PRAVEDNICI HERCEGOVAČKI: Anton Hajnoš, čovek koji nikada nije zanemario ljudski dužnost!

Teško da se u Ljubinju iko više sjeća starog Antuna Hajnoša, čovjeka gospodskih navika, koji u Ljubinje kao austrijski oružnik-kuferaš dođe 1908. godine. Stara porodična kuća pod Radovinjom, jedna od rijetkih toga vremena u Ljubinju u kojoj su se njegovale evropske životne navike, prodata je. Evo sad ne mogu da se sjetim jesu li tri bora koja je Antun sadio kada bi dobio sina još u životu.

Anton je rođen 1876. negdje u dalekoj Poljskoj, vjerovatno na teritoriji današnje Poljske čiji dijelovi bijahu pod austrijskim carom. Kuda je sve služio kao austrijski oružnik nije mi poznato, ali je znano da je na dužnost u Ljubinju stupio 1908. godine. Oružnička kasarna koju mi Ljubinjci danas zovemo Duvanska stanica bila je prvi Antonov dom.

A tu, u oružničkoj kasarni, kao spremačica radila je Anđa, kći Jove Gaćine iz sela Žabice. U ljubavi neiskusna, patrijarhalno vaspitana Anđa podlegla je čarima markantnog Poljaka. Ljubav je cvjetala, ali u to strogo vrijeme veza između pravoslavne djevojke i austrijskog oružnika bila je pravi skandal, pa su se ljubavnici krili od očiju javnosti.

Ali Anđina trudnoća nije se mogla sakriti i pukla je bruka. Anton je kao pravi džentlmen od Anđinog oca Jove odmah zatražio ruku njegove kćeri, ali bio je odbijen. “Neće Latinin u moju kuću”, rekao je vjerovatno mrgodni težak Jovo Gaćina. Godine 1912. Anđa je rodila kćer Olgu. Anton je opet pokazao svoju ljudsku veličinu i počeo davati veliki dio plate za izdržavanje svojeg vanbračnog djeteta. Sadruzi oružnici su ga ismijavali, pravoslavna čaršija na njega gledala mrko kao inovjerca koji se usudio da obeščasti njihovu djevojku. Ali Antona je za sve to bilo briga, on je znao šta su njegove ljudske dužnosti.

Samo koji mjesec kasnije Anđa opet ostade u drugom stanju sa Antonom. E tu je već đavo bio odnio šalu. Prota Stevan Šarenac, koga su savremenici opisivali i kao sveca i kao hajduka, uzeo je stvar u svoje ruke.

“Slušaj, Jovane”, kazivao je Anđinom ocu.

“Bruka jeste, ali će biti još veća ako se ne vjenčaju. Evo, Antun je prihvatio da ih ja vjenčam u našoj crkvi. Džaba ti je odbijati. Vidiš da se pribio uz nju i da je ozbiljan. Život će joj biti lakši nego da je ne udaš. A tek kako će biti đeci. Ovako bar neće biti kopilani!”

Na nagovor sveštenika Šarenca, Jovo Gaćina je pristao da kćer uda za inovjerca iz daleke Poljske. Brak je u staroj ljubinjskoj crkvi 1913. sklopio prota Šarenac. Ubrzo se rodila i kćer Ljeposava pa zatim i Sofija. Posle nje i sin Dragutin, za njim i Zvonko, pa Dobrila te na koncu Zdravko i Zdravka.

Anton je kao oružnik za vrijeme Prvog svjetskog rata imao korektan odnos prema stanovništvu pa je posle oslobođenja postavljen za žandarmerijskog narednika. Napravio je za to vrijeme vrlo lijepu kuću u ljubinjskoj mahali Cernici i sa suprugom Anđom i djecom tamo svio uzorno i toplo porodično gnijezdo. Anton je imao običaj da po rođenju sina, a dobio ih je trojicu, zasadi bor pred svojom kućom.

Ljubinjci su sa nepovjerenjem gledali na tu Antonovu naviku. U ovim krajevima se smatra da bor simboliše smrt i da neće donijeti sreću onom ko ga u svom vrtu sadi. Uskoro je Anton penzionisan. Dobra penzija i njegove zlatne ruke obezbijedili su pristojan život njegovoj porodici. Iako se Anton vjenčao u pravoslavnoj crkvi, iako su sva njegova djeca krštena u pravoslavnoj vjeri, on je ostao uvjereni katolik. Poklonio je plac na Mejdanima za izgradnju katoličke crkve Srca Hristova i bio njen veliki priložnik.

Tako su ga 1941. ustaše, po sistemu ako si katolik onda si sigurno i Hrvat, smatrali za svoga. Ali Anton je bio samo svoj i opet, kao mnogo puta u životu, izabrao je da bude prije svega čovjek. Kada su ustaše u avgustu 1941. deportovale više od stotinu Srba iz Ljubinja u koncentracione logore, Anton je obukao svoje najbolje odijelo i pošao da vidi gdje su njegovi sugrađani.

Put ga je vodio preko Čapljine, Mostara pa sve do Gospića, odakle se pismom javio u Ljubinje. Od tada se više za njega nije čulo dok neki svjedoci nisu potvrdili da je i on stradao u logoru Jadovno. Antunov život je jedan svijetli primjer života u Hristu i hrišćanskom milosrđu. Ja u svom životu nisam čuo za čovjeka koji je više puta bio u iskušenju i uvijek izabrao da bude prije svega čovjek. Neka je vječni pokoj Antonu Hajnošu iz daleke Poljske koji je u Ljubinju koračao Hristovim stazama.

Piše: Rade Likić za Naša Hercegovina
Foto: Pixabay

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top