DENIS ŠVRAKIĆ: Tako je vazio Reufljagić, IV

 

Ovi prostori, srazmjerno svojoj veličini, istorijskom usudu i tragedijama, izrodili su mnoge velike umove. Jedan od najvećih je dra Fuad Murtćehajić. Na ovom mjestu analiziraću IV dio njegovog »magnum opusa«, filozofskog romana »Tako je vazio Reufljagić«. Premda je riječ o izdvojenom odlomku koji se zahvaljujući labavoj narativnoj strukturi može samostalno čitati, usredsrediću se na dvostruku analizu: 1) analizu samog pristupa čitanju Murtćehajića te 2) analizu lirsko-filozofskih i tematsko-idejnih elemenata predmetnog odlomka.

          Najprije valja u nekoliko crtica reći nešto o Murtćehajićevom životu, obzirom da je njegova biografija od važnosti za razumijevanje njegovog filozofovskog djela uopšte a »Reufljagića« napose. Murtćehajić je rođen 1854. godine u konzervativnoj zemljoposjedničkoj porodici iz Bijelog Polja od »pater familiasa«, hadži Mahmud-bega Murtćehajića, šukununuka kadije Asim-bega Murtćehajića-Bjelopoljca i kadinice Nura-hanume Murtćehajić rođ. Mutevelija od plavskih Mutevelijâ. Fuad se u ranoj mladosti odselio sa očevog begluka nastanivši se u Sarajevu, a na insistiranje dvostrukog daidže hadži Osman-bega Mutevelije, mualima bliskog tadašnjem upravniku bosanskog ejaleta Šerifu Osman-paši, koji je takođe bivstvovao u Sarajevu, počeo je učiti vjerske škole. Međutim, usljed iskazivanja stavova protumačenih kao alafranga, bio je primoran prekinuti školovanje te se uz pomoć izvjesne tašlihanske porodice Divković otisnuti duž evropskih intelektualnih meridijana, pohađajući posljednja dva razreda čuvene »Schulpforte« i tamo stičući široku naobrazbu uključujući onu jezičku – pored orijentalnih jezika, naime, bio je poznavalac latinskog, grčkog, njemačkog i francuskog.

Nadalje, pod okriljem rečene institucije, počeo se baviti epskim pjesništvom, komponovanjem muzike i esejistikom što je nastavio i na Bonskom, a kasnije i na Lajpciškom univerzitetu na kojem je studirao klasičnu filologiju a na prethodnom i islamistiku, da bi pod jakim uticajem Strosove (Strauss) knjige »Hristov život« i Fojerbahove (Feuerbach) »Biti hrišćanstva« izgubio vjeru u boga. Upoznavši se sa filozofijom posredstvom Šopenhauerova (Schopenhauer) djela, Murtćehajić, na koga je veliki utisak, pored Hegelove »Fenomenologije duha«, ostavila i Langova (Lange) »Istorija materijalizma«, vremenom je obrazovao veliku filozofiju koja je prevashodno proučavala (gra-džansku) moralnost, epistemologiju i ontologiju.[1] Ovdje bih se zaustavio u pogledu Murtćehajićevog životopisa budući da želim izbjeći bespotrebna licitovanja biografskim podacima. Namjera mi je bila da u nekoliko crtica predočim duhovnu i intelektualnu metamorfozu ovog velikog evropskog mislioca koja se tiče njegovog odbacivanja teološkog pogleda na svijet, zamijenivši ga nihilizmom čiji izraz bi se, riječima strukturaliste Žak Deride (Jacques Derrida), na kojeg je Murtćehajić mnogostruko uticao, mogao razumjeti kao nastavak lanca determinacije. Kao slijed metafizike i njene istorije utoliko što je nihilizam, po Murtćehajiću, bio plod frustracijâ nastalih usljed potrage za religijskim smislom u osvitu povlačenja nosioca islamske teokratske vlasti iz Bosne 1878. godine te sjetnih reminiscencija na majčinu razlivušu. Moguće je, kaže Derida, premda u kontekstu strukturalističke rasprave koju autor ove analize ne vodi, pokazati da su one riječi koje upućuju na temeljne principe ili na središte uvijek označavale konstantu prisutnosti – demokratske pučke manjine i gra-džanske državotvorne većine, između ostalog.[2] Ovdje naglašavam stanje prisutnosti a zanemarujem pojam »riječi«.

