ELIS BEKTAŠ: Fluidna granica sa pavelićevskim naslijeđem

Ciceron u svom spisu De Legibus kaže „salus populi suprema lex esto“, odnosno „dobrobit naroda trebao bi biti vrhovni zakon“. Premda se ova Ciceronova maksima nalazi uklesana na pročeljima i u predvorjima mnogih parlamenata i sudova svijeta, povijest ljudske vrste pokazuje da ona, nažalost, ne nalazi uvijek svoje mjesto u stvarnosti i da se zakoni često donose s ciljem da olakšaju život vladajućim oligarhijama i činovničkim aparatima koji ih opslužuju.

Takva je svijest nakon Drugog svjetskog rata porodila i zakone o zabrani isticanja nacističkih simbola, zabrani veličanja nacističke ideologije i nacističkih lidera, te zabrani negiranja holokausta, koje su usvojile skoro sve evropske zemlje. Premda se ti zakoni predstavljaju kao potvrda pobjede humanističkog i antifašističkog duha nad najvećim zlom novog doba, lice današnje Evrope pokazuje da su oni ustvari donijeti prevashodno kao olakšica okupacionoj administraciji u poraženom Rajhu i da su se proširili Evropom ne kao suštinska brana ponovnom buđenju zloduha nacizma i njegovih varijeteta, već kao ortopedsko pomagalo vladajućim strukturama.

Zakonodavci vjerovatno nisu željeli donijeti zakone koji će poroditi prilično neželjene efekte, a vjerovatno nisu ni mogli predvidjeti te efekte opijeni grandioznom pobjedom nad nacističkom mašinerijom, ali činjenica je da su najdalekosežniji efekti tih zakona upravo poražavajući – oni su potisnuli nacističku ikonografiju iz javnog prostora, a i to ne u potpunosti, i prinudili su stasavajuće političke i intelektualne elite nadahnute reakcionarnim, pa čak i izvornim nacističkim idejama, da potraže druge, zaobilazne načine da u jeziku, kao osnovnom ideološkom alatu, artikulišu svoje ideje. Kao rezultat, danas imamo Evropu kojom bješnja retorika Miloša Zemana i Viktora Orbana, da spomenem samo najizrazitije reprezente novih oblika nacizma.

Neželjene i nakaradne posljedice

Istini za volju, postojao je period u kom su ti restriktivni zakoni bili udruženi sa obrazovanjem i sa širokim društvenim prosvjetiteljskim akcijama sprovođenim kroz medije i kulturu, pa su i ti zakoni tokom tog perioda ipak davali i neke pozitivne rezultate, a onda su rezultati počeli blijediti u bipolarnoj hladnoratovskoj atmosferi i pod propagandnim pritiskom fokusiranim na ubjeđivanje masa u prijetnju od komunističke opasnosti. No bio je to suviše mali dobitak za ono što je Evropa dočekala danas – situaciju u kojoj je čak i jedan Jerg Hajder mogao postati parlamentarac.

A takve zakone, koji su u osnovi zakoni o deliktu mišljenja i govorenja, donositi u zapuštenom društvenom prostoru, kakav je onaj u Bosni i Hercegovini i u okolnim zemljama, ma koliko se predstavljalo kao izraz humanizma, ustvari je čin kojim se olakšava posao vladajućim oligarhijama i otežava život najširoj javnosti, zato što takve zakone u zapuštenim društvima i u prostoru propale društvene svijesti ne prati ni obrazovanje ni kultura ni medijsko prosvjetiteljstvo, pa oni samo pojačavaju frustraciju i osjećaj nepravde kod neobrazovanog stanovništva. U slučaju Bosne i Hercegovine, dva osjećaja nepravde unutar dvije neobrazovane i zapuštene skupine stanovništva.

