Preokret integralno prenosi govor istoričara Vladana Vukliša na obilježavanju 80. godišnjice ustanka naroda Bosne i Hercegovine pred Spomenikom palim Krajišnicima kod Banjaluke, u organizaciji Gradskog odbora SUBNOR-a.
Nismo bez razloga na ovom mjestu. Možda je već zaboravljeno, da ne kažem skrajnuto, ali ovaj ruševni hram slobode obilježava lokalitet od posebnog značaja u istoriji antifašističke borbe. Osmog juna, prije 80 godina, u šumarevoj kući, ovdje na Šehitlucima, sastali su se komunisti Banjaluke i Krajine, njih petnaest… Zapamtite njihova imena: Đuro Pucar, Branko Babič, Kasim Hadžić, Josip Mažar, Osman Karabegović, Karlo Rojc, Šefket Maglajlić, Ivica Mažar, Vaso Butozan, Slobodan Kokanović, Veljo Stojnić, Boško Šiljegović, Mićo Šurlan, Relja Lukić i Ljuban Škundrić. Istorija zna da su neposredan povod za njihov sastanak bili majski zaključci Centralnog komiteta KPJ, koji su komunistima Krajine u glavni zadatak stavili borbu protiv frankovačkih izdajnika, pripadnika ustaškog pokreta. Ti izdajnici su, kako je u zaključcima vrlo jasno rečeno, u Bosni stvorili režim terora i poveli divljačku hajku protiv srpskog naroda.
Ova hajka je, kao što znamo, postepeno ali brutalno prerasla u genocid, dok se režim terora okomio i na sve one Hrvate, Muslimane i druge građane koji se sa tim režimom nisu slagali. Napuštajući ovo mjesto hajdučkog sastanka, krajiški su komunisti odmah pristupili izvršenju svoje misije. Organizovali su mrežu vojnih komiteta, sakupljali oružje i sanitetski materijal, proveli su borbenu i medicinsku obuku kadrova i stvorili su obavještajne punktove unutar okupacionog aparata. Bilo ih je manje od 250, ali su za sebe vezali i značajan broj svojih simpatizera. I kada je, gotovo istovremeno, srpski narod pružio masovan otpor pokoljima, već organizovani pokret vojno spremnih komunista – većinom partijskih kadrova Banjaluke i Drvara – stopio se sa pobunjenom plimom narodnih masa. Pod njihovim uticajem, ova plima se postepeno otvorila za sve one koji su bili spremni priključiti se zajedničkoj jugoslovenskoj borbi, čiji su se obrisi već tada nazirali. U ovoj simbiozi pobunjenih komunista i pobunjenog naroda, obje su se pobune stopile u jednu, dajući jedna drugoj smisao, snagu i trajnost. Ove pobune, jedna bez druge, opstale ne bi.
Pošto se u posljednje tri decenije riječi učesnika rata sistematski zaboravljaju kao da nisu ni izrečene, ili kao da su u najmanju ruku nebitne, iskoristiću priliku da ih ovdje, barem na kratko, oživim. Inače, o rezultatima rada banjalučkih komunista vjerovatno je najprecizniju misao izrekla naša Lijevčanka i banjalučki đak, Leposava Perović, koja je poslana u Krajinu 1942. godine kao instruktor Pokrajinskog komiteta za Bosnu i Hercegovinu. U svom tekstu “Sedam mjeseci sa Krajišnicima”, koji je objavljen 1975. godine, ona kaže sljedeće:
“Kada sam došla u Bosansku Krajinu, vidjela sam da su moji drugovi komunisti već bili, za svega pola godine, obavili ogroman politički rad na učvršćenju ideje bratstva. Već je najvećem dijelu boraca bilo jasno da biti partizan, prije svega, znači ne biti… šovinista, zatim biti spreman za borbu pripadnika svih narodnosti za narodno oslobođenje, stvarajući društvo na novoj osnovi. To je bio i stav ogromne većine boraca, a onima kojima to nije bilo jasno, ili koji u to nisu bili ubijeđeni, disciplina je nalagala, političko pravilo partizanskog ratovanja im je naređivalo, da se moraju tako ponašati. I oni su se, uglavnom, tako i ponašali. Tako smo mi već tada, najviše političkim radom, a ponešto vojničkom i političkom disciplinom, pa i mjerama prinude, suzbijali primitivna i uska, osvetnička i šovinistička osjećanja… Naravno, tu nisu bile važne samo naše riječi, već i činjenica da je partijska organizacija Banjaluke, koja je tu odigrala glavnu ulogu, po svome sastavu bila jednako srpska, kao i muslimanska i hrvatska, a prije svega radnička i komunistička. Ti ljudi su se spojili sa pobunjenim srpskim seljaštvom Bosanske Krajine, unijeli svoju svijest i svoj revolucionarni duh u njegove redove i tako narodnu borbu osmislili, učinili je permanentno revolucionarnom. Tu su srpski seljaci Krajine sticali svoja ubeđenja o životnoj potrebi bratstva i solidarnosti svih naroda Bosanske Krajine i prevazilazili onu, u njihovim glavama, osjetljivu i često veoma maglovitu i nesigurnu granicu između usko shvaćene nacionalne samoodbrane i prave svenarodne borbe za slobodu svih naših naroda. U tom spoju snage pobunjenog seljaštva i revolucionarnosti najboljih sinova radničke klase i inteligencije, rađala se i perspektiva uspješne borbe za socijalno i nacionalno oslobođenje naroda Jugoslavije.”
Rezultat rada ovih ljudi čija je žrtva notirana i drugim sjećanjima preživjelih učesnika, bilo je stvaranje našeg jedinog antifašističkog pokreta i oslobodilačke vojske – multietničke, jugoslovenske, progresivne, i revolucionarne – koja će sa narodom podnijeti ogroman teret stradanja. Uprkos svemu, iz tog stradanja rodila se veličanstvena pobjeda, dostojna svjetskog pomena i trobojke sa petokrakom među zastavama slobodoljubivog svijeta.
Želim nam svima da ih budemo dostojni. Slava im i hvala. Smrt fašizmu!
Foto: Vikipedija