MUHAREM BAZDULJ: Oda zaboravljenom prazniku

U ranom djetinjstvu, teleologija nam je sudbina. U ranom djetinjstvu, mislimo da krava nema drugu funkciju nego da ljudima daje mlijeko, da kokoške postoje samo da bismo jeli njihova jaja, a da je jedini razlog postojanja stabala jabuke taj da mi jedemo njihove plodove. Na istom tragu, u djetinjstvu smo mislili da praznici postoje samo zato da bi bilo i nekih radnih dana kad se ne ide u školu. Dobro, u školu se ne ide subotom i nedjeljom, ali Nova godina, Prvi maj, Dvadeset i peti novembar,  kao i Dvadeset i deveti novembar, postoje zato da ponekad ne bismo išli u školu i ponedjeljkom, utorkom, srijedom, četvrtkom ili petkom.

Postojao je samo jedan praznik koji je kvario ovu koncepciju, praznik za koji se svakako nije išlo u školu: Dvadeset i sedmi jul, Dan ustanka naroda Bosne i Hercegovine. Već to je bilo dovoljno da taj praznik, iz dječije perspektive, učini posebnim. Dobro, isprva se činio i malo bespotrebnim, ali barem stoga i posebnim. Bilo je onda tu i dodatnih neobičnih stvari. Najprije, to nije bio državni, nego republički praznik. Dobro, nije u tom statusu bio jedinstven; i dvadeset i peti novembar je bio republički praznik. Ali opet, postojala je jedna specifična caka. Republički praznici postoje i u drugim republikama i po pravilu padaju na datume koji kod nas nisu praznici. Dvadeset i sedmi jul, međutim, nije praznik samo u Bosni i Hercegovini, nego i u Hrvatskoj, a zove se Dan ustanka naroda Hrvatske. Iako se u Hrvatskoj ne komemorira isti događaj kao i u Bosni i Hercegovini postoji slutnja, pokazaće se ispravna, da ima neka tajna veza u toj koincidenciji.

U oba slučaja se zapravo radilo prvenstveno o ustanku srpskog stanovništva protiv užasnih zločina i ugnjetavanja koje je prema njemu sprovodila tzv. NDH. Ipak, nakon raspada Jugoslavije, Hrvatska i BiH su ponešto drukčije „izbrisale“ pomenuti praznik. Hrvatska ga je zamijenila Danom antifašističke borbe. Za praznik je, dakle, izabran 22. jun, dan napada Hitlerove Njemačke na SSSR, kad se tim povodom u šumu odmenuo Sisački partizanski odred. Iz tuđmanovske perspektive, važno je bilo naglasiti da savremena Hrvatska nije nasljednica NDH, ali isto tako i odvojiti dan ustanka od početka srpskog oružanog otpora protiv NDH.

U Bosni i Hercegovini nažalost, praznik je ukinut, a nije ga zamijenio čak ni neki sličan koji bi sjećao na početak bh. borbe protiv nacizma i fašizma, ma koliko se u današnjem dominantnom sarajevskom političkom narativu insistiralo na nominalnom antifašizmu. 25. novembar se potencira više kao Dan državnosti, nego kao sjećanje na partizansku borbu.

Nažalost, iz raznih medija i javnih adresa u Sarajevu posljednjih godina se više insistira na zločinima koje su u odmazdi počinile ustaničke jedinice, nego na samom činu ustanka. U tok kontekstu se znaju zloupotrebljavati i neke vrijedne novije istorijske knjige, poput one Maksa Bergholca. Kao vrhunac toga svega, makar u simboličkom smislu, ukazuju se oni tekstovi u kojima se od Branka Ćopića pokušava napraviti ratni zločinac.

Na neke od ovih revizionističkih strategija, efektno je ovih dana u jednom intervjuu odgovorio Hrvoje Klasić opisujući sam čin ustanka i ono što ga je pratilo: „Kad govorim Srbi, mislim na goloruko stanovništvo, uglavnom na seljake koji žive po Baniji, Lici, Kordunu. Oni se ne bune protiv Nezavisne Države Hrvatske zato što je ona fašistička (…) Ako vi kažete da su se dogodili zločini srpskih ustanika prema hrvatskim i muslimanskim seljacima krajem jula 1941. godine, sve je to točno. Ali, zašto krenuti tada? Dakle, nije to bio uzrok, to je bila posljedica ranijih događaja. Jer, poanta je u tome da krajem juna 1941. Maks Luburić dolazi s misijom čišćenja ličkih sela s većinskim srpskim stanovništvom. Oni počinju od sela Bubanj, Donji Lapac, Suvaja i dr. i tu su učinili grozne zločine. To je ustvari natjeralo ljude na taj ustanak o kojem sad pričamo. Nakon tog ustanka kreće osveta. Ide se prema Borićevcu, Pounju, prema Kulen-Vakufu. (…) Ja bih postavio pitanje svakom hrvatskom povjesničaru revizionistu: kako to da Srbi, dakle, lokalno stanovništvo, nisu u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, kad su imali i svoju vojsku i žandare, nisu išli okolo ubijati Hrvate po selima, nego su čekali da se osnuje Nezavisna Država Hrvatska i tri mjeseca kasnije krenuli ubijati Hrvate?“

Dominantni bošnjački politički narativ u Bosni i Hercegovini voli da insistira na važnosti partizanske antifašističke borbe, ali, eto, ne smeta mu ukidanje Dana ustanka kao praznika. Dominantni srpski narativ takođe je odustao od ovog praznika, mada su ustanici najvećim dijelom bili Srbi. Dijelom je možda problem i to što je ustanak počeo na teritoriji današnje Federacije, a srpska politika u BiH nažalost se gotovo bez izuzetka svodi samo na teritoriju današnje Republike Srpske. Kad je o dominantnom hrvatskom političkom narativu u BiH riječ, dovoljno je sjetiti se da taj narativ stoji iza imenovanja ulica po Milu Budaku i Juri Francetića te je stoga jasno da njima ideja koja stoji iza ovog praznika i nije nešto naročito bliska.

Ništa zvanično u Bosni i Hercegovini danas ne podsjeća na dvadeset i sedmi juli, na jubilarnu – osamdesetu – godišnjicu ustanka. Za one kojima je ovaj datum važan, ostaju samo privatni signali. Ovaj potpisnik ima sreću da ima dragu prijateljicu kojoj rođendan pada na dvadeset i sedmi juli, a koja svojim karakterom savršeno otjelovljuje ideje koje su stajale iza ustanka. Čestitajući joj rođendan, čestitim i zaboravljeni praznik svima kojima on nešto znači, svima koji zaista stoje iza svega što on simbolizuje.

Piše: Muharem Bazdulj za Preokret, Foto: Antifašistički vijesnik

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top