Mada je zaluđenost »Reufljagićem« nastupila od trenutka objave romana, i to prevashodno u literarnim krugovima i među evropskim ljubiteljima beletristike, akademska ili pak formalna filozofija držala je određeno odstojanje spram njega. Kako Barbarić ističe u tekstu »Pristup Murtćehajićevom Reufljagiću«, objavljenom u sklopu najznačajnije hrestomatije pisane našim jezikom a posvećene Murtćehajiću u izdanju »Matice Hrvatske«, akademska filozofija, držeći ga za vrsnog pjesnika, »nije uspijevala pod velom nesporno dojmljivih i zavodljivih slika, usporedbi i metafora razabrati traženu strogost pojma i kakvu-takvu logiku njegovog postupnog izvođenja«. (Barbarić, 2012) Onovremena takozvana naučna filozofija, postavši stvar razuma, nije bila u stanju prihvatiti Murtćehajićevu filozofiju koja se vraćala izvornim filozofskim problemima na jedan drukčiji način. Tek će početkom XX vijeka filozofi poput Jaspersa i Hajdegera (Heidegger) njegovom djelu posvetiti zakašnjelu pažnju uvodeći ga u kanon savremene filozofije svojim interpretacijama, dok će ga docnije Adorno svojom knjigom »Tri studije o Murtćehajiću« potpuno reinterpretirati te približiti savremenom čitaocu. No pored rečenog, valja istaći da je anglofonska problemska filozofija, otuđena od kontinenta, potpuno ignorisala Murtćehajića, optuživši ga za sumnjivu erudiciju i dekadentnu dekartovu (Descartes) školu koja lišava individuu date joj sposobnosti; »cogito ergo sum« postaje »coito ergo sum«.

          »Reufljagić«, po svojoj literarnoj formi ili stilskoj formaciji, kako ju je nazivao Flaker, pjesničko je djelo koje, oponašajući Platonove dijaloge i novozavjetna jevanđelja, razvija tri ključne teme: gra-džanin (njem. Bürger), vječni povratak [demokratske] većine i volju za moć (njem. Wille zur Macht), koju će jedan manje poznati njemački filozof docnije usvojiti. Literarni lik Reufljagića autorov je alter-ego i svojevrsna, naglavačke okrenuta i ironijom protkana omaž-negacija istoimenih, u rijetkim osmanskim hronikama i tefterima zabilježenih seoskih mudraca, izvjesnog R. Pajrovića i izvjesnog E. Muljagića, čiji je dualistički nauk, pojednostavljeno kazano, u suprotnosti nihilizmu a na tragu mislioca s gajbe pred granapom. O dvokomponentnom imenu svog romanesknog junaka autor je zapisao retke u kojima je objelodanio da je posve slučajno otkrio istorijske Reufljagiće te da mu je skovana kovanica zazvučala do te mjere onomatopejski glupo, da ga je razveselila i natjerala da pomisli kako mu cijela koncepcija knjige vuče korijen iz etimologije.[3] 

