VUK BAČANOVIĆ: Naši talibani, ili najslabiji plan bolji od nikakvog

Spektakularno poniženje američke spoljnje politike u vidu povlačenja ostataka američkih trupa iz Afganistana, praćenog gotovo momentalnim kolapsom korumpirane kolaboratorske afganistanske vlade, indijski profesor sigurnosnih studija Brama Čelani s pravom je označio kao “Kraj Pax Americana”, odnosno svijeta u kojem je Amerika globalni garant onoga što se kolokvijalno naziva “mir i stabilnost”. Da je se takav kraj približava, odavno je bilo jasno, čak i prije šoumena Trampa i neprisebnog Bajdena.

Pa čak i prije nego što je BiH, u potpunosti, postala nebitni zapećak potpuno izvan glavnog fokusa američke politike, ma koliko se neko zavaravao da su kojekakve deklaracije, pa i Inckov zakon nagovještaji promjene takvog tretmana. Naravno, američko povlačenje iz Afganistana još uvijek ne najavljuje preslaganje interesa velikih sila kojim bi BiH iskliznula iz evroatlantske zone. ali je svakako vrlo važna slika koja nas podučava da se stvari, preko noći, iz korijena mogu promijeniti. Baš kao što smo nekada davno zaspali kao građani ujedinjenje Jugoslavije, a probudili se okruženi banditima, stranačkim milicijama i monoetnčkim (para)vojskama od kojih je svaka crtala granice patetičnih kneževina u kojima provodimo ostatke turobnih i beznačajnih života.

Zaista, šta bi se desilo s BiH u slučaju globalnog detanta u kojem bi Amerikanci i Evropljani zaključili da im se ipak više isplati da se neko vrijeme drže dalje od Balkana, a NATO se restrukturira u još labaviji savez bez kompetencija koje ima danas? Šta onda? Glasovi koji odgovaraju, te da se samo treba prebaciti u tabor sile koja popuni vakuum, bilo da je to Rusija, Turska ili Kina samo ponavlja prizemnu filozofiju kompradorskih umova po kojoj bič za držanje u pokornosti ljudi nedostojnih slobode samo treba preći iz jedne u drugu ruku i time je sve riješeno.

Osim toga, šta bi se zbivalo u vaakumu dok se na ovaj ili onaj način ne klekne pred novim dalekim gospodarom? Šta bi bilo u tom kratkotrajnom mraku u balkanskoj krčmi? Kako stvari trenutno stoje, dugoročnog rata ne bi bilo jer za njega nema ni resursa ni novca ni žive sile, ali bi stranačke monoetničke milicije na teritorijama gdje za to imaju potrebnu infrastrukturu, vrlo brzo, talibanski, preuzele institucije sistema.

Nastavak bi bio isti ili još gori pakao nego što ga živimo danas, s tim da bi se povremene euforije i depresije izržavale nešto drugačijim retorikama. Ali o tome se jako malo promišlja, pa me je zato pozitivno iznenadio članak koji je u Preporodu napisao stručnjak za međunarodne odnose Muhamed Jusić, a u kojem se, između ostalog kaže da je “u Bosni kao rijetko gdje u svijetu, vanjska politika je neodvojiva od unutrašnje politike, ali to stalno oslanjanje na ‘strance koji će nam nešto završiti’ i građenje čitave nacionalne i svake druge strategije na tome mora biti ozbiljno preispitano. I najslabiji plan je bolji od nikakvog”.

Jusić je, zapravo, rekao suštinu oko koje su se lomila mnoga koplja pa i ona oko Inckovih dopuna Krivičnog zakona BiH ili bilo kakvih nametnutih rješenja, bilo da su ona dobra, osrednja ili katastrofalna. Nema društva bez dogovora, a dogovori ne nastaju u društvima u kojima se sve i sva i najbolje i najgore, bilo da se radilo o zakonima ili društvenim narativima pretvara u alat protiv prvog komšije s dugoročnim posljedicama, ili još prizemnije u vječnu inspiraciju prljavih i beskorisnih izbornih kampanja i protekcija za udružene kriminalne poduhvate. Jusić je u svom tekstu aludirajući na Afganistan primijetio još jednu jako bitnu stvar: “Ljudi koji ratuju za novac ne mogu se lahko suprotstaviti onima koji su spremni poginuti za ideale, bez obzira šta ti ideali predstavljali. Vjerovati kako se država može stvoriti i održati bez zajedničkih ideala, osjećaja pripadnosti i, u konačnici, spremnosti na žrtvu, je iluzorno. Bez patriotizma i zajedničkih vrijednosti na stranim donacijama niko ne može napraviti ništa, a kamoli slobodnu i prosperitetnu državu i naciju.”