Inckova intervencija na krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine, koja je karikaturalno konkretizovala već postojeću zakonsku odredbu o nedopustivosti govora koji potiče na mržnju i nasilje i koja je preko noći vratila verbalni delikt u bosanskohercegovačku stvarnost, nije morala dugo čekati na svoje prve neželjene i nakaradne posljedice, zato što zapušteno bosanskohercegovačko društvo jednostavno nema mehanizme koji bi barem na neko vrijeme amortizovali i odgodili te efekte.

Pa je tako bahati brahijalni troglodit Dodik stvorio psihozu u srpskom etnopolitičkom prostoru i potaknuo ga da na Inckov potez odgovori još rigidnijim zakonskim odredbama, pokazujući tako da je za račun čuvanja vlastite pozicije spreman gurnuti i društvo i narod još dublje u mrak reakcionarstva. Dodikova retorika i struktura njegovih izjava neugodno nalikuju na retoriku i na strukturu govora Ante Pavelića, Mila Budaka, Dide Kvaternika… čime on na jedan, istina posredan, ali tim više perverzan način sam krši odredbe zakona o vrijeđanju srpskog naroda i Republike Srpske, čije je donošenje sam inicirao.

Hinjavi troglodit

Upotreba sintagme „crni Ciganin“ u javnom prostoru, bez obzira na kontekst, jednostavno je nedopustiva, pogotovo kada dolazi iz usta subjekta na poziciji moći. Izgovarajući te dvije riječi, i još se pri tom pizdunski zaklanjajući iza čitavog naroda, tvrdeći da tako „kaže naš narod“, Dodik samo nudi krunski dokaz da je bešćutna svinja koja manipuliše žrtvama svog etnikuma, a pri tom nema niti mrvu empatije za one koji su još užasnije postradali u novijoj povijesti. Tom sintagmom, koja neugodno podsjeća na Tuđmanovo hvalisanje kako mu supruga srećom nije ni Srpkinja ni Židovka, Dodik vrijeđa čitav srpski narod, jer nastupa u njegovo ime, zaboravljajući da bi upravo taj narod, zahvaljujući vlastitom tragičnom iskustvu iz prošlog vijeka, morao imati itekakav senzibilitet za stradavanja drugih naroda, koji su se našli na udaru rasnih ideologija.

Pri tome je Dodik i kalkulantska pizda koja, premda i dalje nastupa sa ksenofobnom i reakcionarnom ideologijom zasnovanom na idejama krvi i tla, ipak strogo vodi računa da nijednom svojom izjavom ne prekrši odredbe Inckove intervencije na krivičnom zakonu, ostavljajući taj posao naivnim zanesenjacima.

No sa aspekta etike i aspekta budućnosti ovdašnjeg društva od bahatog brahijalnog troglodita Milorada Dodika mnogo je opasniji hinjavi brahijalni troglodit Bakir Izetbegović, trenutno vodeće lice politike i ideologije koje već četvrt vijeka guraju bošnjački etnikum u čelični zagrljaj parareligijskog kulta žrtve i sluđuju ga shizofrenim nastojanjima da se izjednači legat ZAVNOBiH-a i 13. SS divizije.

Časni ljudi iz… korpusa

Zahvaljujući tom sluđivanju, danas dobar dio sljedbenika Bakira Izetbegovića i njegove u osnovi duboko nekrofilne vizije države i nacije, vjeruje da je intervencija na krivičnom zakonu ustvari zakon o zaštiti lika i djela Valentina Incka, te oca i sina Izetbegović, a ujedno i zakon čija je svrha da na kraju pokaže kako su Srbi ipak genocidan narod, pa će tako konačno biti moguće ukinuti i genocidnu Republiku Srpsku.

Da tako ne misle samo umne fukare koje podržavaju Izetbegovića, već i sam Izetbegović, pokazuje i njegova debilna izjava: „Časnim ljudima u srpskom korpusu sasvim sigurno ne smeta i mislim da im je Incko olakšao život. Nije bilo snage da sami izvade trn iz noge i Incko im je pomogao da skinu hipoteku s kolektivne krivice.“ Ostavimo na ovom mjestu po strani semantičku i sintaktičku rogobatnost ove izjave, koje su sve imanentnije govornicima u javnom prostoru danas. No ako, kao što je i Izetbegović junoir više puta javno izrekao, kolektivna krivica ne postoji i ako se za zločine presuđuje samo pojedincima koji su ih izvršili i koji su ih naredili, otkud onda uopšte jebena hipoteka kolektivne krivice i zašto bi neko uopšte skidao tu hipoteku kad kolektivna krivica ne postoji.

