Koji sam ja baksuz, neka što sam 33 godine na državnom poslu radila za svaki državni praznik, nego ih radno obilježavam i kao penzioner još otkako sam na Dan nezavisnosti 2016. godine propisala za Vijesti.
Ne volim praznike niti imam sklonosti ka kolektivnim feštama, ali nije me baš obuzimalo zadovoljstvo što moram da crnčim dok ostali slave. Naročito zbog toga što je država svaki moj trudbenički učinak smatrala izdajom.
Tako je bilo u doba moje lijepe mladosti, kad je državom vladala radnička klasa predvođena Savezom komunista. I nastavljeno, sa mnogo težim posljedicama, u ovoj u kojoj ružno starim zato što je utemeljena u urnisanju ne samo te klase nego i svih ostalih.
Kad kažem država mislim na vlast, a vlast niko normalan ne može da voli. To lijepo osjećanje pristojni ljudi gaje prema domovini. Nažalost, zbrka koju su poistovjećivanjem države i domovine napravili komunisti, a do apsurda doveli njihovi nasljednici presvučeni u demokrate, nije samo jezičke prirode.
Zato u Crnoj Gori svakog 13. jula svjedočimo još jednom apsurdu – da se antifašistički praznik slavi uz klicanje državi kao najvećoj civilizacijskoj vrijednosti modernog doba.
Što je, u suštini, samo slobodniji prevod Musolinijevog stava iz doba uspona fašizma “Sve je u državi, ništa izvan države”…
Taman kad sam, povodom 80. godišnjice Trinaestojulskog ustanka, počela da prorađujem ovu lekciju o crnogorskom antifašističkom ratu protiv logike, stiže poruka od najboljeg druga i najstrožeg čitaoca:
– Pročitaj u Vijestima “Karnevalski antifašizam” Feđe Pavlovića, savršena analiza, volio bih da sam je ja napisao…
Pročitah, tri puta. I ostadoh bez teksta. Ne u žargonu nego bukvalno, propade mi tema…
* * *
Ne pamtim da je neko, koristeći crnogorske uzorke, tako savršeno dijagnostikovao drastične razlike između antifašizma u kontekstu Drugog svjetskog rata i antifašizma kao sistema vrijednosti koji se zasniva na protivljenju fašističkoj ideologiji i korpusu fašističkih uvjerenja.
Pošto brojke kažu da su moje kolumne, nažalost, tri puta čitanije od Feđinih, živa nijesam da iz njegove ne prenesem bar djelić:
“Šta onda znači taj vrijednosni antifašizam? Imajući u vidu teorijske kontroverze koje se tiču definicije fašizma, nabrojaću tek četiri najčešće prepoznate komponente fašističke ideologije:
(1) paligenetski ultranacionalizam, tj. ekstremni vid nacionalizma koji baštini mit o ponovnom rođenju nacije nakon perioda posrnuća;
(2) kult Države i korporativistička vizija njenog uređenja;
(3) autoritarizam, agresivni antipluralizam i totalitarističke pretenzije;
(4) kult Vođe i Partije, fetišizacija mladosti i vitalnosti, kultura militarizma.
Lista je, razumije se, nepotpuna, ali dovoljna da bi se stekla predstava o tome šta bi sve mogla da znači antifašistička orijentacija:
Zaštita slobode, prava i dostojanstva pojedinca od represije državnog aparata; borba protiv diskriminacije onih koje režim želi da izopšti i eliminiše kao ideološki nepodobne; otpor tendencijama sakralizacije Nacije, Države i Vođe, pobuna protiv režimske cenzure javne sfere…
To je antifašizam, skup premisa na kojima počiva poslijeratni liberal-demokratski poredak. Izvan tih premisa, ‘antifašizam’ iz Drugog svjetskog rata gubi svaki smisao.”
* * *
Nije crnogorska verzija priče o antifašizmu mutna samo posljednjih decenija, tokom kojih je bivši režim uspio da naglavačke okrene i cijelu crnogorsku istoriju.
Traje to još od 1945, otkako su komunisti previše bukvalno shvatili da istoriju pišu pobjednici. I preuzeli sve zasluge za sve važne istorijske događaje, uključujući najvažniji među njima – Trinaestojulski ustanak.
Komunisti su oslobodili Crnu Goru, to je bila jedina istina za koju je znala ne samo moja generacija, nego i one prije i poslije. Nešto slično današnjim školskim lekcijama o ratu za mir, s tom razlikom što je punu istinu sada lako saznati sa interneta.
