TRI NAJČEŠĆA MITA O POVELJI KULINA BANA Evo koji su

Na svaku godišnjicu izdvanje povelje bosanskog bana Kulina (1163-1204), u javnosti se pojavljuje više senzacionalističkih i netačnih tvrdnji koje ovdje treba obrazložiti.

1. Radi se o rodnom listu bosanske države.

Ako bi ovo bilo tačno, onda bi to značilo da je bosanska srednjovjekovna država “rođena” neposredno prije pisanja ovog nimalo specijalnog trgovačkog ugovora, koji je imao tu sreću da bude sačuvan u Dubrovačkom arhivu, a zahvaljujući agilnosti dubrovačkih dijaka. Na teritoriji same Bosne, inače, nije preživio ni jedan srednjovjekovni dokument. Dakle, spomeni Bosne su stariji od ovog dokumenta i nalazimo ga kod Konstantina Porfirogenita (X. vijek), Jovana Kinama (XII. vijek) i Mihajla Anihijalskog. Osim toga, prije Kulina, koji na čelo Bosne dolazi kao vizantijski čovjek, imamo zasvjedočenoga imenom još jednoga bana, Borića.

2. Napisana je na na starobosanskom narodnom jeziku.

Starobosanski, ili bosanski narodni jezik je odrednica koja ne postoji u vrijeme kada nastaju bosanski srednjovjekovni dokumenti, to jest nije sadržana ni u jednom od sačuvanih. Ime jezika se, pak, u bosanskim ispravama sreće samo u pet navrata (jednom u Stonskoj povelji bana Stjepana II i četiri puta kod Pribisava Pohvalića, dijaka porodice Hranića-Kosača) i tada se on naziva isključivo srpskim (srьpьski, srpski). U jednom sačuvanom latinskom pismu bana Stjepana II iz 1347. ban moli svetu stolicu da u Bosnu pošalje franjevačke misionare koji “slavice non ignaros” (koji su vični slovenskom jeziku). Radi se o latinskom prevodu, tako da ne znamo koja odrednica je stajala u originalu. Odrednica “bosanski”, prvi put se susreće u jednom kotorskom notarskom aktu iz 1436. godine, dakle ispravi koja ne pripada bosanskom diplomatičkom korpusu. Naime, notar je, prilikom sklapanja ugovora o kupoprodaji jedne bosanske robinje, naveo da ona krštenjem dobila latinsko ime Marka, dok se na bosanskom jeziku zvala Djevena (vocatam lingua Bossinensi Dievena et ad baptismum in lingua latina Marcha). Autor ovog akta je stranac, za razliku od pisara domaćih dokumenata.

3. Pisana je bosanskim pismom “bosančicom”

Bosanski srednjovjekovni dokumenti također ne poznaju ovaj naziv, ni jedan od njih. Povelja bana Kulina pisana je ustavnom ćiriličnom majuskulom. Ono što će Ivan Franjo Jukić i kasnije Ćiro Truheka prozvati “bosanica” i “bosančica” , doslovno satkavši ovaj termin jeste ćirilični brzopis koji, kako je istorijski, tj. diplomatički potvrđeno, ulazi u najsvečanija akta, prije svega u ugovorne i darovne povelje, u sklopu velikih promjena koje je izvršio Tvrtko I Kotromanić nakon svog proglašenja za kralja Srba, Bosne, Primorja i Zapadnih strana (1377). On je uveo zvanje logoteta i na to mesto postavio Vladoja, dobro obučenu ličnost iz Srbije. Vladoje prvi uvodi kancelarijsku minuskulu, kao dio prakse raške kancelarije, u sve tipove akata. Upravo zbog toga bosanski franjevci ovo, kasnije još više modifikovano pismo nazivaju “srpskijem slovima”, a begovi ponekad i “stara Srbija”.U svakom slučaju ne radi se o tipu ćirilice, kojim je pisana povelja Kulina bana.