Izetbegovićeva izjava školski je egzemplar onoga što sjevernoamerički Indijanci u stripovima i filmovima nazivaju „zmijskim jezikom“. Uz svoju, sasvim legitimnu, želju da se obuzda vrijeđanje žrtava i ksenofobni narativ Milorada Dodika i njegovih istomišljenika, Izetbegović pokušava da ispod radara provuče i tezu da su Srbi kao kolektiv ipak krivi i poručuje da će se te krivice osloboditi samo oni koji prihvate ne samo sudske presude, već i mindersku varijantu povijesti, po kojoj je svo zlo na jednoj strani i svo dobro na drugoj strani.

Izetbegovićevu poziciju olakšava to što njegovi sljedbenici jednostavno nemaju kapacitet da shvate kako se svijet promijenio u posljednjih četvrt vijeka, a sa svijetom promijenila se i njegova propaganda. Pa tako u sarajevskoj političkoj čaršiji neugodno i nepristojno velik broj ljudi još uvijek vjeruje da će Bajden jednog skorog dana poslati korpuse američke kopnene vojske i američko ratno vazduhoplovstvo da dovrše ono što je Klinton započeo. Takvo vjerovanje prate i neka druga, još sumanutija, čije ću razmatranje ostaviti za drugu priliku.

Brisanje razlike između žrtava i zločinaca

Skandalozna izjava o hipoteci kolektivne krivice, kojom on jednom nogom kao delikvent ulazi u prostor kog pokriva Inckova dopuna krivičnog zakona, nije jedini etički salto mortale Bakira Izetbegovića. Još je skandalozniji njegov odlazak u Fazlagića Kulu na otkrivanje spomen-obilježja stradalima u tom istočnohercegovačkom selu, obilježenom mučnom i tragičnom prošlošću.

Danas je moguće uspostaviti kritički odnos prema savezničkoj devastaciji Drezdena razornim i zapaljivim bombama, prevashodno zato što je, zahvaljujući naporima sudova i historičara, povučena jasna granica između nedužnih civila stradalih u bombardovanju i nacista čija je sumanuta ideologija dovela do satiranja tog baroknog grada. No kada bi neko pokušao da pijetet iskazan civilnim žrtvama u Drezdenu protegne i na naciste koji su tu poginuli ili koji su porijeklom iz Drezdena, a da bi se to protezanje obavilo dovoljno je prešutjeti naciste u govorenju o zločinu savezničke bombarderske avijacije, to bi zasigurno naišlo na osudu u većem dijelu njemačke javnosti.

Pa neka onda takvoj osudi bude izložen i Bakir Izetbegović koji čini upravo to – pozicioniranjem Fazlagića Kule, čija povijest nije traumatična samo za Bošnjake, nego i za Srbe gatačkog kraja, kao toposa apsoultne nevinosti i simbola apsolutne žrtve, odnosno prešućivanjem onoga po čemu je Fazlagića Kula postala paradigma, on briše granicu između nedužnih žrtava i zločinaca, implicirajući da i ovi potonji zaslužuju počast koja se odaje žrtvama.

Izetbegovićevo propuštanje da se osvrne na ustaški legat Fazlagića Kule iz Drugog svjetskog rata i da prema njemu zauzme beskompromisan stav, u skladu sa proklamovanim antifašističkim opredjeljenjem svoje partije, možda bi se i moglo doživjeti kao nenamjerni previd, kada to propuštanje ne bi bilo udruženo sa nastojanjima njegovog ideološkog okvira da rehabilituje notornog Huseina Đozu i da Mustafu Busuladžića prikaže kao antifašistu, te sa puzajućim ali temeljitim višedecenijskim potiskivanjem antifašističkog naslijeđa u korist onog mladomuslimanskog, koje često ima veoma propusnu i fluidnu granicu sa frankovskim i pavelićevskim naslijeđem. Može Izetbegović vjerovati u suprotno koliko mu volja, ali polaganje cvijeća i učenje Fatihe na Vracama jednostavno nije dovoljan dokaz antifašizma.