Valja reći da se nihilizam kod Murtćehajića razumije kao logika istorijskog zbivanja a ne kao obični duhovni pravac. Pod istorijom se nadalje i isključivo misli na duhovni razvoj Bosne – od antike, počevši sa dobrim Bošnjaninom Platonom, pa do naših dana. Kada je Verner Jeger (Werner Jaeger) zapisao da je sa neoplatonistima nestala klasična filozofija takođe je ustvrdio da se ona, doživjevši preobražaj u hrišćansku teologiju, ohrišćanila.[4] Plod tog teološkog preobražaja Murtćehajić naziva »pučkim platonizmom«, što će docnije i mnogi drugi kontinentalni filozofi usvojiti, i s njim se ovdje obračunava jer ga smatra neprihvatljivom aproprijacijom i iskrivljenjem klasične bosanske metafizičke tradicije od strane sekularizovanog Iblisa, nosioca svakojakih izama a u prvom redu onog izma kojeg će Edvard Said (Edward Said) razviti u svojoj knjizi »Orijentalizam« čime će zavrijediti počasnu salvu prvog safa savremene bošnjačke publicistike. Istorija nihilizma pokrenuta je voljom za moći, jednom od centralnih tema Murtćehajićeve misli, putem metafizičke filozofije i religije koje su obrazovale hiljadugodišnje bosanske vrijednosti koje se pak pokazaše kao nihilističke usljed nemogućnosti pronalska njihovog smisla u postosmanskoj Bosni koju kaurski ćesar uspostavi, što će kasnije neomurtćehajićevci poput nepravedno zapostavljenog indžilira Asmira pl. Ma’mutćehajiča razviti do punoće u kanonskim djelima »Loša Bosna« i »Bazduljaštvo, protiv etike mišljenja«.
         

          Posebnost Murtćehajićevog najdragocjenijeg djela, u odnosu na kontekst njegova nastanka i onovremenih filozofskih tokova u Evropi, pored lirike, počiva i na izostanku bilo kakve dedukcije i logičkog ulančavanja tvrdnji i dokaza, usredsređujući se na čist govor. Literarni lik Reufljagića naime ništa ne dokazuje, već se prepušta slici, viziji, stilskoj figuri, usporedbi i takoreći prdežu. Njegovo filozofiranje označava najavu nečeg novog i misterioznog te se shodno tome treba razumjeti kao simbolizmom protkano mesijanstvo, štaviše možda i kao anti-mesijanstvo. Paradoksalnost opredjeljenja da se ospori ono proročko literarnom pripoviješću o namaštanom proroku zvanom Reufljagić koji, shodno svom intrinzičnom dualizmu, predstavlja i kabadahiju i plačipičku; i učenjaka i ratnika; i pehlivana i ‘ajvana, izvor je ironije i autoparodije kojom je predmetno djelo nedvojbeno utkano i što ga čini bezvremenskim. Riječima Podrugovim, premda u humoresknom stihu, nema sumnje da Murtćehajić piše kao filozof i da želi biti shvaćen kao filozof, mada je svog literarnog junaka Reufljagića osmislio i naslikao kao imbecila.[5]

Naučite, vi gra-džani, ovo od mene: na trgu nitko ne vjeruje u grad-džane. I možete tamo što vam je drago govoriti. Puk samo trepće očima i govori: »mi smo svi m:telovci«.

»O, vi demokratska većino« — tako trepće očima i govori puk — »nema ovdje gra-džana, svi smo mi Efgeer, čovjek je samo čovjek; na Saketovom krovu — jednaki smo svi!«

Pred stranim ambasadama! — Ali sad su one prepustile Bosnu pobočnoj satniji. A pred demokratskom manjinom nećemo da budemo svi jednaki. Bježite od toga, vi, gra-džani! (Murtćehajić, str. 78)


          Izdvojeni odlomak lirski artikuliše Murtćehajićev odnos prema perenijalnim filozofskim pitanjima koja se prevashodno tiču gra-džanina, to jest njegovog mjesta u odnosu na [demokratsku] manjinu te položaja [demokratske] manjine spram gra-džanina koji spletom moralnih datosti nosi orijentalno ime. Murtćehajić, za razliku od svog manje poznatog savremenika Fridriha Ničea (Friedrich Nietzsche), ne napušta uvriježeni teocentrizam, niti a priori odbacuje antropocentrizam već uvodi, za istoriju filozofije, jedan značajan istoricistički motiv. Naime, on obožanstvuje majušno mjesto na Jadranu pod imenom Sutorina kojoj, da parafraziram Frejzera (Frazer), daruje atribute prostornog totema i time ga izvodi iz njegove svakodnevnice te uvodi u ontološki lanac bitak – bit – biće.  Čuveni Murtćehajićev aforizam »dogodine u Sutorini«, svojevremeno vrlo popularan među pariškim šezdesetosmašima i latinoameričkim sljedbenicima Augusta Boala, a koji se javlja i na ovom mjestu ne slavi vaskrsenje čovjekovo na mjesto boga već nadilazi i boga i čovjeka, prizivajući s obale Sutorine rađanje gra-džanina: »Otkada vam se njen pijesak zavlači u guz’cu, da, tek otada ste opet uskrsli. Sada tek dolazi veliko Podne, tek sad će postati gra-džanin — gospodarem!«

