansa Moskve, Beograda i Zagreba fokusirana na samo jedan cilj – uništenje Bosne i Hercegovine – to i dalje ne objašnjava zašto je jedna sumnjiva diploma postala zadnja linija odbrane te države i zar među tim Bošnjacima zaista ne postoji niko sa validnom i transparentnom diplomom ko bi mogao sjesti na čelo Obavještajno-bezbjednosne agencije.

Šta bi se zbilo sa Bosnom i Hercegovinom, pa i sa Bošnjacima, da je Mehmedagić, na primjer, stradao u saobraćajnom udesu ili da ga je neka bolest pokosila? Da li bi ga zamijenio neki novi posjednik sumnjive diplome ili neki kadar koji ima nedvosmisleno validnu diplomu? Zašto ga ovaj potonji već nije zamijenio i zašto je Mehmedagić uopšte postavljen na funkciju za koju su mu jedine kvalifikacije pseća odanost klanu Izetbegovića?

Umjesto da se zastidi što je državu doveo u stanje ranjivosti, insistirajući da na veoma senzitivnu poziciju bude postavljen kadar bez formalnih kvalifikacija, Izetbegović ne odustaje od serviranja budalastih i značenja lišenih floskula, pa tako egzaltirano uzvikuje da je OBA dobra agencija i da je Mehmedagić odličan obavještajac. Stvar je, međutim, u tome da obavještajno-bezbjednosne agencije po prirodi svog posla ne smiju javnosti otkrivati svoje najveće uspjehe i da se njihov kvalitet može ocjenjivati tek post festum, u nekom budućem vremenu. OBA je itekako postizala značajne rezultate u svom radu, ali dobar dio njenog posla mora biti sačuvan u tajnosti, ne samo zbog bezbjednosti kadrova, već i zbog zaštite taktike, procedura, koncepata…

Najmračnija izjava

Ta potreba za tajnošću ostavlja prostor Izetbegoviću da zapuštenom i hipnotisanom dijelu bošnjačke javnosti servira Mehmedagića kao jedinog zaslužnika, znajući da se niko u tom dijelu javnosti neće dosjetiti pa reći – čekajte, ljudi, pa u toj agenciji rade i Srbi i Hrvati i ta agencija sarađuje sa drugim agencijama u zemlji i komšiluku, pa i u svijetu, a bez te saradnje teško da bi ikakav rezultat postigla. Bez straha od takvog i sličnih glasova, Izetbegoviću nije teško da uspostavlja znak jednakosti između Mehmedagića i Bosne i Hercegovine, odnosno između čitavog bošnjačkog naroda, čineći tako taj narod taocem jedne sumnjive diplome i jedne pseće odanosti na privatnoj osnovi.

Uspio je Izetbegović u svojoj namjeri i postigao je da u roku od samo nekoliko dana javni prostor u Bosni i Hercegovini uzavrije ratničkim izjavama i retorikom koja je sudbinska i prepuna svečanih zavjeta i spremnosti na žrtvu. A zbog čega? Pa zbog jedne sumnjive diplome. Da tu nije riječ samo o odbrani svog intimusa Mehmedagića, već o strateškom Izetbegovićevom opredjeljenju da društvo pretvori u prostor konflikta i da hipnotisane mase gurne regrutuje za odbranu Republike Bosne i Hercegovine, a samim tim i za napad na postojeću Bosnu i Hercegovinu, pokazuje i jedna od njegovih najmračnijih i najmalignijih izjava otkako je prisutan na političkoj sceni.

„Komandante korpusa Armije RBiH“, kaže Izetbegović, „izvode pred sud zbog jedne ispaljene granate i jedne ubijene osobe, a za više od 11.000 ljudi ubijenih u Sarajevu niko nije odgovorao, kao ni za desetine hiljada nevinih ljudi ubijenih diljem BiH.“ Ova se izjava sastoji od jednog poganluka najgore vrste, po kom nije baš toliko skandalozno i baš toliki zločin kada Bošnjak počini zločin nad nebošnjacima, i od jedne morbidne i notorne laži, da niko nije odgovarao za ubijanje civila i zarobljenika po Sarajevu i po čitavoj BiH.

Tom izjavom Izetbegović ne samo da negira presude haškog i domaćih sudova, već i poručuje da je jedina pravedna kazna za zločine koje je počinio dio snaga pod Karadžićevom komandom kolektivni nestanak Srba iz Bosne i Hercegovine, a možda čak i sa planete. Onaj ko, nakon što je u Hagu presuđen skoro čitav politički i vojni vrh Republike Srpske i dobar dio srbijanskih zvaničnika, te nakon što su domaći sudovi izrekli priličan broj kazni za ratne zločine, izjavi kako „niko nije odgovarao“ za te zločine, on je otvoreni neprijatelj budćnosti i života u ovoj zemlji.

Neofeudalna ideologija

Kao i njegov otac, i Izetbegović junior olako gura društvo i bošnjački narod u opasne zanose i pretvara ga u taoce svoje neobegovatske i neofeudalne ideologije. Opet se servira priča o ugroženosti i o prijetnji biološkom opstanku. A sve to zbog jedne sumnjive diplome. Za to vrijeme mladi sa diplomama, kao i oni bez njih, hrle iz ove zemlje tamo gdje još uvijek postoji društvena svijest i gdje se budućnost ne kontaminira mitomanskim kretenlucima.

Da zaključim – Osman Mehmedagić nije problem Bosne i Hercegovine niti njenog opstanka, pa ni opstanka bošnjačkog naroda, a ako on to kojim slučajem i jeste, onda je sve to još davno i beznadežno propalo. Problem Bosne i Hercegovine i njenog opstanka, pa i opstanka bošnjačkog naroda jeste ta mukla i reakcionarna mladomuslimanska i neofeudalna ideologija oličena u Bakiru Izetbegoviću, koja nikako da shvati da sadržaj propagande iz devedesetih prošlog vijeka nije i sadržaj stvarnosti iz dvadesetih ovog vijeka.

A ako je Bošnjacima stalo do opstanka i države i svog nacionalnog subjektiviteta, onda im je krajnje vrijeme da diplomiraju civilizacijsku zrelost, a do te diplome ne stiže se učenjem citata Alije Izetbegovića napamet. Prvi zadatak kog trebaju riješiti na putu do te diplome jeste bosanskohercegovačka jednačina sa više nepoznatih, ali da ga ne rješavaju kao do sada, proglašavajući x ultimativnim zlom, y varijablom koja je čas dobra čas loša, a z esencijom nevinosti. Skoro tri decenije potrošene su na izračunavanje vrijednosti x i y, pa ne bi trebalo biti teško izračunati i stvarnu vrijednost tog z. Potrebno je samo malo svijesti, malo hrabrosti i malo odgovornosti prema životu i budućim naraštajima, pa da se ta jednačina sa više nepoznatih konačno riješi.

Piše: Elis Bektaš za Preokret, Foto: Društvene mreže

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top