Frankovci

Poglavar susjedne Srbije Aleksandar Vučić bio je, nažalost, u pravu kada je rekao da Bosna i Hercegovina proživljava svoju najtežu krizu od Dejtona naovamo. Jednom istovremeno ishitrenom i zakašnjelom intervencijom na krivičnom zakonu pokrenut je plimni talas ludila i u bošnjačkom i u srpskom političkom i javnom prostoru, a tim zahvatom na zakonu prevashodno su ojačane pozicije dvojice najvećih grobara budućnosti svojih etnija i čitavog bosanskohercegovačkog društva, Bakira Izetbegovića, frankovca i kvaternikanca sa tespihom, i Milorada Dodika, frankovca i kvaternikanca sa opankom.

Nikakav drugi efekat, osim reinstaliranja verbalnog delikta, nije ni bilo realno očekivati u zapuštenom i mediokritetskom društvu u kom dominiraju i divljaju monoetnički koncepti, često začinjeni rasnim i šovenskim invektivama, u kom je obrazovanje urušeno do tačke na kojoj se postavlja pitanje njegove svrhovitosti i u kom su zamukli skoro svi kritički i misleći glasovi. Zato će Inckova intervencija na zakonu imati samo kozmetičke efekte i ostaće upamćena kao sramno pokrivanje vlastitog preplaćenog nerada i tendenciozno podilaženje grobarima budućnosti društva, ali neće imati nikakav učinak na bujanje ideologija koje dolaze sa istog izvora odakle su dolazile i Hitlerove, Musolinijeve, Hortijeve, Pavelićeve… ideologije.

Ono što posebno zabrinjava jeste taj naglo probuđeni apetit zabrinjavajuće velikog broja političkih i civilizacijskih idiota i iz bošnjačkog i iz srpskog etnikuma, koji bi da po novim zakonskim odredbama pune zatvorske ćelije u tolikom broju da u tim ćelijama ne ostane mjesta za zločince koji su još uvijek na slobodi. Recimo za nalogodavce i organizatore logora za civile u Muzičkoj školi u Zenici, ali i za mnoge druge zločine širom Bosne i Hercegovine.

Budućnost koja je pred nama nema vedro lice, niti može imati vedro lice budućnost koja pripada reakcionarnim i klerikalnim idejama, ma koliko se one nastojale zaogrnuti plaštom na površini prihvatljivog ideološkog i propagandnog narativa. Sužen je prostor mišljenja, a samim tim i prostor slobode, čime je istovremeno uvećan prostor obligatornog pripadanja i svrstavanja, što izravno vodi u stvarnost koja počiva na konceptu „krvi i tla“. Dobrodošli u budućnost za koju ste se borili. Poželio bih vam i sreću u njoj, ali to bi bilo licemjerno, jer pouzdano znam da u takvoj budućnosti sreće nema niti je može biti, osim za zloduhe poput Izetbegovića i Dodika. Vi ostali, naučite da držite jezik za zubima, dok djecu šaljete u školu nazvanu po Huseinu Đozi ili dok na proslavi Dana pobjede nad fašizmom pjevušite pjesmice Dimitrija Ljotića.

Piše: Elis Bektaš za Preokret, Foto: Fazlagića kula/Društvene mreže

1 thought on “ELIS BEKTAŠ: Fluidna granica sa pavelićevskim naslijeđem”

  1. I tako od realnog bošnjačko – hrvatskog sukoba u Federaciji Bošnjaka i Hrvata, dođosmo do imaginarnog bošnjačko – srpskog sukoba (sa realnim posledicama) u BiH.

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top