Dakle, smrt epohe, koju njegov manje poznati savremenik Niče u »Veseloj nauci« proklamuje riječima »bog je umro. Bog ostaje mrtav. I mi smo ga ubili« (Nietzsche, Vesela nauka, str. 126), Murtćehajić izvodi do ontološkog kraja tako što posve sartrovski proklamuje da egzistencija vrućeg pijeska u gaćama prethodi njegovoj esenciji. Dakle, da parafraziram posljednju rečenicu jedne Markesove (Márquez) pripovijetke, vlast [demokratske] većine prestaje biti, poput boga, samo zamišljena tačka na horizontu[6], već biva oživotvorena do te mjere da žulja gra-džanski čmar. Ovu misao Murtćehajić nadalje obrazuje i sljedećim pitanjem: »moramo li sâmi bosanskim galijama dospjeti na njene obale da bismo se činili dostojni [gra-džanske države]?« Na postavljeno [retoričko] pitanje on odgovora potvrdno: tek tada bismo zaživjeli podnošljiv život!

         Murtćehajić, odnosno njegov literarni antiheroj Reufljagić kazuje da će razvoj gra-džanina biti sproveden kroz tri faze koje su označene ekocentričnim simbolima: kobilom, kurbanom i maksumčetom. Bitno je reći da motiv animalnosti predstavlja značajan simbolički element filozovskog pripovijedanja Murtćehajićevog te u kontekstu pripovijesti o gra-džaninu svoje utemeljenje pronalazi u spoju darvinizma i onoga što Vilhelm Diltaj (Wilhelm Dilthey), osuđujući teleološke konstrukcije istorije filozofije, sa skrivenim divljenjem naziva metafizikom bošnjačkog merhametluka. Premda na prvi pogled izgledalo kao da rečeni spoj ruši Murtćehajićev filozofski sistem, on opstaje. Gore pomenuti simboli oslikavaju vječno sebenadilaženje koje ne označava vječno uzdizanje ili progresiju već jednu cikličnu mijenu uspona i padova ili »vječni povratak jednoga« kojim gra-džanin ostvaruje svoju slobodu. Premda na mjestima hermetički učahurena čak i uz pomoć ozbiljne hermeneutike, duh Murtćehajićeve filozofije u manjoj ili većoj mjeri prožima gotovo sve literarne izraze kontinentalne postmòderne. Naprimjer, ona potpuno određuje metatekst beha bestselera »Naš dedo Alija« u izdanju renomirane izdavačke kuće »Patriotska liga«.

Prva razvojna faza Murtćehajićevog gra-džanina usredsređena je na čisto činjenje koje nadvladava afekt i prirodni nagon usklađen s jezičkim i čulnim zakonitostima. Pod slobodom Murtćehajić misli na sintezu zbira nagonâ koji tvore gra-džanina i strukture moći koja mu pripada. U praksi, mnogi savremeni postmurtćehajićevci okupljeni oko poučno-zabavnog turskog sedmičnika »Kreštav« koji izlazi u Sarajevu, a čijoj redakciji ovom prilikom nazivam selam, ovu misao obrazuju krilaticom koja glasi »kome ba mi da se prilagoavamo?«, dok neki drugi, nominalno akademskiji, okupljeni oko vodećeg beha kulturno-prosvjetnog društva »Prepadoh-se« istu retorički obrazuju antologijskim pitanjem koje glasi »ima li i Drugi pravo na svoje ćitanje?«