U moje doba postojali su samo udžbenici i istorijska literatura u kojima je partijska istina bila i jedina istina. Da su svi osim komunista bili izdajnici nije pisalo baš doslovce, ali drugi zaključak nije se mogao izvesti nakon svega što je prećutkivano. A naročito poslije divljenja koje su naši nastavnici istorije godinama iskazivali prema ka-pe-jotu.
Sa skrivanom stranom borbe komunista za klasno, socijalno i nacionalno oslobođenje počela sam da se upoznajem tek kad sam, silom takođe komunističkih prilika, postala novinar. I stravila se kad sam prvi put čula kako su proslavljeni partizanski komandanti znali da pucaju u glavu prije nego što provjere da li je ta glava uopšte nešto skrivila…
Da ne idem dalje s ovim digresijama podsjećanjem na porijeklo nadimka jamari, koji je u doba mog djetinjstva šapatom izgovaran kad god se pomenu Jovovići i Kečina jama u koju su bačeni početkom rata…
* * *
Jednog od organizatora Trinaestojulskog ustanka, narodnog heroja Sava Brkovića, upoznala sam na početku novinarske karijere.
Urednik Momir M. Marković snimao je intervju sa njim u redakciji, moj zadatak je bio samo da zabilježim minutažu nekih važnih detalja. Kad je pomenuto da je Komunistička partija u Crnoj Gori imala uoči ustanka manje od 2.000 članova, umiješala sam se u razgovor potpuno zaboravljajući na pristojnost:
– Zar samo toliko, mi smo u školi učili da je ustanika bilo više od 30.000?
Snimanje je prekinuto, a Savo Brković je meni održao dopunski dvočas iz istorije, strpljivo i nadasve iskreno. Hvaleći pritom samo one odluke komunističkog vođstva koje jesu bile za pohvalu, ali ne skrivajući brojne tragične greške od kojih sam do tada čula samo za neke, i to uglavnom površno.
Pričao mi je tada o zbrci koju su među narod unijeli upravo komunisti, kolebajući se i oko datuma i oko mjesta u kojima treba zapucati na okupatora.
Čak je i moj drug Momir, hodajuća istorija, bio iznenađen kad je čuo koliko su vođe ustanka bile šokirane brojnošću ustanika. Ne samo tamo gdje su bili planirani kratki gerilski napadi na italijansku vojsku, nego još više u nekim mjestima u kojima partija uopšte nije organizovala pripreme za ustanak, niti je smatrala da ima uslova za oružanu pobunu…
* * *
Najveće moje iznenađenje ipak je bilo saznanje da istina o 13. julu 1941. nije bila obojena samo crveno. Da su svi oni koje sam iz škole pamtila isključivo kao ozloglašene četničke ili manje omražene zelenaške komandante učestvovali u Trinaestojulskom ustanku.
I da su se mjesecima, kao i mnogi koji su se kasnije našli na suprotnoj strani, borili protiv okupatora zajedno sa komunistima.
I da je Baju Stanišiću nuđeno mjesto u šestočlanoj Privremenoj komandi ustaničkih trupa za Crnu Goru, Boku i Sandžak.
I još mnogo takvih detalja koje u školi nikad nijesmo čuli…
Čitala sam narednih godina mnoge naučne radove u kojima su obrađivani ideološki, nacionalni i ostali uzroci sukoba između nekad jedinstvenih ustanika, kao i teške poratne posljedice tih dramatičnih događaja.
Ipak, i dan-danas mislim kako mi je sve to objektivnije protumačio jedan predratni komunista i ratni heroj za dva sata, nego svi istoričari zajedno tokom svih kasnijih godina…
Sve do smrti Sava Brkovića, odlazila sam kod njega po odgovore na sva pitanja iz crnogorske istorije koja mi knjige nijesu razjasnile.
Zaboravila sam, moguće, neke detalje ali ono najvažnije nijesam – koliko strašne mogu biti dugoročne posljedice dnevno-političkih (zlo)upotreba istorijskih događaja.
I to ne samo davnašnjih kojima se Crna Gora može ponositi – poput Trinaestojulskog ustanka. Nego i onih iz novijeg doba kojih će zauvijek morati da se stidi – poput Srebrenice…
P.S. Stidjela sam se i sama, punih 26 godina, države u kojoj živim zbog njene podrške petogodišnjim pripremama za genocid. Sad kad je takvoj državi, odnosno njenom predsjedniku, za rever zakačen Cvijet Srebrenice – stidim se sopstvenog stida. I stotina kolumni koje sam napisala o tom zločinu… Sa majkama žrtava se ne polemiše, one su zauvijek u pravu. Zato mi ne preostaje ništa drugo osim da o Srebrenici – zauvijek zaćutim!
Izvor: vijesti.me, Foto: predsjednik.me