MUHAREM BAZDULJ: Fazlagića farsa

Ima tome, evo, i nedjelju dana da mediji nadugo i naširoko prenose najvažnije akcente iz govora koji je Bakir Izetbegović održao u Fazlagića Kuli. Ubjedljivo najpominjaniji i najcitiraniji fragment iz tog govora je ovaj: „Ovih dana počinje neko drugo poluvrijeme. Neće ono biti vojno. Učinit ćemo sve da ono bude političko i da polako nadjačamo i da se na svoj način osvetimo. Naša osveta će biti da ćemo napraviti jedno uređeno društvo, jednu europsku zemlju u kojoj će biti civilizacijski odnosi.”

Ima nešto u sadržaju i intonaciji ovih rečenica što mi je sve vrijeme zvučalo neobično poznato. Nije on zasigurno prvi koji priziva rat i vojno rješenje time što ga, kao, odbacuje. I onda se, naravno, prisjetim famoznog govora Slobodana Miloševića sa Gazimestana: „Šest vekova kasnije, danas, opet smo u bitkama i pred bitkama. One nisu oružane, mada i takve još nisu isključene. Ali bez obzira kakve da su, bitke se ne mogu dobiti bez odlučnosti i hrabrosti. Bez tih dobrih osobina koje su onda davno bile prisutne na Kosovu. Naša glavna bitka danas se odnosi na ostvarenje ekonomskog, političkog, kulturnog prosperiteta.“

U jednoj od najčuvenijih prvih rečenica u istoriji filozofije, da ne kažem pisane riječe uopšte, na samom početku „Osamnaestog brimera Luja Bonaparte“, Karl Marks kaže: „Hegel primjećuje negdje da se sve velike svjetskoistorijske činjenice i ličnosti pojavljuju tako reći dva puta: on je zaboravio dodati: jedanput kao tragedija, drugi put kao farsa.“ I zaista, u ovom kontekstu teško je u Izetbegovićevim citiranim riječima ne prepoznati farsičnu parafrazu čuvenog i – iz buduće perspektive – zlokobnog Miloševićevog govora.

Sve, ali ama baš sve, je tu: podsjećanje na bitku odnosno rat iz prošlosti, najava nastavka („drugog poluvremena“), potenciranje odlučnosti da taj nastavak ne bude „vojni“ ili „oružani“, ali uz vidljivu spremnost da dođe i do takvog nastavka, samo ako se karte tako podijele, pa Milošević izričito kaže da ni oružane bitke „još nisu isključene“, dok Izetbegović podvlači da će on i njegovi politički istomišljenci „učiniti sve“ da drugo poluvrijeme ne bude vojno, nego da bude političko, no jasno je kako nema garancije da će to „sve“ biti dovoljno, odnosno jasno je da svako pominjanje „vojnog drugog poluvremena“ služi podizanju tenzija, čak i kada se, rutinski, u narednoj rečenici, sugeriše opredjeljenost za „političko drugo poluvrijeme“. Naposljetku, posljednje rečenice u dva citirana fragmenta su toliko slične da ih je moguće i zamijeniti. Hoću da kažem, Milošević je sasvim komotno na Gazimestanu 1989. godine mogao reći:  „Naša osveta će biti da ćemo napraviti jedno uređeno društvo, jednu evropsku zemlju u kojoj će biti civilizacijski odnosi”, dok je Izetbegović u Fazlagića Kuli jednako komotno mogao da kaže: „Naša glavna bitka danas se odnosi na ostvarenje ekonomskog, političkog, kulturnog prosperiteta.“

Pošto govorimo o tragediji i o farsi, ne treba insistirati samo na sličnostima, odnosno ne smiju se prenebregnuti razlike. Dobro, u oba slučaja je bilo ljeto, kraj juna, odnosno kraj jula, pa bismo mogli pomisliti i da je govornicima sunce udarilo u glavu. Vratimo se, međutim, razlikama. Milošević je bio na vrhuncu moći i govorio je pred stotinama hiljada svojih podržavalaca. Izetbegović nikad nije bio slabiji i govorio je pred nekoliko desetina ljudi, maksimalno par stotina. Milošević se prisjećao davne bitke koja odavno pripada istoriji i nacionalnoj mitologiji. Izetbegović je govorio o ratu kojeg se i sam sjeća, kao i većina njegovih slušalaca, ratu koji još uvijek određuje noviju istoriju i kreira jednu nastajuću nacionalnu mitologiju. Ipak, obojica predstavljaju procentualno najbrojnije narode u složenim državama u trenutku vidnog nezadovoljstva tih naroda „društvenopolitičkim i formalnoadministrativnim aranžmanom“ u kojem se te države trenutno nalaze. Bitke koje obojica najavljuju tiču se želje za promjenom tog „aranžmana“.

Svi smo svjedoci kolike su žrtve pale u oružanim bitkama koje onomad „nisu bile isključene“. To je tragedija. Farsa, srećom, nema niti će imati taj kapacitet, što ne znači da ne može imati svoje žrtve. U doba kad je najavljivao da oružane bitke nisu isključene, Miloševića je podržavao i jedan od najčuvenijih srpskih pisaca i intelektualaca dvadesetog vijeka, autor famozne rečenice prema kojoj su Srbi narod „koji dobija u ratu, a gubi u miru“. Mnogo se o toj rečenici pisalo u srpskoj javnosti, mnogo se o njoj polemisalo, no u kontekstu Izetbegovićeve politike njena tačnost ili netačnost suštinski i nije toliko važna. Mnogo bi važnije bilo da on negdje u svojoj bliskoj okolini ima dovoljno prosvjećenog intelektualca koji bi mu objasnio da su u posljednjih stotinu i kusur godina Bošnjaci u ratovima uvijek gubili, a u miru dobijali. U ratovima su ginuli, gubili su imovinu, teritorija na kojoj žive i na kojoj su većina se drastično smanjivala. U miru je bilo sve suprotno. U svakom periodu mira koji je trajao barem dvije-tri decenije, taj narod je doživljavao nekakav progres, demografsku obnovu, intelektualnu emancipaciju. Dobro, da, postoji i poslovični izuzetak koji potvrđuje pravilo. Postoji ovih dvadeset i šest godina mira nakon 1995, kad tim Bošnjacima vladaju Stranka demokratske akcije i Bakir Izetbegović koji su takav prosperitet stvorili da sa izvjesnim pravom računaju da se prosječan pripadnik njihovog naroda pretvorio u nekakvog – opet farsičnog – Ljubu Vrapčeta, koji u nekim Živinicama ili nekoj Švedskoj zvirlja u monitor mobilnog telefona, psuje mater vlasima po fejsbucima i uzda se jedino u – drugo poluvrijeme.

Piše: Muharem Bazdulj za Preokret, Foto: Društvene mreže

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top