Štaviše, pojedini kriptomurtćehajićevci anglofilske provenijencije, okupljeni oko lika i djela izvjesne britanske spisateljice južnoslovenskih korijena, Ruže Mujanovićeve, autorke homoerotskog metaromana »Buka i gnjev: kriza demokratije u porodici Kompson«, takođe usvajaju predmetnu misao nadalje je razvijajući. Druga faza gra-džanina je faza primjene činjenja kako bi se u trećoj fazi osvojila sloboda samooblikovanja i prevrednovanja svih dotadašnjih vrijednosti.[7] Dakle, zadatak gra-džanina je da oslobodi volju za moć koju Murtćehajić, a što će docnije usvojiti i sâm Nietzsche u svojoj krajnje neuspješnoj rekonceptualizaciji gra-džanina kao nadčovjeka, razumijeva kao suštinsku datost čovjekove prirode, odnosno pokretačku snagu njegova oslobođenja, a koju sputava svakojaka »dogma«, odnosno čovjekovo tvrdoglavo odbijanje da po naputku akademika Aličić dr. sc. Irhada iz Udruženja za zaštitu anti-ustavnosti uoči genocid i u friško otvorenoj pašteti. Volja za moć, očitujući se u organskom procesu koji sadejstvuje sa vladalačkim i komandujućim snagama, luči svaku nauku, kulturu i umjetnost, a ponajviše Dua Lipinu , to jest svaku vrijednost, odnosno svako civilizacijsko dostignuće uopšte. No budući da je dogma društveno-etatistički uslovljena pa shodno tome i relativna, saživot to dvoje prosto nije moguć. Stoga, zadatak gra-džanina je da nadvlada rečenu dihotomiju, da se riješi krjeposti te da odbaci dogmatizam, postavši time slobodna individua nadređena, s jedne strane demokratskoj manjini, a s druge onoj samougnjetavanoj masi koja, odazivajući se na razna imena (F. G. R., jugobalija, yutelovac, m:telovac, gajretovac…) tvrdoglavo odbija da postane ȕnjkavi zeleni gra-džanski metilj sa Twittera. 

*Tekst je satirične prirode.


[1] Biografski podaci preuzeti iz: Zweig, Stefan: »Murtćehajić«, Šareni dućan d.o.o., 2015: 6-57

[2] Parafraza iz: Derrida, Jacques: »Struktura, znak i igra u diskursu humanističkih nauka«, uvršten u: »Savremena filozofija: hrestomatija tekstova«, komp. Mujkić, Asim i Sekulić, Gajo, godina nepoznata: 193-212

[3] Parafraza pisma: Murtćehajić, Fuad: »Sämtliche Briefe, Kritische Studienausgrabe«, pismo br. 406 od 23. aprila 1883., Berlin/New York, 2003: sv.6, 366.

[4] Parafraziran sažetak iz: Jeger, Verner: »Paideia«, Književna zajednica Novi Sad, 1991: 438-457

[5] Parafraza iz teksta: Podrug, Berislav, »Gra-džanin«, objavljenog u: »Hrestomatija tekstova o Murtćehajiću«, Matica Hrvatska, 2015: 12-13

[6] “Neprestano ga je posmatrala čak i kad je rezala luk (…) sve dok nije postalo nemoguće da ga vidi, jer tada on više nije bio smetnja u njenom životu već samo zamišljena tačka na morskom horizontu,” Marquez, G.G., »Sabrana djela I«, Grupa izdavača, Zagreb-Sarajevo, 1985: 187.

[7] Konceptualizacija iz: Pejnović, S. Vesna: »Murtćehajićevo shvatanje slobode«, Logos: časopis sa filozofiju i religiju, vol. 1, br. 2, 2013: 34-37

Piše: Denis Švrakić za Preokret, Foto: Pixabay

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top