BORIS DELIĆ: Snovi i noćne more

Dok Srbi i Bošnjaci po pravilu svake godine dopisuju knjige mrtvih na prigodnim godišnjicama velikih stradanja u proteklom ratu dotad se u Hrvatskoj uglavnom slave pobjede. Redovno se svake godine u Kninu održava centralna svečanost povodom uspjeha vojne ofanzive koju oni nazivaju „Olujom“. Pompezno se obilježava i velika vojna pobjeda i oslobađanje Hrvatske.

Da ukratko pogledamo šta je stvarni povod za ovo pobjedničko slavlje. Nije u pitanju neka velika vojna pobjeda i junaštvo ako se ne računa ubijanje starica u zapuštenim srpskim selima. Nije u pitanju i neka velika vojna mudrost  jer je akcija naširoko bila planirana i podržana  od glavnih domaćih i stranih aktera ovog rata. Za nju su znali svi osim naroda u Krajini. Što se tiče oslobađanja Hrvatske priča je pomalo sladunjava i patetična jer se ovdje nije radilo o romantičarskom oslobađanju nacije od stranog okupatora. Na djelu je bio pobjedonosni trijumf jedne podcijenjene ali zapravo snažne fašističke grupe iz Hrvatske koja je ostvarila svoj politički san. San o Hrvatskoj bez Srba.

Podsjetimo, u predvečerje rata i raspada Jugoslavije hrvatski nacionalni političari imali su ambiciozne snove.  Jedan od priželjkivanih snova odnosio se na razbijanje Jugoslavije što se podudaralo sa planovima iz bilježnice Zbignjeva Bžežinskog i strategijom njemačke BND. Vrata su bila poluotvorena za ostvarenja stoljetnog hrvatskog sna o državi. Samostalna Hrvatska je jedan od onih nacionalnih želja kojoj su stoljećima težili mnogi hrvatski muževi. Uistinu ne samo oni, o samostalnoj Hrvatskoj su sanjali mnogi političari, umjetnici, kmeti pa i domaćice širom Hrvatske.  Ništa posebno, u pitanju je legitiman interes nacije s tim što je ostala nepoznanica koji ih je vrag i tjerao na nekakvo ujedinjenje. Zbog niza geopolitičkih promjena i ciljeva velikih sila ovaj san je početkom 90-tih bio moguć i ostvarljiv.

 Obzirom na zacrtane planove velikih sila tadašnjoj Hrvatskoj nije čak bio neophodan general kao narodni vođa, vjerujem da bi i čistačica Marica u ondašnjem političkom okruženju uspješno ostvarila ovaj stoljetni san. I to možda i bez ijednoga ispaljenog metka. Jer realno, tadašnje ustavne garancije suvereniteta bile su za srpski kolektivitet, posebno onaj u urbanim sredinama, dovoljan razlog za ostanak i opstanak. Srbi su bili uglavnom  integrisani, možemo reći i asimilirani, na postojeći način života u Hrvatskoj. Ne zaboravimo da su u to vrijeme postojale ponude o procesu pridruženja  Evropskoj Uniji što je davalo dodatne garancije za ravnopravnost  ovom, manje brojnom  narodu, u Hrvatskoj.

Drugi san hrvatskih političara ticao se smanjenja uticaja Srba,tada ustavno konstitutivnog naroda, u politici nove samostalne Hrvatske. Doista težak san, ali i ostvarljiv uz primjenu postojećih demokratskih  principa i iskustava drugih zemalja. O čemu svjedoče postojeće i stabilne složene države u svijetu. (autonomija, zaštita manjinskog naroda…) Međutim, hrvatski političari su se odlučili za radikalizaciju nacionalnih akcija. Pa u to vrijeme imamo slučaj da se u Hrvatskoj nacionalni naboj  pravda Miloševićevom politikom a da se u Srbiji radikalizacija političke scene pravda hrvatskim nacionalizmom. Rezultat je da su nacionalisti učvrstili poziciju u Hrvatskoj a Milošević je homogenizovao Srbe i učvrstio svoju vlast u Srbiji.

U međuvremenu Milošević  je na svoja leđa preuzeo odbranu Srba u Krajini. Međutim, onako realno, ko još vjeruje da je Miloševiću tada uopšte stalo do Srba u Hrvatskoj. Oni su mu samo dobrodošli samo kao alibi u ostvarivanju srpskih snova U Bosni i Hercegovini i Kosovu. Ni beogradski intelektualci nisu mnogo marili za one Srbe u Hrvatskoj a tri takozvana stuba srpskog naroda: vojska, crkva i ondašnje Udbe bili su obični politički slijepci te 1991 godine. Kao i onih kobnih godina ranije. Nisu znali šta ih je snašlo. Ne znaju ni sad. Uglavnom, dezorijentisani, nahuškani sa svih strana Srbi iz Hrvatske su gurani u Miloševićev medveđi zagrljaj.

I ovaj hrvatski san o samostalnoj Hrvatskoj, a  sa ustavnim riješenjem o ravnopravnosti Srba, se mogao ostvariti bez većeg puškaranja i za nekoliko mjeseci pregovora  da je na svim sukobljenim stranama bio po neki državnik kova Ante Markovića.

Međutim, hrvatski političari su proces osamostaljenje potpuno radikalizovali, ubacili su u politički i javni život  ustaše. Odlučili su se za treći nacionalni san, za stari ustaški cilj – Hrvatsku bez Srba. Klasičan fašistički san, po cilju i metodama.

Ustaše su brzo, ma ekspresno, ušle u sve pore hrvatske politike, u vlast, policiju i vojsku a  što je najgore u javni život Hrvatske. Pokrenuli su žestoku kampanju žigosanja Srba. Oni Hrvati koji su se suprostavili ratnim planovima bili su satanizovani, gaženi pa čak i izrešetani. Dio ustaša se javno deklarisao i ponašao u skladu sa svojom  ideologijom. Drugi su bili zaduženi da brišu njihove brljotine i izmišljaju spinove o mladoj hrvatskoj demokraciji . Treći su ih trpjeli kao korisne idiote.

Da nije bilo ove ustaške prijetnje, realne i traumatične po iskustvu za Srbe, sve se moglo drugačije završiti.  Ovako, ovaj treći san nije mogao proći bez  bez bombe i noža i bez one politike istrebljenja jednih ili drugih.  I da ne duljimo, sve se završilo trijumfalno za ustaše sa akcijom protjerivanja Srba početkom avgusta 1995 godine. Priča o hrvatskim nacionalnim snovima je veoma jednostavna: slavlje u Kninu je trijumf ustaške volje.

Naravno, majstori za politički marketing iz Hrvatske će umjesto u crne preobući ustaše u sto nijansi sivih uniforme  i sve uviti u priče o romantičnoj ideji nacionalne slobode i demokratije. Međutim, ova kratka priča o hrvatskim nacionalnim snovima nema ambiciju da se suprostavi ovakvoj  zvaničnoj hrvatskoj istorijskoj interpretaciji rata. Uzaludan bi to bio posao.

Neko će sa pravom pitati zašto su nakon trijumfa ustaše ratoborne i još prijete Srbima. Nije sve u cilju, tvrde fašisti, ima za njih nešto neodoljivo i na tom putu ka cilju. Zato ova priča ima za cilj podsjetiti srpske državnike da ako neko dva puta nekažnjeno izvrši genocid i nasilje nad tvojim narodom on će pokušati, ako mu se ukaže prilika, da to uradi i treći put. Ali, kome to reći.

Piše: Boris Delić za Preokret, Foto: Zavičajni muzej Ogulin

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top