Tekst povelje:

Stariji prijepis Kulinove povelje (1189-1205)Mikosich IV; Turbić-Hadžagić 2006:11-12HR-DAD sign. bec_189sl. Osamsto godina Povelje bosanskog bana Kulina

Ɣ ʜмє ωцɑ• ʜ сɴ̅ɑ̅ ʜ ст̅o̅гɑ д̅χ̅ɑѣ Бɑɴь Босьɴьсκʜ κƔʌʜɴь пρʜсєʒɑю тєБѣ κɴєжє κ̅ρ̅ьвɑшƔ ʜ вьсѣмь гρɑħɑмь дƔБρовьүɑмь пρɑвы пρʜѣтєʌь Бытʜ вɑмь ωдсєʌѣ ʜ довѣκɑ ʜ пρɑвь гоʜ дρ̅ь̅жɑтʜ сь вɑмы ʜ пρɑвƔ вѣρƔ доκоʌѣ сьмь жʜвь вьсʜ дƔБρовьүɑɴє κʜρє χодє: по моємƔ вʌɑдɑɴʜю тρ̅ь̅гƔюκє гьдѣ сʜ κьто χоκє κρѣвɑтʜ годѣ сʜ κто мʜɴє пρɑвовь вѣρовь ʜ пρɑвымь сρ̅ь̅цємь дρ̅ь̅жɑтʜ є Бєʒь вьсɑκоє ʒьʌєдʜ ρɑʒвѣ що мʜ κьто дɑ своʜовь воʌовь поκʌоɴьʜ дɑ ʜмь ɴє БƔдє ωдь моʜχь үєстьɴʜκовь сʜʌєʜ доκоʌѣ Ɣ мєɴє БƔдƔ дɑтʜ ʜмь сьвѣть ʜ помоκь κɑκоρє ʜ сєБѣ κоʌʜκоρє могє Бєʒь вьсєгɑ ʒьʌогɑ пρʜмысьʌɑ тɑκо мʜ Ƃ̅ь̅ помɑгɑʜ ʜ сʜє ст̅ο̅ євɑɴьћєʌʜєѣ ρɑдоє дʜѣκь Бɑɴь пʜсɑχь сʜю κɴʜгƔ повєʌовь Бɑɴовь ωдь ρождствɑ χ̅в̅ тʜсƔκɑ ʜ сьто ʜ ωсьмьдєсєть ʜ дєвєть ʌѣть мѣсєцɑɑвьгƔстɑ Ɣ дьвɑдєсєтʜ ʜ дєвєты д̅ɴ̅ь Ɣсѣүєɴʜє гʌɑвє ʜωвɑɴɑ κρ̅ь̅стʜтєʌɑ

U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Ja, ban bosanski Kulin, obećavam tebi, kneže Krvašu, i svim građanima Dubrovačkim da ću vam biti pravi prijatelj odsad i zauvijek, da ću istinski mir i povjerenje održavati s vama dok budem živ, da ću sve Dubrovčane koji se kreću i trguju po zemlji kojom vladam, bilo da namjeravaju boraviti, bilo da (samo) prolaze, vjerno i srdačno prihvatiti bez ikakve odštete, osim ako mi ko svojom voljom da poklon, da nad njima moji časnici neće učiniti nikakvo nasilje, da ću im, dok budu boravili u mene, dati savjet i pomoć kako bih i sebi samom, koliko bude moguće, bez bilo kakve loše namjere. Tako mi Bog pomogao i ovo sveto Evanđelje. Ja, Radoje, pisar banov, pisao sam ovu knjigu prema banovoj zapovijesti tisuću sto osamdeset devete godine po Hristovom rođenju, u mjesecu augustu, dvadeset deveti dan – na Odrubljenje glave Jovana Krstitelja

Priredio: Vuk Bačanović (Preokret), Foto: Društvene mreže

1 thought on “TRI NAJČEŠĆA MITA O POVELJI KULINA BANA Evo koji su”

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top