Što nas dovodi do jedne užasne spoznaje. Naši, nacional-šovinistički talibani, kako se pokazalo, uglavnom, nisu ljudi koji ginu za ideale “bez obzira šta ti ideali predstavljali”, a kada je riječ o osjećaju pripadnosti i spremnosti na žrtvu, čini se da su kod ogromnog postotka stanovništva izazvali potpuno obrnuti efekat odnosa prema državi, s obzirom da BiH, trenutno, prema svim relevantnim statistikama, ima oko 2,5 miliona stanovnika s daljnjom tendencijom opadanja. A bez onih koji su pobjegli glavom bez obzira i znanja i vještina koje su stavili na raspolaganje drugim državama, nema slobodne i prosperitetne države i nacije. Štoviše, nema nikakve države i nacije. Zaista, kada bi se razne zapadnjačke malobrojne vojne i birokratske strukture već sutra počele povlačiti iz BiH, one u tom slučaju sa sobom ne bi morale voditi svoje otvorene i prikrivene ideološke kolaboratore, SNSD, SDA, HDZ, DF, SDP BiH, SBB i druge, jer u postojećim konstelacijama odnosa ne postoje bilo kakvi “talibani” koji bi ugrožavali njihovu vlast, ili vladajuće metiljave ideologije.

Upravo zbog toga se, ovih dana, ponovo intenziviraju analize o tome kako bi bilo racionalno podijeliti Bosnu i Hercegovinu, jer njeni narodi slijede različite istorijske staze koje su se, samo spletom nesretnih istorijskih okolnosti ispreplele, jer je to “dovršetak raspada Jugoslavije”, što je velika istina, pa makar je izrekao neprikriveni pobornik “europskih vrijednosti”, Janez Janša. I upravo zbog toga Jusićev “bilo koji plan bolji od nikakvog” može biti baziran samo na preokretanju ove Janšine zlokobne ideje, a koja neće značiti očuvanje Bosne i Hercegovine, već njen povratak jugoslovenskom načelu iz kojeg je i proizašla i njeno pretvaranje u ugaoni kamen ponovnog jugoslovenskog, a zašto ne i balkanskog okupljanja.

Prvak sarajevskih Srba, Dušan Jeftanović izreći će 1940., dakle samo godinu prije nego što će ga ustaška okupaciona vlast internirati u Jasenovac i tamo ubiti istorijsku rečenicu: “Nesumnjivo da se Bosna i Hercegovina ne mogu anektovati Srbiji, pošto su u njoj Srbi samo u relativnoj većini, tj. oni su prema muslimanima i Hrvatima uzetim ukupno u manjini. Ne vidimo daklen po kojem međunarodnom i uopšte kulturnom principu bi Srbi bili ovlašćeni da zauzmu ove pokrajine. Još manje, naravno, mogle bi one pripasti Hrvatima, kao god to se ne bi mogla stvoriti nijedna muslimanska bosanskohercegovačka autonomna banovina, tj. banovina u kojoj bi muslimani imali političku prevlast.” Ništa od ovoga nabrojanoga ona ne bi mogla i ne bi trebala, ali da ovaj put ona okuplja oko sebe i od vječnog objekta tuđih interesa konačno postane subjekat – e to bi. i to je posao za neke naše “Talibane” koje uskoro moramo okupiti. Možda je to “najslabiji plan bolji od nikakvog”, ali nikakav drugi nema smisla.

Piše: Vuk Bačanović za Preokret, Foto: Društvene mreže

1 thought on “VUK BAČANOVIĆ: Naši talibani, ili najslabiji plan bolji od nikakvog”

  1. Šta bi falilo da se stvori federacija Srbije, BiH, S. Makedonije i CG, ali prava federacija, a ne konfederacija (gde, dakle, federalne jedinice ne bi imale pravo na secesiju i nulifikaciju, a odluke na saveznom nivou se ne bi donosile konsenzusom, već bi savezni organi odluke iz svoje nadležnosti donosili većinom glasova)? Može i ime : Srpska Federacija 🙂

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top